Књижевне новине

ĐROJ 50

MOSVILPPH WA Fe.

KNJIŽEVNE NOVINE ·

STRANA 3

U Sarajevu ie otvoren Univerzilet, Sedmo izložba ikovnih iumeinika

IZABRANI SPISI DIMITRIJA TUCOVICA

(„Prosveta”, Beograd 1949 — Knjiga 1)

"Tridesetpetogodišnjica od smrti velikog borca, organizatora, rukovodioca i učitelja radničke klase u Srbiji bočetkom dvadesetog veka — Dimitrija Tucovića —obeležena je i pojavom I knjige njegovih izabranih spisa. Knjigu je štampalo Izdavačko preduzeće Srbije »Prosveta«, a redakciju je dalo Istorijsko odeljenje Centralnog komiteta KPJ. U knjizi je štampan prsdgovor druga Moše Pijade, koji daje presek delatnosti i borbe, plodnog života »toga velikana socijalizma u.Srbiji« i lik čoveka koji je za svega tri-

. deset i tri i po godine svoga života zarezao tako dubok trag u istoriji naroda Srbije, u istoriji borbe i revolucionarnog pokreta radničke klase u Srbiji, a i u radničkom pokretu van njenih granica, da »dati studiju o delatnosti Dimitriia Tucovića znači zapravo napisati istoriju modernog klasnog radničkog pokreta Srbije do Pr. vog svetskog rata, istoriju srpske šOcijalne demokcratije« (M. Pijade). Taj predgovor pruža ogromnu pomoć čitaocu da upozna, shvati i razume vreme u kome je Dimitrije Tucović vodio borbu za stvaranje srpske wocijalne demokratije, tai čovek koji je »nesumnjivo bio najumnija i najdosljednija ličnost srpske socijalne demokratije«.., koji je »..nesebično i časno radio za stvar radničke klase, radnih masa u-– opšte«.. i »..takoreći moderni radnič-

ki pokret u Srbiji započeo« (Đilas: Predgovor knjizi Srbija i Arbanija, strana 9).

Za bolje i lakše shvatanic života,

borbe i dela Dimitrija "Tucovića, naročito za mlađe generacije, služi kao pomoć i članak 'Priše Kacjerovića o Dimitriju Tucoviću kao borcu za jedinstvo radničkog pokreta u Srbiji.

Veliku pomoć čitaocu pružila je redakcija Izabranih spisa i time što je brojni izabrani materijal rasporedila po problematici, a istovremeno i time što je izabrala baš onai materijal iz koga će se sasvim jasno i lako videti osnovna pitania koja je onda rešavao radnički pokret, odnosno koja ie obrađivao Dimitrije Tucović. A kako sama knjiga pokazuje on je u svojoj raznovrsnoi i veoma obimnoj publicističkoj delatnosti tretirao sva pitanja i probleme koji su se tada postavliali pred revolucionarnim pokretom i to tretirao ih sa principijelnog i doslednog marksističkog stanovišta.

Tucovićevi Izabrani spisi imaju mnogostruku vrednost i mogu se analizirati sa više polaznih tačaka. Ali tu od njih tri osnovne. Prvo, knjiga je izvanredno dragocena istoriska građa za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta u Srbiji. Drugo. ona je dragoceni dokumentarni materijal za opštu, kulturnu i političku istoriju Srbije pred krai KIX i u početku X.X vcka, Treće, ona pretstavlja čitavu riznicu materijala iz koje se može u potpunosti obraditi lik samoga Tucovića kao revolucionara. čitave njegove teo= retske delatnosti, teoretskih pogleda i praktičnog rada na stvaranju i vođe nju u borbu radničkih „organizacija među kojima i one dve osnovne — par tije i sindikata. Iz njegovih spisa, na primer, može se sasvim lako, brzo saznati kakva ie to bila zemlja u kojoj ie on vodio u borbu. radničku klasu. U njoj godine 1907 nije imalo tegleće stoke 101.356 seoskih privrednika: »od 100 seoskih privrednika 49 nije imalo tegleće stoke, 60 nije imalo kola a 41 nije imao zemljoradničkih sprava« (strana 53. U originalu podvučeno). Srbija je tađa bila zemlja kojia ie sa Australijom i PWivropskom Rusijom stajala na poslednjem mestu u pogledu prinosa pšenice na jedan hektar, U njoj ie za trideset godina državni budžet porastao za 475%a.. a dug za 2.197%. ili pet puta brže (strana 990). U njoj &e tađa »fabrički proletarijat nalazio u procesu istoriskoga postajanja iz mase, koju je selo odbacilo

a varoš još nije primila« onda kada

politike, kojima je Hajne išao, Mrzio je slatkorečivost, laskanje, puzavost i šematske rime konvencionalnog. Mada ga skoro ni jedna dublja misao nije vezivala sa onom literarnom šŠškolom, koja je nazvana »Mlada Nemačka«, i njega i nju pogodio je zajedno edikt Saveznog parlamenta. Ali je on ostao prilično usamljen na liniji borbe protiv društvenih prilika, protiv zastarelih institucija u Nemačkoj, dok su se skoro svi ostali pomirili sa vladajućom klasom i u toku godina dospeli u tabor konservativnih shvatanja.

