Књижевне новине

W_r s: _ S —

O tipičnom Piše: i

·)

(Crtež Z JOŽA HORVAT

ardon! Ja nemam nikakvih na-

mjera da pišem o »tipičnom«,

Naprotiv, skromno dižem dva prsta i molim da mi se objasni šta je to »fipično«? „Jer — povodom drame »Livnica« i filma »Jezero«, toliko je toga rečeno i napisano o tipičnom (uključujući ovdje i 1 + 5 inženjera »tipičnog«), da me zaista obuzeo strah pristupiti pisanju bilo kakvog književnog napisa ako fu zadaću iz »fipičnog« ne naučim po mogućnosti napamet, No upravo u tome jest pro" blem: — što da naučim?

Dušan Matić — poštovanja vrijedan pisac — dajuči ocjenu »Livnici« piše (K. N. br. 27), među. ostalim, i ovo: »To hije Beograd. Ni pođ okupacijom. Ni danas, T'o nisu beogradski ljudi. Ni nje= govi reakcioneri, ni njegove pozitivne ličnosti, To nije ni mjegov način života, To nije ni njegov EOVOT&

Milan Bogđanović — također poštovanja vrijedan pisac — u članku »Još malo argumentacije uz jedan članak« o tom istom problemu piše ovako:

»Nije ovđe u pitanju đa li će čitalac poverovati kritičaru da pisnc sve to nije dao. Mnogo je ozbilinije što će mu poverovati da postoji nekakav misteriozni tipični Beograd, i nekakav njegov tipični način živofa, i nekakav njegov tipični govor. I upućen da to veruje, on će od literature ko> ja daje sadržaje iz Beograđa tražiti nešto apsurdno« (HK-. N. br. 92).

'U čemu je dakle istina i kome je vjerovati? Da pitamo možda — uglednog publicistu — Milu Vitorovića, šta on misli o tome? Red je da ga pitamo, kad on u »Borbi« upravo iz te oblasti daje pouke — u nastavcima. (»Borba« br. 184 i 185,od 3 i 5 augusta o. Bg. »Pouka našeg desetog umetničkog filma«). U pasusu koji nosi naslov: »O tipičnosti i o pragmaftizmu«, čitamo i OVO: T-

»Uzmimo sada i takvu pretpostavku da Bu u filmu »Jezero« i ličnosti i okolnosti ocrtane realistički i sa potrebnim umetničkim Kvalitetima. Da li bi i onda bilo pravilno shvatiti inženjera-sabotera Suvića kao »tipičnog za odnos naše inteligen-= cije? Mislim da ne bi.«.. »Cinjenica što je on u filmu dat kao šablon, kao simbol, doprinela je da tako bude shvaćen,

Dakle, ako su neke ličnosti »ocrtane realistički i sa potrebnim umetničkim kvalitetima« — onda one nisu, ili ne moraju biti tipične za odnos naše inteligencije,... i tako dalje. Ali ako je te iste ličnosti — ne dao im bog! stvorio Jugoslav Đorđević i Radivoj Đukić, to jest, ako su te ličnosti dane »šablonski«, onda postaju tipične za odnos naše inteligencije,.. i tako dalje, Je li tako? Priznajem, čudna pouka našeg desetog umjetničkog filma.

No, ostavimo šalu, Zaista, šta je to »iipično«?

ali je broi starijih umetnika, 1 Noa OBN 1 u Svetu, naročito književnika, koji su mogli da žive isključivo od svojih umet” ničkih honorama, ili bar ne u toku cele svoje umetničke karijere, Njihov

društveni položaj bio je tako nesigu-

ran i nezahvalan, a honorari više ne” Bo bedni, zbog čega su vazda morali tražiti zarade na drugoj strani — van umetnosti, Borisav Stanković je, na primer, celog sVOg veka sanjao da dođe do većih para kako bi mogao po” dići sebi kuću i tu raditi na miru,

m je izdavao svoje knjige i kroz tu »tIrgovinu« pokušao da se »obogati«. Poznat je slučaj &a štampanjem njegovog najboljeg dela — romana »Nečista krv«,. Izdajući ga sam, on je sa“ njao da će dobiti bogzna kako velike Dare, a, posle, s mukom. je uspeo da sakupi jedva toliko novaca da prekupi jednu stam kućicu u Beogradu. Nije ta želja mimoišla ni našeg slavnog komediografa Branislava Nušića, I on Je imao evoja »preduzeća«, i to niz najraznovrsnijih, znanih i neznanih. Jedno od njih sačuvano je u živoj ušpo” meni i do dan-danas među starijim

