Књижевне новине

x

BROJ 24

PRIPOVETKE ~” ANDJELKA KRSTIĆA

Anđelko Krstić

zlaženje druge sveske od pet-

maest pripovedaka Krstića. u izdanju Srpske Književne zadruge poisetiće naše šire čitalačke krugove da među nama u Jugoslaviji, još živi i radi jedan značajam Dpisac., Posle dvanaest godina ćutanja, skoro zaborava, nepravednog i neopravdanog, ponovo se u našoj Kknjiževnosti pojavljuje ime autora »Trajana«, koji, skroman i povučen, kao i uvek, živi poslednjih godina, u dubokoj starosti, u svom udaljenom, tihom selu Labuništu, blizu Struge,

Pre skoro dvadeset godina (1932) Srpska književna zadruga štampala je prvu &vesku izabranih Krstićevih pripoveđaka: sa portretima i slikama iz žvota pod Teurcima (»Večito dužni«, »Jove mapoličar« i dr.), iz onog doba kad je narod u Makedoniji bio rob, raja, kad &u postojali Bećir-pašini čifluci »sa napoličarima njihovim što se tek zovu ljudi«, i gde se videlo »dolkle može da dotera moć frpeljivosti koja je učinila da čovek postane samo po obliku čovek, |

Taj stari jezivi život prošao je mepovratno, nestao je kao što su nestali i istoriski uzroci koji &u ga uslovljavali, ali delo A, Krstića pokazuje sadašnjoj generaciji kojim se putem išlo, koliko skupom cenom, i kako se dugom. borbom stiče pravo na bolji život. Novo doba posle Prvog svetskog rata nije donelo pravo oslobođenje od memaštine, nepravde, našilja. Već u poslednjim, kasnijim, pripovetkama 'prve &vesške vidimo move begove i age-činovnike agrarne reforme, adivokate, narodne poslanike, različite »posrednike« TI A. Krstić otvara novu &tranu književne borbe, koju istrajno ispisuje dvadeset godina. Tako, u njegovim delima prolaze ispred nas ljudi koje uvek možemo svrštati u dve glavne grupe: »večito dužni«, šsirotinja, pečalbari, ovčari, seljaci, ilačeni, — a ma drugoj strani — osioni Fospođari, bez obzira bile to paše ili age, ili nova buržoazija, sreski načelnici, ili »imteligencija«. „Prvima poklanja pisac avu foplinu svog osećanja, pro-

~ drugih ustaje kao neumitni sudija.

Anđelko Krstić pripada staroj generaciji pisaca iz Makedonije još iz devedesetih godina prošlog stoleća, Pečalbarsko dete, ponikao iz naroda, on je prošao surovu školu mukotrpnog

života da bi kasnije, prekaljen u va-

tri iskušenja, postao u književnosti tumač i zaštitnik svoga kraja i svojih zemljaka. Žilama svog duhovnog bića A. Krstić pripada onoj borbenoj i revolucionarnoj generaciji koja je pod, izuzetno teškim okolnostima, pod pritiskom &šurovog apsolutističkog poretka i stranih propaganda, vodila istrajnu borbu za život dostojan čoveka, za slobodu, za kulturni razvitak. Ta se borba nije vodila samo perom nego i u školi, i propagandom na selu, a Silom prilika i puškom, : Petnaest pripovedaka druge sveske, koju je priredio B. Kovačević, odabrane &u tako da — raznolike po temama, načinu obrađe i idejnom stavu — pružaju sliku skoro potpunog umetničkog i iđejnop razvoja njihovog autora u toku više od ftridćset godina, počev od skica u carigradsškom srpskom kalendaru »Golub« (1908) pa do umetnički i sadržajino zrelih. tvorevina u »Srpskom književnom glasniku« (1940). Većinom su pisane između dva

Anđelka

svetska rata. U nekima se već nagovešlava neodrživost, nemogućnost +tog života, i daje se naslutiti blizak potres koji mora da iz osnova promeni nepodnošljiv poredak- Tako, u pripoveci „Prodaje se selo« (1940) pisac kaže: »Duvaju vetrovi sa sviju strana, a mi prodajemo svoje ljude i imamo kuraži da mislimo da će ti ljudi sutra, ako zavitlaju olujine i na našu stranu, da se suprotstave i zaklone to svojom snagom, koju nemaju i kad bi hteli..„« Dakle, Anđelko 'Cankar, »svojim dletom je tesao temelje nove zgrade«. Sa tog gledišta, a i celom sadržinom svog stvaranja, on je bio i ostao napređan socijalan pisac. To se ogleda i u njegovu stilu. Mestimično, tamo gde nepravda prevršuje, prestaje kod njega umefničko uobličavanje, i pisac sa gorčinom i negodovanjem upućuje reči kritike i protesta, kao građanin, javni radnik, bramilac.,

