Књижевне новине

_ BROJ 46

___još mnogi drugi. ar Saoeeia i aka _ Josip Barković podvukao je da je

—ı

SAVETOV

U Beograđu je 14 i 15 o,,m, održano savetovanje mladih pesnilta, pripovedača, kritičara i redaktora „omladinskih Književnih časopisa iz svih re· Savetovanju su prisustvovali: Ivo Andrić, Čedomir Minderović, Marijan Jurković, Oto Bihalji, Desanka Maksimović, Skender Kulenović, Branko Ćopić, Janko Đonović, Marijan Matković, Ivan Potrč, Duško 'Kostić, Marko Marković, Slavko Janevski, Ivo Sarajčić, Erih Koš, Milijan Neoričić, Bora Drenovac, Dobrica I(“osić,

Dva referata koja su mdržana, diskusija u kojoj su pored mladih pisa– ca početnika učestvovali i stariji književnici zahvatili su niz problema pred kojima se nalaze mladi pisci: izbor tematike, način njene obrađe, stil i jezik, ugledanje na prethodnike i epigonstvo, odnos pisaca prema kritici i kritike prema piscima, idleološko-npolitičko obrazovanje, saradnju u omladinskim časopisima, izgrađivanje lika mladog književnika u uslovima i zah= tevima move stvarnosti, obrađa „kulturnog nasleđa, ulogu literamih kružoka po školama, na umiverzitetima i pri omladinskim Kkulturno-umetničkim društvima u prvom formiranju mladog pisca.

'U referatu, kojim je obuhvatio stvaralaštvo mlađih pisaca od gsvršetka

rata do danas, Josip Baković, glavni urednik hrvatskog omladinskog knji-'

ževnog časopisa »Izvor« u Zagrebu, naveo je primere mladih pesnika, pripovedača i kritičara koji su izbili na površinu i prikazao uslove i put njihovog razvitka...

'U omladinskim listovima: »Omlađinma« i »Mladi borac«, u omlađinskom časopisu »Mladost«, već u njihovim prvim brojevima javljaju se imena mladih mesnika čiji ~ı rađovi bili izmad početničkih i neki od njih ubrzo &u kandidovani za članove Udruženja književnika. To su imena: Mire Aleč-“ ković, Rist» T'ošovića, Slavka „Vuko-= 6&avljevića, Antonija Marinkovića, Radomira Konstantimovića, Slobodana Markovića, Dragoslava .Grbića, Mirka Vujačića, Vase Popovića, Branimira Živojinovića. Časopis »Mlađost« dobija kasnije karakter centralnog časopi6sa, u kojem štampaju mlađi pisci iz cele zemlje, a postepeno se osnivaju omladinski časopisi i po ostalim republikama: »Mladinska revija« u Slo veniji »Izvor« u Hrvatskoj, »Zora« u Bosni i Hercegovini, »Polet« u Srbiji i »Idnina« u Makedoniji.

Do danas su se preko stranica ovih časopisa, u raznim zbirkama (O»Pesmi naših borcev«, »Poezija mladih«), kao i izdavanjem Kkmjiga svojih dela, afirmisali mlađi pesnici: Franc Kosmač, Ivan Minati, Petar Levec, Vida Brestova; Josip Lešić, Branko Radičević, Vladimir Čerkez, Brato Pavlović, Bagdanka Perišić, Ljubo Milin, Živko Jeličić, Vesna Pavun, Đuro Šnajder. Slobođan Novak, Nasko Aganov, Milivoje Slaviček, Zlatko Pavletić; Aco Šopov, Slavko Janevski, „Gogo Ivanovski i

značajno i bitno u književnom stvaranju mlađih pesnika što najveći deo početnika ima pravilan pogled na svet, što aktivno učestvuje u izgradnji socijalizma. Mladi pesnici se trude da ovlađaju naukom marksizma-lenjimizma, koja im pomaže i pri izboru tematike i pri njenom umetničkom u obličavanju.

Prešavši mwatim na izlaganje o promom &tvaranju mladih on je rekao, da iako je ono mnogo manje od poezije, ipak i u njemu ima vidnih rezultata, Većirom aktivni učesnici oslobodilačkog rata, mlađi pisci pošli su u svojim delima od ratnih događaja, da se zatim obrate izgradnji zemlje i 50cijalizma. Pri obradi tema iz savremenog života zapaža se da mlađi pisci radije zahvataju promene nastale na selu, nes posleratni život radničke klase. U zborniku »Proza mladih« izdatom povodom prvog festivala omladine Jugoslavije 1948, pored pripovedaka iz doba rata (Mihaila Ražnatovića, Vlada Maleskog, Nade Valenčić, Mladena Oljače), pored pripovedaka iz obnove i izgradnje (Voje Jelića, Riste Trifkovića, Ražnatovića i Mileskog), ima i nekoliko pripovedaka iz pređratnog života (Mate „Beretina, Mitje Bošnjaka i Tatjane Frković).

