Књижевне новине
JOLIE T ME
STRANA
a (Nastavak sa treće strane)
od prve do posljednje stranice tako ispisana ova priča, Ljubiša Manojlović ne mora to upisati sebi kao deficit, jer to, konačno, ne smeta ni čitaocu. Milivoje Perović pria o ustaniku u Pustoj Reci i roj 'Travi, u krajevima oko Leskovca, Svoje djelo na završnim stranicama (str. 126) on naziva šturom i formalnom istori. jom. Učinio je nepravdu i prema sebi, a još više prema činjenicama koje samoe po sebi strašno rječito „govore, Zar je, na primjer, fonmalan jedan od tih mnogih podataka makar kratko, ali vjerno zabilježen, da su 13 februara 1942 godine bugarski okupatori u Bojniku zapalili i do zemlje uništili cijelo selo i strijeljali sve stanovnike; zar je štur podatak da se nisu smilovali ni prema djeci, — strijeljali su ih pedesetoro ispod pet godina, kao i dvadeset itrudnih žena, između ostalih petsto stanovnika toga - sela? Zar može biti štur podatak o tome đa u isto vrijeme južnomoravski partizani stvaraju bugarske partizanske jedinice, i đa ti isti južnomoravski „seljaci, tako nemilosdrno uništavani od bugarskih. okupatora, dočekuju, kao i svoje srpske partizane, ove bugarske borce za slobodu kad se ne mogu više održati na svome terenu, pa se povremeno vraćaju u ove kraJeve i tu nalaze utočišta? Itd. itd,
Ne, ova knjiga nije formalna ni štura istorija, Ona je bogata mnogim podacima, od kojih su neki lijepo i slikovito dati. Ali je tačno da u njoj ima stranica koje su površno rađene i gdje umjesto dokumenta pisac daje informaciju. Milivoje Perović, na primjer, kaže da je Porečje puno priča o Cmome Marku, a on nije ispričao ni jednu od njih, On govoni i danas kao o ilegalnom neznancu o nekom omladincu Radi, članu OK Partije, koji je junački pao usređ Niša, i isto tako o nekom višem partiskom funkcioneru koga su zvali, Đura »Hrvat«, U glavi: »Šta je bilo sa partizanskom vojskom od 4000 boraca« daje letimične, pa i površne zaključke o neuspjesima, a to ovdje nije trebalo.
Moglo bi se prigovoriti i naslovu Ferovićeve knjige. Narod koji ide svojim istorijskim ciljevima nije sam, On ja brojniji nego li što oko vidi, jer rame uz rame sa njegovim živim bomcima kordčaju njihovi prethodnici, I oni su komponenta jednog velikog napora, U ovoj knjizi narod koga je organizovala i vodila Ko nunistička partija djeluje sa širim nacionalnim i socijalnim ciljevima, 6a složenijom i širom sadržiprošlog vijeka, pa zato ovaj naslov nom borbe nego li je to bilo početkom knjige (»Kroz vas je progovorila Karađorđeva Srbija«) ne daje adekvat te borbe, koji je sam pisac u ovoj knjizi ispričao kako se ona razvijala i pobedivala u jednom kraju Srbije.
Jefta Jeremić tečno i intereBantno u kratkoj priči o svojim malim zgodama i nezgodama, koje je imao kao politički radnik za nekoliko dana jeseni 1943 god. po selima između Sremske Mitrovice, Rume i Fruške
" Gore, upoznaje čitaoce sa životom i ~
radom tih »poluoslobođenih« i oslobođenih ela, sa stvaranjem i rađom narodnooslobodilačkog odbora, tih novih revolucionarnih organa narodne vla.sti. To je jedan važan i zanimljiv isječak života i borbe u revoluciji, njen nerazdvojan dio, koji se tađa obično nazivao »pozadina«,
Tako tek početak, ali su već u kratkom_roku izišle tri kmjige. Nije malo, ali je i daleko od toga da bude i približno dosta. Ali na osnovu onoga što je izašlo s pouzđanjem se mogu oče. kivati nove, pa i bolje knjige/ove zanimljive i višestrano korisne edicije.