Ono što vezuje A. Krstića a našim dobom to je njegova topla neiscrpna ljubav prema svojim zemljacima, malim radnim ljudima, zatim sudbinska povezanost ša rodnom grudom i njegova razvijena društvena svest. Duboki piščev humanizam ispoljava se na dvakoj strani njegovih pripovedaka, pa i u tome što on — i kad govori o danima robovanja — sa istom simpatijom opisuje mevolje i patnje siromašnog muslimanskog življa, kao i hrišćanskog, jer za mjega je čovek pre svega i iznad svega.

Petar MITROPAN

Osmmdesetogodišnjica

'kipara Ivana Kerdića

Hrvatski umetnik, kipar t medđaljer Ivan Kerdić proslavio je nedavno svoj sedamdeseti rođendan. Kerdić je rođen 19 maja 1881 u Davoru. Zanatsicu školu svršlo je u Zagrebu, a umetničku akademiju, graversku i medalijersku školu u Beču. Kasnije je studirao i u Parizu. U toku švoje dugogodišnje umetničke karijere Kerđić je izradio i nekoliko većih plastika, ali se najviše istakao kao neobično dobar medalkjer, majstor plakete i sitne :piastice uopšte, Izradio je nekoliko stotina umetničkih medđalja i plaketa većinom:g-likovima poznatih kulturnih i javnih . radnica, književnika, umetnica, politišara itd. Kao profesor na 'Umij ij akađemraidi:i Ma ravOteTI Državne ljevaonice u Zagreba “Ketdič je razvio velika: aktivnost i. i veliki broj veštah ·i sposobmih a.i majstora svog zanata. :Tzlagao je „u agrebu, Beogradu, zatim u Beču, Pragu, Bisku i dr, U znak priznanja za svoj:umethičici rad Kerđić je izabran za dopisnog člama Jugoslavenske akađemije znanosti i umjetnosti.

B. L. LAZAREVIĆ SApo

Konja

Krstić, kao i Ivan *

KNIJIŽEVNE'NOVINE

ı

LEGEMBE AUGUSTI LENAROCGIAO

zabrana djela Augusta Cesarca

počela su izlaziti u nakladi NZH — »Zora« godine 1946. Dosada je izašlo osam knjiga, i to: tri romana (Careva kraljevina, Zlatni mladić i Bjegunci) i pet zbirki novela, pripovijedaka i legendi (Za novim putem, Smijeh Jude Iškarijota, Tonkina jedina ljubav, Put u novi život i Legende), 'U ovih osam Svezaka (i još u jednom — Kći crne ruke — koji treba da izađe, sabrana je gotovo sva Cesarčeva beletristika od trajne vrijednosti,

Zadnja knjiga Cesarčeve umjetničke proze — Legende i druže pripovijesti — podijeljena je u dva dijela: legende (Izrailjev izlazak iz Jigipta) i pripovijesti i novele; prvi dio sadrži ove legende: Mojsije, Na Sinaju, Pred faraonom, Izlazak, U Faraonovu gradu mrtvih i Faraonova gradnja (prema knjizi Izrailjev izlazak i druge legende, god. 1938, izdanje Hrvatske naklade), i drugi dio knjige, pripovijesii i novele: Doživljaji i smrt mudraca Kratesa, San doktora Prospera Lupusa, Flora Lorenzo-Orsati Golf, Hansa, Srce Žige Šporiša, Kata, Dobroćudni medvjed, Pripovijedanja jedne klupe i Čovjek, koji je prošao kroz svoj grob — svega 14 legendi i pripovijesti, Ciklus legendi Augusta Cesarca prvi je put objavljen u Hrvatskoj reviji i Književniku godine 1930—1932, a ostale novele i pripovijetke u Književniku i Vijencu god. 1927—1938. O desetogodišnjici tragične Cešsarčeve smrti »Zora« je ponovo izdala njegove Legende, u kojima je simbolički i alegorički prikazao na umjetnički način našu prošlost.