Hajne se nije uvio u jagnjeći ćurak konservativnog mišljenja, nije bežao ni u romantičnu zemlju snova, ni ka punim loncima kapitalizma. Hajne se bio odlučio da govori istinu, punu i borbenu, i bio je gotov da pritom propadne, a ne samo da izgubi hleb i tle domovine. Zajedljivom porugom, obraća se onim nemačkim „državnicima, koji su mu bili stavili do znanja, da Be oštrica progona odnosi jedina na politički deo njegovih spisa a da za poetski deo oni osećaju divljenje: »Skoro bih mogao doči na misao, da mi žele učiniti uslugu i prinuditi me da svoje talente ne rasipam na neblagodarne teme... Bogu hvala, žandarmi će me rovesti najboljim putem i uskoro ću biti kod vas, deco švapske škole. Pa ako na putu ne dobijem kijavicu, obradovaćete se kako je tanan moj glas kada sa vama zapevam o lepom vremenu, prolećnjem suncu. majkim milinama, žutim ljubičicama i ljubičastim šljiivama« ·(Predgovor uz treći deo »Salona«, 1837).

Naši čitaoci sa »Putem po Harcu« neće dobiti potpunu sliku Hajneovog proznog stila. Objavljivanje »Puta po Harcu«, ma koliko i Yamo po sebi da nas raduje, treba da bude samo uvod u dalja izdanja Hajneove proze na našem jeziku. Bio bi greh prema talentu, koji je u »Putu o Harcu« tiho i veselo počeo svetlucati, kada bi sx na tome ostalo.

su se u poljoprivredi »stekli minimum «prinosa sa maksimumom državnih tereta (str 238)

Sve to sažeto u jedmstven zakliučak iznosio ie Tucović u »Socijal-demokratskom agitatoru«, godine 1911, sledećim rečima: »Srbija sa patrijarhalnošću i idilom, zadrugom i mobom, kapitulirala je pred novim kapitalistič kim načinom proizvodnje koji je DOčeo ioš pre čitavog veka osvajati svet, Nema sumnje da je Srbi!la u punoj meri ušla u kapitalisticki svet i da ncma nijedne oblasti života koja ne nosi pečat kapitalizma i icgova tlicaja« (str. 59—60),

U takvim uslovima i u tako maloi i malobrojnoj zemlji, pun neiscrpne vere u snagu mase, istorisko pravo ' Oslobodilačku misiju proletarijala. Tucović ga jie organizovao za revoluc:onarnu borbu i učio ga da »pretstavnik i organizacija te opšle revolucionarne oslobodilačke težnje proletarijata jeste njegova parlija, socijalna demokratija«. Učio ga je na temelju srži Marksovog i Engelsovog učenja, da »oslobođenje proletarijata nije, međutim, moguće bez uništenia kapilnajizman, i ono što čini proletarijat Tevolucio= narnim njje borba za njegove posebne ciljeve, kao takva, već vođenje te borbe & obzirom na njegovo konačno oslobođenje, na uništenje kapitalizma« (str. 72—73). I dalje. na istome mestu, »a kako uništenje klasne vladavine nije što i postepeno uvećavanje nadnica ili broja poslanika, to ni sindikalnmn Di paramvpnisrna akcija,

Dimitrije Tucović Rad Steve BDodnarova

svaka za sebe, same nisu dovoljne za oslobođenje proletarijata. Potrebno je da proletarijat otme od vladajuće klase, buržoazije, političku vlast i da pomoću nje izvrši prenos sredstava za proizvodnju iz privatnih ruku u društvenu svojinu i dn izvrši organizaci-

ju novoga društiva«.

