Књижевне новине

BROJ 18

KRITI

Stavljanje na diskusiju problema gavmemene književne kritike kao značajnog dela književnog stvanalaštva uopšte, shvaćeno je od pojedinaca kao stavljanje pod &ud 6avremene kKnjiževne kritike, Takvo shvatanje iskrsavalo je i u pojedinim diskusijama na Kongresu pisaca, a pokazalo je prodomost u pojedinim Kvitikama i diskusijama posle Kongresa, Umesto da se u punoj meri pristupi konstruktivnom kritičnom rasmatranju slabošti u razvitku naše književnosti principijelnim diskusijama u kojima će se razložno i argumentisano ulaziti i u kon= kretna i u teoretska pitanja našeg književnog rađa, došlo je i do pojava zastranjenosti, pristrasnosti, vulgarnotenđencioznog rušenja rezuliata književnog rada, naročito u pogledu 6avremene kritike, Počele su se uopštavati greške i na osnovu nekih grcžaka govoriti s visa, prepoteminoa, O »icškom« stanju naše savremene kritike; umesto dokumentovane atgumentacije kojoj će biti baza principijelnost i dobronamernost, počeio se, na osnavu subjektivnih impresija, Rkonstruisafi, ismišljati greške i u mračnim slikama prikazivati i ono što je dosađa bilo gaista konstruktivno u književnom ra= du, ea ;

U diskusiju koju je otvorio Kongres pisaca po pitanju savremene kritike izbijaju pojedinačne pojave sa izrazito kritikantskom tendencijom, Po mom

mišljenju drastičan primer takve ten-

dencije je članak R, Konstantinovića »Nekolilko utisaka. o Kongresu«, objavljen u poslednjem broju »Mladosti«,

Veliki deo diskusije na Kongresu pipaca bio je posvećen našoj savremenoj Wordihici, Govorilo se u diskusiji a kmjiževnoj kritici nekonkreimo, pre svega, dobnim delom, u neodgovomnim aluzijama, a najviše neodređeno; o ne> djake kritici koja je postojela negde u Jugoslaviji od oslobođe= nja do Kongresa,

Neodgovornost takvih nekomikređnih i indirektnih osvrta na književnu Kkritik kod nas, omogućila je pojedinim disiutanttima da se u. diskusiji i Zabavljaju na Kongresu, Tako je iz komenija dospeo ma fmibinua Kongresa jedan vic koji je raspoložio javestan ·beoj prisuinih delegata. Naime, diBkutant MB, Finci izjavio je da bi maša koitika otsekla glavu Balzaktu da %e pojavio u našoj književnosti,

Taj vic je sada, nešto dopunjen, na_ šelost, našao i mesto u uvodniku čaopisa »Mladost«. U tom uvodniku dat je ovom vicu M, Pincija i značaj krupne anpumentacije koju je Konstantinović upotrebio da utvrdi »teško« stanje naše kritike. Doslovno upotreba ove argumentacije glasi ovako:

»Jedan naš kritičar je relhao između ostalog i to, da bi naša Kritika otsekla glavu Balzaku Mao reakcionaru, samo da je ŽIV ı da Živi s nama zajedno! Ne ulazim na ovo mesto u davanje ocenc za jednu oOva=– kvu tvrdnju, ali je nesumnjivo to, da čim danas možo tako mešto da se kaže (a ova izjava je bila popraćcna pljeskom i odo-

Uuu + pidauyinilh- qežegaža).. Onda, jao iZ, benjenp ik ajuaeju daaa oi.

Be savremene citikoe teško 1 da oma apsoboluje od dogmatizma, recepture i

lutao o: vulgarizaciji i nepravilnim

Bklonozti Ica ucpa3tavanjima«.

Najpre o ovom vicu, a zatim o upo> trebi tog vica kmo argumentacije za uopšteni sud o stanju naše savremene kritike. E. Minci nije nigde, ni u diskusiji na Kongresu, ni drugde u štampi pre Kongresa, mi posle, izneo dokazno, sa konkretnim podacima, da je: naša savremena kritika bilo kore kvalitetnom piscu otsekla glavu da bi njegov vic, njegova katikatura, mogla odraziti istinitu sliku stamja naše knji ževne kritike, On je ilustrovaa svoj hiperboličan, karikaturalan zaključak o stanju naše savremene kritike VicC'ı

