Књижевне новине

“i M.

JOJ 45

_ Veliki proleterski pesnik Nikola Jonkov rodio se u gradu Bansko (Pi rinska Makedonija), i tamo je, među porobljenim makedonskim masama, izrastao i oformio osnovne crte svoje borbene ideologije kao makedonski patriot i revolucionarni internaciona= list. On je iskusio, zajedno sa svojim poroblje:iim narodom, sav otrov, zločinačka ubistva 1 pljačke i vančomi= hajlovističke teroristižke bande u Pirinskoj Makedoniji, Pljačkaška i denacionalistička aktivnost ove agenture veliko-bugarskog imperijalizma nije mogla da &lomi otpor makedonskog narođa u njegovoj odlučnoj borbi za nacionalnu slobodu. Svojom praktičnom delatnošću kao makeđonski borac i evojom poezijom, Vapcarov je poštao najverniji izraz narodnih težnji i mobilizator oslobođilačkih pregnuća pirinskih Makedonaca.

Radđeći pod teškim, ropskim uslovima u fabrikama Kačarinova i Sofije, Vapcarov se istovremeno. aktivno borio na strani radničke klase. On je po&vetio sve 8&voje snage rađu na orga– nizovan.u anfifašističkag otpora u Bugarskoj. Izražavajući u poeziji smelo i plameno tvoju nacionalnu makedđon-= sku svest, Vapcarov je jispunjavao i &voj komunistički dug proleterškog internacionaliste prema borbi bratskog bugarskog naroda protiv fašizma i reakcije. Svojom borbenom poezijom on je đao ne samo potpuni izraz ove borbe, već je postao najrevolucionarniji i najtalentovaniji pretstavnik bugarske napredne literature. U poeziji Vapcarova bugarska literatura postigla je najviši domet? iđeinog i umetničkog stvaralaštva, Ali Vapcarov nije time postao bugarski nacionalni pcenik, kakvim žele da ga prikažu neki sumnjivi komunisti u NR Bugarskoj, koji pišu o niemu u novinama i jubilamim zbornicima. S pravom se bugarski narod ponosi st:hovima velikog proleterskog pesnika, ali, razume se, to ne može da bude nikakav ozbiljan motiv da bi se sakrio nacionalni karakter poezije Vapcarova. Istine radi, mora se reći da Vapcarov mije samo proleterski pesnik na razvojnom putu bugarske literature, već je on i izrazili makeđonski nacionalni pesnik. Makedonski nacionalni motivi izraženi su sa Kkristalnom jasnoćom u ciklusu »Pesni za rodinata«, kao i u pesmama napisanim kasnije. U makedonskom literaturnom kružoku u Sofiji, koji je stvaren 19938, on je ozbiljno radio ma stvaranju makedonske nacionalne literature. Razrađujući motive iz naše istoriske prošlosti i teškog stanja ma– kedonsLog narođa u uslovima fašističkog ropstva, Vapcarov postavlja i uspešno rešava niz pitanja iz oblasti stvaralaštva makeđonskih pisaca. Svoju makeđonsku patriatsku svest on je izrazio konkretno i slikovito velikom snagom 6&VOZ talenta. Skoro sav ciklus u »Pesni za rođinata« odiše njegovim dubokim osećanjem ljubavi prema domovini, prema makedonskom narodu u celini i njegovoj herojskoj prošlosti, sadašnjosti i svetloj budućnosti. Kod nag su pesme Vapcarova. naročito one sa makedonskom fematikom, neke u

bođenja naišle na širok prijem. ' Neki otečestvenofrontovski kritičari, pisci i publicisti porno nastoje da

omalovaže, sakriju i glavački postave.

ono što je Vapcarov nmajviše cenio i Syom strašću svoje duše težio da izrazižaa šta većom ljubavlju, odanošću i 'Begraničnim, ničim neugušenim osećanjem pesnika. Pisac Ljudmil Stojanov, &ađdašnji pretsednik Saveza bu garskih pisaca, publikovao je još 1945 u'organu bugarskih pisaca »Literaturen front« članak o Nikolu Jonkovu