Legende se ubrajaju među osebujne književne radove Augusta Cesarca, a u našoj književnosti zauzimaju posebno mjesto. Kad su Jegende počele iz laziti, pobudile su naročitu „pažnju, jer su otkrile novu stranu Cesarčeva umjetničkog stvaranja. „Po temakthici, strogo biblijskog sadržaja i simbolične, one nisu imale samo nedužni karakter naravnog iznošenja „poznatih biblijskih priča o Mojsiju i Izrailjcima, o egipatskim faraonima i piramidama u umjetničkoj formi, a niti je Cesarec imao cilj da umjetnički obradi te biblijske i faraonske motive zbog njih samih. To donošenje biblijskih motiva u, biti je čista alegorija i simbolika. Cesarec u legendnoj umjetničkoj {ormi alegorijski prikazuje našu društveno-političku stvarnost, i one su kritika društvenog uređenja korupcionističke i, kapitalističke monarhoburžujske Jugoslavije onoga „povijesnog razdoblja kad su nastale, napisane,

U gotovo svim svojim umjetničkim djelima (romanima, novelama i pripovijetkama) Cesarec analizira, objašnjava i podvrgava kritičnom rasu đivanju društvenu stvarnost, iznosi socijalne i psihološke komponente društva, To se analiziranje diskretno vrši u toku same radnje romana ili novele u vidu lica i junaka, u njihovu

posmo nik

onjanik mek noćas

e NM. Negde me

odnese

Gde &e Žene ljube, Gde se vino pije

Ali na odlasku

Nek grana samoće Pepeo ovaj strese

I trag mi Pokrije.

Višnje

rvena kiša

višanja je pala

Nad, ženama U granama zelenim,

Pa strepim da Grane

Ne zanese,

Da crvenu kišu Višanja

Ne streše

vetar

U te tamne kose žena koje pletu

Pod višnjama

Junom opijenim.

SS ,SC ~

Ladislav ŽIMBREK

dijalogu i izlaganju, No Cesarec svakako nije kod toga posla samo analizator ili posmatrač, nezainteresirani, puki ilustrator; ne, on je istovremeno kritik, oštar i neumoljiv,s jasnom i vidnom tendencijom: crnu društvenu stvarnost umjetnički evocirati do doživljajne dubine, prealistički živo i vjerno, a zatim izazvati novi umjetnički doživljaj davanjem sinteze, nagoviještavanjem nove koncepcije, izraziti težnju za jednim drugim, novim društvenim sistemom, novom društvenom stvarnošću, koja ima doći, ne sama po sebi ni od sebe, nego borbom radničke klase, upornom borbom. i obaranjem i uništenjem onoga, što je trulo, nasilničko; rušenjem nepravednoga, izrabljivačkoza drušlivenog Sšistema. To se može i mora provesti &a– mo revolucionarnim zamahom i zahvatom revolucionarnih radnih masa, poniženih, uništavanih i izrabljivanih; to se postizava — ikako to Cesarec izražava u svojem umjetničkom tekstu,

svi budući neprijatelji pred nama, neka drhću svi pred narodom, koji je

sebi izabrao, da u život ljudski unese,

što još ne bijaše — pravednost i ljubav, slobodu i jednakost sviju... :

Faraon u legendi »Paraonova gradnja« želi da podigne piramidu, koja bi počivala na svojem vrhu, s vihom na zemlji, a gore na podnici bio bi njegov besmrtan lik, spomenik. I za tu svoju faraonsku ludost napunio je pustinju mrtvim tjelesima inžinjera, graditelja i robova, izrešetao je fijelesa robova kopljima i išarao batinama —·da od tih istih robova konačno buae zgažen, a tijelo mu odnesoše u pustinjski pijesak za hranu hjjenama i na zaborav vječni za cijeiu daljnju budućnost... .

Iz usta robova faraonskog doba u biti našega prošloga faraonskog doba — čuju se krikovi protesta i pobu-

_ ne i navještaji slobode, I ta faraonska

legendama, o kojima je riječ — pro- .

pobunom robova, besneizrecivo izrabljivanih kroz stoljeća; io će &e postići uz ogromne Žrtve i prolivenu krv, ali će se postići sigurno i sve će te krvave žrtve biti zbog: onoga ljepšega, &vjetlijeg i boljeg života.

Sada nam postaje razumljivo, zašto je Cesarec. pribjegao — legendi. Zar je Cesarec mogao ma bilo koji drugi način u ono doba i u najemje vrijeme umjetnički iznijeti · najsvirepije Dpostupke vladajuće kaste, u doba krvavoga šestojanuarskog režima i kraljevske diktature. Zar je mogao bilo u pjesmi, romanu ili noveli iznijeti i prikazati strahote strahovlade monarhokapitalista, iznijeti protest jugoslavenskih naroda i radnih masa, pa to onda još objaviti, štampati? Legenda je bio umjetnički oblik i način, u .ko= joj je Cesarec zahvatio i umjetnički dao stvarnost, i to ostaje kao književno-umjetnički „dokumenat, i to danas naročito, u našoj slobodi, nakon potpune pobjede radničke klase, dokumenat vrlo čitak i riječit.