"kome nije dao nikakve realne podloge. Kome je našem jugoslovensiom pi6cu od 'njiževnog kvaliteta savremena književna kritika otsekla glavu? Da li se to dogodilo recimo I. Andriću, V. Petroviću, Nazou, Župančiču, I. Sekulić, Prežihoyu Voramcu, J, PopoviĆu, M. Kranjcu, B. Ćopiću, V, Kalebu, O. Daviču, R. Marinkoviću, 1. Samokovliji, D. Maksimović, O. Bihaljiju, M. Laliću itd.? Ako ne njima, zašto bi Balzaku?! | Naša kritika, kadgod je govorila bilo o piscima iz kulturnog nasleđa, bilo o piscima iz naše savremenosti, isticala je njihove vrednosti, a nigde nije pokazala tendenciju da vrednosti po6eče, Ona je preko svojih pretstavnika vovala i u sastavu Žirija Za nagrade PNIJ, kao i republičke nagrade, i ono što je bio najbolji kvalitet u književnim ostvarenjima pređlagala za nagradu, Nagrađeni su po ki i savremene kritike pisci koj menuo i drugi, )

Prema tome, vic o Balz sadrži Bamo proizvoljnu preipostavku kaja nema realne, opravdane osnove u sta=

naše savremene kritike i njenim odnosima prema piscima od vrednoSti, Šta je, ustvari, mislio 1. Pinci kad Je &aopštio ovaj vic učesnicima Kongresa, morao bi tek da objasni, jer je taj vic počeo i da služi, eto, čak i kao argumentacija »teškog« i »apsoluitno obolelog od dogmatizma« Wtanja naše savremene kritike.

. Ako je BR. Pinci mislio da bi naša savremena kritika posekla Balzaka samo zbog toga što njegova ideologija nije socijalistička, morao bi da iz kon

odnosa naše kritike prema ta=”

kvim piscima iz maše savremenosti, čija ideologija nije socjjalistička, izdvoji i ukaže na pojedine primere. Moglo bj se zaključiti da se MR, Pinci mehanički držao MKmgelsave interpretacije Balzakovog realizma i isto tako njene primene na naš književni život. Moglo bi se zaključiti da je MN, Finci mislio, formulišući ovaj vic, da bi savremena književna kritika morala zastati pred neprikosnovenošću Balzuka i tada kada bi njegove simpatije bile na strani klase koja ovoga puta nije »ošuđena na propast«, već je srušena, konkretno na strani buržomskhe klase nas. Da li bi savremena književna kritika (a E, Pinci daje mogućnosti da se i ovako in{epprolira) morala radi poštede Balzakovog književnog autoriteta, književnih kvaliteta njegoVOg realizma, preći zatvorenih očiju Preko njegovih ovakvih simpatija?

zw _"M 4 E

nim realnim argumentima

TA

đa H se uopšte može &lučaj | preneti iz njegove 'jeke ugslovljenosti ovako mehanički u Sasvim Oe gojačiju istorijsku. uslovijenost Što je daje maša Wavremenost?! |

Na prelpostavol E, Fincija, SOJ Konstantinović svoje pretpoštavke, On je sa najvećom ozbiljnošću konstatovao da NETO POO OE kojLRA među ostalog i to, da bi naša Mwitika otgekla glavu Balzaku kao reakcionaru, samo da je živ i da živi 8 mama zajedno. Svoju „upotrebu ovoga Vica kao argumenitacije koja ima da pošluŽi za krupne zaključke o stanju naše savremene icritike počinje izgovorom: »Ne ulazim na ovom mestu u davanje ocene za, jednu ovakva: tvrdnju...

Konstantinović iavodi zaključak o »teškom« i »apsolutno obolelom od dogmatizma« stanju savrememe lkmnjiževne kritike baš na osnovu te iste »bvrdnje« u čiju ocemu ne ulazi! (On uz to kaže »ne ulazim na ovom mestu«. Zašto ne baš »ma ovom megiu«, kad je »ovo mesto« časopis »Miladosšt«e i kad mu je časopig dao uvodno me=&to?). On je, dakle, očigledno, izbegao da uđe u »davanje ocene« takve: jedne tvadinje, tj. u Mrikičkuu analizu adwžine ij osnovamostti jedne talove »vvrdnje«, ali je ipak njenom efektu dao značaj apsolulne argumentacije, jer je na njemu izveo, kaktegoričici zolkdijučak da je stanje maše savremene dnikile »ieško« i da je maša savremema Kritika »apsolutno obolela od dogmatizmia,

Njegova misao klizi dalje ma samim pretpostavlicama;

»Al 1 je nesummjivo to, da čim danas moče tako nešto da se kaže {a ova je izjava bila eslkom i odobravanjem prisutnih delegata), omda je izvesno, u najmanju ruku, je stamje maše savremene

iijie tešlco i da ona apsolutno boluje od skldomosti ia vul-

dogmatizma, recepture, i garizaclji i nepravilnim muopštavanjima«,

Dalkle, Konstantinović je iz toga Što je E, Finci mogao da isaže talkav vic a Balgaku i našoj savremenoj iknitici, za ključio da je »izvesno« i »u majmanju rulku« stanje maše savremene Kmitile »tešlko«, da ona ništa manje nego »apso„ Juimo boluje od dogmatizra«,

Ali ne samo to, Ona boluje i »od receptuve«, i »od sklomosti ka vulga– rizacijie i »od sklonosti a nepravil nim uopštavanjima«.