ađanima, Tiče se zakupa banje u selu Višnjici, Banja i danas postoji, ali 8e ni posle toliko godina mije mo” ni , Šta više, posle OVOR rata i sasvim je zamrla, ma da je Nušić sanjao da će od nje stvoriti jedno od majmodernijih kupališta na čitavom. Balkanu, | Bilo je to godine 1910, uoči balkanratova.. Jednog: popodneva Nušić je, sav zadihan, uleteo iznemađa u ednu beogradsku banku u kojoj je imao puno svojih ličnih prijatelja, i, štežući u rukama neku hrpu hartija u Tolnama i jednu flašu 8 nekom teče počeo oduševljeno: ~ Znate li šta je novo; Mdubljoj tajnosti? — obratio se banka“ a koji su &lučajno bili svi na O"

· + i — Ne znamo, Nuša, sem ako nisi o“ Pet doveo nekoga od svojih prijatelja da mu damo pare na menicu. — Imaćemo banju, pod samim no Som Beograda, Banju i po!.. .— oI OiMJAVOB" ~ Pa ko drugi, nego ja i Vi, vi pare, 1 sve će biti u ređu, A proradi banja.. ja ne tražim ni · Šta više nego jednu kućicu tamo pod

· va te prethodne ali u naj"

| —I-–::I–II e ——_—Mp>R KRJIŽEVNEINOVINE

Morginalije o našoj savremenoj popziji

. Tejnja ka epskom

Fili FINCI

razvitku naše moderne poezije,

{| koja za sobom ima puno stoleće intenzivnog bitisanja, oči

gledna je fežnja,sve odlučnije i doslednije naglašavana, ka oslobođenju od epske naracije, tenđencija ka integralnom „osamostaljenju ~ lirskog izraza, Od Njegoša, Mažuranića i Branka, koji su još krvno vezani za epski moral, epsku dikciju i epske oblike, preko Zmaja, Jakšića i Laze Kostića, do Vidrića, Rakića, Matošai Dučića, razvojne tendencije idu od života ka ličnosti, od realizma ka raznim oblicima &ubjektivnih nemira i trepela, Modernistička stremljenja između dva rata, po svom osnovnom proliivrealističkom stavu, dovela su načelo o subjektivističikom karalteru linike do punog apsurda,

U našem savremenom poetskom stvaranju, tako jednoličnom u svom neizmernom obilju, lako je uočljiva težnja da se poezija vrati životu, da u životnim motivima nađe podlogu za svoj poetski opstanak, Kod jednog većeg broja pesnika, u suštini konzervativnih, ta težnja se ispoljila, u poetskim oblicima i izražajima, i kao negacija svih onih tekovina koje su se ja” vile u nerealističkom ili protivrealističkom razvitku naše poezije, Vraćanje istinskim vrelima pesništva, vra” ćanje realističkim oblicima stvaranja i izražavanja, shvaćeno je kao vraćanje na stare obrasce, na stvaralački rukopis Branka, Njegoša, Zmaja, čak Jovana Grčića-Milenka: kao imitacija velikih ili malih uzora prošlosti (već prema ulkusu i talentu!).

Kod istinskih stvaralaca našeg vremena ta težnja ka umetnički vernom odrazu stvarnosti đobila je sasvim novi sadržajni i formalni kvalitet, Njihovo vezivanje za tradiciju u &uštini je stvaralačko, dakle savladano i prevaziđeno, Nadovezujući na plodna iskustva realističkih majstora prošlosti, koji su umeli osetiti i poetski izraziti velike motive čoveka i života, i oni takođe, nemirna pogleda i Uz” buđena srca, osluškuju glavna životna bila svoje epohe i nastoje da svoj doživljaj ostvare sa svešću i senzibilnošću mOoVOĐB čaveka. Jednovremeno, u načinu poetske realizacije, u fakturi njihovog stiha, oseća se ona umetnička rafiniranost poetskog izraza do koje &u, ranije, došli samo oni pesnici koji su, bežeći iz ljudskog sveta u a&vet pesničkih apsirakcija, sva svoja traganja usredsredili na poetsku magiju reči i izraza,