Na stranicama naših časopisa i liBtova, 'ispoć književno-kritičkih osvVTta i članaka, zabeležena su imena velikog broja mladih ljudi: Zorana Mišića, Amtonija Marinkovića, Nusreta Seferovića, Najdana Pašića, Jurija Gustinčića, Vatroslava Mimice, Duška Roksandića, Čeđe Kisića, Herberta Grina i mnogih drugih.

Risto Tošović održao je referat O pomoći koju mladim wiscima treba da pruže organizacije Narodne omladine i redakcije omladinskih časopisa,

»Pojava velikog broja mladih ljudi koji sje bave literaturom kod nas, ima svoje korijene u revolucionarnim promjeniama. koje su se odigrale u našoj zemlji. Naša revolucija i izgradnja socijalizma inspirišu i potstiču mnoge mlađe ljude. Njih potstiče na književni, rad naša socijalistička stvar– nost, graditeljska rađost našega života, koju oni svakodnevno doživljavaju u školi, na selu, u preduzeću, ma radnoj akciji i tako dalje. Oni pišu stihove o našoj socijalističkoj domovi” ni, o Titu, i Partiji, jer kroz njih žele dzi iskažu svoju životnu radost, koja je postala smisao svih graditeljskih napora naše omladine. A ta pojava da omladina pokušava poezijom da iskaže svoju ljubav prema &OCIJa– lističikoj domovini, Partiji i Titu naročito je postala masovna danas kada se ma mašu zemlju okomila bijesna informbiroovska hajka. Mnogi omladinci koji nikađa nisu ni pokušavali da pišu, sad to pokušavaju stihovima protiv prljave kampanje na našu zemlju.« i i URLAO, Ističući zatim veliku pažnju koju je Parl:ija oduvek poklanjala mladim umetničkim talentima, on je ukazao da je svoju brigu pokazala preko organizacija Narodne omladine, Osnovna masovna forma literarnog života današnjie. omladine jeste rad u literarnim ekcijama i kružocima pri omladinak:im kulturno-umetničkim društvima, u, školama i na univerzitetima, ko-

jima nepošredno rukovode aomladinske organizacije, Dešavalo se međutim da. su mnogi od tih mlađih ljudi, stupajući u literarne sekcije, doneli sobom i razne malograđanske navike i shvatanja, a koja su samo zahvaljujući radu omladinske organizacije sa njima, uspeli da olklone, i usvajajući marksističko-lenjinističko gledanje na svet oni su postepeno ideološki i umetnički sazrevali.

„ Govoreći zatim o kvalitetima književnog pisanja naših muladih pisaca, drug Tošović je rekao:

»Karakteristično je da je put sazrevanja mladih pisaca u umetničkom izrazu usko povezan i sa njihovim ideološkim „sazrevanjem to jest, sa sve „odlučnijim razumevanjem „naše socijalističke stvarnosti koja je postala dominirajući motiv u poeziji i prozi mladih. Opšta je pojava da su oni mladi pisci, koji su jače i iskrenije doživljavali našu stvarnost, koji su uspeli da lakš» i odlučnije raskinu sa shvatanjima prošlosti, pokazali i bolje rezultate kao književnici, jer su njihova djela bila mnogo iskrenija, emotlivnija, uvjerljivija, baš radi toga što su iskreno, istinski doživljena.

Bez detaljnog poznavanja istorije naše Partije, karaktera naše revolucije „i puteva izgradnje socijalizma u našoj zemlji nemoguće je i pomišljati đa se verno uobliče izvesni motivi vezani za istoriske događaje koji su se o• digrali u našoj zemlji. Ovo je važno i radi toga što je naša Partija svojom borbom na čelu naših narođa obogatila marksizam-lenjinizam novim iskustvima i fcrmama borbe za socijalizam. Mladi pisac, ako želi đa yrealistički adrazi naše doba u svome književnom stvaralaštvu, treba đobro da upozna to novo i da ga umjetnički oblikuje, u svojim djelima kroz tipične momente i detalje iz borbe naše Partije. Materijali V kongresa KPJ, teoretski članci naših rukovodilaca objavljeni u »Komunistu« u vezi sa revizionističkim sWkretanjima rukavodilaca SSSR, treba da posluže kao neophodna lektira u njihovom KnjiZla postupku i teoretskoj izgradnjl.« Posle referata otvorena je diskusija u kojoj su učestovali: Vladimir Čerkez, Voja Jelić, Slobođan Marković, Diagutin Vujanović, Zoran „Mišić, Vatroslav Mimica, Herbert Grin, Đura Šnajder, Milenko Misailović, Radonja Vešović, Slobodan Novak, Dušan Puhalo, Čeđa Kisić, Ahmet Hroma= džić, Vasa Popović, Slavko Vukosavljević, Slobođan „Berberski, Mihailo Ražnatović, Aca Stanković, Arsen Diklić, Danko Oblak, Slavko Janevski, Skender Kulenović, Ivo Andrić, Čedomir Minderović, Branko Ćopić, Jan= ko Đonović, Bora Drenovac.