VR iz jednog vica i iz jedmog plje~

Ovalkvim putem, ovakvim mefodđom, uvlači se u našu javnu reč mešto što je potpuno wbramo mpiinmcipima i muefodu marlksističice kritike, Sudđi se o čitavoj jednog oblasti kulturnog rada na osnoviu pretpostavlc, nagađanja, doseti i raspoloženja Mheoje izazivaju te dogsetke,

O stanju naše književne kritike potrebno je diskutovati, kritički SOVOrRI=ti, (jer u njoj zaista postoje sklonosti ka vulgarizaciji, nepravilnim uopštavanjima, recepturi) ali treba govoriiki ozbiljno. dokumentovano, sa konjret] a, alme u karikaturalnim dosetkamn,

Alko je BR. P'inci na Kongresu napra= vio vic, on &e ne bi smeo upotrebiti kao argumenat sve dk mu autor ne da realnu konkretnu podlogu i šadržinu, đok ne dokaže da se u tom vicu ogleđa realmo Sštanje maše kujiževne kritike, U protivnom to nije razložna kritika, to je obeđivanje, to je neodgovomo i deplasirano ćaskanje.

Gdegodđ je dodirnmua stanje savremene kritike kod mas, Konstantinović je postupio na isti il sličan način; svuda se javljala kod njega tendencija pristrasnošti, kritikanstva,

Na pojedinim mestima to kritikantstvo postalo je strasno, Neobiazloženo, bez ijednog ozbiljnog angumenia pristupio je davanju auolfisaka o mom refđeratu O prozi odnoseći se prema njemu i animozno, On tvrđi na primer, da me je moj metod u tom referatu vođio medoslednosti i netačno» sti, a ni jednu nedoslednost i netačnost nije pokazao, a kamo li dokazao, O pasusima iz mog referata o I. Andriću i V. Petroviću davao je pristrasne impresionističke sudove, na– mećući mi pretenzije da sam imao na= mere da određujem piscima mesta u kmjiževnostii, iako je moj referat, ustvari, imao osmovnu !enđenciju da da konkretni pregled &tvaralaštva i produktivnosti naših proznih pisaca,

Očevidna pristrasnosti izbija kod njega kad postavlja pitanje, zašto u referatu nema o M. Laliću više govora »nego se samo &pominje« (a nije tačno da se samo spominje), »kad se u referatu govorilo i o pripovedačkom. ra-

· du M, Berelina, zar nije moglo da bu-

de reči o prozi nekih drugih pisaca«. (U istini u referatu se samo govori O jednoj pripoveci M. Boeretina i ona je fu uzeta samo kao negativam primcr shematskog konstmuisanja fabule, Na stranu šta je ono » i o pwipovedačkom radu Mate Boeretina« prepotentno pot= cenjivanje rada jednog pisca), . Proizvoljnim i površnim nelačnostima i neistinama, mpreterivanjima i potcenjivanjima, Rwitikantskim ten= dencioznim ~“-prijigtrasnim &wubjektivizmom, ne treba ulaziti u borbu za »novu, kvalitetnu, studioznu i analikičnu kritiku« koju Konstaniinavić u članiku najavljuje. Postoji tendencija da se našoj savremenoj kritici podmetne kao da je ona primila i mehanički prenela iz 60vjetske literature shvatanja idejnosti i ahvatanja partijnosti, Ovo podmetanje se čini prema našoj manksističkoj kritici bilo usled krajnjeg nepoznavanja njenog porekla, bilo usled potrebe neđovršenih obračuna s njome, ko-

ji imaju korena u\prošlosti, Naša sa vremena kritika je u jednom periodu ·

oštre ideološke borbe protiv ostataka buržoazije i buržoaske, kulture bila jednim svojim delom na isturenoj po-

ic ji ideološkog fronta, Ona je na toj

pozicija samo dosledno nastavila ideološku borbu koju je napredna kritika vodila pre rata protiv buržoaskih shvatanja književnosti i fašističke propa gande 8 jedne, a s druge strane protiv revizionističkih pokušaja koji su kroz jedan deo tadašnje književnost; b"i upereni protiv jedi ;

nai nadom na teoretske osnove marksiru Jenjinizma.