Jedan od značajnih zrezulkata tog spasonosnog vraćanja poezije životu &vakalko treba videti i u težnji savre”

mene poezije „ka. -epskom. Qna se ·

javila, po prirodnoj polrebi što šireg i potpunijeg zahvata u Život, Skoro bih rekao legitimno. Kao da se, po mekom prećutnom sporazumu, osetilo da se samo subjektivnim doživljajem, ma koliko intenzivnim i zamašnim, ne može dati celovita slika neobično bogate stvarnosti. Još u tolm revolucije, i pored teških usleva za zamašniji stvaralački rad, najbolja naša pesnička ostvarenja, Ja“ ma, Biografija o "Titu, i Majka Knežopoljka, nošila su u &ebi, 8yaka na svoj način, epske motive i akcente, Po oslobođenju, ta ten” dencija ka epskom, postojeći uporedo 6a lirikom subjektivnog doživljaja i nastrojenja, dobila je još širu prime” nu: ona je danas jedna od značajnih osobenosti naših novih poetskih pregnuća, Oči Vladimira Popovića, O"

slobođenje Cvete Andrić Desanke Maksimović, Ada Milorada Panića-Surepa, Zrenjanin Oskara Daviča, među tolikim drugim poemama, mogu poslužiti kao umetnička sveđočanstva za naša pesnička nastojanja da se sa područja subjektivnih doživljaja pređe na područje poetske objektivizacije mznačajnijih životnih motiva i istorija. .

Takvih tendemcija, umetnički uspešno ostvarenih, nije bilo od vfemena Branka, Njegoša i Mažuranića, U tom smislu (zapravo: samo u tom), naša savremena poezija pokazuje ,po Ssrodnosti osnovnih nastrojenja, tenđenciju vraćanja na najznačajnije ftrenutke naše pesničke prošlosti. Ali ona ne ostaje u njima ni misaono, ni emo” cionalno, ni po onom što se tako nesrećno zove poetskom fehnikom, Nova i u sađržajnom i u formalnom pogledu, i kao nadđdahnuće i kao realizacija, i po životnom materijalu koji sadrži i po jidejno-osećajnom nastrojenju koje je prožima, ona u svoj poetski svoi ulključuje i »realističku« tradiciju ver” nosti životu i »romantičarsku« tradiciju vemosti nađahnuću,. Ona je jedna organška sinteza lirskog i epskog, Lirskog: po subjektivnoj strasti inspiracije, po emociji kazivanja, po tehnici poetskog postupka, u prvom redu. Epskog: po zamašnosti gradiva, po zahvatu u objektivno postojeći svet realnosti, po monumenitalnoj kompoziciji, između ostalog.

Čini mi se da bi rađanju tog novog pesničkog oblika, koji daje neobično mnoštvo zanimljivih pojedinosti za teoretska ispitivanja i muopštavanja, trebalo posvetiti ozbiljnu pažnju. Ćinjenica da je. naša savremena kritika za taj značajni pojav ostala slepa, govori o slabom interesovanju ili šlaboj spremnosti naše Kritike za mprincipijela razmatranja, ;