MAKEDONSKI M0OTIVI U POEZI NIKOLE JONKOVA VAPCAROVA

Vapcarovu (isti članak šlampan je bez Izmena i u jubilarnom zborniku, koji je izdala Kamara kulture 1947 povodom godišnjice smrti Vapcarova), Pored pravilnih ocena o stvaralaštvu pesnika, Ljudmil Stojanov daje i tendenciozno pogrešna tumačenja u pesmi »Zemja«, koja su tada začudila čitaoce u Bugarskoj. Svaki čestit i trezven čovek morao se zapitati: Kako to da LJ. Stojanov nije u stanju da razume tako očiglednu, jasnu misao i osećanje Vapcarova prema svojoj zemlji, Vap-

Nikola Jankov Vapcarov

carov govori dvema zemljama, o jednoj: e Tazi zemja :: :} po koja o tpča sega, tazi zemja ci i kojato proleten vjatar probužda, tazi zemj. — ne e moja zemja, tazi zemja proste'“”, e čužda,

io drugoj:

Nađ mojata zemja vo nebeto opira Pirin,

i murite vo burja

ilindenski prikazni pejat, nađ Ohrid lazura

e tolkoz prostoren 1 sin, a ošte na dolu u

e svetlija brjag na Egeja.

Ali Ljiađmil Stojanov o ovim stiho-

vima piše sledeće: »Koliko je bolna za Vapcarova misao da su otadžbinu porobili krvnici, da ona ne pripada svojoj đeci, te on ne može da je nazove svojom«, Ovde, pisac ove misli ne vidi i ne želi da vidi da pesnik zemlju ne oseća svojom ne zbog toga što je krvnici gaze, v-ć zbog toga što nije njegova rodna zemlja. »Ta zemlja koju sada prolećni vetar budi« je domovina bugarskog narođa, sa kojim se on zajedno bori protiv opšteg neprijatelja, a njegova domovina je zemlja gde se do neba izdiže Pirin«. Slično objašnjenje pesme »Zemja« đaje i Hristo Radevski, koji bliže po-

_znaje Vapcarova i njegova nacionalna ' osećanja. ?)H |

'U svim člancima, štampanim u &pomenutom :zborniku, razgledajući boga-

prevodu, neke u originali, posle oslo- ~ to pesničko stvaralaštvo Vapoarova, autori prelaze preko njegovih pesama

'sa makedonskom tematikom sa nma-

mernim nerazumevanjem, Velika je alttiynost smatrati da cčigledne i konkietno žive pesme kao »Ilindenska«, „»Doklađa, »Zemja«, »Majka« i druge fe mogu pravilno da shvate inače talentovani bugarski književni kritičari. "Treba otvoreno reći, naročito sada posle rezolucije Informbiroa, kađa su bugarski državni i partiski rukovodioci otvoreno istupili protiv nacionalne pripačćnosti makedonskog naroda u

Pirinskoj Makedoniji, da je velikobugarski šovinizam „postao ozbiljna smetnja nepristrasnom proučavanju nacionalnih moliva u poeziji Vapcarova čak i majnapredniji bugarski pisci, koji sebe smatraju »internacional– nim komunistima«, zabađaju pera u svoju žuč da bi izrekli prokletstvo protiv »tesnogrudih necionalista« u Jugoslaviji. |

Makedonija, koja je živela u srcu Vapcarova, ona Makodonija kakvu je shvatao { sam pesnik, izgleda da ne može pr'dobiti blagenaklenost bugarskih pisaca, eni kao da se boje da će isticanje bezgranične ljubavi Vapcarova prema njegovoj porobljemoj i borbenoj domovini umanjiti značaj Vapcarova u bugarskoj naprednoj literaturi. Međutim, ljubav Vapcarova prema njegevoj otadžbini Makedoniji nije isključivala ljubav prema bugarskom narodu. On se borin zajedno sa bugarskim „narodom i poPinue kao verni prijatelj i drug bugarske radničke klase. Njegova borba protiv ncpravde, žestoke eksploatacije i terora nad makedonskim narođom približila ga je svim borcima, svi ucveljenim i obespravljenim,

Sakaćenje celovitog lika Vapcarova kao ma}h:edonskog patriote, revolucionarnog intemacionaliste i velikog pesnika u bugarskoj literaturi, samo po sebi govori o ograničenosti i neiživljenom šovinizmu od nekih kulturnih radnika u Bugarskoj. Vapcarov kao

da je predviđao da će poreći njegov patriotizam kađa je napisao &leđeće stihove:

Az mislja, če prvata kapka, kojato

od mojata krv za sveta šte proleja

šte e za moite porobeni bratja,

šte bođe za neja!