Ove suštinske postavke o ulozi i zađacima proletarijata čine osnov onoga čemu je on učio proletarijat Srbije. Ne prezajući ništa od malog broja wtanovnika, male čteritorije i slabog ekonomskog stanja Srbije, industrijske nerazvijenosti Srbije u to vreme, i baš gledajući kroz sve to, on je pisao: » Nema ideala koji bi se mogao moriti sa idcalom socijalne demolcratije. A tai ide al nije prazan san. On je jstoriiska nužnost za proletarijat celoga svela, tačka kojoi gredi ceo liudski razvitak. Zadovoljstvo je za njega živeti, za njega 5e boriti« (strana 74). Sve to zajedno daje karakteristiku istoriiske etape razvitka ne samo radničkog pokreta, već i čitave istorije Srbije političke i kulturne, a istovremeno i lik revolucionara kakav se podizao i razvijao u njoj. istorijsku istinu o rovolucionarnoi tradiciji koja se stvarala u Srbiji i na kojoj su se vasvitavali i uzgajali revolucionarni borci. Razume se da to izvanredno jasno pokazuie i lik Dimitrija Tucovića kao proleterskog ideologa. organizatora i vođe. koji je znao da shvati da se r?-

Tek u Hajneovoj kasnijoj prozi rascevetava se talent, u smislu ideološke jasnoće, u punu vedrinu i jasnu oširinu, Mada naši čitaoci nastupe zanimljivo putovanje kroz nemački Harc sa Hajnrihem Hajneom, naši prevodioci i izdavači trebali bi da shvate kao obavezu da im omoguće putovanje i u ostale predc'e njegove proze,

O Hajneu, političkom pesniku, piše EBngels: ».. Hajnrih Hajne, najv-ći cd svih živih nemačkih pesnika, pridružio se našim redavima i objavio svesku političkih pesama, među njima i nekih koje proklamuju socijalizam...« (iz :« Naglo napredovanje komunizma u Nemačkoj« The New world«, 13. XII. 1844).

Godina 1843, koju je Hajne proživeo u prisnom prijateljstvu sa Karlom Markscom, bila je za pesnika jedna od ideološki najzrelijih i najplodonosnijih. Te godine postala je »Nemačka, zimska bajka« i »Pesma tkača«, njegova najodvažnija i najkritičkija pesnička dela. Na tu epohu misli Engels, kada govori o socijalističkom pesniku, Hajneu. Nesumnjivo, tačno je da je Hajne bio više pesnik nego političar. Vizije njegove poezije često su ispunjene nejedinstvenim idejama i osećanjima. To je pre naslućivanje vidovite i budne pesničke svesti no predviđanje zasnovano na naučnom socijalizmu. Pa ipak, iz redaka njegove najveće pesme, »Nemačka, zimska bajka«, već odjekuje, puno slutnje, dalekovidđo, ritam i idejn socijalističkog pesnika:

Pjev novi, pjev lepši, pjev glasniji ja,

o drugovi počinjem sada.

Mi hoćem) ovdje, na zemlji toj,

da carstvo nebesko vlada.

Na zemlji nam sreća! Dosadile već

tog vječnog pregaranja muke.

ne smije ljeni đa nadima drob +

što radine stekle su ruke. (prevod Vladimira Nazora)

Nekoliko mezeci pre smrti, 17 februara 1856 daa je Hajne, u predgovoru francuskom izdanju »Lutfecije«,

volucionarna borba može i mora VOditi i u najmanjoj zemlji i narodu i da oslobođenje od kapital:stičke eksploatacije i vlasti, osvajanje vlasti od buržoazije. treba i može da bude delo baš toga proletarijata i toga naroda bod rukovodstvom proletarijata, Koliko se to razlikuje od onoga što se danas propoveda iz rukovodstva SKP(b) kad se propoveda da je mir stvar pel velikih sila, a da je revolucionarno oxjlobodonje od buržoaske vladavine nemogučo bez direktnog učešća, bez donošenia slobode »na bajonetima Sovjetske armije«! Da su se naša Partija, naša radnička klasa „naš radni narod makar i za momenat zanosili takvim dobijanjem slobode na tanjiru, zar bi mii imali tako jedinstvenu, moćnu, iz revoiucije rođenu socijalistićnxu domovinu čiju izgradnju socijalizma me može niko sprečiti?! Zar i nas ne bi zadesila sudbina diktata i ekonomske ı političke zavisnosti!? Snaga naše Partije pored ostaloga, sastoji se i u tome što je ona nasledila i do najviše mere razvila revolucionarne tradicije naš.h naroda, a među njima i one iz borbe radničke klase Srbije.

'Pucović je svesno sudelovao u takvoj borbi i u stvaranju slavne istorije proleiarijata i naroda Srbije, balkanskih zemalja, a i u jačanju Dpokreta proletariiata celoga sveta. O to-

ı me govori čitava njegova knjiga.

