Књижевне новине

BROJ 25

jednu svoju pesmu Dobriši Cesariću iz koje ću citirati dve počelne strofe:

\ „Bolesničk, j ROB Salostan a :ži zatvoren u mraku, katkad se O začuvš Plakati tvoj stih. b B žtaku

Cini mi se, dragi,

Suza tešica ea Taai on je kao suza, pani dragulj u rudđn.

Da drugima sja«. Ku, uzi

Ova pesma ne uvodi nas samo u Benzibilni afinitet Gorana Kovačiša sa poezijom Dobriše Cesarića „ona gEOVOri o značaju poezije Dobriše Cesarića u kulturnom životu Hrvatske u vreme kađa je Goran ovu pesmu ispevao, o njenom delovanju na mlađe pesničke generacije, a takođe određuje donekle i njen karakter,

Zbirka koju je izdala »Zora« upomaje nas sa celovitošću poezije Dobriše Cesarića, daje nam mogućnosti da sagledamo njenu fizionomiju, njena umetnička individualna svojstva, da uočimo kakve poetske čari i sugestije ona u sebi nosi. Njena osnovna umetnička snaga. može se odmah reći, leži u autentičnosti i čistoti lirike, Bilo da su njegove pesme inspirisane socijalnim motivima, bilo da su impresije doživljene prirode, slike momenata iz života i prirode ili poniramje u svet, u čoveka, u unutrašnji, subjektivni život pesnika, one su nadahnute lirikom koja je čista u senzibilitetu, jednostavna i kristalna u poetskom izrazu.

Lirika Dobriše Cesariča je sva u osećajnoj recepciji života i stvarnosti, u osećajnom proživljavanju. U periođu između dva rata kađa je literatura ušla u avangarđu borbe za oslobođenje čoveka, interes za poezijom Dobriše Cesarića kretao se ka njenim motivima iz predgrađa, motivima u kojima se šlikao život čoveka koji živi u ponižavajućim uslovima kao rob kome su oduzeta prava ma život. Dobriša Cesarić je obrađivao socijalne motive poji su izvirali iz mepravednih društvenih odnosa toplom, humanom, saosećajnom lirikom. U njoj zaista nije bilo žara revolta, otvorenog protesta, bune, ni proklamacija, ali je saosećajnost pesnika prema čoveku koji je ropski ponižen „obespravljenošću i frapaninom društvenom nejednakošću u uslovima ·života bila dirljivo iskrena, a slike života'predgrađa puno istinite. Cesarevićcva poezija je nosila u sebi optužbe na društvene nepravde tim istinitim „slikanjem stvarnosti i asocijacijama koje su one izazvale kao tragični kontrast rasipnom životu bogatih centara grada.

· Bilo koja pesma u zbirci 8a motivi-

ma iz života predgrađa pokazuje umetničku snagu lirike Dobriše Cesari-

ća da dočara slike pune života, slike koje otkrivaju interijere i intimnosti života naselja xoja su bila potisnuta u memaštinu i primitivnost, snagu da . dočara štimung tog života pun sete, sumora i tragičnih odjeka propadanja ljudske egzistencije. Pesma »Balađa iz predgrađa« najimpresivnija u ovoj vrsti pesama Dobriše Cesarića daje samo nagoveštaj tragičnih udesa u Životu predgrađa, ali je taj nagoveštaj dirljivo bolan u slikanju čitave atmosfere u koju se duboko utisla impresija đoživljene tragedije, bolan u tuzi pesnika za čovekom, bolan u ritmu stihova. Predgrađe grada u kapitalističkom društvu dato je u pretstavi poezije kao »kvart roblja« i nad tom pretstavom plakao je zaista stih Dobriše Cesarića.

Gorčina u duši ostaje iza pesama koje sadrže socijalge motive iz života predgrađa u zbirci Dobriše Cesarića, Oživljavaju se u njima životni momenti sa realnošću koja frapira faktografskom vernošću, ali je izlaganje tih životnih momenata činjeno u vrlo senzibilnom doživljavanju čoveka u hji-

GG" Kovačić je 1938 namenio

nja. Sve se po dvaput promijenilo, al ona, bar u tome, evo nije.

»Ruke vam se pozlatile, koji je da je!«

»A. zašto to, Joke?«

»Za onu kučku pomamnu! Za ono što ste je prevegarili, da ne obija po narodu,«

Kučku? To mora da je neka zabu-

na. Martin Vučić nikad u svom ži-

votu nije vidio pomamnu kučku. šamo je čuo da 6e ponekad viđaju i da su vrlo opasni ob ljeli psi. Uostalom, ko zna šta ona hoće da kaže time, valjda će se smilovati da objasni,

»Pa ga još posuli brašnom po glavi«, i žena se glasno zakikota. »Pričaju — nikad mu oprat brađu i perčin od brašna. Zakorela krv, VUNRUS se brašno, nagrd se učinjela ..