TI ti se opitaj da sporiš S's mene,

ta az za sekunđa, za mig šte te smaža.

Az čustvom goreštite đumi Na Lenin;

»Prav e drugarja Vapcarov«, šte kaže.

Nikola Jonkov Vapcarov poginuo je od fašističkih krvnika 23 jula 1942 i svojim životnim padvigom i svojom smrću ostavio je primer pesnika, plamenog makedonskog patriote, borca za socijalnu pravdu i revolucionarno bratstvo među narođima Bugarske i “ugoslavije, za ravnopravnost švih

naroda koji se bare za bolju budućnost, za &ocijalizam. Georgi ABADŽIEV

Milivoje Nikolajević: Crtež

BRIC:ADE U ČELIČANI

Do ovih starih peći sa temperaturom od 1.800 stepeni, Već nekoliko desetina godina dolaze radnici iz sela i grada. Dolaze u svojim plavim zamašćenim odelima, danas neumorni i nasmejanih lica za razliku od njihova dolaska u ranijim vremenima, Danas oni znaju da rade za sebe, za svoju zemlju, za svoj narod; svesni su da svakim kilogramom rastopljenog železa ubrzavaju izgradnju socijalizma, A nekad su oni radili samo za održanje golog života, svoju snagu Su davali za drugog.

Dovoze oni gvozdenu ruđu pred ogromna usijana ždrela starih isluženih Martenovih peći, iskrcavaju je iz vagqneta i opet odlaze po nove tone. I tako to ide kao neprekidni lanac u toku celoga dana. Danas oni rade Uu tri &amene. I to svakoga dana. Tu se lije čelik za naše potrebe, to je srce naše industrije. .

Stare Martenove peći, kroz čija 5agorela vrata ližu crveni „plamenovi vatre koja se gube neiskorišćena u VaZduhu, gutaju ogromne one gvozdene sirovine i starog železa. I pod pritiskom ogromne temperature koja se razvija u njima, to staro ili neprerađeno železo pretvara se u .elastični čelik. Gledamo u ftri bezđana otvora stare Čeličane i posmatramo zažarene peći koje su u dosadašnjoj službi čoveku rastalile stotine hiljada. tona gorućeB gvožđa od koga je pravljeno oružje za ubijanje čoveka. Stari gospodari ovoga ŽželeznoS giganta koristili su snagu postrojenja Za svrhe koje su daleko od potrebe ljudskih, najčešće, za pojačania vojnoš kapaciteta ek&ploatatorskih klasa.

· Pre nekoliko časova čvrsta masa gvožđa sad više nije kruta. Polako se pretvara u tečnost. Ljudi su iskoristili razorn:i snagu vatre pretvorivši je u snagu života, socijalističke izgrad nje. Danas je ovde ukroćuju i koriste za nas naši ljudi, znojni i čađayvi, ali neumorno vedri i raspoloženi. Oni uz

pesmu pravilno koriste svoje snage

koje nadmašuju stihiiu prirode. snau plamena koji topi gvožđe i kali će . Brigadisti Ante Smoljana, goli do pasa, napregnutih mišića, koštunjavi

i čelično čvrsti, neumorno razmahuju svojim snažnim rukama. U polusenci njihove &iluete kreću 8e sa vagoneftima napunjenim starim gvožđem do u žarenih peći. Sačekuju da njihovi drugovi — omladinci nategnu lance i za trenutak podignu masivna nagoerela železna vrata ogromnih peći. Snažnim pokretima oni ubacuju sirovinu u pla mena ždrela triju kološa i vraćaju se po novi teret. I tako bez prekiđa punih osam časova Oni dovoze vagonete, hrane gvožđem zažarenu utrobu velikih plamenih očiju i posle otpremaju tekući čelik na određena mesta.

»Borba za svaku fonu čelika najjača je borba za izgradnju socijalizma“, to je borbeni poklič svakog junaka ove Čeličane u kojoj se zajedno kale i čelik i ljudi.