knjigu svoje proze »Maske«. Nedavno se ona pojavila u drugom izdanju, znatno proširena u novoj redakciji, koja je dala ovoj knjizi definitivan karakter, Zajedno s delom »Bludnje«, štampanim u Ljubljani 1946 godine, ovo drugo izdanje knjige »Maske« pretstavlja literarnu ispovest jednog od najznačajnijih slovenačkih pisaca iz one generacije čije stvaralaštvo dostiže Vvrhunac u razdoblju između dva rata. U prvim godinama svog književnog rada pisao je Juš Kozak u prvom redu novele, I u knjizi »Maske« štampane su neke za njegovu pripovedačku umeilnost vrlo značajne novele kao »Leteći angel« »Tuđa žena« i druge. Međutim, nije novelistika ono što najviše karakteriše Kozakovu Knmjiževnu delatnost. Nije ni roman, iako »Šentpeter«, u kom se pniča' o živouu malograđanske Ljubljane krajem XIX veka, odaje piščevu veštinu u slikanju karaktera, u prikazivanju strasti i poroka ljudi iz nove društvene sredine, koja nastaje na periferiji Ljubljane, gde dojučerašnji seljaci prelaze u zanatlije i sitne dućandžije, povodeći se za životnim slilom buržoazije. I roman. »Šentpeter i pripovest iz seoskog života »Leotov grad« i »Beli mecesen« svakako su više ili manje uspela dela, u kojima delimično dolazi do izražaja i složena društvena stvarnost, i koja se odlikuju svežim i ponešto kritičkim realizmom. Pored drugih karakterističnih osobina, među kojima še maročito ističe Kozakov smisao za psihologiju malograđanskih došljaka, ljudi s napola seljačkom, gazdinskom i napola već građanskom svešću, dalje za psihologiju onih žena ili lica koja su ekonomske i društvene prilike izbaocile iz normalne kolotečine te tumaraju između sela i gradske periferije, razvio je Juš Kozak svoj nedovoljno izrađen, katkada nešto opor, ali vazda karalteristični stil, Taj stil i sam izražava piščevu težnju da bude što više objektivan, što bliži stvarnosti života, Ali poređ svih literarnih odlika njegovih najuspelijih novela i nmomana

(s 1940 izdao je Juš Kozak

Sfrašilo

Ako bi Rat mi u mimu livađu opet došao, Šapnuo da će on za uvek tu da ostane Mogo bi bor na virhau planine da se skameni,

A konjanik u galopu Na ikonju Da zastane,

Jer to bi bile reči od nekog lukavog vula, I od buljina noćnih, leptira, slepih miševa · To ne bi nikađa mogao da kaže jorgovan,

Ni belo dete, zvezda, IL jagnje, Ili ševa.

No, ja bih rekao njemu: s livada mojih idi, Nek te u zaborav tamo korovi crni zaklone, Šugave pse ću da pustim na tebe dugo da laju,

A. tojagama đa te ljudi Iz našeg sela Izgone,

Pa neka konjanik stigne bolnome svom iz daleka, Bor neka raste zelen obučen sav u proleće, Jer brat i sestra te mrze, otac i majka i sin,

I dnug i trava, reka I ptice ,. I ave cveće.

Iz Života naših umetnik „Po rešenju suda poziva se Branislav NušićS

brđom, a vi upražnjavajte svoj zanat — berite pare... : I onda je oduševljeni Nušić počeo iznositi naširoko i mnadugačko svoje »banjske snove«, Pričao, sanjao, stvarao u svojoj pesničkoj mašti čitave u lice i bulevare — veliku banju u kojoj, tamo negde u tišini i zelenilu, miruje i njegova mala vila sa baštom i cvećnjakom okolo, I već istoga dana po podne »pronalazač« i buđući alkcionari prešli su fijakerima Rospi-ćupriju, i našli se ubrzo na jednoj utrinici pored Dunava na kojoj se videla jedna omanja rupa smrdljive vode i mulja, a malo dalje sumporovit izvorčić koji je svet toga kraja od davnina naPRO ARIS" } me držao če e za celo vreme u Ha O hartije i flašu, Nušić je tek ovde »olkrio svoje karte«. Pokazao je poslednju analizu vode i mulja koja je, po njegovoj želji, bila vršena i u inostranstvu i dala dobre rezultate. Pred takvom činjenicom bankari, koji su u početimu gledali na celu ovu stvar pomalo šaljivo, jer je u pitanju bio Nušić, istinski &u Se zagrejali za »preduzeće« i dali Nušiću odrešene ruke da vrši dalja ispitivanja, da pregovara 6a selom i TOGA a iP- aaa or za zakup. O obe, poslove, a oni će se potrudibi da mu banka ođobri potrebne kredite, koji za prvo vreme, uz gred budi Tr , nisu mi mogli biti maročito veliki. I Nušić je zaista otada dan-noć bio zauzet radom na ostvare” mju svojih snova. Nije bilo dana kada o tome nije mislio i govorio: u ka: fani sa prijateljima, u kući sa porodicom, u kancelariji sa kolegama — ba: ja pa banjal., Najzad je napravljen i ugovor i potvrđen u &udđu, Po tom ugovoru aa je bio formalni zakua bamlka jemac. 0 akcionarsko društvo, aa

Prema daljim ispitivanjima, koja je vršio jedan vrlo poznati bečki naučnik (Nušić je zbog toga išao čak i u Beč) i ispitivanjima dr. Manka Leka u Beograđu, banja je pokazivala sve O” zbiljnije znake lekovitosti, ali joj se voda mešala sa dunavskom, a po količini nije bila dovoljna za jednu veću banju, dok se ne izdvoji. Nušić je kasnije doveo i jednog specijalnog inženjera iz Beča, po imenu Forajtera.