»Ama zboriš li ti too OM O Bjee laniću?« u nedoumici upita Vučić. »To 6 brašnom su izmislili, jer mi, i da smo htjeli, nijesmo imali vremena da se igramo, Brašno su, sigurno, četmici nasuli, samo ne znam zašto,

»Nema ništa bez toga« uplete domaćica. Žurilo joj se da kaže svoju misao i, plašeći se da ne zaboravi, nije ga nij slušala. »Da Vidiš kako 6u sad skromni, ošvonjili, spuštili durbine, U šumu ne zalaze kao prije nekako im je straikavo. Aj ulazi, što čekaš!«, i ugura ga a ne sasluša njegove razloge i nećkanja. »Kad dođu u selo, odmah se jave pjesmom i pucanjem — daju znak: ako se zatekne partizan — nek se 6kloni, To 11 je zort nagnao da budu pošteni!..

Mila, najstarijeg sina, ipak ae da ide na stražu. Postavi sofru, prinese večeru i, Već ne osvrćući se na gosta, poče da ubacuje namirnice u njegov prostrani prazni torbak, Spusti pleće mesa, zavuče hljeb, ugura grudu sira, u posebnu pregrađu smjesti ke'su s krompirom, a u ćoškove nabi zapakovan duvan i šibice.

»Bješe kučka Andrija Bjelanić«. govori ona uzgred. kao sama sa 80bom. »Pa kako se nabrekivaše on kad vas ja smudnem, veli, zaboravičete ono šlo «u Talijani radili Vi, kaže, ranite i krijete Martina s društvom, a mi ćemo ga, veli, isčeprkati

· ročito u ciklusu

ma i njegovog udesa, dc ivljavanju koje svako za se pri svakoj slici ovih momenata ostavlja bolan odjek i ubedljivo govori đa se doživljena stvarnost potresno brelamala u &rcu pesnika. Pesma »Mrtvačnica najbjednijih« deluje kao hronika života. predgrađa, hronika na čijem se platnu ocrtava sav užas bede, razaranja, pustošenja ljudskih sgzistencija.

Štimungz, interijer, momenti iz života i prirođe, to ulazi u materiju lirike Dobriše Cesarića i za jednu od njenih bitnih crta može se reći đa je u impresionizmu. Impresionizam poezije Dobriše Cesarića dolazi do izraza na»Obasjani trenutci«. Nazivi pesama već govore o poetskim temama koje su pokrenule osećajni svet pesnika utiscima iz doživljene prirode: »Početak' proljeća, »Proljetnje kiše«, »Breze na ulici«, »Bubica«, »Jesen«, »Večernji vidik«, »Večernja pjesma jtd. Tipične ba ovaj impresionizam Dobriše Cesafića u zbirci pesme »Sijeno« i »Predjesenji đan« koje su najviše uspele lapiđarnošću u lirskom izraz doživljenošću karakterističnih momenata iz života da pastelno ožive i sliku i štimung grada u odgovarajućem godišnjem dobu kao na impresionističkom slikarskom platnu.

Osećajni svet pesnika Dobriše Cesarića je povučen u se, nežno diskretan, ne pokazuje se nikad plaho, bujnošću, ne sija nego obasjava, ne sažiže plamenom nego zrači, zrači i kad je u njima radost, i kad su u njima seta i tuga. Velika osećanja su zapretana u lirioj Dobriše Cesarića, u srcu u kome nema glasnog jauka, vriska. Ona ulaze u njegovu liriku kao odjeci duševnih stanja koja su pregorela duševne krize ili erupcije strasti. On je mogao reći u jednoi pesmi »Samo sam srce, samo foplo srce«, a nije mogao reći u drugoj za svoje stihove da će u srce koje se za njih otvori preći »ko bujna rijeka u korito novo«. Zračenje lirike Dobriše Cesarića dolazi iz stišanih duševnih stanja, iz onog žara koji je pod pepelom, pepelom života, pepelom tragige ljudske sreće, kada u poeziju Dobriše Cesanića dopiru teška i zgusnuta raspoloženja bola i tuge. Lirika Dobriše Cesarića ne prelazi u ekstazu, u egzaltaciju ni kada je obasjana svetlim frenucima života. I tada su to buđenja života, buđenja radosti koja še sva ne predaje plamenu osećanja, koja ne iđe u kliktanja do samozaborava. Preovlađuje u poeziji Dobriše Cesarića ton smirenosti, stišanosti, prigušenosti, preovlađuje „nečujnost ponornice koja je ronila u dubine ljudske đuše i kad je izronila ozračena je dirljivim lepotama pukotina kroz koje je prošla. Cesarić u pesmi »Pukolina ima svaki Žživot« govori o zatvaranju duše čoveka pred svetom, o zastrbim „oknima duše, a u pesmi »Sakriveni bol« o bolu koji se u reči ne javi nikad. Jedna od najlepših sugestija lirike Dobriše Cesarića je u tanano semzibilnim. izrazima tih nepokagzanih i nejskazanih osećamja koja duboko u sebi čuvaju osetljiva diskretna bića,