— Što više čelika našoj industriji, bliži smo ostvarenju velikih naših zadataka izgradnje socijalizma, konstatuje plećati brđanin Marko Šimić. 'P'o je naš odgovor klevetnicima, Partiji i drugu Titu. /

— Mi smo navikli na vrućčinu, po* nosno kaže livac Stanko Lazić, A danas pogotovu kad vodimo borbu na polju naše izgradnje protiv laži i kleveta koje se slivaju na našu zemlj sa Svih strana, nama naš posao nije težak. |

Na ovim pećima radi se ioš „uvek onako kako se radilo pre viša desetina godina. Mehanizacija do njih još nije stigla. Ali snažne toke boraca za socijalizam nadoknađuju nedostatak mašina, dizalica, automatskih sprava za hvatanje, prenos i ubacivanje sirovog gvožđa u užarena ždrela peći. Sa sirovim železom brigađisti ubacui i magnezit, i boksit, i kreč i đolomit.

Sve je to potrebno da se "očisti Ono ·

što je suvišno u železu, što treba da mu da čvrstinu i elastičnost, ill Što treba da apsorbuje nepotrebne elemente i omogući definitivnu pripremu za izrađu čelika. )

Stare peći danas nose sobom Ppro-

gres u

pored jednostavnosti procesn proiz-

vodnje. One su Stare, ali šu pored njih novi ljudi. borci za napredak, junaci naše izgradnje. Tu sa koščati Mijo Jozić, snažni Jevrem Lukić, ot-

porni Muslija Alispahić, neumorni li=

· sećaju

zemlji, materijalni napredak plo

· jjacnicu na preradu.

Na prvoj peći radi najbolia briga- "ovde, doduše, preuzele, mnoge poslo-"

vac Stanko Lazić, neumomi radnici Osman Smurko i Jusuf Delić. Oni hoće da buđu najbolji u Čeličani, kao što su juče bili njihovi drugovi iz susedne brigade. Oni delage rano ujutro sa prvem smenem. Većinem su sa ela, iz okoline Zenice. Dođu oni svojim starim pećima kole vole i 5 kojima gođinama žive. I nikad ne ctežine u poslu. Ni ogremna temperatura, ni naporan rad, ni #Vhkodnevni dolazak izdaleka, ne omefa brigađiste brigada Stare čeličane da sa punom tačnošću izvršavaju svoje zndatke. Oni liju čelik za naše druge fabrike, za gradnju električnih cenirala, gvozđenih plugova i traktora, za potrebe naše narodne odbrane,

Osam časova im je potrebno da izliju jednu peć i pripreme drugu. Ali su oni, baš na ovom mestu, ubrzažli ovaj proces. Oni su u stalnom takmiSin Sad rade za visoku proizvodnju. — Još neko vrijeme su nam po” trebne stare peći, kaže član Smoljamove brigade Jevrem Lukić, Za 20 minuta stjerali smo na mul stepeni. Nije bilo punjenja. Nismo oklijevali. Čim smo izbacili jedan materijal, ubacili smo novi.

„Svesni su oni da će se mesto ovih starih Martenovih ovde dizati nova, moderna levališta. Danas oni probaju rezultat levanja jednom malom »kašikom«, liv sipaju u minijaturnu kokilu, pa nose u kovačnicu da se kuje, A Oodzile šalju u lnberaterii ny analiZu. I odmah, čim dobiju rezultat na laza, otvaraju mala vrata s druge strane peći i puštaju užarenu š#VeCtlu reku rastoplieno# HMvožđa do ogromnog ftenka-cisterne. Za petnaest minuta masa tečnog čzxlika ispuni cisternu koja ga prenosi do velikih ko» kils, smeštenih u pošebnom bazenu. 1 dok se kokile pune užatenim čelikom, kiša svetlih vamica u vidu VOdoskoka prska oko ovih velikih ka-

· lupa de se posle odrađen”q vre)me~

na ohlade, ošlobođe čeličnih masa, prenose na slagališta, a onda... u Va–

de Čeličane. To su iiu4i najboljeg "lives Ahmetfa Ćurića. Oni rade u pr»

voj: smeni, Njegova brigada najbolje .

KRJIŽEVNENOVINE

JI PRVI KNJIŽEVNI POKUŠAJI.