Marko Murat: Branislav Nušić

B. L. LAZAREVIĆ

~

od Juša Kozaka

Božidar BORKO

»ŠSentpetra«, stvaralačka snaga Juša Kozaka najviše se ispoljila u prozi naročitog, takoreći, hibridnog „karaktera, u prozi u kojoj se spajaju esej i narativna umetnost u jednu novu literarnu formu. Baš proza te vrste u najvećoj meri karakteriše »Maske«, u kojima nalazimo u različitoj stilističkoj gradđaciji bilo intelektualizovano pričanje s očitim karakteristikama pripovedačke umetnosti, bilo polemiku, traktat i analizu stvarni, osećaja, činjenica, dakle jednu vrstu emocionalno nadahnutog eseja. I subjektivni momenti iz đetinjskih uspomena ili sitnih doživljaja s ljudima i životinjama i objektivna razmatranja onoga što bi Francuzi nazvali choses vues, i potreba određenog idejnog stava prema izvesnim pojavama, i najzad siklonost prema reportažnom prikazivanju životnog zbivanja, sve to i drugo Uukršta se u ovoj prozi Juša „Kozaka. Ona samo ponegde ima oblik eseja, ili oblik pripovesti, — inače je to, uglavnom, kombinacija različitih literarnih oblika, dakle Jedan nov tip proze.

Već i sa formalne strane »Maske« znače novost u slovenačkoj literaturi, Njihov sadržaj ikarakterizovan je samim naslovom zbirke: pisac nastoji da skida maske s ljudj i stvari i da otkriva pod maskama njihov pravi, istiniti lik, Bilo da se seća oca, ili da priča o ljubljanskom bohemu Geot„esu, prevodiocu Krilova, bilo da se polemički bavi problemima iknjiževnosti i života, (u razgovoru s ritičarem), ili etikom (u impresivnom napisu o slikaru Veselu), ili u pripovesti »Rodno mesto« u kojoj se najlepše ispoljava genius loci Ljubljane Kozak je vazda onaj koji nekada »skida maske« da uoči pod naličjem zbilju života. Neki njegovi sastavi (Muni, „Pozorišna „garderoba i dr.) nastali su kombinacijom uspomena, utisalka, emocija i intelekTtualnih spoznaja; kod drugih mjegovih stvari sećamo se temperamentne proze A. G. Maltoša, Nastojeći da subjektivnom doživljaju kao osnovi i jezgru svog dela dade koliko je mo guće objektivniji karakter, da »masiku« na ljudima, taj simbol njihove subjektivnosti pretvori u objektivan izražaj, Juš Kozal stvara intelekitualnu, ali još uvek umetničku prozu. Intelekt, kojim obrađuje probleme i vrši analizu životnih osećaja nije — za razliku od filozofskih pisaca i klasičnih esejista — njegov najveći stvaralački faktor. Kozak mnogo uvažava i emocionalne elemente i tek u spoju emocionalnih i intelektualnih, ličnih i opštih poriva nastaje njegova bez sumnje Vrlo · uliurna proza, kakvu nalazimo u »Maskama« i u knjizi »Bludnje«, ı y

U ovim svojim knjigama dao je Juš Kozak nekakve »lkonfesije literata«. On otkriva čitaocu svoje traženje istine i dJepote, putove svog duševnog razvitka, formiranje &voje ljudske i umetničke ličnosti, U ftom smislu »Maske« i »Bludnje« su jedna organ6&ka celina i označavaju najveći domet ispovedne proze u sgslovenačkoj literaturi,