U ovo: broju donosimo delove govora pojedinih učesnika u diskusiji.

ZORAN MIŠIĆ Alko se prati razvoj kritike mladih

od 1945, vidi se da je ona pošla od. ' kratkih recenzija, Njena funkcija bila”

je uska, više školsko-pedagoška. Ovakva kritika ubrzo je prevaziđena. Između »starih« i »mlađih« „kritičara danas se više ne može podvući izrazita granična linija. I jedni i drugi imaju uglavnom zajedničke nedostatke. Moramo naglasiti da je ova kritika odigrala pozitivnu ulogu. Ona je efiikasno i oštro reagovala na izvesne dekadentno-formalističke pojave, koje &u se javljale· -

Dalji put kritike. mladih ftreba, Do mome mišljenju, da pređe ka postepenom prevazilaženju sitničarenja, ka uočavanju bitnih problema. Predmet kritike treba da bude raspravljanje fabule u delima mladih, forme u kojoj se ona daje, ali živo i sa fantazijom zalazeći u pitanja iz oblasti estetike sl u probleme u literaturama drugih zemalja: Što se tiče oštrine naše kritike, mislim da je ona bila oštra kada je to bilo potrebno, ali smatram isto tako da ne treba unositi Žučni ton i stav istražnog sudije, Kada se za novu 5a3= držinu traži nova forma, ako se u tome usled početničke neveštine i zađe u verbalnu deklarativnost, još ne mora da znači da je to neki ostatak ili uticaj »dekadentno-formalističke literature između dva rata».

VATROSLAV MIMICA

Tačno je da se danas zapaža vidna uloga naših mlađih kritičara koji 5Voje drugove kritikuju na oštar nažin. Danas još uvek ima pojava, kako kod »mladih«, tako i kod »starijih« da se kritikom preuveličava ili potcenju]Je. Pedagoški razlozi zahtevaju izvesno obazrivo postupanje, ali se piscima mora ukazivati i ma nedostatke. Od političke svosti do kvaliteta u umetničkom postupku put je veoma težak, a da on ne bi bio suviše dug i Spor, moraju se mlađi pisci principijelnom kritikom potsticati,·

ĐURO ŠNAJDER

MWritika proznih rađova naših mladih pisaca razvijala se, &asvim Yazumljivo, paralelno sa razvojem radova naših mladih pisaca. U časopisu »Mladđost« od 1945 do 1947 ona se Uglavnom ogleđa u beleškama o rađdovimam mlađih pisaca.

Druga faza razvoja kritike proznin pisaca mogla bi sa uzeti od pojave Zbornika. U ovoj fazi primećujemo da se više ulazi u problematiku, da se dublje analiziraju radovi mladih pisaca. Naravno da bi bilo nepravilno čekati da svi naši prozaisti, a ima ih preko 25 u našoj zemlji, izdaju sVojC knjige pa onda davati ocenu,

MILENKO MISATLOVIĆ

Mladi ljudi koji prate život našeg pozorišta ftrobalo bi da, pišući pozoine kritike, daju i likove naših glumaca na 8sC.O?, „aislito koliko bi bi 1o od koristi 70%; bismo, na primor, i= li lik Pere Dobrinovića, Mi moramo prevazići slabosti naših današnjih kritičara, Naše reči treba da buđu no samo sudovi o glumi, nego i da do-

mesu likove onih koji tumače izvesne uloge.

S obzirom na &ivaralački zadatak koji pred sobom ima pozorište, treba u kritici naglasiti sve nedostatke kako na premijeri, tako i u toku daljih pretstava, Tom prilikom treba voditi računa kako upotrebiti reči u davanju ocene o glumcima koji su se za jednu pretstavu spremali mesecima, a možda i gođinama. Zbog toga ne 5mamo dozvoliti da se jednom običnom rečenicom samo na jednostavan način izrekne jedan suvoparan sud o stvaralačkom radu umetnika.

Pozorišnoj kritici treba pristupiti sa puno poznavanja i pažnje kako bi ona imala svoga pozitivnoga i korisnog uticaja ne samo na wubliku, nego i na glumce koji učeštvuju u pretstavi:

IVO ANDRIĆ

Vi, naši mladi drugovi, imate Zavidnu sudbinu da ste na put književnog rada stupili u novoj Jugoslaviji, u društvu koje izgrađuje socijalizam, pod rukovodstvom koje vodi brigu o vama, vašem razvitku i napretku. Vama će bez sumnje biti ušteđena mno> ga lutanja i bespuća ranijih književnih naraštaja, Ali su zato i moralne obaveze vaše Veće, zato se od Vas i može očekivati više i bolje

O vašem materijalnom stanju i moralnom napretku, o vašem pravil~

nom idejno-političkom razvitku vođe”.

računa naše partisko i državno rukovodštvo kao i vaše omladinske organizacije. Ta što ću reći, kao pisac piscima i drug drugovima, nisu razume e nikakva osveštana pravila ni nepogrešne formule, nego odrazi ličnih saznanja i iskustva na poslu na kom i vi radite.