U njegovim ljubavnim pesmama rastanak nije duševni potres akcento-

” van glasnim očajem, Duševna kriza

sa burnim „nemirima koji razaraju srce ne otvara se u njegovim stihovima. Rezignacija se spušta kao sila, zakonitost života, a lirika daje samo podtekst dubokog bola koji zadaje rane srcu napuštenog. Tendencija je uvek ı pesmama Dobriše Cesarića povući se u se, zatvoriti se u svoj osećajni svet, biti sam sa sobom kako u intimnim bolovima, tugama i jadima, tako i u svečanim doživljajima sreće u životu, Ponekad u njegovoj lirici ne zadrže se razočarenja .u povređenom srcu.

Srcem osvetliti svet, to je i smisao poezije Dobriše Cesarića. Najveća umetnička snaga njegove poezije je u srcu. Ona nije toliko u misli. Reflek-

iz te jame njegove, Znači, pa ti nemaš obuće, oj, joj.« iznenada zajauka skidajući svoje opanke. »Na, obuj to, i ništa se ne nećkaj! Eto mu sad jama, nek čeprka, nek išćefi! A sve sam mislila: ej da mi je da njemu vidim kraj, pa poslije šta bude neka bude! 'Ti ni kapota nemaš, čini mi se? Uzmi ovo ćebe te se prigrli, bolje išta no ništa. Uzmi, uzmi, lako je nama kraj furune, o je mučno u goru stu denu..

»B, ja 'bih išao«, reče Martin Vučić pošto nazu opanke i prigrnu ćebe. »Ako bi najišao ko od partizana, no se ja više ne nađam tome, izgleda da su me prebrižili i otpisali — kaži im da

. sam se zabio u onu suvu pećinu više

Orovine. Neka paze, jer tamo ima dvije pećine, al ona prva, mokra, nije nikoliko zgodna, a baš ona je uočljiva, tamo ja nijesam; a ona druga, suva, malo je ulijevo, ukrivena iza makljena — tamo mi je leglo«.

Kad izađe — noć mu Se učini toplija, zemlja pod opancima mekša a kroz onaj šum rijeke niz dolinu čini mu se da čuje tanku sviralu 6a zvijezdđa. On zaobiđe brežuljak i opet ugleda kazansku vatru, sad smanjenu da jedva tinja. Svrati kod Neše za onaj hljeb — bio je sit i skoro zadovoljan, ali ga miris tople ječmenice u torbi nagna da ipak otsiječe krišku i da, čuđeći se sebi, ponovo otpočne 8 jelom. Na potoku 6e napi hladne VOde — odavno se hije tako slatko napio vođe — a onda otsječe i drugu krišku. »Duša je gladna«, reče kao pravdajući se, »A i usta. Pa neka se najeđu!«, odluči, kao da to sad nekog drugog hrani. 'Tako stiže do pećine nađ livadom Orovinom.

Da li zbog toga što mu. je pod novim pokrivačem bilo suviše udobno. da li što nije navikao da Spava 6 punim želucem — tek, on buđan dočeka svitanje. Samo za trenutak, negdje pred zoru. bio mu 66 san” "približio toliko da ni sad ne zna da li je to u snu ili u sjećanju čuo ono dječje »ajde, ajde, ajde« kao tamo u kući. Malo se naljuti na nasgsrtljivo derište: »Odavdđe me, vala, nećeš istjerati«, reče. »Ovdje sam ja gazda«, Tako ostatak noći

RRIJIŽEVNETROVIKE

POEZIJA DOBRIŠE CESARIĆA.

'VELIBOR GLIGORIĆ

sivnost u poeziji za kojom teži njego: vo veliko osećanje đuševne ravnoteže i harmonije je velikim delom i njego. va slabost. .

