Књижевне новине

MROJ 3

KNJIŽEVNE NOVINE

HRVATSKA KNJIŽEVNA KRITIKA

OD VRAZA DO MARKOVIĆA

()itovne su misli koje se provlače kroz čitav period hrvatske

kritike od Vraza do Šenoine smrti, a koje su i danas žive i aktuelne: problemi kritike, borba protiv diletantizma u literaturi, i stvaranje prave umjetničke literature u vezi sa našim životom.

Vraz je prosto vapio: »Kritika nam je potrebna kao ustima hljeb!« I bio je sasvim u pravu. U vrijeme kada je sa Rakovcem i Vukotinovićem pokretao Kolo (1842 g.) u hrvatskoj su literaturi većinom dominirali stihoklepci i nadripjesnici koji su se međusobno slavili i jedan drugoga uzdizali. »Svaka se je nova, pa bila i najgora knjiga hvalila, i pisalac u zvijezde koVvaoO...« piše Vraz, tražeći da se jednom stane na put svemu tome i da se ljudi privikavaju da čuju istinu o sebi i svojim djelima.

Karakterističan je prvi Vrazov članak »Narodne pjesme u Slavoniji« povodom «&L)njige Mate Topalovića »Pamburaši ilirski«. U tom članku se da osjetiti književna atmosfera 1842 godine. Treba pažljivo slijediti Vrazove rečenice da se vidi sa koliko: je opreznosti Vraz pisao o toj knjizi, osjećajući da može izdzvati uzbunu. On spominje »prelaz preko Rubikona« jer zna s kim ima posla, I zaista, i pored toga što je bio blag u prosuđivanju, pa je slabog Matu Topalovića nazvao čak »slavnim pjesnikom i dobrim znalcem jezika narodnoga« »prVa je hrvatska kritika postala burnim događajem u hrvatskoj književnosti. Vikalo se i grdilo, polemiziralo, nicale su satire, oluja se oborila i valjala drvlje i kamenje na kritike Jakoba Rešetara iz Cerovca (pseudonim Stanka Vraza), jef se usudio domorodnog pjesnika metnuti na svoje rešeto.« (Branko Vodnik).

U tom malom članku Vraz je izn“"o između ostalog i nekoliko smjelijih rečenica žigošući stanje u hrvatskoj književnosti i tražeći da se slobodno iznosi istina, »da se osvijestimo i da riječ zametnemo o stvarima našega knjiženstva, i vrhu njih da se trijezno razgovaramo ne gledeći na prijateljstvo, srodstvo ili druge okolnosti«. Ove ispravne misli bile su za ono vrijeme i one prilike prava jeree. Vraz je radi takvih i sličnih pogleda opluživan da hoće da zavede u Hrvatskoj »duševni despolizam«. Protiv njega se podigla čitava vojska nepismenih stihotvoraca koji nisu mogli podnijeti ni blago rečenu istinu. Vraz se u vezi s tim žalio u jednom pismu Šafariku: »Jučer navali na mene na ulici đak iz sedme škole (sin Brlićev), te me poče na ređ pobirati porad Kola, kažući da Kolo namjerava svu Jiterarnu vlast uzurpirati vrijeđajući domorodce na pr. Štoosa i Topalovića.« Kto tako je počela prva hrvatska, kritika, a te su prilike vjerovatno i Omele Vraza da razvije svoju 'kritičarsku djelatnost * da objavi obećane ra– dove iz oblasti kritike, koji su se poslije njegove smrti u rukopisu izgubili. Sigurno je da Vraz nije imao dovoljno snage da se bori, a isto tako nije ni pokazivao neke radikalne pothvale za sukob s tadašnjim pogledima, pa je vrlo malo i objavio iz oblasti kritike, te je i pored velike lične kulture * umjetničkog ukusa malo djelovao na razvitak hrvatske književnosti, prema onome što je stvarno mogao.

Dobri njegov kri-

pisci su cijenili

tičarski; rad. Preradović mu je pisao: »TvOoj će mi sud više valjati nego ičiji.•« Iako ie poznato da jie Preradović

da pomoću drupih sredstava izrazi osećanja, odlike i sve ono što je visoko podiglo naše kurire, i kad su uspešno obavljali svoju napornu službu i kada su ginuli, onda mu ni dobar savet o odelu ne bi koristio. Zar jelinska skulptura sa evojim aktima nije na prvi pogleđ jelinska, a ipak nije žrtvovan ni »jedđan dio golotinje«? Zar sva velika skulptura naktova svih vremena nije znala izraziti svoje srce i misli — bez bednog pomaganja odelom? A istovremeno svaka velika umetnost ima neku npštečovečansku notu. U tom je tajna njene trajne vrednosti.