Prelistajmo i pođimo po tome umjetničkom svjedočanstvu čovjeka, umjetnika i borca — Cesarca i evocirajmo njegove umjetničke misli našim suvremenicima. Vrlo uspio način umjetničkoga legendskog „pripovijedanja prisiljava nas da se duboko uživimo u daleku prošlost faraona. »Pokorena plemena« daju svoj krvav danak. Nad njima vlada »potomak i baštinik bogova, dvostruki simbol jedinstva dvaju kraljevstva i njihove moći, — samodržac» našega života i smrti, onaj, po kome možete jedino poslije smrti sići a mirom i nadom u podzemno carstvo vječnosti«... »koji gradi svoju prijestolnicu i u njoj še ustoličuje za slavom, na kojoj mu mogu zavidjeti bogovi«. Samodržac i vlasnik naših Života i smvfi živi samo od ljudskih nesreća i boli, a njemu »laskaju bezbrojni svećenici, časnici i činovnici, koji su se sjatili oko njegova prijestolja«; »narod žudi za vlastitom domovinom, gdje nitko nikome ne će robovati, zemlja će pripadati svima, a ne samo jednome, i svi će biti braća, svi jednaki... Ispod redaka Cesarčevih legendi čitamo o narodu »shrvanu i izgladnjelu, od. batina pomodrjelu robu na istom flu, na kojemu je izdisao, plakao i umirao«. I taj isprebijani rob klikće svome svemoćnom ·«7HRlačitelju, baca na putove njegove cvijeće... no da, morao je to, i nije bilo iskreno, ili, ukoliko je i bilo, zaveli su ga na to besramni, podli levite, ti tobožnji slu_ žbenici božji, a zapravo samo lažljivi plaćenici... i

Čitamo o carstvu, koje je oboljelo »u svome vlastitom organizmu, zapalo u staračku bolest, išlo svome rasulu... i bilo samo prividno čvrsta i neslomljiva pećina, koja je zapovjednički stršila nad svima ostalim narođima, a zapravo bijaše već podgrizena u sVOjim temeljima, bijaše još samo sjajan i prekrasan, šaren mjehur, koji se za neko vrijeme mogao još doduše održati umjetnim sredstvima, ali koji se na koncu ipak morao raspuknuti davši mjesta zdravijima i krepkijim tvorevinama od sebe“... .

I narod se iskupio neopišivim žrtvama i patnjama iz strašne zemlje ropstva i sužanjstva i došao u zemlju obećanu — Hanaaan... »i neka drhću

testom “* } pravnih „masa,

naša prošla sadašnjost i svagdašnjica našla je u legendama svoju sliku. Cesarec je na nju reagirao kao umjetnik, kao što je oštro reagirao Cesarec — publicista, progresivni kulturni radnik i aktivni borac u radničkom pokretu svojim političkim člancima u radničkim novinama i u &vojem tjedniku Zaštita čovjeka (1998—9), noseći visoko zastavu naprednih snaga u borbi „protiv reakcije i nasilja nad

· radničkom klasom. U mnogim. potpi-

sanim j nepotpisanim člancima i napisima iznosio je krvava zlodjela vlaštodržaca, incidente, progone i zaivaranja radnika i radničkih vođa, koji su predvodili radni narod, u organiziranoj borbi. 1I pod tim vidom treba primiti u ruke ' čitati Cesarčeve legende, njegovo alegorično legendarno pričanje o Mojsiju, Sinaju, Jehovi, Izrailjcima i faraonima.

Alegoriji, simbolici i legendnom načinu pripovijedanja i umjetničkog davanja svojih doživljaja Cesarec se utekao pišući i druge neke novele i pripovijesti, kao Što su, u ovoj knjizi, još i »Doživljaji i smrt mudraca: Kratesa« i «San doktora Prospera Lupusa« pa zatim u prijašnjim zbirkama novela: »Veliki komtur pred tribunalom savjesti«, »Susret čovjeka s raščovjekom«, »Doživljaji iz sebe, »Smijeh Jude Jškarijota«, »Usitrs i smrt. cara Lazara«, »Anno dei...« i dr,

Uz jedoam izveštaj u „20 oktobru”