Da bi mogao sa uspehom da vodi tu borbu. Tucović je u prvom redu iražio oslonac u čvrstom spoju socijali-

'zma i radničkog pokreta ji u granilnom

jedinstvu polktrela pod opštim poliličkim pretstavnikom proletariiata kao zasebne društvene klase, socijalne domokhkratije, koja »obuhvata sve forme proleterskih organizacija, sindikalnu kao i političku, prosvetnu kao i kouperativnu „i sve vrte proleterske deJlatnosti i borbe, stručnu kao i parlamentarnu, praktičnu kao i propagandističku» (str. 125), Taj revohicionarni stav iskristalisao se kod ''ucovića u nemilosrdnoj borbi protivu raznoraznih sitnoburžoaskih i oporiunističkih struia sa kojima se i onda morao boriti revolucionarmi pokret u Srbiji, i u svome unutrašnjem životu a i u međunarodnom radničkom revolucionarnom pokretu. A to jedinstvo poslalo ie najčvršći stub, kičma nesalomljivog radničkog klasnog revolucionarnoz pokreta, nerazrušivog saveza radnika i seljaka, čisioće te klasne borbe, onda kada su riteri iz II internacicnale stvarali geografsku i istorijsku prađu za krstaške viteze informbiroa „koju oni sasvim dosledno koriste, da su »Jugosloveni većinom narod ratara, koji se pod uticajem šeografskih prilika, usled wpolitičkih promjena, razvio u bezbroj sitnih plcmena ji naroda«... »Zato je poslije (x Ka da su mu tuđinska gospoda zasjela na vrat«• — naša napomena) broi jugoslovenskih narodića postao neizbrojiv (17), i danas sačinjavaju jumOsiOvenski narod: Slovenci, Uskoci, Hrva=ti, Šokci, Bunjevci, Bošnjaci, Hercegovci, Crnogorci, Srbi i Bugari« (»Balkanski rat i socijalna demokratija«, Budimpešta 1913. Pisac članka je Jsip Pogany). Takav pokret i takvu borbu je vodio Dimitrije Tucović onda kada se tom istom Pogany-u, razume se u ime socijalizma i kao »radničxom i socijalđemokratiskom borcu« priviđalo da Srbija i Crna Gora hoće da stvore »moćnu, jedinstvenu SsrDpsku carevinu«, a kod Jugoslovena što žive pod vlašću monarhije obrazovala se misao o »velikoi jugoslovepskoj carevini«, Đilo je to onda kadn je »mnogopoštovani drug Rener« ovako jadiko vao: »Već pet godina zanima n25, raz= dražuje(), pa i smela (!) nas juvoslovepsko pitanje ...Već dva puta je nama Austrijancima jugoslovcnsko pitanje zaprijetilo (!) ratnom opasnocšću, pa čak i izgledalo da će postati DOovOdom za svjetski rat, bilo je to za a» ncksione galame (D 1908 i evo sada« (članak »Austrija i Južni Sloveni« u

nc bez samoironije, sliku svog unutar-

njeg raskola. Pisaa je, rugajući se po

malo samomoe sebi, o strahu koji ga

obuzima kada misli na pobedu komu~

nizma, koji će stubove mermernih statua razbiti i oboriti gajeve lavora i na njihovo mesto zasaditi krompir a njezsovu »Knjigu pesama« upotrebiti za pravljenje piljarskih kesa. »Odavno je suđeno i csuđeno ovo staro društvo. Neka mu se dogodi ona što je zaslužilo! Raspašće so ovaj stari svet u kome je nevinost propala a samoŽivca: cveta, u kome ·judi osuđuju Ćoveka na smrt gladovanjem. Neka budu razoreni. od tomelja do vrhunca, ovi premazani grobovi, u kojima se nagomilavaju laži i nepravde. I neka bude blagosloven piljar koji će od mojih pesama savijati fižeke i kafu ili duvan u njih zavijaii za sirote stare dobre žene, koje su re u ovom današnjem svetu možda morale odricati tih uživanja«.

U teškim borbama za opstanak Hajne je katkad poražen padao na title, Katkad mu je duša bila puna gorčine a duh deprimiran, ali se uvek nanovo uzdizao, sa pojačanim prkosom i novom odlučnosti. Pa čak i u »Grobnici dušeka«, u godinama Raaa je, nepomično i gorko bolestan, ležao u usamljenosti emigranstva u Parizu, pisaa je nežno pcetski i politički oštro formu-> lacije i slao ih svojim prijateljima i neprijateljima sa ove i one strane Rajne,