TI u nekim svojim ranijim knjigama. (»Celica« i »Među prekomursıkkim vozarima«) Juš Kozak prikazuje bilo svoju prošlost, bilo sadašnjost, On priča o svom mladićstvu za vreme kad je bio zatvoren lkao aktivni član revolucionarne nacionalističke grupe u tadđašnjoj habzburškoj monarhiji. Kozak iznosi svoje choses vues, u kojima u

Postavilo se pitanje da li se može odvojiti lekovita voda od dunavske, Bečki stručnjak bio je mišljenja da može, preporučivši da se kopaju specijalni bunari, koji bi bili obloženi betonskim zidom, i išli sve do kamene podloge gde moraju biti glavne žice lekovite vode. I to je učinjeno. Napravljen je bio, pored toga, i gene ralni plan za uređenje čitave banje. Višnjica je imala da postane u isto vreme i najveće beogradsko rečno kupalište. Nije izostao ni plan za letnju pozormicu Beograda pod vedrim ne” bom.

Išlo je sve to tako do 1914 godine. Posao se razvijao. Snovi počinjali da liče na stvarnost, ali onda je došao Prvi svetski rat i povlačenje kroz Albaniju, u kom se vremenu mnogo štošta mirnodopsko zaboravilo, pa, naravno, i banja. Tek negde za vreme povlačenja, našavši &e, slučajno, sa nekim Višnjičaninom, od koga je u svoje vreme itrebalo kupiti jednu parcelu, jedan od poslovnijih akcionara setio se banje, ugovora i planova, 1 potražio među bežanijom Nušića, pa ga upilao šta je sa tim bilo, ali Nušić kao da nije imao pojma ni o čemu. Nije se sećao da li su planovi o” stali u Beogradu, ili su u povlačenju izgubljeni zajedno sa ostalim njegovim hartijama, Kao i svi ljudi koji se brzo i lako oduševljavaju, pa se brzo i lako rashlade, i Nušić se već bio sa” svim rashladio. I kao da se to njega nikada nije ništa ticalo odgovorio ravnodušno bankaru: »Ma šta mu ja znam šta je bilo sa tim hartijama, a i čemu će nam!...« Nije se više naročito interesovao za ovo svoje preduzeće veliki komeđiograf ni zbog toga što Je u to vreme imao u glavi jedno novo »preduzeće«, Ovog želeo je da 5e

»obogati« otvaranjem jedne kujne i

bifea, ali je i to propalo pre nego što

da Opštine višnjičke 2 decembra 1920

je i počelo. Kuujna &a celokupnim njegovim i tuđim »kapitalom« ostala je = neprijatelju, a bile je doživeo još pr = vog dana svoju iragikomediju, Pošto = je napravio veliku reklamu bileu i= preko prijatelja sakupio masu mušte" = rija, kojima je, u onoj sveopštoj osku- = dici, obećan, ništa manje nego »ame- = rički konjak« — pokazalo .se da se u = buretu, koje je bio kupio od nekog = Turčina u Prištini, pod firmom konja- = ka, nalazila neka ouužna. medicina za = trljanje protiv reumatizma., Turčin je," izgleda, bio zgrabio to iz neke američke misije i prodao Jakovernom knji- = ževniku kao alkohol, za velike pare, a ovaj, ne proveravajući, proglasio za = američki konjak. Proglasio, ali već kod prvih čašica i njemu i mušterija” ma je pozlilo, tako da umalo nisu pomrli od povraćanja,

Nušiće preduzeće =

tek dve godine posle Prvog &vetskog rata, o čemu je ostao spomen i u »bor litici« od 7 decembra 1920 godine up satirično-šaljivoj ubrici »Među nama«, Tu &e kaže: .

»Po rešenju suda i odbora Opštine višnjičke od 24 novembra 1920 godine broj 1583, poziva se Branislav Nušić, zakupac imanja Opštine višnjičke = za podizanje banje da se u roku od. dva meseca javi opštinskom sudu da li će rad otpočeti ili ne, Ako se do označenog roka ne javi, gubi pravo po ugovoru, a sud će drugom licu pome- = nuto zemljište izdati. Broj 1505 od su”=