BORE STANKOVIĆA ~.

Prošlo je više od dvadeset godina ođ smrti Bore Stankovića (ovih dana

navršilo se ravno 22. godine), a ni do ·

danas nema o njemu iscrpnijeg dela koje bi oebuhvatilo njegov celokubni stvaralački rad. Tako se vrlo malo zna i o njegovim prvim književnim pokušajima. Doduše, on je sam na nekoliko mesta u svojim delima o tome ponešto progovorio, ali sve se to odnosi na vreme i rukopise kad je. već bio na pragu svojih prvih književnih uspeha, a ne i na njegove prve književne pokušaje. Sem toga, on je na svim tim mestima govorio o svom književnom radu uopšte ili o svojoj prozi, a nigde ne spominje da se bavio i poezijom i da je ustvari, izgle'da, njom i počeo. A od njegovih prvih pokušaja, koliko se zasada zna, _ ostala je samo priča i jedna zabeleška u niškoj gimnaziji sa jednom jedinom pesmom, Isto tako vrlo je malo pisanih uspomena iz pera njegovih školskih drugova i zemljaka o dobu njegovog đakovanjia u Vranju i Nišu, u koje vreme pađaju i njegovi prvi književni pokušaji. Sam Bora o tome kaže u svojim U. Spomenama samo OVO:

»Obuzet kao đak furorom skribenđi, a ne htevši da, kao Svi, prvo preko đačkih listova pa onda kroz veće, književne uđem u književnost, hteo sam odmah pravo. I onda je nastalo bombardovanje · ređakcija: »Dela«, »Brankova MKola«, »Bosanske Vile« i ostalih svojim pripovečicama.. Se ćam se da mi je prva pripovetka koju sam na dušak, za sahat dva, napisao, bila Stanoja I, kao što me je bog dao, mesto da u sprovodnom listu molim uređnika, ja sam pri kraju rukopisa dođavao: Molim ako je stvar dobra, da se štampa. I naravno, da je svaki urednik, i ne pročitavši rukopis već onako ljubaznu molbu, S potsmehom odmah bacao u koš rukopisa. A greše urednici. Da znaju sa koliko se čežnje čeka broj lista, da se vidi da li je izašla ili bar od uredništva ima odgoVOo?.,.«

I dalje: .

»I sada ne mogu đa zaboravim onu klupu u vranjskoj gimnaziji, između škole i školske kapije, pored kaldrmisane putanje. Pismonoša još nije doneo poštu, Časovi u razredu svršeni, Navlaš od drugova izostao, bojeći se da ne nanjuše pošto se to krije kao zmija noge, najviše zbog poftsmeha pošle neuspeha, Zgrčen na klupi da što manje upadaš u oči, sa školskim knjigama u krilu, nagnut ka kapiji gimnaziskoj, čekaš da se na njoj pojavi ona kožna torba poštanska i pune pregršti pisama i novina pismonoše, Ništa te ne dira. Ni ona, iza klupe, klasično uređena botanička bašta, ni po prostranom, zelenom dvorištu u žedove zasađeni kestenovi, lipe, jele ili tiffio kraj zidova:”stari dudovi čiji plod žut ili crm šareni celo stablo i njegovo proređeno lišće, ni ono vranjsko, visoko, do beskrajnosti visoko plavetnilo i modrina koja se stapa i kruži sa okolnim planinama. Sve to nije ništa. Unapred znajući kakva(je) boja, poštanskog omotača tvoga lista, ti Sa tolikom čežnjom očekuješ dolazak pismonoše „da čini mi 8e, nije veća ni docnije, kada se ide, kao što se kaže, na prvi ljubavni sastanak. TBito u tom furoru skribendi, kađa sam svima listovima dosađivao, naravno, da je među njima bila i »Nada«... koja je izlazila u Sarajevu,.. I

i najbrže puni peć. U borbi ostvare= nje plana ona je poštavila nov rekord i ubrzala proizvodnju. Dok je ranije za punjenje jedne peći bilo potrebno dva i po do tri časa danas oni taj posao svršavaju kao graditelji 8ocijalizma za dvadeset i pet minuta.