Kako je teško založiti se proliv uskogrudosti, rugobe i. pre svega, proTiiv sile vremena a za budući i napredni živof, opisuje Hajne u duhovitom predgovoru »Don Mihota«: »Tada sam mislio da se smešna strana donkihotizma sastoji u tome što je plemeniti vitez hteo #ivaskrsnuti jednu davno iživljelu prošlost i što su njegovi jadni udovi, a naročita njegova leđa, osetila bolno trenje sa činjenicama Ssadašnjice. Ah, od tada sam sa=znao da je isto tako nezahvalna buds= laština h*eti i budućnost prerano uve-

knjizi »Balkanski rat i socijalna demokratija«, strana 49), Naljuceni, ratom za nezavisnost i vevolucionarno O=slobođenje balkanskih naroda, panično zaplašeni »mnogopoštovani drug Roener« jadikuje nad tim što je »poviijest posljednjep pola stoljeća u Austriji nesuvisla hronika promašenih prilika« (strana 50). On deli narode na »pOoViiesne nacije: Nijemci. Mađari i ''alijani«, a o jugoslovenskim narodima govori kao »južnougarskim Srbima«, »austrijskim Jugoslovenima« i briljitna »marksističkim«, »revolucionarnim« jdejama: »Pošto je pak veći dio Južnih Slavcna od okupacije u Austro-Ugarskoj (ij. 7,700.0U0 u Austro-Ugarskoj, a bez Bugarske i Turske izvan AustroUgarske tek 3,500.000. pa i s Bugarkom bez "Turske #7,9300.000 prema 6,200.000), to je bezuvjetno među auslro-ugarskim Jugoslovenima morala ·se probuditi ideja, da Austro-Ugarska kao najveća jugoslovenska (!) država im zadatak, da ujedini Južne Slavene, kao što je za jedan ljudski vijek ranije Pruska sjedinila njemačka plemena« (isto, slrana 53). On je tada jadikovao što je opet propušten »istorijski časak za djelo« kada se moglo »sa Zagrebom protiv Pešte izmiriti«, što »Južni Slaveni izvan Austrije, našom Trgovinskom politikom gnječeni i dovedeni do očajanja, ustaju da si preko Turske pribave zraka, pa objavljuju rat — Austriji iza leda! (stvarno žalosno!!). Već prije prvog metka tirebala je austrijska diplomacija kao cijenu za neutralnost — pošto ie Austrija stajala iza leđa, — da osigura sve, što je mislila, da joj je potrebno. No i to ie bropustila«. Ovome sigurno ne bi ni za iednoga našeg čoveka irebao „nikakav komentar, ali je karakterislično da se diplomaliska služba HRcnerove Auxštirije uz iPgovačku pomoć sovjetske diplomatije danas dobro DOpravila u odnosu na Korušku, da prilika nije propuštena! Onda. 1913, »mnogopoštovani drug« nije imao Ba-

· rantno pismo za intogritet, a Južni

Slaveni izvan Austrije nisu mu p:iznali mandat wujedinitelja, pa su pa ptisilili da tuži i jadikuje šio »posližu silne i nenadane (!) bojne uspjehe«, što »...broje 7,0900.000 sjedinjem:Bh „u žnih Slavena pod zaslavama punim nade, prema 7,700.000 Južnih SBiAV.uw +» u Austrg-Ugarskoj, koji su raskidnuni između MBeča i Poešte, koji u bečkom pariamsniu, obsirujraju, u BudinpcŠti se absentiraju, a uw Sarajevu randalivaju! . Kakovi lanac promašenih zgoda! Kakovo jednolično ponavijanjo promašenih djelovanja! Kakova potpuna zbirka pogriješakal« (isto, strana 50).

Kako kao udarci parnog čekića padaju na plave takvih licemera miro-

· ljubive politike i »oslobođenja« naroda reči mladoga Tucovića što kao srebro zvone na međunarodnoj radničkoj tribini u Kopenhagenu: »Drugovi! Sa gledišta socijaldomokratsake partije malih poroblienih naroda ja polažem mnogo na to što je u komisijskom projelktu rezolucije ponovo istaknuta dužnost socijalne demokratije da sc za= laže za pravo sambsopredcljenja svih naroda i odbranu toza prava gd »ratničkog napada i nasilničkog ugnjeta= vanja«, (Strana 323), I dalje, na istom mestu, »I najuspešnija borba socijalne demokratije protiv stalne opasnosti koja svetskom miru na Balkanu grozi jeste principijelna i energična borba, borba bez koncesija proiiv kolonijaliie i zavojevačke politike Kapifalističkih država koja po Balkanu muže«e (strana 395). Reči Tucovićeve, očigledno ,nisu izgubile svoju aktuelnost ni za novo, sadašnje doba doduše u ponešto izmocnjenim uslovima,

Ovde su sasvim ovlaš i u prelazu dodirnuta samo neka pilanja o vrednosti i značaju Tucovićeve knjige Izabrani spisi „ali i to pokazuje 8a kakvom pažnjom joj treba prići, koliko