JE

T KRITI

_ Velibor GLIGORIĆ

instva Partije

Nije naša savremena Književna kri“

tika pozajmljivala shvatanja idejnosti i partijnosti iz sovjetske literakbure, ta njena shvatanja su bila već iagrađena borbom za idejnošt Koja sc izrazito

» vodila kroz predrafnu mapredmnu lite-

ramu kritiku. Borba protiv formalističkih shvatanja u umetnosti bila je

· izrazito oštra u suzbijanju dekadđeni~

nih uticaja koji &u se maslcirali tobožnjom naprednošću. Nije, dakle, savre= mena književna mwitika borbu protiv formalističkih shvatanja u umetnosti presadila iz eovjeltskce Jiterakure, ta barba se od strane napredne lkwitike vodila još od 1935 kao deo velike borbe za povezivamje umetnosti sa borbom vadničke iclase, protiv svih vidova izolacije umetnosti od te borbe,

Pobomici izolacije umetnošti sa konittrarevoluclonarnim ' tendenmoijama pokušavali 8u da pripišu. borbi za idejnost tadašnje napredne Kovitike, da ona wvulgarizuje« mumeknost, da ona stvaralaštvo pisaca hoće da poveđe pod pisanje »po nalogu«.

Savremena književna kritika prođužila je borbu za idejnost predraltne mapredme kritike, uperivši oštricu na dekadentna. formalistička &hvatamja u umetnosti koja su pokazala tendenciju da nadžive slom buržoazije i bur.„

· šoaske Multume, Savremena kmJjiževna

kritika je oštrom idđejnom borbom kod nag vojevala protiv svih pokušaja kri-

jumčarenja buržaaske kulture i bur-

žoaske estetike, proliv amiihumrjamipz ma, zoološkog indiviđualizma, nihilističkog „pesimizma, recidiva macionalističkog šovinizma, Ona je vojevala protiv vulgarizatorskog prikazivanja marodmooslobodilačke borbe i naše stvarnosti, vulgarizatorstva koje se manifeštovalo u shematskom, crmobelom slikanju Wivarnosti, u Dplakatskom, besadtžajnom fraziranjai,

Alko se pregleda čitav rad naše savnemema loritike ozbiljno, studizno, videće se mjen osnovni stav, koji je izražem u odbrani čaveka, njegovog dostojanstva, lepote i veličine njegovog stbvaralačkog dela, Naravno, da je borba za ldejnost savremene ikritike vređalla i da, će vneđati sve poboriilke ap-= soluftne »slobode umetnosti«, apolitičmogsti i beziđejnogti,

U tendenoiji da polmebu oštrine bor= be za idejnost naše savremene kritike prikažu bespredmetnom, javljaju &e, eto, i mišljenja da su »ulicaji deka deninih Kmjiževnosti saveta kod ma apsolumo minimalni«, Sa istom itemdencijom malepijuje se na savremenu književnu ikmitiku dijagnoza o mjenoj »apsoluknaj obolelosti od dogrmatizma«, tmudeći se da se od pojedinačmih grešaka, kongtruišu čitavi sistemi grešaka, da se pojedinačne pojave uopštavajiu. Mogućnosti za javne dislausije |postojale su i pre Kongresa, pisaca — to je činjenica. B, Timci je mogao, da je hiteo, gdegad zaželi; na stranicama

»Književaih novina« i u avim časopi-"

sima u zemlji da zvoni na uzbunu al:o je književna Kritika iz neke dogma= ske Kkrvožednosti ili neke vulgariza= tonske zaslepljenosti pokušala da giljotinmira kakvog našeg Balzaka, (Nekoliko brojeva „»Književnih navina« posvećeni &u njegovoj dislmusiji sa V. Đunićem),

To je mogao činiti i svalci drugi kritičar kod nag.

Činjenica je da ME, Mimoi već dugo nije objavio kiitičici prikaz ma bilokakvu našu savremenu knjigu; alta, je i objavio — to je bilo u vidu manje odgovorne beleške, Velika je retkost, isto tako da M, Bogdamović objav: kritički prikaz ma savremenu Krajig'.,

E, Finci imao je drugojačije mišljenje, na primer, o ramanu »Doviđenja

— KRNŽEVNENOVINE ===

u oktobru« od O, Bihaljija, nego Što sami ga ja izneo u »Književmiim riovinama«. Zašlo ga mije objavio? Zašto uopšte milje objavljivao svoj kvritički stav «a savremenom Imjiževnom sfva> ralaštvu, zašto nije udarao bo takvoj kuijiici, koja, tobože ima tendenojju da oteeče glavu kakvom piscu od vredno~> sti, kada mu je na punom. raspolaga= nju i izobilmo stajao i pre Kongresa proštor časopisa »Konjiževnost«, čiji je bio' jedini-ređaktor? ~

M. Bogdanović 15 ma primer, šnasvim drugojačije mene mišijenje o jeziku q poemi »Ztenjanin« O, Daviča (i o tame je govorio na Kongre&u). Zašto tb ne objavljuje, zašto nije objavio Svoja gledišta O Gavvememoj našoj poeziji koja je izmceo' u referatu na Korigr resu? | ı