»T Teško se možemo pomiriti s ovim ·

otstupanjom od realizma«, uzvikuje Gamulin kod »Ranjenog kurira« Kod »Gradnje Novog BHeojrada« dobio je materijal za recept generalizacijom Ilićeve zamisli. Sa »Ranjenim kurirom« se kodeks dopunjava nazivom »realizam«, koji je više naturalizam i nema ničega zajedničkog sa istinskim realizmom. F , Za oba kritikovana dela zanimlji· vo je pitanje idejnosti. Kod »Ranjenog kurira« je ona u -— odelu, dok je u »Gradnji Novog Beograda« odnosno trebalo bi da bude »koncentrisana na licima omladinaca«'): | Prema evemu fome kakva bi izgleđala dela koja bi nastala po takvom receptu? Skulptura bi se brižljivo oblačila, da se ne bi ogrešila o realizam, a velikim a eee »prednji plan« bi zauzele — adcije. Na ljtde „bi padala samo”· »đnevna svetlost«. I na ljudskim licima bi se skoncentrisala visoka idejnost motiva! — Prava je sreća i 3 Gamulina i za slikare što se niko ne drži tih recepata. Mnogi im se smeju, ali ih malo ko javno demantuje. Ne bi li a linovi recepti onemogućili stvaralačku inicijativu i fantariju i doveli do neverovatnog osiromašenja i monotonosti u mofivici i u metođu? Zar se naša skulplura ne bi počela približa·vati surosti poznatih sovjetskih kalupa — spomenika, gde se svaka figuTa nalazi u sličnoj svečanoj pozi, ponekog nasmejanog lica, poneko namrštenog čela, a svi pristojno obučeni? Treći primer, Krsto Hegedušić je tu

1) Republičca, 1949, str. 035.

lako primao tuđe savjete, pa čak i od onih koji su bili od njega intelektualno slabiji, činjenica je da se u Vrazu nije prevario. Vraz je zaista znao dobro osjetiti pravu poeziju. On je prvi upozorio na Njegoševa djela i oštro predbacivao srpskoj kritici zašto nije ni riječ rekla »za pjesni kakvih nema svekolika poezija naša,« Divljenje Mažuraniću i Preradoviću, uz Njegoša i Branka Radičevića, dokaz su kako je Vraz imao izgrađene pojmove o književnosti i kako na književnost nije gledao tuđim nego vlastitim očima, osjećajući je u tančine. Pomenuta djela je najviše cijenio što je u njima osjećao našeg čovjeka, naš duh i našu stvarnost.

Pored Vraza u Kolu je govorio o kritici i Ljudevit Vukotinović (18131899), iznoseći u članku »Tri stvari knjiženstva: ukus, slnga, kritika« misli koje su se u osnovi podudarale s Vrazovim. Vukotinović je iznio nekoliko važnih misli uočavajući da bez literarne borbe nema literarnog života, i nephodnosti kritike. On ovako shvaća kritiku: »Kritika treba da je zdrava. U literaturi koja se razvija ima biti krotka i prijateljska, svigdar učeća, a nikada zlobna i podrugivajuća.« Očito, iznosi stav redakcije prema ondašnjim prilikama.

Adolf Veber 'Tkalčević, zastupljen je sa dva članka: »Mejrima« od Matije Bana i »Najnoviji pojavi našega pjesništva«, Veberova ocjena Banove »Mejrime« (1852) bila je poseban događaj u hrvatskoj književnosti. Savremenici su u toj kritici gledali pravu pojavu nove književne vrste i veličali Vebera kritičara. Stvar zanimljiva, jer je Veberova ocjena, prema pravilnom sudu prof. Barca, promašena obzirom da se oduševljavao za djelo tipičnog diletanta. U drugom je članku prikazivao nove knjige Pucića, Josipa Eugena Tomića, Sundečića i Đure Kovačevića. Iz ovog se članka vidi Veber kritičar za koga ljepota mora biti čedna, stidna i moral– na. *

Janko Jurković (1827—1889) je pisao originalno. Njegovi članci »Moja o kazalištu« i »Pismo nekom mladom prijatelju o spisateljskom zvanju« i danas se sa zanimanjem čitaju. Svakako da je tim člancima u svome vremenu mogao pobuđiti veliko interesovanje. Jurković je postavio nekoliko problema { slikovito ih ilustrovao, U članku ·»Moja o kazalištu« on se za-