U broju 454 od 9 juna 20 oktobar je objavio jedan kratak napis Miodraga Protića o diskusiji o časopisima održanoj na plenarnom sastanku Udruženja književnika Srbije. Tu, između ostalog, stoji da me je Mladen Oljača žestoko napao što sam jednom grdio, a drugi put hvalio Andre Žida, a da je Stanislav Vinaver »hteo da me spase« tvrdeći da književnik ima prava da promeni svoje mišljenje, Cela ova otužna galama oko moga stava o Andre Židu, izazvana pisanjem Filma međutim, savršeno je proizvoljna, Godine 1948 ja sam u feljtom Književnih novina objavio jedan kratak feliton o Andre Židu kao dobitniku Nobelove nagrade. Tim svojim napisom nisam hteo da izvršim književno-kritičku analizu Židovog dela, nego samo da ukažem na okolnost đa štokholmski žiri nije dao nagradu Židu kada je on bio na vrhuncu svojih stvaralačkih moći, nego u vreme kada se, književno već prilično sterilan, angažovao na strani reakcije. Tađa sam, samo uzgred i ovlašno, napisao o Židu i ove rečenice: »Književno delo Andre Žida neo-

.bično je značajan dokumenat o lutanjima, protivrečnostima i

paHaWBBHBRBHHHHTDBRHHHDHROGHHHHRHHHNHHHHBHHHWHHHARHOABGGDR.S4adlHRWqnuRpRuWHHHHHGHHHMRHRHHHHRHWHHHHRHBHHRKEMWHHHHHuuBRngdHHHHHBBHHRpWHdaHhbHBBHHGGDDPRHHHHHHHBBBHHBBBHHGUdUHHHHHUB= : m

i & prekidima koji nejednako traju. Pred polazak iz štale Veljko se dobro napije mlalkog mlijeka, obriše se oko usta i nevyeselo klimne glavom:

— Ni sluga našoj varenici, nekako

. je bljutava.

Noć im je bila još teža,

Dan nekako prođe u poslu, u očekivanju ručka i večere, a noću misao na svoje, na zemlju, zasvijetli ·jače, kao dolivena lampa. U kućici, koja je do njihovog dolaska &lužila &eljaku za ostavu alata i neke stareži, oni spavaju u niskim krevetima 6lupanim od starih dasaka, Rađe do onog zida čija dva prozorčića gledaju u dvorište, a Veljko na suprofnoj strani, uza zid bez prozora. Tu, u tami, žubori njihov šapat okovan strahom od stražara, jednog mobilisanog seljaka bez lijevog oka koji nije bio na frontu, ali &e prsio i prosipao svoju silu kao najzaslužniji ratnik. i

— Kuma-Veljko, što je ona. moja Vida grlato čeljade, to je za priču. Pođem ja s Rkolima u šumu i zaboravim lanac, a ona izleti dolje na gumno, i kad ta stane da se krivi, i gluv bi je čuo. :

Veljko Živanić bio je udovac. Na nekoliko mjeseci pred rat umrla mu je žena Mara, stvorenje bezubo i satrveno porođajima i težačkim poslovima. Kađ mu je, jednog jutra, rukom dala znak «la ne može ustati, on je mislio da je to ona laka ženska obnemoglost koja svakog mjeseca dođe i prođe bez ikakvih posljedica i ostavio je bez brige ženu sa svojom starom majkom Anom i petogodišnjom

ćerčicom Jelom, a on je sa sinovima:

sišao u njivu, 6 one strane potoka, da

vadi krompire, Pred. podne, mala Jela strčala je do potoka i Veljko joj je aoviknuo da sarga ne prelazi vodu, nego da, onako Fi obale, kaže šta hoće.

-— Krepala mama, krepala-a-a-a, otezala je djevojčica, l

„Kad je dojurio kući, Ana je mrt= voj Mari povezivala podbradak crnom maramom, da joj se donja vilica sklopi sa gornjom, Gledajući šta mu mali radi, Veljko je nekoliko trenu-

· taka postojao na vratima, a onda je,

polako prišao krevetu i na Marino čelo položio ruku zemljavu od posla.

— Kto, eto...

Samo je to mogao da izgovori.

'U ropstvu, u razgovorima s Radom, on je rijetko pominjao Maru, a i kad bi je pomenuo, to je uvijek bilo ovako: »Još je ona pokojnica bila živa«, »A ona pokojnica samo ćuti i gleda preda se«, »Sasuše se onoj pokojnici zubi k'o da njezini nijesu ni bili«, I uvijek kao da se brani od nekih optužbi koje ga terete i okrivljuju više no što je zašlužio.

Mjesto o ženi, on je radije govorio o svoJoj djeci i glas mu je odmah dobijac drugu boju, kao da govori drugi čovjek.

— Zgrabi ti moj Dragutin ugljen, nagaravi me i produlji mi brkove, k'o · ovi mu nešto nijesu po volji. Unakazi me dijele i još naređuje da se nasmijem, pošt mu njegov.