Đva renomirana književna kritičara izlapu na, književnim. sastancima sVOja mjiževna “gledišta o stvaralaštvu

gavremene kmjiževnosti kod naš, koja.

se razilazi od onih koja 8&u drugi objavili, a ne iznoše ih pređ čitaocem, ZaŠto?, Kad bi naši kritičari redovno objar vljivali svoja kritička gledišta o kon» kretnim pitanjima savremenog književnog stvaralaštva kod nas, teren

ı Kmjiževne Kwrikike bio bi čist, Šipom 'otvoren prema čitaocu, Ne bi dolja-

zila glava Baldzala u pitamje, a otpale bi one neodgavorne delkjaracije iz formula »nije ovde mesto da dam svoju ocenu, formula oje weto, nažalost, prelaze u masleđe i mladim generacijema. :

Postoji kod pojedinih pisaca, kod mlađih maročita, po mom mišljenju, jedno sasvim pogrešno procenjivanje nove lmjiževne wituacije, Oni me vide u današnjoj situaciji lhmjiževmog Života kod mas movu etapu u procesu razvitka maše socijalističke kulture u uslovima koje je StiVOrila maša Partija, očvošćujući i Dproduibljujući svoj stav u borbi na ideo-

· loškom Jjromitu protiv revizionizma Inm-~-

fommbiroa, u uslovima u kojima 8u sivornene majbolje i majšire mogućnosti za siobodmo umetničko stvaramje kod mas. Pojedini pisci gledaju ma novu situaciju u našem kulturnom Životu slično gledanju na »nove kurseve« u sovjetsicoi imulturi, Na »novom Murvsu« nastaje nov zaokret, a ma tom. zaoktretu treba pobiti sve kritičare koji &u še igtakli u prethodmom »lursuc &ve one prozne pisce i pesnike koji su bili aktivni mu prethodnom »lKkursuWs, i u njegovim gramicama obrađivali motive svoga dalvaralaštva, Dalkle, u ime »novog lcursa« izvršiti radikalnu čigtlku,

'Pako pojedini pisci Rod mag, u ime novog »ikursa«, sve deklarativno izjašnjavajući se protiv sovjetskih receptura, upotrebljavaju u svojim stavovi= ma metode vrlo 6&lično sovjelskim necepiutama! Jedan vrlo sličan metod je u Uupotrebi prekerivamja i hiperpbola, tartiPedi u diskusiji, zasnivanje „argumentacije ha proizvoljnim nagađanjima, pretpostavkama, došetkama i dđemagoškim efelctima.

Problemu naše savremene Kritike stavljenom na disluusiju moralo bi se prilaziti onako kako se prilazi svim problemima kod mas, ša ogećamjem primcipijelnosti, s dobronamermošću da se &tudiozno i bespristasnmo amaliziraju i njeni pozitivni rezulkati i njene pogreške, da joj se ukaže konkretno, obrazilložena gde postoje u njoj dogma-– čorske tendencije koje bi pretstavljale kočnicu književnog stvaralaštva i nju samu ograničavale u njenom razvitku, . Samo fakav stav će omogućiti našoj savremenoj ikmitici da izvrši započebu reviziju svoga dosadašnjeg rada, i doprineće njenom uzdizamnju.

——DA VAS SE SJETIM —–

Da vas se Bjetim

i da vam umjesto voštanice

što kaplje na ruke i pod

žapalim svoga srca i pera dvrhtavi plam, - U ovoj večeri proljećnoj · ~

dok svetkovine po gradu bujaju,

prisustvo vaše u sobi osjećam,

Da vas dozovem preko kamenih brda

za koje nas uspomene vežu,

preko kućišta koje je pronikla kopriva, preko ovih mramora što u nedogled sežu...

Od vas osta, o drugovi moji, blijeđa fotografija na zidu

· ju srcu vječmi lik,

Vi ste bili naš ponos

i čelik,

n skršemi u ljutoi buri,

u zori koja rudi.

#

Ove riječi privijam drhtavo. na vaše posljednje krikove i rane kao meke, bijele zavoje s iz ruku brata koji vam &ree nudi,

Da vas se sjetim.

i da vam poklonim .