Božo Milačić

laže za principe realizma, zahtjevajući da se građa crpi iz života i da se ljudi prikazuju onakvim kakvi jesu. Tragediju je smatrao izvještačenom, nenaravnom, upozoravajući kako junaci u našim tragedijama umiru kan stoici, dokle Sofoklov Edip u prevelikoj tuzi neprestano vapi, a Piloktet ne zna ništa drugo da kaže sem: joj, joj, joj, joj! — »Tako se trpi, tako se umire, a ne s kojekakvim deklamacijama« zaključuje Jurković, Komediju je smatrao najprikladnijom · vrstom za naše prilike i ukazivao na materijal koji se može uzeti za obradu. U drugom članku Jurković je otvoreno i glasno tražio čišćenje od književnih namekhljivaca. Dok je Veber 1847 (pet godina poslije Vrazovog istupa protiv diletantizma) zahtijevao: »Pisati knjige! Knjige neka nam ko iz neba cure! Svafko ko u sebi ćuti snage zasuči rukave pa škripi perom...« — Jurković petnaest godina kasnije izjavljuje: »Bolje je ne raditi ništa negoli raditi rđavo« Do toga je zaključka došao, jer se pisalo mnogo, a skoro ništa nije vrijedilo, pa zajedljivo dobacuje: »da možda ljudi ne misle da je nekom · naredbom prošlih godina sloboda obrtništva protegnuta i na fabriciranje knjiga! Ima ih te misle da je umjeti pisati i biti spisateljem sve jedno.« Jurković je otvoreno iznio: »Otuda što se spišateljsko zvanje tako zlo shvaća dolazi da se oko te svetinje kupe zvani i nezvani i da ni u jednomu ni najprostijemu poslu nema toliko prtljanaca i kvariposala, koliko upravo u tomu.« Nedostatak Jurkovićev je što nije na primjerima pokazao i imenovao one koji su kvarili književni posao. Inače je uočene proble-

me znao veoma živo i slikovito obra-

diti. Da je na primjerima ukazao na kreštalice s jedne i na dobre pjesnike s druge strane, onda bi njegov Uticaj bio veći i značajniji, a njegove originalne i dobre misli snažnije i uvjerljivije. U ovoj knjizi &u donesena i četiri Šenoina: članka od kojih je najvažniji »Naša književnost« objavljen u Glasonoši 1865 godine: Slično Jurkoviću nastavlja i Šenoa postavljajući još odlučnije misao: »Vrijeme je prošlo kad je svaki nezreli plod imao slobodan ulaz u naše listove samo zato što je hrvatski.« Šenoa je to mogao ne sa-

di e a a S oci Oea Kea Ca a On a ae

M. Pamć Surep

JA TO ODET...

Prenem se, i vidim: odavno list neprevrmut. U oknu — večer &enovita,

Prenem se, i zastidim

· Što čuo nisam

o čemu drug me »zar ne?« pita,

ljut.

Ili zastanem naglo, u hodu i nasmešim se sebi

uz setu tihu:

Gde sam to, gde? Šta znam!

Ja to opet o tebi i jednom zvučnom stihu

• sanjarim sAm.

skoro naslikao veliku kompoziciju »Bitka kod Stubice«. Tu sliku je GrBa Gamulin prvi put ocenio u svojim »Zapisima iz 1949«. Držeći se čvrsto svojih pravila, Gamulin se ni pred tim velikim delom nije upitao, da li slika pretstavlja veran, slikovit, lep, dirljiv prikaz herojske i očajničke borbe naših pradedova za staru pravdu, za prve kamene temeljce kulturne zgrade koju mi danas gradimo — ili ne pretstavlja; da li t- slika pretstavlja ili ne pretstavlja bogaćenje naše savremene likovne umetnosti. Za sve to Gamulin ne troši mnogo reči. Začuđen nečim što je izvan njegovih zamisli, on stvarno odbacuje »Bitku kod Stubice«. Uzgred joj priznaje samo ove kvalitete: »Zanimljiva novost u lehničkom pogledu« »kulturno-hislorijski zanimljiv pokušaj da se umjetnička spoznaja jedne historijske teme pokuša postići kroz prizmu nekih historijskih stilova«, »etapa u umjetničkom razvitku samog slikara« i slično. Otkuda ta uskost i nerazumevanje? Gnmmulin nam odgovara sam: »... očito je da razvitak umjefMnost; socijalističkog realizma neće ići pravcem nikakvog historicizma« itd Po Gamulinovim kalupima takva je umetnost neaktuelna, nesavremena, samo — »kulturno historijski zanimljiv ·pokušaje«.