Dok je vlast osećanja u lirici Dobri: še Cesarića, njegovi stihovi su puni tople, intimne, čarobne sugestije. I jednostavnost u izrazu ostavlja tađa drag utisak prisnosti, bliskosti, topline, čiste duševnosti. Kađa vlast pređe na misao ta jednostavnost odvodi i u izvesnu konvencionalnost. Čitava pesma »Proletnja kiša« stavljena na osu misli, kađ bi bila oslobođena lirskih tonova, delovala bi kao običnost:

»Proletnja kiša nije ko druge, Proletnja kiša rastapa tuge, Velike, svijetle, neshvatljive umu Radosti ima u njenom šumu,

Kađa rominja i šušti po lišću, Zaljubljenici — kako se stišću! Smiju se oči, srca se mlade,

Proletnja kiša zalijeva nade.

2 a f0PYO0900 0 apo O tojte0pooeebotočoB.

RISTO TOŠOVIĆ

Veoma lepa pesma »Slavlje večeri«, lepa u poetskom izrazu raspoloženja radosti, proletnjeg štimunga i doživljaja ulice u proletnjoj večeri dobije neku vrstu misaonog naravoučenija koj• se izvije kao nož u srce lirici:

»To su đuboki časovi zdravlja, Koji nas jačima, boljima čine. Između svjetala večernjeg slavlja Nije li ovo put u visine?«

Do površnosti u refleksijama u poeziji Dobriše Cesarića dolazi se najpre u onim stihovima gde je misao 'eksplikstivna. Na primer:

»Duboka sreća svuda zri, Jer sobom nosimo je mi«,

No ima i refleksivnih pesama Dobriše Cesarića koje u simboličkim slikama daju izraz konđezovanih dubokih proživljavanja. Takva je pesma »Poludjeia ptica«, koja misaono, a u isto vreme s toplim ljudskim sauče-

CZ eno

uke sam položio na minule snjegove i oluje

Oči mi plamte na srušenim liticama u nemarnom draču

Osmjesima utrnulih nada vrijeme obale nesanica zapljuskuje

Jedna mi se misao ledi na vidicima,

druga

— s prstom. na obaraču!

*

Kroz stara bespuća u strepnjama pjesama zore mi dolaze

Vjetrovi mi pod korake stenu smijeh budućih snjegova

Na međama nedoštupnim tugama ogradio sam drvo: svoje staze

Jedna me staza vođi pod tople strehe, druga

— do nakaznog rova!

* Borove sam sanova zašsadio na surim vidicima

Misao o sreći sam našao u zapretanom leleku pepelišta

Svim sam jalovim krčevinama razbaco osmjehe budućeg sjemena

Jeđan mi osmjeh strepnje misli na brazde,

drugi — ma gubilišta! i *

Graju sam djece udomio u &ve škole, u ve Košutnjake

Oči budnih majki kraj &vih mostova, kraj svih obala

Na šve sam besputne stravične goleti poslao s rasadima đake

Jedno mi drvo raste za objesne svirale, drugo

— za vješala!

*

Od mene do zvijezda i &nova put vođi kroz bespuća

Pod mojim nogama se savija u gvožđa uhvaćena jeza

Vidicima sam otvorio širom sva vrata svih mojih kuća

Jedan mi poklik luta zorama, drugi

· | 3

Zaogrnut olovnim brigama plašim snove u gnijezdima ptica

S nedorečenim riječima u grlu padam preko užasnutih dana

Trmje i cvijeće snova palim na kremenu nesanica

Jedna mi ruka drhti na vlažnom otkošu, druga — u kljunu gavrana! • *

Svake večeri s vjetrovima pohađam mrtve u ledemoj daljimi

Svake večeri nad rasutim grobovima mojns zvijezda nevjemo zaplamti

Svake večeri vode me za ruku bijeli kosturi po gluhoj planini

Jedam me preklinje: zaboravi!

Drugi:

Zapamti!

Zapamti!

2000020622000002000200000020002000%00260002022000000200200000200662000420420220%00244%2%

proveđe u razmišljanju o raznim stvarima a najviše o tom kako se »partizamski narod« ne da utrijeti, kako je to puštilo korijenje u zemlji i kako ta borba ne može biti uzaludna, iako se uz nju privezao on, kome već Odavno hišta ne polazi za rukom...