Krilov je govorio: treba pišati tako da rečima bude tesno, a mislima prostrano. Tu misao on je odmah objasnio dođavši: da rečenicu treba glačati dok.me prestane da bude dosadna. Vidite, ta bojazan, đa 8e ne bude dosadan io je znak pravog, dobrog i 6avesnog pisca. U toj bojazni sadržano je osećanje odgovornosti i uslov za sticanje dobrog ili bar najboljeg: mogućeg stila, Ljudi male pameti retko 6e boje đa ne budu dosadni, oni ne pomišljaju na to. Slabiji i neodgovor= ni pisci lako su i brzo zadovoljni 8VOjim delom i liče na onu ženu koja je grdila svoje dete govoreći: »Bože, ja kako li je selu drago kad je meni ovako milo«.

Biti samođopadno zagledan u 8VOj tekst pri radu i pri pregledu iurađenog. to je najsigurniji put ka neuspe-

hu kod čitaoca, Naprotiv, pisac koji ·

želi da njegov tekst bude a&hvaćen i prihvaćen od drugih ljudi, a to je, konačno, cilj i smisao pisanja, mora za vreme rađa često da napušta svoj položaj, položaj koji slika, i da ono što prikazuje posmatra i proverava ša tačke gledišta čitaoca.

Posao nije lak, kao što znamo svi,

ali je to jedini pravi put.” Čitalaca'

ima, mnogo, znamo da ih ima svakakih, mi moramo misliti na one najbolje. A čitalac je veliki kritičar, To je ošlrouman, pronicljiv čovek, iskusniji možđa od nas i boJatiji znanjem, sa boljim ukusom, strožom merom od naše. Taj naš nepoznati čitalac duboko negde u unutrašnjosti naše zemlje, to je stiog sudija, ali i dragocen saradnik, Tek kroz prizmu njegovih misli i osećanja dobiva naše delo svoje značenje i svoju pravu meru. A kao saradnik, on u krajnjoj liniji utiče i na izrađu našeg stila, Na čitaoca, um= nog i strogog sudiju ne ireba nikad zaboravljati pri pisanju,

Mi smo rekli đa je najbolji, jer je najubedljiviji, jednostavan stil. Ali, moram »dmah dodati da je jednostavan stil i najteži stil. To znamo SVi, ali ne znamo da dođemo do te naizgled tako proste, a u stvari tako teško dostižne jednostavnosti, Gogolj je rekao divnu reč: »Do Jednostavnosti treba narasti«. ,

Nesumnjivo je da je za đobar stil potrebna visoka moralna, intelektualna, osećajna vrednost onoga što se kazuje. O tome ne može biti sumnje. Gete je rekao tačno: »Ko hoće da ima Jasan &til, treba prvo da mu je jasno u glavic (duši).

Nema stila bez sadržine. Ne postoji i ne može postojati ono o čemu se mekad govorilo, čak i u udžbenicima pisalo, tzv. đobar stilist koji sem stila nema ništa drugo, dobar stilist sa niskom ili nikakvom sadržinom. Stil je samo vidljiv, ili ako hoćete čujan deo naše misli ili našeg osećanja. Bez njih, tj. bez misli i osećanja nema stila, jer se gamila reči koja liči na nisku praznih praporaca ne može ni zvati stil,

Balzak je u jednom od svojih zaleta išao tako daleko da je tvrdio: »Tačna (prava) misao nosi sama sa sobom lepotu (finoću)«, To može biti tačno, ali samo donekle i sama za RBalzaka, i takve kao što je Balzak. Za nas osta=le, mi znamo da i tačna i nova misao i iskreno osećanje mogu biti izraženi i mutnim i rogobatnim stilom, bolje rečeno, pokopani pođ njim. Znamo da onaj koji piš treba pored toga što mora znati šta hoće da kaže, tj. ima= ti sadržaj, još i da radi na veštini tog kazivanja, t}. stila.

Naravno, odmah se postavlja pitanje: Kako da rađi? Kako se postizava dobar stil? Bezbroj odgovora može biti na to pitanje i bilo ih je, ali jednog opšteg i potpunogs recepta nema i ne može ga biti. Dobro ie, neophodno je znati ih što više, razmišljati i diskutovati a njima, ali na kraju treba ipak naći sam svoj.

Pored već pomenute i meophodne sadržine onaj k-ji piše mora imati kakav takav plan u radu. U tome se svi slažu, Vuk Karadžić je već u prvim polemikama sa Milovanom Vida=kovićem tvrđio: »Nikakav majstor ne radi svoga zanata ne znajući šta gradi ni kako gradi. Na pr., nikakav krojač ne uzmo nožice u ruke, pa da komada čoju ne znajući da }i će od ovih komada biti čakš;re ili dolama. Iako svaki majstor svcj zanat radi, tako ireba i spisatelji da pišu«.