N. S.
= 0
FP, Jo..BP-.G
fefevssevese vee PP6V PE ggeeooetooeo9 999699 6P9BP#9B9PBUE abavbbWbv
LE D K N
LETOPIS »MA TICE SRPSKE<
Novembarski broj »Letopisa Matice srpske« pokazuje solidnu i ujednačenu sadržinu, iz koje se nijedan prilog ne izdvaja nekim osobenim kvalitetima, da bi ga trebalo naročito podvući, ali u kome, zato, obratno tome, nijedan prilog ne ide tako ispod linije one mere vrednosti kad bi bilo nužno na njemu se zadržati kao na pojavi za negativnu procenu. I time upravo, čini mi se, i ovaj broj »Letopisa« potvrđuje jednu osobinu ovoga časopisa koja je, takoreći, tradicionalna: ne bežati od linije srednje mere, ali brižljivo je braniti od preloma na niže. Ovo je jedna briga koju treba respektovati, jer ona omogućuje postojanje i pozitivnu funkciju jedne književne periodične publikacije i onda kad se oko nje, iz ovih ili onih razloga, ne sabira samo prvorazredni kvalitet.
Među petnaestak imena koja su potpisana ispod priloga objavljenih u ovome broju »Letopisa« dobar ih je deo koja sama sobom već jemstvuju za solidnost sadržine kojom je on ispunjen (Ivan Đaja, Bratko Kreft, Miloš Đurić, Dušan Kostić, Brvin Šinko, Boško Petrović, i dr.) Svaki prilog je dobar trenutak, a nijeđan se ne javlja kao datum koji treba istaći, Pa ipak, na nekima se treba zaustaviti kao na sadržajima koji su zavredoeti da na njih obratimo čitaočevu pa*.'2
Tako, na pr, omanji esej Bratika Krefta o Primožu Trubaru (povodom 400-gođišnjice slovenačke knjige) osve tljava lik ovog velikog slovenačkog prosvelitelja na način koji se u izvesnoj meri izdvaja od već utvrđenih postavki preko kojih se prikazuje i tumači život i delo Primoža Trubara. Kreft ih čak delimično i diskutuje, suprotstavljajući im se, On, na pr., ne prihvata Župančićevu tezu po kojoj bi se lik Prešerna imao gleđati kao nadmoćniji, ili bar značajniji prema pojavi Trubara. Pisan pregledno i literarmo, što će reći sa dovoljno elemenafta preko kojih se pažnja čitaočeva zadržava i zagreva, on je dobar prilog u ovome časopisu za krug srpskih čitalaca koje treba što potpunije obaveštavati i onim kulturnim vrednostima naše zemlje koje su od njih dalje i manje im poznate.
Od ostalih esejističko-kritičkih priloga zanimljiv je i prikaz Dake Popovića o knjizi Jovana Radonjića »Auto-=
biografija patrijarha Josifa Rajačićae "~
Prikaz se naročito ističe time što je u njemu upotrebljen kao istoriski materijal o Rajačiću i o njegovoj epohi, na koji pisac prikaza ovde ukazuje. Od književnih priloga, među kojima su dve tople pesme Dušana Kostića i jedan zanimljiv prozni odlomak Ervina Šina, zadržao bih se za trenutak na simpatičnim i upadljivo lirski sočnim stihovima mladoga Laze Lazića, »Na rubu sna«. Ističem ih zato što oni doista otkrivaju jednu lirsku spontanost koja se ne sreće svakodnevno, i koja svedoči da prava lirska žica kod mas nije prestala da vibrira iako joj se voljno vibracija pomućuje uđarima u nju na način koji f/
treba da je natera da zazvuči prozuklim tonovima neprirodnoga i neshvatljivoga, ili, još gore, tonom nezdravoga. Meko, fino, osećajno, iako možda još i ne sa tonovima koji bi ovo lirsko toplo zvučanje složili u akord sa dubljim prizvucima, ova mlada lirika je dirljiva i poletna:
Oštrina jutra s mekog loga diže me, reka me zove sebi. Ustajem s mora zelenoga
i tiho zagrlio sve bih.
A san se utapa u jutro
i klizi čist po vodi...
Mnoge sam staze ja sam utro, pa puštam da me i sađ vođi.
I nikad dok sam živ ja neću klonuti uvijen u tamu,
biću tužan u crnom cveću, no pevaću za rađost samu.
' Kadđ u ovo meko i fino, ovo još tako Trosno i magličasto pevanje kao što ie puhor po voću, uđu i oplođe ga elemoenti učvršćivanja, ono nešto cementno što organizmu daje stožer ili kičmu, možđa će ono otići u više forme i veće visine. U svakom slučaju, već sad ovđe ništa ne smetaju pravilan i svež ritam, naprotiv!; niti dobar i zvučan slik u njemu, naprotiv!; niti u pesmi zapete i tačke, naprotiv, naprotiv! M. B.