Pepa

\(h,

svoga života i pera drhtavi plam. Pod svjetlošću ove linoleje ) dok na okna noć hrupi i vije, sklapam oči i ostajem sa. vama sam,

Pružam grozničavyo svoje Vrele ruke. u daljini maglenoj da vas dohvatim,

da spustim cvijet na sveto tle

| u kome ste ostali, —

da njima zagrlim vaš bol i muhlce, Jezičci bakljada u vlažno nebo ližu

i varnice bacaju u 'Ulicama plove lađe krcate slika,..,

Užežene, rasplamtjele zublje &u vaše djelo probijene kroz bukagije |

te pjesme i

i klanmce ljute,

iz rđe i tmine na vidjelo, . i V

oči prolaznika,

| Pođdimajdkim zvijezđama i 7 fe pjesme neka poteku kao virovi' j

i neka poplave svijet

aj i B8ve i sve i sve,

Ž

i

| i čovjeka i drvo i uzraste visokih krovova. O) Neka budu na rađost &vemu, , :ea Soko

|

· neka ih vrijeme rasipa svud , | kao vjetar cvjetove 'proljećčnih bagrenoval Woa ~

'} stavljenog pitanja govorim o svome

| Janko ĐONOVIC : Bryan AC WE ta “iZ ii

e ——s

}

- „Stanoja

- Milan POKOVIĆ | |

U »Književnim novinama« od 14 mata objavljena je kritika Bogdana Čiplića o Jakšićevu »Stanoju Glavašu« na sceni Narodnog pozorišta. Dajući veliki prostor ovoj kritići, ređakcija »Književnih novina« je, svakako, želela, i to je za svaku bohvalu,'da pomosgne što boljem rasvetljavanju pitanja o savremenom načinu scenskog postavljanja klasične Jakšićeve tragedije, To pitanje je i glavna tema kritike, ma da se u Tijoj dotiču i druge, stvari, I upravo iz obzira prema važnosti tog pitanja, ja bih, kao reditelj »Stanoja Glavaša« hteo da ukažem na neke suviše očevidne proizvoljnosti svoga kritičara. i. ;

Ja bih se zadržao samo na dvema stvarima iz kritike. . .

Prvo. Čiplić vrlo mnogo insistira na tome da reditelj nije imao dovoljno smelosti prema Jakšićevu tekstu i kaže: »Ukoliko je — zbog zahteva savremene bine — morao da traži poneki izlaz u gskraćivanju teksta, on 8e Uglavnom držao principa da neznatnim (podvukao M. Đ.) brisanjem nepotrebnog verb alizma u dijalozima i monolozima, čime obiluje Jakšićev „tekst, oživi tok radnje«, Pošto je ovo kapitalno mesto u prvom delu kritike, ja bih hteo najpre da na njega odgovorim. Da vidimo kako stoji sa argumentom o »zahtevima savremene bime«. »Zbog«e savremene bine ja nisam ništa skraćivao, jer ona pruža nesravnjeno bolje tehničke uslove i daleko veće tehničke mogućnosti nego što ih je imala stara bina, bina Jakšićeva vremena, Ali ako pod »zahtevima savremene bine« Čiplić misli na savremenu pozorišnu kulturu i savremenog gledaoca, za koga mi i spremamo svoje pretstave a koji s pravom ne prima neka DpreŽivela, naivna sredstva dramaličarskog ieražavanja, onda stvar stoji drukčije, U tome aslučaju su zaista vršema skraćivanja »zbog zahteva savremene bine«, Samo ta skraćivanja nisu »neznatna«, kako se učinilo kritičaru Čipliću, Naprotiv. Neka govore cifre pošto se one lakše kapiraju. U „Stanoju Glavašu« ima 83752 reda, (Da ne bih odvajao stihove od proze i zamagljivao preglednost, uzimam štampane redove u izdanju Pozorišne biblioteke Saveza kulkurno-prosvetnih društava NR, Srbije, Beograd, 1948 godine). Od toga su u pretstavi ostala 2604 reda. Prema tome, ja sam izbacio 1148 redova. Cifra koja će, svakako, i mome kriikičaru, kao zastupniku smelosti u briganju pesničkih iekstova, morati da imponuje kad je ovde prvi put pročita. Ali ja se te slave odmah odričem. I evo zašto, U poslovima ove VIsie ne. može biti reči o smelosti čija: se snaga izražava količinom brisanog teksta, Ne, T'o bi bilo sasvim primitivno shvatanje i režije i smelosti prema piscu. Reč je o nečem drugom, I to ću ovde ukratko objasniti. Narodno pozorište, kome imam čast da pripadam, smatra da je prva i najviša dužnost pozorišne ume(nosti da što bolje i jasnije (razume se umetničkim sredstvima, da se ne razumemo rđavo) objasni publici piščevo delo. Približit gledaocu osnovnu ideju dela, pomoći mu da on, gledalac, izlazeći iz pozorišne dvorane posle završene pretstave, ponese jedan određeni utisak o onome što je gledao, reditelj mora uzeti kao svoju prvorazrednu ·obavezu, 1 samo u interesu scenske jasnosti ı plastičnosti Onoga materijala koji nam je dao književnik da od njega napravimo pozorišmu pretstavu, mi reditelji možemo da brišemo tekst. A taj posao je veoma težak i odgovoran; on zahteva ne samo šcensko osećanje. nego i veliku studiju dela. Nekakva autonomna smelost bi tu mogla da izvrši funkciju magarca u porculanskoj radnji, Doduše, treba reći i to da ima dva osnovna tipa reditelja u odnosu prema piscu. Jedan je onaj — a takvih je bilo i pre Majemolda i posle Majerholdđa — koji piščevo delo uzima samo kao povod za pozorišnu pretstavu i smatra da je za reditelja važno, važnije od svega, da pokaže svoju veštinu, da se u pretstavi više viđi reditelj nego pisac, Mi u Narodnom pozorištu ne siojimo na tome principu. Zato ni u »Stanoju Glavašu« ne može biti reči o brisanmju po liniji rediteljeve smelosti, već samo Oo brisanju koje nužno proističe iz imperativa da se delo što bolje protumači, Brisanje je, onako kako ga mi shvatamo i kako ga shvata &vaki onaj koji ne stoji na pozicijama režiske anarhije, alt poštovanja, akt ljubavi prema piscu, duboko promišljena i gvestrano proverena pomoć koju pozorište ukazuje svome pisou, Ako pri tome mi mnmemamo mere i ako samo mislimo ma &ebe i efekat koji ćemo proizvesti kod gledaoca ,a zaboravimo na pisca, izgubićemo moralno pravo