(Nastavak na četvrtoj strani)

sti u sadašnjicu i za takvu borbu pro-

tivu teških interesa dana biti naoru-

žan samo mršavom ragom, crvotačnom

opremom i isto tako krhkim telom«., * * *

Na ivici velikog grada Pariza, tamo gde mncgoglasni huk i tutanj ulica još dopire, ali već nešto prigušeno, leži groblje Monmartr. Tu Ježi sahranjen nemački pesnik IIajnrih Hajne. Pa i aka dopire promuklo disonanini šum kabarea, tingeltangela i vašara, reći ćemo da je tu našao večiti mir. Ne znam št' me je tako jako žalostilo onog martovskog dana, kađa sam stajao na njegovu grobu. Je li to bilg melanholično umovanje o prolaznosti sveg živog? Ili je, pre, to bila misao, koliko je licemerstva i rugobe,

ncrazumevanja, uskodrudosti i zaosta- ·

losti bilo sabrano da otruje živat jednog izvanrednog ljudskog genija, da savije jednog pesnika.

. Je li ikad postojao koji pesnik koji je bio tako potpuno i konzekventno prasšanjan kao Hajne? On je bio proganjan kao slobodni duh, kao humani i demokratski borac, kao vesnik jednog dolazećeg socijalnog društveneg poretka, kao sin jevrejskih roditelja, koji se odvažio da zahteva istu vrednost i ista prava za sve ljude, bez obzira Fojem bogu su se njihovi očevi klanjali. Bio je proganjan kada je odlazio u izgnanstvo, da iz Francuske, akriljen idejama francuske revolucije, dela za svoju ofadžbinu. Prognnjan je kao frankofil, kao Jevrejin, kao socijalista. Još za njegova života, bilo je pakušaja da se utrne njegovo delo. A kad ga je ono nadživelo, došli su literarni žandarmi, duhovni lakeii vladajućih sila, “levetali ga i izbrisali iz istorije književnosti.

„Ono što se dogodilo drugim naprednim pesnicima tek u fazi Hiflerovog fašizma, da se njihove misli prokunu a knjige spale, Hajne je još ranije doživeo. Ali uprkos svih anatema.i zabrana, Hajnceova poezija živela je u

i Kiub kuliumih radnika

Ko proputuje našom Republikom, poznatom sa svog rudnog i šumskog bogatstva i osobenih prirndnih ljepota vozi se našim novosasrađen m prugama, vidi brojna gradilišta moćnih industrijskih objekata uv igradnji, vidi naše induslrijske centre i naselja, proširene i u grozn:;čavom radu. svrati na državna poljo rivredna dobra i u seljačke radne zadruge, o1 kojih su već deseci izrasli u »ogate, napredne socijalis':čke poljoprivredne kolektive, posjeti naš glavni grad Sarajevo, koji se od poluorijentalne kasabe širi i preobražava u veliki društveni i kulturni centar, taj mara biti duboko iznenađen i impresioniran »stvarenjima naših radnih masa, mudrim „rukovođenjem naše Partije. A šta, ustvari, dokazuju ta djela? Samo jedno: da je 'Pitov Petogodišnji plan izgradnje soci;jalizma, postao sastavni dio života naših radnih ljudi, da oni njime misle, rade i žive, U toj svjetlosti treba gledati i na ova što smo ovih dana ovdje doživjeli — otvaranje Univerziteta, kao dragocjenog, upravo veličanstvenog rezultata nsšeg društvenog i kulturnog razvitka kroz ove p-otekle četiri go-

dine, Ova naša velika kulturna teko- ~

vina, jeste argumenat, pored hiljade drugih, islo tako čvrstih i rječitih, o našaj socijalističkoj stvarnosti. Bosna i Horcegovina, koju su inostrani osva= jači uz pamoć domavih gospodara,vjekovima materijalno iskorišćavali (zatim preko dvadeset godina domaća izdajnička buržoazija); vjekovima držali mjene radne mase u potlačenasti, strahu, bijedi i zaostalosti, obmanjivali ih u ime krsta i dina, učili da se rješenje »Bosanskog pitanja« sastoji u tome ko e koga istrijebiti, pa da onaj ko ostane živ, tobože, srećno. živi, ta i takva Bosna i Hercegovina, zahvaljujući Narodnaj revoluciji i socijalističkoj izgradnji pretvara se u društveno i kultumo razvijenu socijalističku republiku, iz čijeg života iščczavaju ropski uslovi života. Otvaranjiem Univerziteta, u čijem snslavu djeluju fakulteti: Modicinski (osnovan 1946. godine, studenata 650), Poljoprivredno-šumarski (osnovan 1047 Scdine, studenafa 450). Pravni (osnovan [o bruara 1949 godine, studenata 276), Tehnički (osnovan ove godine. sludenata 96). stvorena je tekovina koja će naš naučni, kulturni ı društveni život, snažnim zamasima krenuti naprijcd.