U nekim Gamulinovim kritikama je prosto frapantna poplava najrazličitijih termina — stranih reči, fioka i kalupa, u koje nemilosrdno trpa umetnike i dela. Koje su od tih fioka najobičnije? »Levi formalizam«! »Desni formalizam«! »Socijalistički realizam«! »Apstrastni kolorit«! »Koloristički formalizam«! »Naturalističko psihologiziranje«' »Simplicističke pozicije primitivizma!« »Realna koloristička i luministička zakonitost vizuelnog zamjećajal« »Suštinski životni kvaliteti, dostignuti ind'viđualnon. ifransformacijom objektivnih zakonitosti!«, »Stalna opasnost historicizma!«, »Opasnost naturalizma!« »Opasnost akademizma!« »Suštinska sadržajnost realnosti!« »Oblikovanj» realnih podataka u zadržavanju vizuelnog zapažanja kao osnovne forme umetničke spoznajne

»slike«, itd., itd.:) Neki od ovih pojmova imaju često svoju zdravu jezgru, ali ka” se suviše često upotrebljavaju (na pravom i nepravom mestu), povezani u dngačkom neprekinutom lancu, izgube pokatkad svaki pravi smiSao. Još 1910 godine Ivan Cankar je Žigosao nešto slično kad je na račun slabih likovnih Kritika napisao ove oštre i opore reči:?)

»Glavno je da je slika lepa. Ali smo krlvicom tih nesrećnih .literata otišli toliko daleko, da se čovek prosto stidi đa jasno i kratko kaže: ova je slika lepa. Ako ne izgučeš bar jednu rogatu stranu reč, reći će ti da ne sme* govoriti o umetnosti. Mi im wovaramo: umetnost treba posmatrati očima, a ne jezikom.

Baš tim brbljanjem o impresionizmu, o francuskim uticajima, o modernoj tehnici i tako dalje pomeli su nam publiku i otudili je od umetnosti. Danas ima mnogo lj:di koji bez stiđa govore: »Što da idem na izložbu — kad ništa ne razumem!« A ja sam uveren da baš ti ljudi bolje shvataju lepotu nego oni s naočarima, koji natmureno i hladno stoje pred slikom i brbljaju svoje učene fraze. Naime, niko ne kaže: razumeti lepotu, nego se kaže: posmatrati, slušati, uživati lepotu.

Video sam i ovo: naša publika nije toliko pokvarena, ni toliko lenja, kao što

su je izvikali, Neka profesor filologije ide{"

otkuda je dršao, pa ćemo mi sami s pu blikom urediti i nimalo se nećemo bojati. Jer profesor ima maočari, a publika oči; profesor knjigu, a publika srce. . (Podvukao I. B.)

Kao što sam napomenuo: ove svoje članke o proletnjoj izložbi nisam pisao zato da bih umetnicima delio svedočanstva, što je bio dosa“, a verovatno će biti i odsad, grdan običaj naših recenzenata. Umetnici za takva svedočanstva i ne vode brigu, i imaju pravo. Ove članke pisao sam zato da bi onako domaći i bez lažne stručnosti objasnio kako ja, laik, mislim da treba i želim da bude odnos između slovenačke publike i slovenačkih umetnika. A specijalrio sam pisao i zbog toga da bih pomogao da se sruši ona pregrađa koju su između umetnika i publike postavili zlobni brbljivci i natmureni mudrijaši. Ako mi je to i malo pošlo za rukom, onda sam bar jednom u životu napravio istinski kulturn delo.«

Mogao pi neko pomisliti đa su savremene Gamulinove fioke napunjene progresivnom sadržinom, čega ranije nije bilo. Ali, stvar je u tome što su fioke i Prokrustove postelje na tom poprišto uvek štetne. Staroj »stručnjačkoj« navici (»stručnjačkoj« u rđavom smislu) pridružila se uskost

1) Svi su izrazi uzeti iz članka u »Re-

publici« br. 10—11, 1949 93) Cankar: Zbrani spisi XVI sv.,

· Str, 56—57, 61 i 67—68.

mo postaviti nego i sprovesti, jer je bio prvi·izraziti „pisac u hrvatskoj književnosti koji je kritiku osamostalio i izvršio ogroman utjecaj na pisce i čitaoce. On je počeo primjenjivati praktično no što su još Vraz i Vukotinović teoretski zastupali: predmet kritike je djelo a ne }'čnost. »Stogođ valja, piše ŠSenoa, prima se ma od gimnazijalca, štogođ ne valja ne prima se, ma od koga bilo«. Naravno, kao što su Vraza napadali da preko Kola želi da uvede despotizam i Šenou su loši pisci prozvali »diktatoTom«, a prozvali su ga tako, jer im je odbijao priloge. Zašto ih je odbijao? On na to odgovara: »Mnogi se {uže da im ne tiskam pjesme. Mogao bih :m se strašno osvetiti, tj. njihove pjesme tiskati, no nisam voljan smanjiti takovom «vratolomnom osvetom broj pretplatnika«.