Vuk je, &r svojim zdravim smislom, govorio ono što i francuski klasik

RNJIŽEVNEINOVINE

NJE MLADIH PISACA JUGOSLAVIJE

„treba, to je jasno, u narodnoj

koji je davno pre njega rekao da je napisati knjigu isto tako zanat kao i sagraditi časovnik. Vuk je kazao isto što i drugi autor koji je tvrdio da pisae mora rostupati kao arhitekta, tj. sa planom a ne slagati misao do misli kao što igrači slažu domine: sedmicu do sedmice, osmicu do osmice.

Grčki retor Izokrates tvrdio je da je kod stila »sve vežba«. Puškin je tvrdio da je glavno čitanje.

Jedan poljski p:*ac ide tako daleko đa kaže: »Za stvaranje dohrog izraza treba isto toliko talenta koliko za stvaranje nove misli«. Jedan drugi pisac kaže da se on »bori s izrazom kao sa tigrom«, dok „Anatol Frans

.kaže naprotiv, đa treba »milovati fra-

Zu«.

Da kažem još samo kako je đefinisano gledište simpatično” francuskog pisca i borca Žana Rišara Bloka u ovoj stva::, gledište sa remeno i nama bez sumayje blisko:

»Sav napor pisca mora biti usmeren ovom cilju: shvatiti smisao borbe koju ljudi vođe (reč je o borb: za bolji život radniui ljudi), i pokazati im svu lepotu te borbe, Ali da bi izrazio taj napor i nadu koja je sadržana u njemu, pisac ima kao prvu dužnost da nađe sebi avoj lični stil, da pozna tačno mačenje reči kojimn se služi«.

Dakle, uvek ista misza da je potrebno raditi, učiti, -avlađivati veštinu izraza. Kako god okrenemo stvar, ispađa na jedno: mi smo radnici na teškoj veštini izraza i stila, Taj stil treba da je nov, naš, izraz našeg vremena i njegovih težnji, ali da je u isto vreme zasnovan na tekovinama svih predjašnjih naraštaja, na kulturnom nasleđu svih vekova, isto kao i na životu i govoru živog naroda. Kao svali istinski rad i naš je posao subjektivno nesavladljiv, neiscrpan, on prelazi naš lični život, ali mi dobro znamo da se nijedan, ni najmanji napor svakog od nas n gubi, đa on mnači približavanje za korak, za santimetar cnom savršenstvu koje nećemo lična nikad postići, a koje ipak mora da nam je stalmo pred očima, kao naš cilj. Težnja ma savršenstvom izražajne forme za nas je služba sadržini. A dobro vršiti tu službu, tj. jasno izraziti svoju misao i svoje Ošećanje, mi možemo samo anda ako smo savladali jezik '%ojim pišemo i stilski izraz toga jezika. I zato je bio u pravu otutaji pisac, koji je, kađ su mu prigovarali da sporo Fađi,i da suviše doteruje svoju rečenicu, odgovorio: »Ne glačam ja svoju rečenicu, nego svoju misao«.

Razume se đa to gledanje mora da im:, svoju meru i ne treba da bude preterano, mamijačko, samo sebi svrha, kao što je to bio slučaj ponekad sa piscima XIX /7·veka, koji su se čak hvalili đa su probdeli noć nad jednim priđevom.

Na kraju, uvek se vraća isto pitanje: gde da se učimo dobrom stilu? Kako da radimo na njemu? Učiti se

ževnosti, u starih srpskih i hrvatskih pisaca, koje ja ovde ne nabrajam jer ih svi znate kao i ja, uprevo u svemu što je pisano od starih srpskih zapisa i napisa Ljube Stojanovića, do novinarskih članaka i skupštinskih govora iz XIX veka, od naučnih pisaca do ličn» prepiske i memoarske literature i najneznatnijih ličnosti, đa, i do sitnih i opskurnih polemičkih brošura bliže i đalie prošlosti, jer u toj vrsti tekstova, pa i u njihovim slaboštima, često se bolje vidi proces postanka i razvitka stilskog izraza nego u korektno pisanim knjigama nekih pisaca koji se uojavljuju uvek u stajaćem odelu. Meni se čini da naročitu pažnju ireba obratiti upravo na prepisku, m»moare, nauku, „a i specijalne stvari a ne samo beletristiku. Često čavek nađe u jednoj knjizi o ribarstvu na Jadranu mnogo jezičnih i stilskih novina. A više i bolje od svega treba slušati kako ljudi govore u životu oko nas. Stil se danas uči i na konferencijama (gde ima toliko stilskih rogolatnosti, ali i toliko zanimljivosti), stil se uči u vozu, u redovima žena koje ž#oPaju na pijaci; stil našeg vremena treYh a tražiti u raz– govorima i dobacivanjima mladih brigadista na radil:štima, u pismima seoskih devojakk ili boraca iz Armije, u govoru radnika koji se tek upoznavaju sa mašinom i sa Ssocijalističkim načinom rada i takmičenja. Ukratko: knjige su potrebne, život je neophodan. Jedno ne treba odvajati od drugog.