UI TITO TITO III
Sabahadin Hodžić:
____'KNJIŽEVNEINOVINE
e čvveggopepvooeoveee9vaB BB eee Pepeo dee
· OSMI BROJ
JAA BO ROVY lj)
/
Ć A O
eveerogoevevavbe eee ekpevpeseeeeeeVe eee eee... IOTIOIIOOIIIIIIII IK III
·
»KNJIŽEVNOSTI«
Ovih dana izašao je iz štampe osmi broj časopisa »Književnost«, Po svome obimu i kvakWtetu većine materi-
jala taj broj spada u slabije brojeve.
Ovog časopisa. Ima, međutim, nekoliko priloga koji zaslužuju da se našoj javnosti obrati na njih veća pažnja. U prvom redu to se odnosi na članak FR. Fincija »Kritičko delo Đorđa Jovanovića«; zatim na polemički članak Anice Savić-Rebac »Oko prepeva Gefeovog »Fausta« i na nekoliko interesantnih beležaka.
Fincijev članak »Kritičko delo Đorđa Jovanovića« pretstavlja prvi pokušaj u našoj poratnoj marksističkoj publicistici da se prikaže i osvetli, pa čak i situira u istoriji naše kriitčke mi sli, ličnost i delo Đorđa. Jovanovića. U isto vreme može biti da delo i lik Đorđa Jovanovića pretstavljaju i najsrećniji povod da se najzad priđe izučavanju pitanja i pojava vezanih za period između dva rata.
Gledano iz retrospektive, teško je naći reči koje bi sažetije i tačnije obeloežile lik i sudbinu Đorđa Jovanovića od onih kojim MEli Finci počinje svoj članak: bio je to borac. Zaista, ako se po delu poznaje čovek, onda se u delu Đorđa Jovanovića poznaje borac, Njegovo delo nosi u tom pogledu jasan pečat onih poletnih godina naglog narastanja revolucije u našoj zemlji, od 1986 do 1941.
Sve njegove studije i kritike pisane su u znaku borbe »levo i desno«, u znaku borbe za afirmaciju jednog is-
III ILI III III
- NOMEONDORN; „
MLINI KOD DUBROVNIKA
eeeesesesoeeeeeePRePBeeB 6689 PP yebegeepose eegee Bebe e 9BOBePB6eP9OB ee 89999 eP9 996990 B9PBR 996996 699996 97
SO aa |
O a
tinski marksističkog stava u pogledu klasičnog nasleđa i osnovne idejne Ozijentacije književnosti i umetničkog stvaranja uopšte, Proisteklo iz revo-
· lucionarne borbe, delo Đorđa Jovano-
vića je, uprkos izvesnoj jednostranosti i ograničenosti, i danas u osnovi sačuvalo svoju vrednost i aktuelnost.
Danas, naravno, u nekim slučajevima nije teško uočiti gde i kada je Đorđe Jovanović plaćao dug svome vremenu, ali se iza njegovih grešaka oseća čovek borac koji je u borbi 1 grešio, ali je u osnovi imao pravo. Te greške nisu drugo do u izvesnom smislu izraz nedovoljne razvijenosti revolucionarne misli, a i u njima se oličava napor đa se ona razvije. Zato što je taj napor bitno revolucionaran, što su njemu tuđi svako filistarstvo, kao i malograđanska razbarušenost, — delo Đorđa Jovanovića je zadržalo svoju istorisku, vrednost i živu privlačnost. Eli Finci je to dobro osetio i s toplinom prikazao.
Tiincijevom članku. međutim, mogu se staviti izvesne primedbe. Osnovna
i najvažnija primedba bi bila da je '
članak pisan na jedan opšti i nedovoljno određen način, koji mestimično stvari zamućuje. Pinci, na primer, o marksističkoj kritici, teoriji umetnosti itd. govori samo uopšteno, ne određujući bliže nosioce te kritike i teorije, njihove stavove i uzajamne uticaje, ono što je Đorđe Jovanović od njih primao i način kako je to primenjivao, kao ni ono što je on drugima davao, Na taj način pisanje o Đorđu Jovanoviću neizbežno je dobilo pomalo apstraktan oblik.
Interesantan je, i traži podrobnu i određenu razradu, Fincijev stav: »Očigledno je da jedno isuviše globalno poimanje realizma kao umetničke istinitosti bez obzira na smisao, karakfer.i značaj pojedinih škola, pravaca i stilova u realizaciji, podrazumeva jedan sasvim uopšten antiistoriski stav.