Prelazna zastava preduzeća &e ponosno leprša na njihovom radilištu, pored njihovih peći. Ahmetova brigada je već odavno nosi i veruje da će je i dalje držati,

— Mi se borimo sa svima. Takmičimo se u proizvodnji, radnoj disciplini; sad se borimo za visoku proizvodnju. Radimo pc novom metodu, kaže ponosno skromni Ahmet.

Tačnost ı dolasku na posao, drugarski odnos među brigadistima, iskorišćavanje avakog trenutka na poslu podigli su ovu malu brigadu livaca Stare čeličane do visine najboljeg rad nog kolektiva u Železari. Dobra orga– nizacija pesla njen je sistem koji Omogućuje da iz dana u dan ona povećava brzinu i poboljšava kvalitet rada.

U ovoj brigadi rade i Vehan Ha· lović, Izet Selimović i Gojko Todorović. Svi su oni skromni ljudi, ali oduševljeni i borbeni do pobede. U svojim rukama drže čvrsto zaslavicu. I ponosni su što je još uvek njihova. Ali je potrebno i dalje biti budan, pronalaziti silne izume u poboljšanju organizacije posla da i dalie budu najbolji. Oni to mogu i hoće. Borba za prestiž je velika. Njihove fizičke

| snage su podjednake, uslovi rada su

manje-više &lični, oduševljenje za izvršenje plana ogromno, i... veličina zadatka svakodnevno izbacuje nove snage, racionalizatore i sve bolje Organ:zatore posla,

Tu rađe ljudi. Stiču svakodnevno nova iskustva. Ljubav prema izgradnji goni ih i na razmišljanje o boljoj organizaciji pešla i novim ostvarenjima, A kad svuda dođu mašine, onj će postizahi, sa manje rada {i napora

ogromne rezultate. Njihove peći će bi-

fi moderne kao one na Novoj čeličami, koje su sami izgradili i koje danas omogućuju gigantske korake njihove Železare. ;

'Stare peći biće uskoro zamenjene novim, koje oni sami bodižu. 1 IT u Valjaoni rađe ljudi. I tu čovek upravlja proizvodnjom. Mašine su

ve. Ogromni ingoti izlivenog čelika,

. Topuskog u Hrvatskoj,

"koji je došao iz kokila Ante Smoljana

dok sam od naših listova bivao odbijen (Bosna je bila pod austrougarskom okupacijom u to vreme S. P.),

· odjednom u »Nadi« pojavi se »Stano-

ja« i »U noći«..,

To je sve što Bora piše o svojim.

književnim počecima. Ništa bliže ni o tim neusšpelim pokušajima, koji su

· ušli u· »koš rukopisa«, ni o tome kad · je prvi put počee da pičč, kojim po-

vodom, pod kakvim uslevima, i šta, a najmanje kaže što o pesmama, |

U jednom predratnom beegradskom listu uz jedan konfuzan i nepismen napis o vranjskom čorbadžiji Mitku Stajiću, koji je poslužio Bori kao »model« da napiše svog Mitka u »Koštani«, objavljene su i nekolike fotografije u vezi sa Borinim delima, a UZ njih i jedna Borina fotografija kad je bio u sedmom razredu gimnazije. To je otprilike onda kad je počeo da postiže prve književne uspehe. Bora je snimljen na nekom divanu, jer se~

_ di prekrštenih nogu »po turski, ili,

možda, na nekom izletu sa drugovima, pa je slika kasnije izdvojena, I po izrazu lica.i po odelu i pozi mlađi literata — Bora Zlatni — kako su ga zvali u Vranju i školi pe očevoj majci koja ga je odgajila posle rane smrti njegovih roditelja, izgleda mnogo više

»poetično« nego »prozaično«,. TI vrlo ve” rovatno đa ova slika potiče iz dana kađa se on bavio u prvom ređu poezijom, i to poezijom koja »zahteva«, kod mlađih ljudi naročito, i specijalan stav i način odevanja: sentimentalno zamišljen sa belim zatvorenim okovratnikom bez kravate.

Bora ie rođen 1876 u Vranju. U svom rodnom mestu završio je osnovnu školu i sedam razreda gimnazije,

Bora Stanković kao gaimmnazijaiac

osmi s maturom u Nišu. U godini 1896 ulazi”ria Veliku školu na kojoj završava prava 1900. Rođen je 1876, a međutim ima pisanih tragova o njego. vim literarnim pokušajima već 1890.