Potom, tiše i za sebe, počne da računa djeci godine: | — Jela je sad uzela osmu, Savan je u jedan'estoj, Dragutin u petn'estoj. Uvijek mi je Dragutin nekako sitan i koštunjav bio, među svojim parnjacima k'o lješnik među orasima.

i |

Tako teku dani u močvarnom selu pored Dunava.

Napolju mjesečina, a kumovi se ispričali i svaki se okrenuo svom zidu, kao i uvijek kad treba da zaspe. Veljku se čini da mu je kum već zaspao, pa se i sam polako predaje snu, ali Rade odjiednom prošaputa:

— Sve mrtvac do mrtvaca, a pepeo od paljevina pađa po njima. „Niđe ljudskog glasa, samo gavranovi grakću i ćuk ćuče u dnu moje krčevine.

Veljko zna: to se Rade boči sa svojim priviđenjima, 2

— Ne benavi, špavaj! — ljutnu se Veljko ne okrećući se kumu.

U sobici punoj dima od popušenih cigareta nastade opet lišina, Veljko zažmuri, pa ponovo otvori oči i spazi nemime sjenke na zidu iznad sebe. Polako se okrenu i vidje: Rade se pridigao i sjedeći na ivici kreveta trza rukama gore-dolje kao da maljem ze miju nabija, a mjesec mu gleđa u leđa kroz prozor.

— Kume, šta je noćas tebi?

— Ko mrtav, ko to kaže da su naši mrtvi! — zabrza Rade kao da je to neko drugi govorio, a ne on, — Sve odjednom! Tako, zemljo! Za Diva je meni još pokojni đed Kuzman govoTio, -

Uvrh sela, u pećini u koju nikad ljudska noga nije stupila, spava Div otkad je svijeta i vijeka. Spolja ga ne može probuditi ni klepet krvavih sikira kojima braća zemlju dijele, n: jauci žene koju moflikom čovjek tuče, nego samo topot tuđe vojske i njezine konjice. Od toga se Div trgne,sune iz

pećine i rikne tako da se gora zatrese.

i vode nadođu, Od njegove gudljevine zemlja se otvori pod tuđinskom vojskom i svu je proguta, pa se opet &kloPi, a Div se vrati u svoju pećinu i ponovo zaspi. |

— Wve odjednom! Tako, zemljo! ponovi Rade, a; . | — Zemljo sveta! — dopuni ga VeljO. i . Ttade još malo posjedi, pa se prevali i pokri šinjelom i po glavi, To je znak Ga mu više nije do razgovora.

|

čEPEMGBBHRHHBZEHHHEuBSHHEHBHBENHHERKHHBEHBHZAEHHR

5

KEPBHHDESELEEE

:hšSEBSRREBaRHEF3ZESOGAAMGSDHE

AJ A

LJ

izopačenim htenjima onih pisaca čiji su um i talenat, čiji su misao i osećanje bili opredeljeni za to đa izražavaju i da sami budu izraz one obespokojavajuće nemoći vlađajućih snaga, u svim oblastima kulture, da realno sagledaju životnu stvarnost i njene tendencije Yazvitka... U Kknjiževnom delu Andre Žida stekla su se... skoro sva bolesna, nakazna i morbidna stremljenja dekadentne. buržoaske književnosti«.

Godine 1951, u jednoj informativnoj belešci u Književnosti pbpovodom smrti Andre Žida, napravljenoj iz samih citata, ja sam napisao svega nekoliko svojih reči: »Dvadesetoga februara umro je, u osamdeset i prvoj godini, istaknuti francuski književnik Andre Žid, pisac bez čijih se dela, prožetih nemirima našeg veka, ne bi mogla shvatili moderna traženja savremene književnosti, Ako je, za SVOE dugog veka, gotovo od knjige do knjige, bio predmet strasnih panegirika i jetkih pamfleta, njegova smrt je izazvala jednu masu prigodnih i konvencionalnih nekrologa«.

Kao što se vidi, i u jednom i u drugom stavu jasno se insistira na Židu kao značajnoj pojavi dekadent-

nih i mođernističkih stremljenja. O|-·

književnom delu"Ađre Žida, jamačno, mogu se imati i drukčija shvatanja, i diskusija o tome mogla bi biti više nego zanimljiva; ali, da bi se u citiranim rečenicama videla neka konTradikcija, i oko toga digla tolika prašina u javnost. potrebno je imati ili moralnu neose{ljivost jednog Slobodana Glumca, ili psihologiju stvaraoca u dečjem dupku jednog Mladena Oljače: u oba slučaja čitati tuđi tekst, iz vrlo providnih ličnih razloga, kako ma ne čitaju ni prosečno inetiligenini čitaoci. Eli PINCI