U razdanje izađe pred pećinu. Snijeg, kao da ga je noć zobala, smanjio” se, a između njegovih stvrdnutih, Uu-

zmjenih i posivjelih ostataka, zinule

su široke i za Oko prijatne kopnine. Livada, nagnuta strminom, skoro sasvim se očistila i kao da je ponovo ozelenjela. Pramičak magle, dolazeći

~ odozdo od voda, zahvati livadu i ra-

stanji se nad njom, Četiri sme, kao da su iz magle istresene, bjelotrbe, sa sedefastim glavama, pođoše pasući, zaposlene, gore prema njemu. Mile buljoke životinje, pod zimskom dugom i zagasitom dlakom, sa zaostalim ružičastim pramenjem ljeta — kao da su došle da mu ukrase ovaj vedri dan pod naherenim „suncem piayičatta sjaja.

»Anđeli«, reče on i ruka mu se 6a– ma ispruži — htjela bi da ih pomiluje. Eto: za trenutak bi bio srećan da ih potapše po vitkim plećima, da im zagleda lijepe oči tužnih mpoklonica

slobođe s dugim obrvama, da im po-

miluje vlažne njuške s mirisom travnih 6o0kova. Čudđan drhtaj pređe hrptima životinja | one prhnuše kao la-

stavice'a livada osta prazna. Martin '

Vučić se uznemiri — to što je njih otjeralo, ni njemu na dobro ne 6luti. Šlcoljocnu puškom i uspravi se da razgleđa: sve je tiho, samo dnom potoka ide žena, Joka, s kosijerom i konopcem u ruci — tobože kao u drva. »Ima nešto novo«, reče on i pođe joj usu&ret. Ona još izdaleka poče da mu daje znake ,a kad se približi, zaduvana, jedva izgovor:

»Goru na sebe... goru fataj.. to Rade Milutinov s 'patrolom kod Stanine kuće. Bježi, što čekašle ~

»Bogme ne bježim, pa nek su i dvi- ,

je patrolc!«

»Poslao je Veljka u varoš, sigurno za vojsku«.

»Bogme neka je, ja nemam kuđ odavde: gore je snijeg a dolje oni«,

»Pa kuđ ćeš, jadan?« i njoj se napuniše oči: sinoć nije vidjela koliko je oronuo i prosto isčezao, kako je samo glas i kostur od njega ostao, i one oči okružene tammom zemljanom korom kao kod neizlječivih bolesnika.

»Pobiću se s njima«, i on se okrenu da joj ne gleda u oči. »Neće, ni mjima dobro biti. Pala ti što si mi kazala«, i ode da izabere mijesto.

Kamenjar i pećinski zglob sa žbunjem ne dopade mu se — tu bi i oni našli zaklone, a onako u mnoštvu, ne bi im mogao ništa i brzo bi podlegao. Kopninom pređe do Bregova i, s bezobzirnošću čovjeka koji je još jednom viješio đa pogine, udari sređinom livade, Jedan gust žbun žuta lišća usred čistine dopade mu se iznenada: to je lijepo mjesto, jer uopšte ne liči na upotrebljiv zaklon, jer niko neće vjerovati da se tu može skloniti gonjen čovjek, Sem toga, prilazi su mu sa svih strana otvoreni a i nema nikakve mogućnosti za.otstupanje. On uđe i od kamenja, nabacanog iu pri čišćenju livade, nazida grudobran i stade da čeka,

San, onaj koji cijelu noć nije htio da

dođe, poče da mu sklapa kapke. Da ga zavara, izvadi,jelo iz torbe, ali mu se hrana odbi od srca već pri prvom zalogaju. Onda poče da misli o tome kako je za ovakva stanja potreban drug, kako je opasnost čak i erne nagnala da se združe. Samo, njemu bi trebao neki drug naročite vrste; ako i ne star koliko on, a ono bar čovjek u godinama, koji ne otstupa lako i koji ne bi ostavio kao što su ga Pitavit oni u Jelenjoj Gredi. Treba mu neko kao,.. kao — i poče da bira..

»Kag Mijat Lakićević!« reče i pljesnu dlanom po kundaku,

Dan prolazi i nakrivljeno: sunce ]uta nebom ožbunjenim switnim oblacima, Po Todorovoj Strani i po Bregovima, desno i lijevo od njegove busije, čuše se ovnujska zvona i čobanski dozivi, Sjenke oblaka klize preko nejednakih krpa već rastočenog prvog snijega oko kojih-pasu više žućkasti no bijeli buljnci ovaca, U neki vakat sastaše se čokanice i zapjevaše

u pesmi »Kad budem trava«,

šćem, prekaljenim u ' drami života, prati tragiku ikarovsKih zanosa, takva je i vrlo slikovita i impresivna pesma »Mrtva luka« (kao da je u školjci parnasovačke · poezije), rođena u meditacijama koje su prošle kroz bure života, takva je i pesma »Željeznicom«, plod razmišljanja o životu iza bolnih nespokoja.