godine«. ,

Razume se, Nušić kad je naišla ona= poslednja bura njje se više ni OSVI- = iao na ovo Svoje veliko preduzeće, = tada ni kasnije, iako je nekada u nje- = ga uložio toliko truda i vremena, pas i znatnu sumu tuđeg i svoga nOVCa, zbog čega je posle godinama hramao. = Nije &e osvrtao, jer se bio vratio opet = »svojoj tezgi« — zaradi od književnog stvaranja — i poput svoga druga i sa” = vremenika Bore Stankovića pokušao da ostvari svoj san o »bogatstvu« kroz » zaradu od 8vojih dela, u čemu je naj- = zad delimično i uspeo, Ali, tada 8u već bile prohujale najlepše godine, a = i smrt je zakucala, 5 - Biniša PAUNOVIC

||

okviru pejsaža — kao nekađa Matoš — obrađuje literarnu, socijalnu i političku problemaliku. Posle Oslobodilačkog rata on piše svoje uspomene, · veliko delo »Drvena kašika« u dve“ knjige. Prva je već izašla u izdanju državne založbe Slovenije, a druga se sprema za iduće mesece. U ovim 5vojim više-manje memoarskim Kknjigama Juš Kozak prikazuje pored svog ličnog sveta i život svoje generacije. Kad opisuje sopstvene puteve kroz život, on osluškuje i korake istorije. U »Drvenoj kašici« Kozak opisuje svoje doživljaje za vreme rata, u zatvorima i inlernaciji, u partizanskim borbama, o čemu je ponešto pričao i u »Bludnjama« i u dodatku u novom izdanju knjige »Maske«,

U najnovije vreme vratio se Juš Kozak realističkoj novelistici, U noveli »Gašpar Osat«, koja je izašla gotovo istodobno s drugim izdanjem knjige »Maske«, on je obradio zanimljivu ličnost partizanskog borca i dodirmuo pri tome niz sasvim aktueinih pojava

jitanja, kao na primer pitanje partiske discipline, saradnje komunista u socijalizaciji sela i slično,

Kao jeđan od pisaca koji stoje već od početka na naprednim pozicijama i koji su, napustivši porodične tradicije malograđanskog liberalizma, nastojali da uhvate korak s revolucionarnim pokretima, Juš Kozak je dao u većoj meri nego njegovi drugovi, doduše, lično obrađeni, ali i objektivno važeći materijal za idejnu istoriju društvenog preobražaja u Sloveniji i za razvitak napredne slovenačke Eur ture, Nakon smrti Prežihova Vorahca, Juš Kozak preistavlja pored Franceta Bevka i Miška Kranjeca, slovenačku prozu iz prve polovine ovoga veka, dok je u onoj književnoj formi, o kojoj je ovđe bilo reči, Juš Kozak jedini hroničar, memoarista i esejista svoje generacije,

Svirač u frulu (XVIII vek)

/ - „084 397 AA ++.

Ova freska iz zagorskog dvorca Miljani spada među najreprezentativnija slikarska dela u Hrvatskoj sredinom XVIII veka.

Osnivanje muzeja

primenjeno umpingsi 3

Iı Begrratlu

U Beograđu Be vrše pripreme za oa&nivanje Muzeja primenjene umetnosti. Zna čaj ovog muzeja za našu sredinu će biti vrlo veliki „naročito zato što se prođukti balkanske 1 omljentalne auumetnosti naglo gube. Muzej] primenjene umetnosti će briRkupljati, proučavati i izlagat! svo prođukte umetničkih zanata i primenjene umet“ nosti od najranijih đana do danas, NaroMita pažnja biće posvećena našoj srednjovekovnoj umetnosti. Kao uporedni materi= jal prikupljaće se 1 prođukti evropskih i istočnih umetnosti, Posebno će se odeljenje posvetiti mođernoj proizvodnji pređs meta primenjene umetnosti | narodne radinosti, Prikupljanje materijala za ovaj muzej Je počelo još 1949 god. i nabavljeno je dosta značajnih umetničkih objekata u vredmosti đo 2,000.000 din.—. Prikupljanje će se na+ staviti otkupom od privatnih lica. Sem to ga, veliki đeo predmeta Je rasturen po ma“ nastirskim riznicama, muzejskim zbirkama, Patrijaršiji i raznim ustanovama, Postepeno Će se ovaj mater!ja! izdvajati ı predevati Muzeju za primenjenu umetnost, pošto na mestima gde je ssda niti je uvek dobro čuvan, niti đovo)]no Sri ea

·