Vuk Karadžić i u ovome kao i u mnogo čemu drugom može poslužiti kao primer. Sa Cetinja :,de je došao u cilju proučavanja jezika i narodnih pesama on piše: »Ja sam ovde želeo da čujem kako narod naš po ovim krajevima govori i da viđim kako živi«, Jer, on je imao pravilno shva-– tanje da se jezik i s'ill n- mogu c-vajati od života.

I najposle, nešto o radu.

"U našoj zemlji se danas mnogo radi istvara, zato je izlišno naročito govoriti o potrcbi rada. Ja bih hteo da kažem reč-dve o onom specijalnom radu koji vi kao mlađi pisci ima da gSvršavate, Ja sam dovoljno govorio o tome kako naš današnji pisac treba da je povezan sa životom zemlje i naroda, da je živa snaga WM socijalističkom razvilku našeg društva, da je ne samo neumoran posmatrač, nego i živi čitalac toga Života. Ali sađa bih hteo đa kažem o onom važnom delu našeg rada koji #e vrši mueđu četiri ziđa, o upormom, mučnom, stuđioznom radu nad knjigom i hartijom. Kapati nad hartijom nije uvek ni lak ni prijatan posao. Pisati, znači često živeti u pustinji. I prirodno je da živ čovek od krvi i mesa često beži od to• ga, tražeći za to svoje bežanje &ve moguće izgovore, Ali tu otimanje ne vredi i izgovori ne pomažu, Posle švih posmatranja i iskustava oko nas, glavni obračun, konačno kalenje švega, vrši se šamo na onoj sitnoj i po kreinoj tačci gde vršak našeg pera dotiče ravnodušnu hartiju, Tu je glav= no poprište našeg rađa, Tu še vodi borba sa izrazom, tu se stavlja na probu naša snaga, č

Naravno da to nije lako ni uvek prijatno mesto. Tu nam često izgleda da smo sami, da je život ugašen, svet

knji

nestao, ali to je varka. Naprotiv, taj život i taj svet, mi ćemo naći (i ne samo ini nego hiljade i hiljade naših čitalaca) u našem stihu ili našoj pro>i, ako istrajemo u 'adu i ako ono štc napišemc bude vasluživalo ime živog stila i istinske proze, kratko: umetničkog dela. Istrajati u tom radu ne znači, naravno, usamljivanje i povučenost od života i stvamaosti, naprotiv, te treba da mnači najužu po-

vezanošt sa svetom, sa životom ljud-. naše

ske zajednice kojoj pripadamo, najbolje služenje njoj.

Ne treba da obeshrabre čoveka reči o savršenstvu, da se u njemu, kao što to biva, javi osećanje da neće nikada dostići , avršen stil velikih stilista, To nikako! Treba uvek imati u viđu da na području umnog rađa nema zauzp= tih mesta, d~ je svakom sve i uvek otvoreno, da še čovek, pravi čovek, a mi u našem socijalističckom društvu hoćemo da podignemo pravog čoveka, da se takav čovek poznaje po svojoj težnji ka savršenstvu. Čovek postizava sve što iskreno i duboko zaželi čega se punom snagom lati, pa kako me bi postigao da, prema svojim sposobnostima i mogućnostima — da što je moguće bolji, jasniji i ubedljivi stil?

Mnogo ih ima među vama koji su u borbi gledali smrti u oči, mnogo dobrih radnika, i vas ne treba pozivati na smelost, istrajnost i radinost. Ja verujem da ćete vi sve prepreke savladati i postati, kao što je još Petrarka tražio od pisaca »ne prazna

BROJ 47

pričala, nego istinski umetnici«, To treba da bude i to će biti vaš doprinos borbi koju danas naši narodi i njihovo rukovodstvo vode za slobodan

život radnih ljudi, za veliki društveni |

preobražaj. BRANKO ĆOPIĆ 'Moramo voditi računa đa u literar-

nim delima obuhvatimo sve ono šio

će biti odraz naše današnjice. Ali, u tome ima velikih nedostataka, što Je posledica izvesnog odnarođavanja nasih pisaca od svoga rodnog kraja· Mo. ramo se boriti za izraz koji će biti bli zak narodu, i u isto vreme još više podići ukus naše publike. i Kroz literaturu i istoriju mi moramo upoznavati pre svega svoju zemlju da bismo čvrsto stali na tle i na taj način mogli da obuhvatimo sve probleme, Isto tako treba razvijati jugoslovenski patriotizam, naročito da-

nas, kada se sa svih strana na naš”

upućuju razne }:levete.,

ČEDOMIR MINDEROVIĆ Mislim da treba naročito istaći, da

je ovo savetovanje pokazalo ogroman ·

napredak našeg kilturnog života, do· roslost naših m)ndih pisaca i kritičara 1 izvanrednu ozbiljnost 8a kojom oni prilaze svoine poslu.