Jedan od na;jglavnijih zadataka u svom kritičarskom i uredničkom "adu imao je Šenoa u tome da očisti hrvaftsku književnost od diletanata. Isvi zadatak i posao koji su i Vraz i Jurković sebi postavljali.

Poslednji kritičar iz ovoga perioda, Franjo Marković, pnikazan je člankom o »Maksimu Crnojeviću« osvrtom na Kukuljevićevu dramu »Poturica«, prikazom »Smrti Smail-age

engijića« i predavanjem na izložbi »Društva hrvatskih umjetnika«.

Tako je od svih pomemutih kmfčar: Franjo Marković bio bliže naučnom prilaženju umjetničkom djelu, halo se on prvi od•hrvatskih kritičara bavio ozbiljnije time što treba istraživati u umjetničkom djelu i dao dobrih i tačnih suđova o piscima i dielima, on se gubi u ovom antološkom izboru i ostaje skupa sa Veberom, sa kojim ga i onako vezuje primjenjivanje formalne estetike, Svakako su najživlji likovi Vraza, Jurkovića i Šenoa.

Jurković je još jače od njega istakao, početkom šezdesetih godina, šletnost pojavljivania neđarovitih p'saca i nazvao ih kreštalicama: i futavcima., Dok su Vroz i Junković samo isticali opasnost pojavljivanja · nadm'p'saca, dotle je Šenoa već bio u stanju da ih kao uredmik Vijenca praiktično onoemogućava, i da učimi koralc dalje da se hrvatska književnost izdigme i pribliči životu, da se osigura njena umjetnička vrijednost. To je bila i posljedica Šenoinog nastojanja da uvede principe realizma u književnost i isticanja da nam nisu potrebne prazne i bezidejne priče. (»Zašto pišemo? kaže Šenoa — Da si ovaj ili onaj Čifalac ne znajući šta da pametmo radi, prikrati vrijeme? U tome slučaju ne bi novela više vrijedila od ome brojanice koju Turčm od duga časa broji. Mi hoćemo da dignemo marod, da ga osvijestimo, đa mane prošlosti popravimo, đa budimo u njem smisao

za sve što je lijepo, dobro i plemeni- „

to«. U duhu ovih misli i u bobi za principe realizma i za socijalno djelovanje književnosti, Šenoa je vod'o oštru borbu protiv njemačkog uticaja na hrvatsko pozorište, tražeći stvara– nje domaćeg repertoara, što sve ulazi u djelokrug njegovog značajnog kritičarskog rađa. Iako nije uspio da stvori vlastiti kritičarski metod, Šonoa je uspio da postavi hrvafsku kritiku na' zdrave noge.) A koliko je hrvatska književna kritika mapredovala, iako se o nekom njenom stalnom kontinuitetu ne može govoriti, najbolji je primjer ako We uporede VebeTrova ocjena Banove »Mejrine« iz 1852 godine i Šenoina kritika Banove »Marte posadnice«. Dok je Veber b'o ushićen crno-bijelom fehnikom crtianja likova i kritikovao mjesta koja ni-

»dirigovanja · metnosti« koja se zaodeva novom, savremenijom terminologijom, što još nije dokaz da uvek odražava težnje nove, progresivne stvarnosti. Zašto Gamulin toliko ističe našu damašnju stvarnost »ša svojim doživljajima i vizuelnim podacima«? Zar ne zna za jednostavni psihološki

zakon da suviše velika revnost u na-•

turanju onoga što je dobro može nekoga da odbije? A zatim još i ovo' u duhu našeg stremljenja ka komunizmu slikari će se uvek rado vraćati velikim i značajnim epohama naše prošlosti: Narodnooslobodilačkoj borbi, bo:bi Partije i narođa u sžaroj Jugoslaviji, seljačkim bunama. U istoriji umetnosti ima značajnih razdoblja kad s» umetnost rado vraćala uzorima iz prošlosti (Renesansa, slikarstvo Francuske revolucije). Pa zašto i naši današnji slikari ne bi obogatili naše likovne riznice tako značajnom kompozicijom kao što je »Bitka kod Stubice«?