· da sa pozomice saopštavamo ideje,

ne samo žive slike, spustićčemo 66 iz umetnosti visokog reda koja vaspitava ljude — na umetnost koja zabavlja oko i olakšava varenje. Dalje, Čiplić je, pre nego što bi se uopšte upustio u ocenu »brisanja«, morao solidno da izvrši poređenje dvaju teletova, integralnog i ovog koji je režija ostavila. Da je to učinio savesno, on ne bi onako olako govorio o »neznatnom brisanju nepotrebnog verbalizma u dijalozima i monolozima«. Mi smo malopre videli kvantitativno u »Stanoju Glavašu« brisano ne neznatno, nego upra-

vo znatno. I odmah smo rekli da iz · _ toga he treba »eo ipso« ništa pozitivno

zaključivati, Pitanje je u tome kako se kvantitet brisanja odrazio u kvalitetu teksta koji je ostao. Čiplić u. to, očevidno, nije ulazio ozbiljno, On se zadovoljio jednim ovlašnim pogledom, kao da mu je literarna i scenska problematika Jakšićeve tragedije u malome prstu. Kad sam već prinuđen da zbog jedne kritike čiji netačni argumenti ne doprinose rasvetljavanju po-

radu, ja ću ovđe reći da moji drugovi

Povodom kritike režii

iz cifara da je ~

| prošog veka«, Otkud

Glavaša" ·

iz Narodnog pozorišta, čija je, stru

nost, objektivno, daleko iznad onoga. što je Čiplić pokazao u svojoj kr smatraju da se brisanjima u »Staoju Glavašu« delu pomoglo: a) da je Ono kao drama dobilo savremeniji oblik, · b) da ga gledalac lakše prati. Ja bih to malo detaljnije objasnio: iz Jakši-

ich PRORI

ćeva dela su reducirani monolozi koji

p'

ne doprinoše razumevanju radnje · njihovu scensku „egzistenciju ne Opravdava veća književna vrednost; zatim su govori »za sebe« u dijalogu: i sasvim izostavljeni i zamenjeni ade= kvatnom Yadnjom, ili su scenski osmiš-

ljeni ha način koji pripada režiji ali Diše ~

organski ostaje vezan za smisao čeva teksta; najzad je, idući linijom pripremanja narodnog ustanka kao osnovne ideje u tragediji, brisano ono što dramu o borbi naroda za slobodu. odvodi, zbog piščevih ustupaka ukusu tadašnje dramaturgije, na teren lične drame pseudoklasičnog tipa, Pri tome je režija naročito vodila računa da se sačuva osnovni, romanti·čarski karakter Jakšićeva stila, Svrha je bila.da se delo očisti od Jakšiću tuđih nanosa, da se pomo gućstvu otstranji ono što svedoči o nedorađenosti i meveštini, da se, koliko god je to mogućno, dođe do jednog oblika koji je ravan umetničkim kvalite= tima Jakšićevih klasičnih pesama, da nedovoljno popularni dramatičar ne »kompromituje« velikog i omiljenog: narodnog pesnika, Sve ono što je, uglavnom kao izraz piščeve neveštine za aspecifično dramsko izražavanje, pre{stavljalo opasnost da Jakšić u očima savremenog gledaoca ne ostane ve=liki pesnik, režija je uzimala kao povod za svoje razmišljanje kako da se pozorišno pomogne piscu, Jer, da kažem i to, postavljanje »Stanoja Glavaša« nije nikakva slučajnost u životu Narodnog pozoništa. Jakšić je jedan od njegovih najvećih pisaca. »Stanoje Glavaš« je pre sedamdeset godina »ugledao svete na daskama Narodnog pozorišta. Proslavljajući svoju osamdesetogodišnjicu i obeležavajući njome, pored ostalog, i svoju tradiciju borbe za uzdizanje domaće dramske književnosti, Narodno pozorište je Uupravo htelo da Jakšića i »Stanoja Glavaša« približi današnjoj publici, Teoriski, svi su uslovi bili tu, Naše vreme je herojsko vreme. Mi smo izišli iz jedne velike narodne borbe u kojoj se goloruki naš čovek podigao na sVOgE zavojevača,