Godine 1908 u Nišu je izdata spomenica povodom proslave 25-godišnjice đačke literarne družine , »Njegoš, U toj spomenici štampana je i jedna đačka pesma Borina, koja je |nače čitana još na jednom đačkom sastanku održanom 1890, što znači da je morala biti napisana ili te ili mežda

i Ahmeta CĆurića, klize dugim užarenim hodnikom. Opet su u pećima, ali 8a nešto manjom „femperaturom od one u Čeličani.

— Borimo se za svaku tonu čelika. Izvršimo plan do roka date obaveze i sačuvajmo čast našeg kolektiva. Naš zadatak i cilj je ispunjenje plana to su devize ljudi koji usmeravaju teški mehanizam određenim „putem. Specijalni valjaonički signal daje znak za početak rada. Ogromna gigant-dizalica puštena je u pogon' jednim pekretom ruke Wvog »rukovodioca« koji sedi visoko gore u maloj pokretnoj kabini. Gigant se polako pokrenue. Okreće veliku »ruku« i kreće prema užarenoj peći. Vrata se otvaraju, ruka kolosa ulazi kroz plamena usta u utrobu velikog ognja i ponove se vraća natrag, u slobodni prostor hangara Valjaonice. Obuhvatila je teški ingot čelika. Dolazi ponovni ekret ma-

„šine, pa lagani pokret napred i aute-

matsko otvaranje »ruke«. Za čas je čelična masa na valjcima kojima je »popođen« ceo hangar. I odmah počinje njegov put. Kratko vreme plovi čitavim nizom valjaka kao na talasu, a onda prolazi kroz branu-presu, 5astavljenu od mnogotonskih teških valjaka. Ingot ulazi među čelične mase vertikalno postavljenih valjaka prese, koji ga pritiskuju i rastanjena propuštaju dalje niz talase novih horizontalnih valjaka do noža za obrubljiva–

! nje, »fazioniranje«. Otuđa se opet vra–

ća pod vertikalne valjke, ponevo se rastanjuje i opet odlazi talasima niz hangar Valjaonice. I tako se igra me-

· hanizma i prerade poenavYlja dek se

ingot ne stanji na nekoliko santimetara, i ne produži na trideset de četrdeset metara. U drugom valjačkem stanu on dobiva svoju debljinu. A ovim ingotom sledi drugi. I take redom, cela Valjaona je u pokretu.

Na mostu, Yiaeko bored habmae Ki-

ganta-diaalice pemesnoe atoji devejka .

koja u ruei drži polwge. Oma upravlja celim oegreovaMam pokretnim mehanizmom atotina valiaka ove gigantske prostorije. To je Milka Žugaj iz Ona budno prati svaki pokret čeličnih masiva koje donosi elektrođizalica, pušta u pogon svoj deo valjka i noževa dole u hangaru. Ona hladnokrvno i s požnavanjem posla upravlja kotrljačom i prevlačnikom koji prebacuje rasta-

njeni materijal s jedne 6trane ogrom”

nog prostora na drugu, 8 jedne maši-

nerije masivnih valjaka na druge.

„omegučuje

godinu dana ranije, A 1900 Bora je mogao biti najviše na maloj maturi, u Vranju.

Pesma glasi:

STAN'"TE SUZXŠ

Ruka drhti, pero piže Ove retke, strofe male; Suza suzu sama stiže — Hartiju su pokapale.

Stane suze, ne tecite,

Pokoja mi dajte malo;

Natrag vrelu! Usahnite!l Da opevam žiće palo.

Palo žiće, ideale,

Dušu mlađu — utfrvenu Želje moje, tek procvale, Buđućnost mi razorenu.

Ja ne vidim više ništa Na zenitu neba svoga; Sam se vidim sred zgarišta sred pepela žića moga...

— Piši ruko, do iskona

Bar olakšaj srcu vaj!

A kad kloneš ruko bona,

Tad će biti svemu kraj. Vranje

Po svemu izgleda da je Bora, kao učenik gimnazije doneo lep broj pesama iz svoga rodnog mesšfa, i da je napisao još veći broj u Nišu. U zapisniku u arhivi družine »Njegoš« iz 1894—1895 stoji: »Ocena na pesme B. Stankovića — književni odbor« iz čega se može zaključiti da je očigledno bilo više pesama, ali one, na žalost, nisu sačuvane, kao što nije sačuvana ni sama »ocena« tih pesama.