– ——__ – — —–__— ______ __ __ ______ _____

VERDIJEVA OPERA »PRUBADUR« NA SCBNI U SPLITU ·

Početkom juna opera Narodnog kazaliŠta u Splitu izvela je prvi put openu »Trubadur« od poznatog italijanskog kompozitora Đuzepe Verdđija. Operom je divigovao direkto" opere Viđ Kuzmanić a režiju je dala Lidija Mansvetova., :

Ovo ie četvrto oporsko delo od Verdija,

Oic je opeta Narodnog kazališta u Splitu posfaVila na scenu posle oslobođenja. Dosada su date opere »Travijata+«, »Rigoleto« i »Bal pod maskama».

BELEŠKE

i siroče (Likovni prilog u junskom broju »Letopisa Matice srpske)

J.de Jovanović;

PRVE IZLOŽBE PRIMENJENE UMETNOSTI U BEOGRADU

Beograd je dobio svoje prve izložbe primenjiene umetnosti, Jedna ie izložba radova prve generacije studenata Akademije primenjene umetnosti, koja se održava u ·Umetničkom paviljonu, a druga je izložba Zavoda za primenjenu umetnost, u galeriji ULUSA,

Akađemija primenjenih umetnosti izlo-

žila je radove iz oblasti dekorativne i unutrašnje arhitekture, „dekorativnog slikarstva, dekorativnog „vajarstva, pmmenjene grafuke, dekorativnog tekstila, umetničke keramjke, kostima i scenografije. „Pretstavliene su gotovo sve tehnike dekorativnog slikarstva: fresko, zgrafito, mozaik i vitraž, a u grafici — bakrorez, drvorez i litografija, Postignuti rezultati su ma zavidnoj umetničkoj visini i dokazuju visoki kvalitet te škole. Ističu se grafika, i scenografija, kao i nekoliko skulptura, koje međutim nemaju veze sa dekoraftivnim vajarstvom, Mnogi radovi prevazilaze karakter đačkih radova i dokazuju punu zrelost mladih umetnika. .

Zavod za primenjenu umetnost pretstavio se u galeriji ULUSA radovima wvojih odeljenja za umetničku obradu tekstila, za umetničku keramiku, za primenjenu grafiku, za unutrašnju arhitekturu i odeljerja za dečje igračke. Najveći značaj imaju radovi tekstilnog odeljenja namenjeni našoj industriji (nažalost nedovoljno ili pogrešno korišćeni), a naročito umetnika u tekstilu Joška Oniča, koji je dao niz originalnih mustara za štofove, dekoraivne ćilimove, prevlake za nameštaj, zavese, šalove itd., u duhu zdravih tradicija narodne umetnosti. Ističu se takođe nacrti dezena za štampani tekstil IIke Makuc, koji prelaze nivo čisto dekorativne umetnosti, a dobri su i dezeni ostalih projektanata tekstila. U keramici pada u oči nekoliko dobrih modela vaza, bokala, modela posuđa i dekorativnih tanjira Predojevića i Veriga, kao i figura vola od Lulkića. Iz grafixe date su, pored slabih plakata, bolje etikete, nalepnice, omoti za knjige i jedna vrlo uspela dečja slikovnica B. Bosića. Radovi odeljenja unutrašnje arhitekture Zavoda nisu došli na ovoj izložbi do punog izražaja jer osim fotelja nije u materijalu izloženo gotovo ništa, Veliko iznenađenje pretstavljaju oniginalni modeli igračaka Janjuševića, a naročito njegova »Čarobna kocka«.

Obe ove izložbe imaju veliki kultumi značaj po tome što su to prve izložbe primenjene umetnosti u Beogradu i što pokreću niz gorućih pitanja u vezi sa podizanjem naše materijalne kulture.

IZLOŽBA UDRUZENJA LIKOVNIH UMETNIKA SLOVENIJE

U Modernoj galeriji u Ljubljani održana je u maju mesecu izložba Udruženja likovnih umetnika Slovenije. Bilo je izloženo 86 slika, 37 grafičkih radova i 20 skulptura. Izlagala su 52 umetnika.

Ovogodišnja izložba nije donela nikakvu novost niti iznenađenie. Najbolji vajarski radovi izrađeni u toku gođine mogli su se viđeti na izložbi jugoslovenske „kulture, neke od najboljih slika bile su već ranije otkupljene i izložene u Modernoj galeriji, a pored toga na izložbi se .toga puta nisu pojavili — a to se osetilo — slikari g. A. Kos, Stupica, Pavlovec i Mihelič,

I pored toga, izložba je dala jasan pregled savremenog likovnog stvarania u Sloveniji. Na izložbi su se ponovo videla platna Tone Kralja, rađena dekorativno i plastično, Martin Pregelj je iznenadio svojim prostudiranim ilustracijama Odiseje; O-

BTPAWA 3

ı

mersa je dao ncioliko dobrih pejsaža, me- .