'Pime bih prešao na drugu stvar iz Čiplićeve kritike, To je pitanje kako smo mi prikazali Jakšića. O tome kritičar saopštava i svoje ideje i kazuje kako je probleme trebalo rešavati. Evo jednog citata iz kritike: »Reditelj je morao u svojoj režiji da se kreće smucelije i u pogledu svojih 5, snovnih zamisli, i u interpretaciji dela, i u upotrebi teksta. Najviše bi mu pomoglo da je dramaturškim tekstom rukovao mnogo slobodnije, Spretnija upotreba teksta, nova obrada scena, pa i čitavih slika na osnovu datog teksla, možda &pajanje slika, ili pak drupi dramaturški poslovi obavljeni smelo i inventivno, dali bi sami po sebi zbivanju na pozornici mnogo veču Živost i dinamiku. Pažljiva preinaka kompozicije komada prilagođena sa” vremenim scenskim zahtevima ne bi naškodila drami kao autentičnom delu, već bi ga mogla načiniti jednostavnijim i prisvtupačnijim i za rad na sceni i za gledalište«, Neka mi oprosti Čiplić, ali ja, otvoreno priznajem, ne razumem pravi smisao ovih Cipličevih sugestija, bolje rečeno ne razumem sve što se ovde htelo da kaže; zato ću izvući jednu misao protiv koje sam u principu i koja je već sama po sebi dovoljna da pokaže u čemu Je razmimoilaženje, Pozorište kome ja pripadam, naime smatra da je dopušteno u opravdanim slučajevima brisati delove piščeva teksta. Ali preinačavati. tekst, premeštati ga po svojoj »smelosti« i »imvenciji«, praviti od komada nešto drugo nego što je pisac hteo, menjati kompoziciju — i sve to činiti sa piscem kakav je Đura Jakšić — ja mislim da su to ideje protiv kojih pozorište u našoj zemlji mora odlučno da se bori, ako neće da zastrani u forma lizam najgore vrste. To u principu. A konkretno o »Stanoju Glavašu«, rekao bih da kritičar hiperboliše Jakšićeve

mane kad zahteva da se od njegove materije pravi novo delo, Takav odnoš

prema Jakšiću zauzimaju oni koji tvr-

de da on uopšte nenu kvalitete dram-.

skog pisca i da se njegovo delo ne mo: še prikazivati. Ja ne muslim tako, Ja amatram da se Jakšićeve dramatičar= ske mane velikim delom mogu da obe strane ili ublaže i da se »Stanoje Glavaš« može da obrad, u pretstavu koja će zanimati publiku, Vidljiv dokaz je upravo ova naša pretstava, u kojoj 8 Jakšićevi dramatičaraki kvaliteti, uz pomoć koju je pozorište učinilo piscu eg dobili punu potvrdu u živom :a terešu publike za Jakšića kao dramatičara. Među svim ovim „eopoiicon:i NRYAJ | tivnim« zapažanjima Čiplićevim č mi se da je »najsmelije« ono ko, a Ćiplić tvrdi da sam ja kao »„rešio« da »>romantičnu tra diju Đure Jakšića treb. grati dosledno delu i vV menu u kome je napisan postavljena na pozornici Što bi značilo, da je treb igrati na onakav način ko 8Qau takve romanti drame, pa i »Stanoje G1 vaša igrane na našoj pozo nici sedamđesetih godina” plić ana da sam ja »rešio« to što on kaže? Jato nisam ni njemu, niti ikom drugom ni rekao, niti sam gde napisao, Pa i da mi je takva luda ideja pala na pamet, kako bih mogao da je ostvarim? Ja” lično ne znam kako je »Stanoje Glavaš« igran pre sedamdeset godina. A ne bih imao ni koga da pitam, pošto u našoj sredini nema pozorišnih ljudi koji su gledali pretstave pre sedamde-

(Nastavak na četvrtoj strani)

ee CO i

č