Najviši ·poetski domet postignut je u ovoj zbirci u »Pjesmi mrtvog pje-

snika« o kojoj je već pisano. U njoj je”

najčistija i najfinija lirska tkanina poezije Dobriše Cesarića, iskrena, istinita osećajnost koja je ovde nađahnuto poskidala zastore sa okna duše. Iako u njoj ima tamnih tonova koji su se čuli u »Pjesmi smrti«, i još više nju je inspirisala velika ljubav prema stvaranju, velika žudnja za životom i čovekom. Ona je iz mučne, probdevene noći života krik plemenitog ljudskog i umetničkog srca, krik za suncem, za svetlošću, za lepotama života:

Poezija Dobriše Cesarića rađala se u dramatičkom nespokoju epohe. Njeno stvaranje bivalo je više u časovima sumnje i bola nego u radosti. Ono se našlo . u viru života. No vir života nije izbijao u lirici ključanjem i šumovima slapa. Sakriven život u dubini je onaj emotivni podtekst ligci Dobriše Cesarića koji joj daje svoj Čar ž svoju osobenosti, sivni lirizam koji je postao njegov žanr. Vrenje tog života u dubinama čuje se u lirici Cesarića i tada kada njegovi stihovi imaju izgleda da ovlašno i nehajno prelaze preko njih.

Osetan je, vrlo savestan, skrupulozan odnos prema umetnosti u radu na poeziji Dobriše Cesarića. On ne stvara ni stihijno, ni improvizirano. Njegova pesma je plod, umetničkog procesa koji se ne završava nasiljima duha prevremeno. U njegovom procesu stvaranja pesme vidno je zrenje, koje pesmu oplođuje izražajnom jedinstvenošću i solidnošću postignutog unutrašnjeg sklada. Njegova pesma je komponovana u skladnoj vezi forme i sadržaja sa ritmom koji uvek daje harmonične tonove njegovoj lirici (nekad se podvlačila muzikalnost poezije Dobriše Cesarića). Poezija Cesarića je nasledila vrline poezije hrvatske Moderne i sa njom ima organske artističke veze. Poezija Vidrića izvesno bila je veoma draga Cesariću. I to doprinosi da stih Cesarićeve poezije sadrži i eho epohe minule sa Prvim svetskim ratom.

Brižljiv, dugotrajan rad na pesmama ne dopušta da se ide u kvantitet. Cesarić koji u rađu na pesmi vrlo

mnogo vodi računa o meri, ne ostavlja

zbog toga utisak plodno produktivnog stvaraoca. Ali s druge strane njegova zbirka stihova ostavlja lep utisak ekonomične sažetosti i odbira. Zbog toga disharmonično u kKvalitetnoj vrednosti narušavaju skladno kompoziciono poetsko jedimstvo celine izrazito slabe pesme kao što su »Pjesma o kurtizani«, »U spomen Sergeju Jesenjinu«, »Mrtvac«, »Ljubav«. »Pjesma o kurtizani« protivreči plemenitoj, delikatnoj i osećajnoj lirici Dobriše Cesarića, osetljivoj za život i za čoveka, uz to je usiljena i prazna; pesma >» spomen Sergeju Jesenjinu« je bleda u misli i izrazu, štura u inspiraciji; pesma »Mrtvac« nema poetskog daha i duha, pesma »Ljubav«+ je samo skica za pesmu. Protivrečno je brižljivosti Cesarića u rađu na verifikaciji na primer ono ponavljanje »će« u svakom stihu u »Pjesmi smrtix«.

'U izdanju ove dragocene” zbirke pesama nedostaju bliži podaci o životu i književnom radu Dobriše Genayiča) koji bi bili veoma orisni za bliže u poznavanje njegove pesničke zidno mije i njegovop udela u stvaranju književnosti. Takođe neđostaju hronološki podaci o pesmama, o vremenu njihove pojave.

više nego reflek-·

Đorđe Krstić: Peko Pavlović (likovni prilog u najnovijem broju »Stvaranja«)

VECE STARIJE SRPSKE RODOLJUBIVE LIRIRE U BEOGRADU

Udruženje književnika Srbije načinilo je plan proslave desetogodišnjice Narodne revolucije. U okviru proslave Udruženje će 22 o.m. na Kolarčevom univerzitetu prire= diti Veče starije srpske rodoljubive lirike. Uvodnu reč će održati Veljko Petrović, akađemik i književnik, Pesme će *recitovati članovi beogradskih pozorišta: Milivoje Živanović, Ljubiša Jovanović, Liljana Krstić, Dara Mijošević, Mata Milošević. Nikola Cvejić prvak beogradske Opere otpevaće dve pesme (za klavirom Ceđa Žarković).