Na jednom savetovanju sovjetskih mladih pisaca u Moskvi, kome sam prisustvovao, procedura i tehnika 4a-– vetovanja omogućila je s&ovjetskim

(Nastavak na četvrtoj strani)

PRED LICEM JEDNE OMLADIN

Oto BIHALJI-MERIN

Pred licem jedne omladine, 6ećam se niza crteža u tušu, niza koji sam pre mnogo godina video, ali koji se urezao duboko u moju svcst. Tamne crte hitrih poteza četkice pričale su o gladi čoveka u mladosti, o gladi za ynanjem i doživljavanjem, o nemirima va putovanjima, želji da se u svaiko lics ragleda, Svi gradovi vide, u svim umetnostima okuša, da se stopi u veliki hor onih koji se raduju i ogih koji pate, pa ipak, istavremeno, i da čovek bude sam u neometanom razgovoru sa samim sobom da bi poznao istinu i ptznao kakp freba živeti.

Jedan mlađi čcvek u seoskoj usamljenosti čuo je poziv grada. Tajna mnogoglasnog i mađiskog građa koji je blistao u daljini mamila ga je. Napustio je tor i njivu, kuću i skrovitost mssta svog detinjstva. A po putevima su ljudi i susreti. Jedan stariji prijatelj progovorio mu e, U tami neznanja goreo je sićušni plamen tuđeg iskustva. Misao se u njemu rodila. I on leži u postelji unapred nagnut nad čudom njige. Kao da su sva znanja sveta sadržana u stranicama te knjige. Pri žućkastoj svetlosti lampe provodi cele duge noći i osluškuje „nove melodije, Čežnja za stvaralačkim, za umetnosti, probuđsna je. Teško i čudno uzdižu se likovi života na ravnoj površini bele crtaće hartije. Ali ta epoha nije tako puna rajskog blaženstva. To je epoha kapitalizma, ratova i eksploatacije. Mlađi umetnik mora slikati prema željama gospodareće klase. Jeđino &like bezumlja i laži mogu se prođavati.

Šta omladina Kkapitašističke epohe vidi pred sobom: neuposlenost, eksploataciju i ratove, gorku tajnu života; izgubljeni svet, đoba koje umire, Zato je žalobna pesma melanholija, zatoa je smrt osnovni motiv njenih strofa. Jer kroz jad, nepravdu, potkupljivost, tužbu i ropstvo vođi put mladog umetnika u džungli kapitalizma.

Takvi su bili crteži moga prijatelja slikara. I danas još vidim poslednju sliku tog niza: užasnut, pun očajanja, sa iskiđdanom košuljom preko ranjenih, prostreljenih grudi, stoji mladi čovek i gleda dole na grad u koji je nekad kao na hadžiluk došao pun poverenja i koji sađa leži u purpurnoj razbuktanosti plamena koji sve sažiže,

*

— Jedna druga omladina ovde se okupila i raspravlja o suštini i delu umetnosti. Omladina, doduše i ona rođena u mračnom domu eksploatacije ali podignuta i izrasla u burama oslobodilačke borbe i narodne revolucije. Omlađina koja je imala sreću da njeno sazrevanje pada u doba kolektiva, u doba kada narod po svojoj volji izgrađuje svoju budućnost, A umetnici moraju biti neimari duše, jer njihovo štvaranje jedan deo je smelih planova, izgradnje i ostvarenja socijalizma. Oko osamdeset: književnika prisustvovalo je tom sastanku, Jednostavno, istinito, iskrena i odvažno prilazili su pitanjima koja su ih zanimala. Govorili su o fteoretskim problemima. Hteli su raščistiti poimove, steći pregied. Govorili su o arhitekturi književnog dela, o temi, o motivu. Govo= rili su o suštini stvaralačke kritike, O odnosu pisca prema delu i o sebi samima. O svome stavu prema &štvarnosti, o svom dečaštvuw, o uspomena=– ma iz mladosti i o potrebi da se one što pre književno uobliče, A, pre svega, govorili sa o neophodnosti da se iznađe, razums i uobliči istina u svim sv-jim dubokim povezanostima.,

Možda baš wu ovom času, kada su naš narod i naša država zašuti i lažima i klevetama, to ispovedanje istina naročito je anačajno. Jer ovi mladi književnici istovremeno su i evedoci i tvorci soćijalističke stvarnosti. Oni će književnike &veta, školovane i plačćene da misle, pozvati pred sud sa= vesti. Jer uvek i u svim vremenima privilegija i dužnost istaknutijih i na= prednijih duhova bilo je da ustanu protiv laži, klevete i izdaje. Jer učešće i borba za napredak klica je iz koje izrašta velika umetnost.