Naš Univerzitet već djeluje, Maštanja naših plemenitih boraca zn društvenu pravdu i kulturne cdn”se u životu, realizovana su na nnidivniji načm. Narodi Bosne i Hercegovine s poncscom mošu da gledanju u Oči sva– kome.

*

Svečano olvaranje Univerziteta izvršeno je »2 decembra, kada su na prvom sastanku univerzilefske skupštine, .kOme su prisuslvovali delegati visokih naučnih i kulturnih ustanova iz narodnih republika Makedonije, Srbije, Hrvatske i Slovenije, izabrani rektor i prorektor Univerzitcta. Za rektora je izabran Dr, Vaso B' tozan, dosadašnji ministar poljoprivrede, za proroektora Drago Krndija, dckan Pravnoz7z fakulteta. Uveče je u Operi, u čast učesnika ove svečanosti, data domaća opera »Moštana«.

Sutradan. u dvorani Fiskulturnog doma, održana je svočana akademija.

*

Na Dan republike, likovni umjetnici Basne i Hercegovine otvorili su Sedmu izložbu Udruženja likovnih umjefnika Bosne i Hercegovine, koja u poređenju sa dosadašnjim izložbama, prestavlja znatan napredak u li-

kovnoj umjetnosti Bosne i Hercegovine. Ta postignuća odražavaju · se“ u ! tematici - izloženjh” Yaž dova, u idejnom i umjetničkom

produbljivanju noše stvarnosti, u intenzivnom nastojanju većine naših umjetnika da likovno izraze epopeju nazše Narodno-cslobodilačke borbe i

srcima ljudi a njegova duhovita proza oštrila je njihov razum i narod je pevao najnemačkiju i najnarodniju pesmu: »Ich Weiss nicht was soll es bedeuten...« (Ne znam šta bi to trebalo da znači,,«)

Hajne je bio lep čovek, visokay čecla i širokog srca. Imao je plemenite crte lica, nešto bolne, a pod uskim, lako izvijenim nosem fitrao je podrugljivi osmeh gorčine i znanja. Ali je taj smeh bio osenčen i skriven kestenjavim brkovim ı i bradicom koje je u Prancuskoj pustio da izrastu. Jasno plave oči umele su postati „duboko tamne u buri srdžbe, ali su i nežno i miasono umele gledati čoveku u dušu,

Učinilo mi se kac da je iznenada stao kraj mene, sa kiticom svežih martovskih ljubičica u uskoj, nešto mekoj ruci i, zamišljena mirišući, kao da je rekao: Ja dobro znam šta to znači. Poznajem glas mržnje one stranke koja je aaš zajednički neprijatelj, koja je organizovala armije onih Nemaca koji su Evropu jzgazili i kojima su se komunisti tako hrabro oduprli., »Govorim o stranci takozvanih pretstavnika nemačke nacionalnosti, o onim lažnim rodoljubima kod kojih se ljubav prema otadžbini sastoji jedino u jednostranoj mržnji oprema svemu što je strano i prema susednim narodima i koji svakodnevno izlivajiu svoju žuč na Francusku. Da, te preostalke ili potomke Teutomana iz 1815, koji su svoje staro ruho u!tranemačkih budala samo nešto modernizovali i malo polkratili svoje uši — celog svog Života pr»zirao sam i borio se protiv njih, i sada, kada je mač ispao iz ruke samrfinika, osećam se ulešen ubeđenjiem da će im komunizam, koji će ih prvi na svome pufu sresti, zadati smrfini ularsc. Ne buzdovanom, već jednostavnim udarom noge, div će ih smvskati kao žabu«,

Dakle, čua sam njegov glas. Ali, kada sam se bolje obazreo, oko mene su bile jedino martovske magle i u-

epopeiu borbe za izgradnju socijalizma kod nas, Takođe treba istaći činjenicu da na ovoj izložbi prvi put izlažu mladi slikari koji su svršili Državnu Šola za likovnu umjetnost u Sarajev'i, a čija je dnrovitost zapažena jož u toku školovanja. Taj napredak se ogleda»i u obradi pejsaža (koji brojno preovladava na ovoj izložbi) jer je tretiran tako, da se na njemu odražavaju našu društvena zbivanja, vide promjene koje se događaju ostvareniem mašeg Plana.

Kompoziciie zu izložili: Ismet Mujezinović »Prelaz preko Neretve«, Vo= jo Dimitrijević »Život za bolji život 1941 gadina«. Mario Mikulić »Sa Omladinske pruvze«. Radne pejzaže izložili su: Š'etić Rizah, Kulenović Hakija, Branković Aurelija, Ljubo Lah, Mikulić Mario, Nikolić Božo. Ostali slikari izlcžili su pretežno pportrefe, zatim pejsaže; kipari su izložili: Ante Kostović nekoliko skica, Purtula Predrag jedan. portre i Iva Despić tri figure.