đu kojima se ističe »Zima«, a Dore Kle-

.menčič jedan dobar autoportret i »Sneg«.

de) kompozicija izloženi su »Paoci« M, Seeja. Grafika na izložbi bila je, kao i uvek, vrlo dobra. Tu su bile izložene romantične Jakčeve ilustracije Prešernovih pesama u bakrorezu, kao i više niegovih slovemačkih pejsaža, zatim »Makedonke« Mihe Maleša i radovi „Debenjaka (među kojima »Bura«) i Stiplovšeka.

U vajarstvu je pretstavljao izvesno \iznenađenje Jakov Savinšek sa izloženim portretima, koji spadaju među majbolja dela savremene slovenačke plastike. Zapaženi su bili i reljefi Stane Dremelja, a naročito vrlo suptilna glava Cerke, koja se približava u obradi punoj plastici,

PRBUREĐENJE MODERNE GALERIJE U LJUBLJANI

Modema galerija u Ljubliani nedavno je preuredila svoje izložbene prostorije tako da se sada može jasno pratiti razvoj slovenačkog slikarstva od postimpresionista do danas. Svaki slikar ima svoje zasebno odeljenje u kome su izložena Sdego karaktemnističnija dela. U tu izložbu uključeni su, pored ostalog, i neki radovi impresionista u kojima se ovi odvajaju od linije impresionizma. Pored starijih slikara zastupljeni su i mlađi slikari, među koJima Omersa i Stupica.

TOI OTO OTR osle uspele izložbe u Zagrebu, Pa Penić je početkom juna OtVEGUO izloČbua svojih skulptura — terakota u Modđernoj galeniji u Ljubljani. Tzložio ie preko 80 fiBura, porireta i skica, Radovi P. Perića spadaju u vrlo dobru SPRO i ra

su sa poznavamjem specifičnosti t. e Dekorativni karakter njegove terakote nikad ne potiskuje ubedljivi realizam njegovih figura i portreta.

IZLOŽBA SLOVENACKE GRAFIKE U MILANU

U prostorijama »Familja Antistika« u Mi-

lanu otvorena je 2? maja izložba savreme-

ne slovenačke grafike. Izloženi su bakro~

PAVLA PERICA

rezi, dirvorezi i litografije Deberijalkca, Jak- ·

ca, Kralja, Lamuta,' Maleša, Miheliča, Pilona, Pirnata, Sedeja, Spacala i Stiplovšeka, u svemu oko 80 radova,

NAJNOVIJI BROJ »MLADOSTI« Časopis »Mladost« u svom dvob:

mart—april donoši priloge: Miodraga Pav-c

lovića — »Pozđrav komuni« esma : gara Alana Poa — sPilozofija koliBevne stvaranja«, Riste Tošovića — Dvanaest pjesama Miodraga Đurđevića — »Jubilej u zemlji naj...«, Ljubiše Jocića — »Seća= nje« (pesma), Ernesta Hemingveja — »Indijanski-logor«, Zorana Gluščevića — »Vidici i obličja«, Miodraga Pavlovića — Dvanaest pesama, Pavla Stefanovića — »Prilog problematici jedne zanemarene nau8 0 S .ci OTR časopis donosi pri-

i „II — sBitlea sa4 o prilika... ?« i iste M Paa ai ita

Tošovića »Znak pita-

nja na kraju »vječitih istina«, U rubrici.

Osvrti: Antonije Marinković" knjige pesama: PNE donje Vešovića,

»Četiri Slobođana Markovića, Raje Todora '"ošića i Miroslava Antića«. U ıubrici Pozorište: Slobodan Gluščević — jP»Fuenteovehuna«. PPilmska hronika: Radoš Novaković — »Prilozi problemu filmskog sceonarija«, Likovne umetnosti: Žan Kasu — »Umetnost i svedočanstvo«. Strani p'sci: Vera Mmić — »Ernest Hemingveiv, mneleške:

Belović — »Premijete u beogradskim poZorištima«, Dušan PF. Kostić — »Pavnodom konnerta rtudenata Muzičke akademi/e u Beograđu«, Č. Dž. 8 „pokopamo mrtve!«,

Stanislav Bajić — »Reperioar u Beogradu 1944—1031«, Branko ~

. »Prekin] paljbu dećK