Slično tematici je i pitanje motivike. Na prelazu iz kapitalizma u socijalizam život otkriva sve novije i novije motive, novu materiju koja privlači umetnika. Porodični život, između muža i žene, između prijatelja, između klasa, neprestano se menja. Ljuđi sebi postavljaju sve novije i novije ciljeve. Posle rezolucije Informbiroa, sa još većim tempom nego ranije, stvaraju se elementi novog u ljudima i oko njih. I sve to bogatstvo života prefslavlja materiju za — »osnovni likovni zadatak«. Izbor iz te velike »materije« i oblikovanje te materije — baš u tom je teškoća i glavna perspektiva savremene um »tnosti,

A »živi i savremeni umetnički izraz«? Niega je najopasnije i najštetnije propisivati, jer se najmanje može predvideti. Novi umotnički izraz tek nastaje i možđa će se u dugim razdob-

ljima formirati na osnovu iskustva u-

metnika i na osnovu njihove prakse. Samo je »svemogući« Staljinov genije bio sposoban da oko 1930 godine, pored idejnog pravca, »odredi« i m etod, umetnički izraz sovjetske književnosti i umetnosti. Istinski, novi izraz, a ne dirigovani »sovje{ski« socijalistički realizam, nastaće u radu umetnika i uz taj rad će se razvijati teorija o njemu, koja će sa svoje strane moći da utiče na taj

Su odgovarala „njegovom vlastitom moralističkom · pogledu, uslijed čega se vrlo dobro u Veberu kritičaru osJeČao Veber sveštenik, dotle Šenoa postupa obratno: traži nijansiranje u cr– tanju likova, zahtijeva dramu, sukob i dosljednost, traži prirodnost lica i sukob između ideja i ljudi u punoj složenosti i prirodnosti,

Zanimljivo je pratiti kako su se javljale misli o književnim problenu– ma u ovom periodu hrvatske Kknjiževnosti i kako su se dalje razvijale i rešavale. Ono što su prvi uočavali | isticali nije iščezavalo, nego su to i kasniji pisci iznosili kao vlastite probleme, iako su ih vremenski dijelila decenija. To se da tumačiti dobrim dijelom time što se nijedan od prvih hrvatskih književnih · kritičara nije

· aanimao Kritikom kao svojim glav-

nim poslom i što je knitika vrlo teško probijala put i nije stizala da se neki problem lemeljito riješi. Nastojanje Vraza i Vukotinovića da predmet hrvatske kritike postane djelo a ne ličnost, bila je uzaludno. Taj se „roblem dugo provlači kroz hrvatsku kritiku pa stiže čak i do našeg vremena. To se može ustanoviti nizom primjera.

Sve su ovo samo neki detalji iz zanimljive problematike koja se nalazi u odabranim kritikama od Vraza do Markovića. Glavno je što iz svega toga izbija i što se odmah da vidjeti, da su prvi hrvatski kritičari znali blagovremeno da uočavaju probleme u književnim pojavama, što su znali da razlikuju bitno i da odvajaju diletante od stvaraoca, a sve u težnji da se mlađa hrvatska književnost oč'sti od neprirodnih balasta, da slobodnije diše i da se razvija. Iako se u to vrijeme u Mvropi javljaju prvaci kritike Sainte Beuve, Bjelinski, Taine, Brandes, Brunetičre i drugi, prvi hrvatsii kritičari ih ne pomisju i na njih se ne oslanjaju, nego samostalno ulaze ı vlas!ite probleme, u delikatna pitanja umjetničkog stvaranja i djeluju na razvitak hrvatske književnosti.

Kako su i koliko djelovali, i kako su uspijevali u tim pothvafima, o tomes= je iscrpno progovorio prof. DĐarac 1938 gozime u svom dragocjenom literarno-istoriskom pregledu razvitka hrvafeske Književne kritike, To veliko djelo, koje je jedinstveno uopšte za našu Nmjižovnost s obzirom na fo da u srpskoj nauci o književnosti sličnog djela nema, ostaje glavni oslonac za proučavanje razvitka hrvatske kriti. ke, a sada zaslugom Matice hrwafske dobija i svoju odličnu ilustraciju: tekstove hrvatske književne kritike u osam knjiga: Od Vraza do Markovića, Kritika u vrijeme realizma, Kvr:tički radovi Milana Marjanovića, Kritički rađovi A. G. Matoša, Nebajov i savremenici (Mođerna), Između 1914 i 1941 godine (dva' sveska) i Savremena književna kritika.