Naša proslava Dana republike, propraćena je još iednim značajnim do= gađajem u kullurnom životu Sarajeva: otvoren je Klub Kulturnih radnika. Otvo.enje je izvršeno u radđosnoj atmosferi proznika, u prisustvu pretstavnika CK KP DPiH sa organizacio= nim sekretarom drugom Cvijetinom Mijatović”m na čelu prefstavniks Ju= goslovenske armije sa genoral-lajinan tom Mihailem Apostolskim na čelu, ministara Mavcdne vlade, pretstavnika Gradskog kom teta, Gradskog n9rodnog cdbora, Tnjiževnika, likovnih umiefnikn. novjnnra., kompozitora i re= produktivnih muzičara, naučnih i ku'tarnih radnika.

Otvarajući Klub, mretsiednik upra=vo. književnik Mehmed Selimović, rekzo še a zadneima Miuba, između ostaicg: »Klub kulturnih radnika, koji večeras otvar mo, nova je karika u nizu naših kulturnih ostvarenja. Zamišljen Mao sit ocište Multurnih radnika Garpjeva, on freba da hude ugodma i korisna institue'ja u kojoj će se pored ličnog kontakta i povezivanja, razvija= ti diskusije o važnim problemima na= šes života, kulture i umjefnosti. Poseban i važ:m zađafak Kluba biče da cmogućj svojim članov:ma intenzivnije i plodonosnije javno djelovanje, jače povez:vanje s narodnim masama. Tai zadatak Kluba prjrodna je posledica shvatanja da nnž?nan kulturna revolucija nije snmo stv: r kulturnih radnika ncgo dn *5 ona mrvenstveno stvar osvijoešćenogs narođa«.

Pozdravni feleremi upućeni su drugu Tiflu i CK KPJIT i CK BiH. Um= jetnički prezeam izveli su članovi n.n= še Opere (Mirko Jan:čić, Jana PuJeva, Boris Papandopulo, dirigent Opere i član Zagrebačke Opere Boris Marinov, koji se nalazi na gostova=nju u našoj Opere).

U našoj zrzdini, u kojoj su stvarne kulturne tradicije malene, oblici kolektivne kulturne saradnje da oslobođenja gotovo nepoznati, a se savremeni društveni i kulturi život ra= zvija naglim tempom, pred naše književnike, likovne umjetnike, novinare, naučne i kulfurne radnike, postavljaju se sve češće eve komplikovaniji i mnogostruk'ji zadaci. Naš Klub kulturnih radnika, u našoj socijalističkoj stvarnosti, ima sve realne mogućnosti da svaju kulturu djelatnost organizuje tanki da svojim članovima može da pruži pomoć u savlađivanju tih adataka.

spomene na reči koje je pesnik napisao u predgovoru svoje »Lutecije«. Istina je, Hajne je voleo da se ruga i ozbiljnim stvarima. Voleo je duhovite akraote i igre reči i žrtvovao im je ponešto od egzakinostli. Tako je premoestio svoj rođenđan od 13 decembra 1799 na noć nove godine 1800, samo

radi jedne igre reči: da bi se mogao nazvati »jednim ođ prvih ljudi svog stoleća«. Ali ne samo rođenje no i smrt budila je kod njega gorko znalački osmeh poruge. Kada je njegova životna snaga vidno iščezavala a jedan pcsetilac savetovao mu da više pomisli na spasenje svoje duše, odgovorio je sa asmehom: »Dieu me par. donera. C'est son metier«) (Bog će mi oprostiti. To mu je zanat.)

Do smrti, Hajne #e posedovao hra=" brost kritičke i nasmejane poruge. Iznad svega, · olco je da otkriva disonznce između ideja i stvarnosti, između reči i dela. Mrzio je nadđuvene fraze bezidejnost, koja korača na gigaljama da bi tako stekla izgled uzvišenog. Satira i ironija bile su katkađa oblik otvorene parade u dvoboju sa vidljivim neprija*eljima, Ali katkad i oblik da u ruhu šerela izgovori stvari tako ozbiline i opasne, đa bi se ma ko drugi

' teško na ta dlučio.

Sa nožem za seciranje, kome je njegov razum oštrio sečivo, parao je svet ukočenih konvencija, petrificiranib oblika života, lažljive pravde, iznmđivačkog instinkta za posedovanjem 1 prerušene firanije. T zbog toga bi mogao s pravam reći za sebe: »Mač mi položite na kovčeg, jer sam bio hrabri vojnik u borbi za oslobođenje čo-

večanstva«. O. Bihalji-Merin

aa i

PDE 4 · wo ja e. OI. a za.

~