DA LI JE »ETIKA« DOSITEJEVA PREVOD »ETIKE« ITALIJANSKOG FILOZOFA FRANCESKA SOAVA

U okviru naučnih predavanja koja se o državaju u Vuovom i Dositejevom muzeju 14 o.m. održao je predavanje dr. J. Savković sa temom: »Da li je »Etika« Đositejeva prevod »Etike« italijanskog filozofa Frančeska Soava?« Pređavanje pretstavlja izvod iz obimnog đela u kome je predavač dao detaljnu analizu »Etike« Dositejeve i »Etike« Soavine. Na osnovu te analize, pređavač je izveo zaključak da Dositejeva »Etika&« ne samo me pretstavlja u celini prevod »Etike« Soavine, kao Što se do„ad mislilo, nego da je ona prevod samo izuzetno i u najmanjem svom delu. Namenivši svoju knjigu najširim masama narodnim, Dositeji je stalno vođio računa O tome da mu knjiga buđe što razumljivija i pristupačnija, Zato je iz Soavinog dela izostavljao sva ona apstraktna mesta u kojima je reč o pitanjima f=oriske etike i o srodnim pitanjima filozofije, „Ukoliko je Dositej nešto prihvatio od Soava, on je to u najvećoj meri uprošćavao i popularisao. Pređavač ije istakao da je Dositei i mnoga druga mesta, koja je 1z Soavine »Etike« umosio u svoju, reprodukovao na svoj nmačin, i đa u njegovoj »MEtici« jednu dobru trećinu čine njegovi orlginalni dodaci,

IZLOZBA KNJIGA REALISTICKIH PISACA U ZAGREBU

Gradska knjižnica u Zagrebu organizovala je u čast 10-godišnjice Narodnog lstam– ka izložbu knjiga pod naslovom »Realizam u Kknjiževnosti«. Izloženo je oko 1000 knjiga od preko stotine 'domaćih i stranih realističkih pisaca. Prigodđom otvaranja izložbe održao je prof. Vice Zaninović predavanje o realizmu u Književnosti.

NAJNOVIJI BROJ »STVANRIANJA«

Najnoviji broj »Stvaranla« donosi priloge od: Ratka Đurovića »U meobjavljenoj prepisci Velimira G. Lombarđića«, Prežihova Voranca »Koliko ih je danas«, nekc+ liko pesama PFređerika Garsije Lorke u prevodu Miođraga Gardića, Danila Nikolića »Za nas troje priča« Dušana Mostića »Jablan«, Mire Alečković »Jesu li ti ruke«, Mitra P. Rađovića »Jezik i književni izgovo«, pesme Koste Komstantinovića, Ljubomira Durkovića-Jakšića »SŠtiglic i njegova kniiga o Njegošu i Crnoj Gori«, Vasillia Lukića »Stevan Petrović Cuca«, Bože Đ. Mihailovića »NeMcoliko primjeđaba na Radđovićev komentar »Gorskog vijencća«. U rubrikama „Muzički pregled — Pozorišni pregleđ — Ocjene i prikazi — Bilješke časopis đomosi nekoliko interesantnih prikaza. JUNSKI BROJ »LETOPISA«

U svom junskom broju »Letopis«a đomosi priloge: Miloša Jovanovića »O morai!mom metodu Lava Tolstoja«, Tođora Manojlovića »Dva berbera mlada«, pet pesama Dušama Kostića, Tanasija Mlađenovića »Na vođi« M. Paniča-Surepa »Devojačka Desma«, Čedomira Minđerovića »Orđen« (đu– gi čim), Živka Milićevića »Skrnomasn ML ževni poslanik Dimitrije Vladisavljević«. rubrici Književni prilog: — Beleške — 6 sopis đonosi niz zanimljivih prikaza.

un na una ir nu uuu LI uu uu u IA aun u uu A AI u u zu IAUGa LI u Ip ui In IL II En u e OI nan uu uuu AI al GE Visi kama zarir zazare air opija Oi: ya uainareI

Gledala sam 5 brđa Ključa gdje vojvoda Pavle ruča, gledala sam...