Činjenica da je hrvatska književna kritika uglavnom zakopana po novinama i časopisima, najbolje svjedoči da će ovo Matičino izdanje pretstavljati bogati izvor značajnog materijala za hrvatsku nauku o književnosti. Ako i ostale knjige budu tako znalački odabrane i uređene kao ova, uprava Matice hrvatske učiniće mnogo Za upoznavanje i naučno osvjetljavanje kulturne prošlosti i za uspostavljanje intimnije veze novijeg pokrlienia sa starijima. ,

rad i da ibrzava njegov razvoj. Zašto je pofrebno unapred ukalupljivati umetnički izraz, konstruisati ga i zatim nametati? I na osnovu čega? Iskustva sa sncijalističkim realizmom u Sovjetskem Savezu ne pobuđuju na tnko neŠto, već naprotiv -- zaprepašćuju i odvraćaju od takvih eksperimenata. Da li je u svoje vreme neki likovni kritičar mogao predvideti »živ i savremen umetnički izraz« Grosa ili Masarela? Izgleda cı se u glavnim konturama može odrediti sadržina buduće umetnosti, ukoliko nam je poznat bud'ići razvoj društva. Ali se na osnovu naših skromnih iskustava ne može predvideti i odrediti razvoj umetničkih metoda u svim njihovim defaljima: moglo bi se govoriti samo o najopštijim. konturama realističke umetnosti.

Ali dirigovanje umetnosti i književnosti nema ništa zajedničko sa živim interesom naše Partije da se obe grane što jače razmahnu i postignu što veći kvalitativni stepen. Edit Tomas je u Dubrovniku govorila o tome da je socijalistička vlada prvenstveno pozvana, da ubrzava oblike umetnosti koji odgovaraju „ukusu masa. Međutim, pomenuta književnica se va-= ra, ako misli da naša Partija posvećuje manje pažnje i interesa drugom zadatku: stvaranju potrebnih materijalnih uslova za nastajanie velikih dela, uvažavanju ~ ličnih uslova stvaralačkog procesa, pravilnom metođu iđejne političke pomoći. Ta pomoć se izražava %aročito u olakšavanju i utvrđivanju veza sa našim [0] štim društveno-političkim, privrednim i ideološkim razvojem. Tu je ipak najvažniji — specifični način te pomoći koja je prilagođena specijalnim uslovima umetnikova života i rađa. U našem slobodnom društvu uslovi stvaralačkog uspona, pored ostalih, su i sledeći: otsustvo ma kakvog dirigova– nja; poštovanje i uvažavanje individualnih nsklonosti i sposobnosti; konstruktivni odnos prema naporima sopstvenog naroda u borbi za komunizam i stremljenje da se u što većoj meri pretstavi taj život i ta borba u vlastitim delima, o čemu je govorio i drug Tito; svesnost pripadnosti i odgovornosti narodu i njegovoj organizovanoj sili za svoj vla~

STRANA 3

BELEŠKE

Vilim Svečnjak: Žetelica

· NAJNOVIJI BROJ »REPUBLIKE«

Najnoviji broj zagrebačke »Republike«, časopisa za Književnost 1 umjetnost, donosi bogat i raznovrstan [Pre aUNS eseje, pesme, prozne priloge, prikaze “

Na uvodnom mestu »Republikas donosi, esej o Augustu Šenoi od Antuna Barca, zatim tri prozna priloga: Skendera Kulenovića, Jože Horvata i Rista Trifkovića. Ovaj broj sadrži mnogo priloga naših savremenih pesnika. „Objavljene su pesme Šime Vučetića, Jura Kaštelana, Vladimira Kovačića, Nikole Drenovca, Riste Tošovića, Vladimira Čerkeza, Slobodana Galoga– že, Milana Selakovića, Avgustina Stipčevića, Šukrije Pandža i Ivana Dončevića.

Časopis zatim donosi opširan članak Ervina Šinka pod naslovom »Laži i istine«, zatim »Nekoliko napomena uz knjigu Aleksandrova: »Istorija filozofije«« od Branka Bošnjaka, članak »Povođom smrti G. B. Šoae od Ivana Lupus-Vukića, osvrt na poeziju A. B. Šimića od Đura Klemenčića, osvrt Živka Jeličića na roman »Svadba« od Mihaila Lalića, osvrt Jura Kaštelana na poeziju Janka Polićča-Kamova po vodom četrdzsetogodišnjice pesnikove smrti, prikaz M. Salakovića pripovedaka Vojina Jelića, osvrt na sedmu knjigu »yIzabranih djela Augusta Cesarca« od Zvonjmira Kulundžić, komentar uz pisma S. S. Kraničevića upućena Anti Petraviću od Mirka Cerovca, tni kazališna prikaza AVgustina Stipčevića, članak Ive, Hergešića povodom stogodišnjice Mopasanova rođenja, »Književni lik Karla Čapeka« od Ljudevita Jone, reportažu »Salcburgs 1950« od Silvija Bombardeliin i opsežne beleške iz oblasti kultur»og * umetničkog života.