»Može li se pretpoštaviti da bi Dante napisao ·voju »Božansku komediju« da je, kaa filisšter, živeo između četiri zida i da nije strasno učeštvovao u borbama 6voje epohe?«, pita Pol Lafarg. |

Može li sa Volter zamisliti bez nje-

gove borbe u procesu Kala i Sirvena protiv feuđalnog i crkvenog terora svoje epohe? Zolina poslanica »Optužujem«, u kojoj je ':stao u Drajfusovom procesu protiv reakcionarne militarističke Kklike i svih mračnih sila svog doba, nerazlučiv je sastojak njegovog stvaralačkog dela.

Veliki glas 6avesti svih epoha, od Omera do Servantesa, odđ Getea do Puškina, ođ Rolana do Gorkog, čuje se i u domu gde se održava sastanak mladih književnika. Ali i renesansni glas Marina Držića, svečano filozofski pesnički glas Njegoša, glas pun optužbi socijalnog pesništva Cankara sadržani su u horu glasova.

Iz svih krajeva Jugoslavije došli su mladi književnici, Nisu došli sa pisaćih stolova, iako su pisali. Mesto njihovog stvaranja je radni život. Bili su po seljačkim radnim zadrugama i po fabrikama, na gradnji autoputa i hidroelektrana. Doneli su konkretni materijal u svojim „beležnicama i u svojim srcima. Jedrn za drugim, ustaju da uzmu reč, Svaki zapojen sno-

vima i Planom, voljom i traženjem, ~

po koji još bez jasnih formulacija, ali u tražnji istime i pravog puta. A dok mlađi književnici govore, stariji ćute. I oni su prisutni, :skusni, poznati i priznati. Došli su da čuju, da učestvuju i posavetuju, A i da uče, Jer svako umetničko stvaranje neprestano je rvanje. I zreljji umetnik nije dospeo do kraja sve dok stvaralački živi, Mnogo ad onoga što mlađi kažu odnosi se i na starije. Tek kod zaključaka, stariji govore iz sveta sVOg iskustva. Sa iskustvima umetnika povezuje se glas Partije. Ko hoće da crpi iz punog života ,mora poznavati odnose u njemu, Mora se uđubljivati u zakonitost društvene stvarnosti. Mora se slobodno kretati u materiji i svoje likove shvatati i pretstavljati u razvitku. Da se pojmi mnajjednostavnije, moraju se osetiti mnogostrani i skriveni odnosi života. Da se bude pesnik ovog vremena, mora se učiti kad Marksa i Lenjina. Ko hoće da pretstavi sliku života, mora mnogo znati. Mora proučavati dušu ljudi, ali i poznavati proizvodni proces, kada ga opisuje, Probleme naučnika, ili radnika, Osećanja, patnje, nade, gnev, mržnju, lakomost i snagu čoveka.

Književnik mora učiti. On treba u poznati ne samo klasike marksizma, već i pesničke glasave svih naroda. Teksti Zapada i Istoka i svih zona i svih vremena moraju mu biti prisno poznati u njihovim najboljim i najzrelijim delima. U prvom ređu, književnost njegovog rođenqg naroda mora mu biti bliska i dobro poznata.

Neiscmpni su problemi i teme za mlade književnike. Ljubav i rad, rad= ni dan i misli u noći, porok i vrline, maijka, prijatelj, saboter i društveni neprijatelj. Sve što čini lice čoveka može se uobličavati. Uski dogmatizam, papirne šablone, daleko su od umetnosti. A pre svega, mora se talenat negovati, da sazri kroz misaonu konDry O znanje, iskustvo i vežbanje. Sećam se jednog programskog član-

ka koji sam pre mnogo godina proči- –

tao u inostranom časopisu »Mladna umetnošt«, Ispisao sam sleđeće receni“ ce: »Mlađi pesnik ima samo jednu misiju: da prouzrokuje huku koja bi na=rušavala mir. Da visoke napetosti 6VO= je duše sa puno zamaha zavitla u čovečanstvo — ne vodeći računa o krha-

nju i praskanju crvotočnih kastiju..

en je neozbiljan, zao, bestidan, nepravičan, brutalan; da &e bez mosta uzdiže od najsmelijeg blefa do blistavog patosa, živeći u nezemaljskoj vrevi kao u oreoli... ko je mlad, mora to do katastrofe biti: a nezrelost je nagonski najsnažniji ferment istorije sveta.« Taj ekstatični, hiper-individualistički i eubjektivistički izliv jedne generacije, bez cilja i izgubljene, tu=đe i avetinjski odjekuje u &tvarala= čkoj i izgrađivačkoj stvarnosti našeg života. y

Nova omladina, „mlađi književnici naše zemlje, poznaju put i cilj VOR živafa, Prirođu i &vet, čoveka i dručštvo, posmatraju očima humania}ičkog i realističkog 6ocijalizma, Njini saveti Bu i plodonosni, Mnogi sta“ riji književnici mogu se učiti u iskre nosti i ljubavi za istmom kod ove omlađine, mi ua E o aa Coa ara