»Bogme da mi je da ga ja Dpogledam«, reče Vučić, ljut zbog upropa= šćenog raspoloženja, »ne bi on više ručavao«, i opet se zanese u sanjarije o tome šta bi mogli da učine on i Mijat Lakićević kad bi se nekako sastavili. Zami&li desetak primamljivih slika zajedničke i uspješne borbe, a onda u njegove trome mi&li sporo prodrije zračak. nade: to bi se moglo ostvariti... Evo, dan prolazi i od napada izgleda nema ništa; za noć bi se moglo doći do Tare, možda i preći ako ne bude straža na mostu; onamo je već drukčije, povezaće se nekako s Moračom. Braneći 6&e od sna, Oertavao je taj put u mislima sve do pređ noć.

Uveče pođe kroz Drpe, zaobilazeći Kolašin nadaleko. Kod utvrđenja ga opaziše psi i digoše uzbunu. Paljba i potjera nagna ga u prostranu šumu Tairovinu iz koje se jedva zvuče. Umorio se, svaki čas sijeda da se odmori i ustaje da ga san ne uhvati. Na talijanskom mostu kod Jezeraca nađe se u nezgođi: na drugoj strani stoji stražar u crmoj habamnici i gleđa ga; ako se vrati — ubiće ga, a ako pođe k njemu — ne može proći. On pripravi pušku da je opali čim onaj pokuša da ga zaustavi, Laganim korakom kao da u tome nema ništa naročito dođe do sredine. Onda ubrza više nije mogao izdržati. Ljudi, čudna stražara! Taj kao da je zaspao stojeći — još ništa ne opaža! U uzbuđenju i naglosti Vučić zamahnu puškom, i — ustima cijevi udari u ogomjeli panj. Tađa se sjeti da ta »crma kabanica« stoji tu još od prošle godine — kad su partizani, baš pod njegovom komanđom pokušali da spale most i kad ih je straža odbila...

On se nasloni na panj i odđahnu, onda požuri prema snježnim padinama iznad sela. Zora ga goni u žurbu, a i umor sa 6voje strane, Zakuca na vratima savarđaka Radovića:

»Znaš li za djecu?«, upita zbunjenu .

staru ženu koja ga je gledala kao što se gledaju priviđenja,

»Martine, jadan, kako to izgledaš?« reče ona kao da još ne vjeruje očima.

On še naljuti. »Lako je za to«, reče, »no mi ti kaži kako ću se povezati & njima. Dođijalo mi je šam! Ne mogu više sam!«

»Odvešću te kod njiha, reče žena i pođe pred njim.

Ona ide brzo a on ne može da je stiže ,tetura za njom i svaki čas zaostaje. "Put je nekako strm i đug, preko nekih jaruga ispunjenih snježnim smetovima crnim od opala lišća, DĐored oborenih bukava, granja i povaljane paprati. Onda se čestar naglo zgusnu oko njih i žema se pognu k zemlji kao da nešto vrača. Iz žbuna u pristrankm otvori se jedna ljesa i iz zemlje se pojavi potamnjelo, izđuženo brađato lice Četka Radovića.

»Znači, ti si živ«, reče pružajući mu ruku. »Sagni se, nisko je. A mi mislili da 6i gotov« — i povuče ga u usku podzemnu tamu zemunice.

»Jel tq Mijat?«, ču se jedam drugi glas. »Mijate, dođe ]1i?«, i Vučić osjeti nečiju gustu bradu i tople poljupce po obrazima. »Kako si oslabio!«

»Dragoje, lud si, na časmu rjječ!«, ljutito prosikta Ćetko, »Otkud Mijat, kad je poginuo! Kako Mijat! Tzbaci to jednom. iz glave!«

Dragoje spusti ruke s Vučićevih ra-

mena i dtarac, kao da mu se noge '

otkiđoše, klonu na zemlju.

»A ja krenuo kod Mijata«, »Kako ću sad opet sam?.,.« ;

»Kako-. ćeš — tako ćeš«, reče ČĆetko istim svađljivim glasom. »Kao mi, Nećeš sam nego & nama, ovo do Suđena dana, il dok naši dođu iz Bosne. Oćeš li skroba? Imamo LN i još ćemo nabaviti, ne žali ga, eVo!...s

Vučić ćutke otkloni lonac s kašom., Nasta tišina u kojoj 6e čuje tih i neprestan šapat zemlje” ili Šume li ko zna čega.

»Šta ono šušti?«

«Ništa. Kopni snijeg, diku nas je koštao, al svejedno — kopni, Za dan ili dva — više ga neće biti«.

reče,

polomijena ·