»Republikaıs donosi nekoliko likovnih priloga od Vilima Svečnjaka i

PREMIJERA DOMAĆE OPERE »DIMNJACI UZ JADRAN« U ZAGREBU

Kao četvrta premijera u ovoj sezoni biće izvedena 920 o. m. prvi put u Narodnom kazalištu u Zagrebu opera Ive 'Tijiardovića »Dimnjaci uz Jadran«. Posle Brkanovićeva »MBkvinocija« to ie druga domaća opera u ovoji sezoni, Kompozitor Tiiardović sam je napisao libreto i izradio crteže za fcostime. Scenograf ie Vjekoslav Parać, a režiju vođi Margareta Froman. Opera ima tri čina 1 obrađuje savremeni život u malom industriskom mestu Dalmacije.

ANTOLOGIJA SLOVENAČKE POEZIJE NA TTALIJANSKOM JEZIKU

U Rimu je izišla prva antologiia slovenačke poezije u italijanskom prevodu. Iscrpan predgovor, u kome je dat prikaz slovenačke istoriie, kulture i književnog raz-e Vojin od Puimoža Trmubara do Ka'uha, napisao je poznati italiilanski slavista i pesnik „Salvini. "U svom prederovoru, Salvini izražava divljenje za mali slovenački narod, koij je. uprkos istorise vetrometine, na koioi se vekovima nalazio, uspeo no samo da se odupre broni= neprijate-

ljima nego i da styori zavidnu nacionalnu *

kulturu.

Salviniževa antologija slovenačke poezije sadrži sto dvadeset i sedam pesama od triđeset i dva slovenačka pesnika. Nalveći broi'Desama je od Prešerna i Županč'ča.

U Milanu je istovremeno izišl» iz štampe antologiia strane poezile u redakoeijH Pietra Lakutea. U nioi je zastuplieno deset srpskih, hrvatskih i slovennčkih pesnika sa ukupno jeđanaest pesama.

NOVO SLOVENAČEO TZDAVAČKO PREDUZEĆE Savez kulturnih radnikn Mariborske Oblasti zaključio je na svojoj sedniei da se u Mariboru osnuje novo slovenačko izdavačko preduzeće za kojim se već duže vremena osećala potreba. Maribor ima jake izdavačke trađiciie koje će korisno poslužiti novom preduzeću. Ono će uskoro obiaviti svoi prvi program izdana dela iz domaće i strane književnosti.

stiti rad; duboko usvajanje saznanja da razvoj umetnosti u socijalizmu nije monoton, sur i ftipiziran proces, već izvanredno raznolik, šarolik individualno obojen razvoj. U istoriji marksističke misli te probleme o slobodi i idejnom pravcu u socijalističkoj umetnosti i književnosti prvi put je principijelno, jasno i konkretno, obradio Lenjin u svom čuvenom članku »Partiska organizacija i partiska literatura« (1905), O tom članku sam već govorio u svom prvom članku o Gamulinu i ne treba da ga ovđe opet ponavljam. Zanimljivo je istaći da Marks i Engels nisu opširnije govorili o tim problemima, jer oni postaju aktuelni i gorući tek kad se počne afirmisati partija protelarijata i kao vlast u kulturi, Ali su u mnogim svojim sa= slavima i spisima isticali značaj, karakter i ulogu nove kvalitativne umetnosti i književnosti za socijal= stički proletarijat, umetnosti kakva se može razvijati u socijalističkom društvu samo ma liniji Lenjinovih misli iz »Partiske organizacije i partiske literature«. |

U tom članku Lenjin se ograđio ođ obe ekstremističke opasnosti: od dirigovanja i od rasplinjavanja i nekakve apsolutne »slobođe« književnosti i umetnosti, Oštro je žigosao svaku misao o nivelisanju i mehani-

čkom izjednačavanju, a ujedno je i-

stakao i »nezavisnost od buržoaskoanarhističkog individualizma«. „Lenrjin je govorio o tome da svaka đobrovoljna organizacija (među njima i partija) ima pravo da izbaci članove koji partisku firmu iskorišćavaju .za propoveđanje protivpartiskih nazora. A granica između partiskog i nepar-– tiskog? U prvom redu program par-

tije. Podvlačim značaj odgovornosti u socijalističkoj književnosti i

umetnosti, jer borba protiv slučajeva dirigovanja može uvek odvesti u drugi ekstrem: u ohrabrivanje reakcio= narnih, malograđanskih tendencija, u idejnu rasplinutost i u pomoć težnjama koje žele da umetnost i književnost sasvim »izdvoje« iz našeg opšteg društvenog razvoja i na taj način da zaštite slaba dela od opravdane društvene kritike. ;

• '

(Nastavak u iđućem bro/u) ~