Gođine 1938 u Nišu je izdata spomenica povođom pedesetogodišnjice ove đačke družine. U uvođu spomenice nalazi se i kratak istorijat družine i prikaz stanja od njena osnivanja. Na iednom mestu toga uvođa, između ostalog, veli se i ovo:

»Rađova je u arhivi mnogo. a među njima se ističu rađovi Ahila Mihailovića, kritike D, Arnautovića i pesme Ljub. Simića, B, Stankovića, Mileve Milošević, Miloša Zarića i Dušana Jovanovića...

Od svih ovih članova se izdvajaju

Ljubomir Simić, pesnik čije šu pesme

- još dok ie bio đak štampane u listu

»Gradina« i Bor. Stanković, koji. interesantno je, piše samo pesme. Stanković je kao pesnik veliki pesimista iako namo da u životu dok je bio đak nije bio takav...«

(»Građina« je list koji je izlazio kratko vreme u Nišu. U ovom listu i

“5

Bora je kasnije kao istaknuti mlađi" „.. književnik počeo da objavljuje svoje

najveće delo — »Nečistu krv« — dok je još bilo zamišljeno kao pripovetka, ali je objavljivanje obustavljeno zato što je urednik odbio da štampa onu scenu o gluvonemom Vanku i Savki S..P)

Međutim kao što nema Stankovićevih pesama i ocene o njima, nema đanas ni te arhive niške đačke družine, Ona je propala za vreme Drugog svet-

skog rata. Siniša PAUNOVIĆ

zi t —— — — —_—__—_=

S nama je jedan uslužni radnik Valjaone, stari šezdesetdvogodišnji Konjičanin Božidar Lazić. On je ovde preveo jedanaest godina života. Još uvek se drži odlično,i hteo bi da radi ponovo na poslu u Valjaoni. Ali poslovi zahtevaju đa radi na drugom mestu, a na njegovo mesto su došli drugi, mlađi, isto tako iskusni i vešti ljudi koji estvaruju svoje zadatke danas sa Više 6istema i organizacije posla, svakake brže i preciznije nego je te bile pre rata. Brigade Valjaone danas rade za webe i 6voju zemlju, a nekad.. Biki su žrtve atranih i doma– ćih hemiteha, Danas narodna država rad po normi, olakšava posae brigadnim sistemom rađa, i oni svejim pregalaštvom i oduševljenjem povečavaju produktivnost rađa i ubrzavaju proizvodnju. A zato dobivaju neuporedivo veće dnevnice i stvaraju bolje životne uslove. kb

~. Njihev grafikom; odlično agitacione sredstvo, ali i Bredstvo za evi denciju i kentrolu, govori: .

»Najbelja emjena: III, najbolja brigada: Safet Nadžaković, najbolji rad=

nik w brigadi: Safet Nadžaković, a

Trenutna sMuacija:

Broj nepismenih u III smjeni 18, broj onih koji posjećuju analfabetske tečajeve 7, broj koji bi trebalo, da idu na stručne kurseve 30; posećuju kurseve 21« To je trenutna situacija ' kulturnog &tanja i života onih koji neumorno rađe na ovom odgovornom

poslu u Teškoj valjaoni, gde prerađuju čelik koji dolazi iz Čeličane, za potrebe naše indu-

strije i narodne odbrane, I ovđe, na ovim grafikonima, koji služe i kao potsticaj za'nov polet, kulturni život i rad imaju svoj određeni značaj. Pitanje uklanjanja nepismenošti i proširenje vidokruga znanja kroz opšte obrazovne i stručne kurseve, zadaci su koji se ni ovde ne zaboravljaju

š i ra

L-W

i o kojima še vođi računa. To jezah- |

tev samih radnika, to je njihova želja. Oni hoće i na ovom sektoru da 6e takmiče i da uporedo 6a proizvodnjom izgrađuiu i svoju kulturu kako bi sutrašnji dan dočekali sa novim znBnjem i sposobnostima, potrebnim novom: čoveku &ocijalističke zemlje, Bafet BURINA