Ovaj stav pokreće niz teoriskih pitanja, ali ona u ovom članku nisu dalje razvijana, tako da je ostalo nejasno da li treba shvatiti tu formulaciju kao negaciju principijelne odredbe realizma kao određenog odnosa prema stvarnosti, odnosno kao vraćanje na poimanje realizma kao ove ili one škole, pravca itd.
Fincijev članak još ne pretstavlja široku i sistematsku analizu dela Đorđa Jovanovića. Svojim obimom, kao i izvesnim neobrazloženim stavovima i samo nabačenim idejama, ovaj članak zasad delujs kao jedna nerazrađena, ali interesantno zamišljena i postavljena skica.
Uz FPincijev članak u ovom broju »Književnosti« ističu se i dva članka o prevodima: P. Mitropana, o prevodima Ščedrina na sroski jezik, i, naročito, polemički i dobro argumentisani članak Anice Savić-Rebec o prepevu »PFausta«. Od književnih priloga interesanine su pesme Jovana Popovića i Janka Đonovića.
Deo posvećen beleškama u ovom broju je živ i interesantan, U Fincijevim osvrtima »Stvarnost i iluziie« treba istaći fragmenat koji govori o pojavi nekritičkog i nekulturnogs objavljivanja u izvesnim n9šim listovima rđave inostrane književnosti. Tu pojavu Minci opravdano označava kao nekakvu Kolonijalnu groznicu, jer se u nioj zaista ispoljavaju ostaci kolonijalnog mentaliteta izvesnih intelektualaca. · \ B. D.
———— — –·-—_ ---- _——- —-––-– - —5"_ –w ___ __ ____ __
BROJ 43
i
POO SA i
)
NOVI DVOBROJ „BRAZDE“ (BRAZDA, časopis za književnost i umjetnost, broj 7—8, godina IV, 1951, Sarajevo, glavni i odgovorni urednik Nika Milićević, članovi ređakcije Tlija Kecmanović, Mehmed Selimović).
Pored beletrističkih priloga (Au. tobiografija Ive Andrića, Uđi, umorni putniče Emila Petrovića, Konac dana Vladana De. snice, Tri svijeta, I čin, Ham~! ze Hume) koji, zanimljivi inače po nekim svojim momentima, uglavnom ponavljaju poznate kvalitete svojih pisaca, ovaj broj »Brazde« donosi { dva eseja (Petar Kočić Nike Milićevića i Stevan Sremac Mehmeđa Selimovića). .
Kako je kod nas poslije oslobođe. nja esej prilično zanemaren, ova dya eseja, zajedno s onima u ostalim našim revijama, treba pozdraviti kao samu pojavu, koja možda nagovještava oživljavanje ovog danas foliko potreb. nog oblika književne kritike i teorije, Ova dva eseja vrijedna su ozbiljne pažnje, pored ostalog i stoga što su u njima svi zaključci izvedeni iz materije, iz opserviranoga Književnog djela, njegovog društvenog ambijenta i strukture talenta razmatranih pjsaca; oba eseja lišena su, i to pot= puno, svake proizvoljnosti, apriornog mučenja materijala, što nije baš nevidljiva pojava u našoj predratnoj i poratnoj književnoj esejistici.
Po mišljenju pisca ove bilješke, esej N. Milićevića trpi od nesrazmjere u obrađi pojedinih komponenata Kočićevoga književnog djela. Tako je očevidno đa je Milićevićeva koncepcija Kočića daleko od toga đa bude sociološka, sociološkoj platformi posvećena je ovdje kudikamo veća pažnja nego »čisto« književnoj strani Kočićevoj;. Kočićevo vrijeme nacrtano je zaista oštrim i sigurnim potezima, analitično i živo u isti mah, pri čem su za karakterizaciju prilike doneseni i neki vrlo značajni a manje poznati podaci i dokumenti; u toj ocjeni vremena ima i nekih novih miz' koje
. divergiraju od do danas rečenih, Ali,
dok se čitajući taj dio mogla prirodno očekivati i jedna minuciozna obrada najvažnije, književne suštine pitanja, na tom »čisto« književnom terenu našli smo se najednom u suviše velikoj konciznosti, skraćenosti, fragmentarnosti, te su fako pojodine suptilnije opservacije i pojedine, i ovdje katkad divergentne, misli ostale nedovoljno i često tek nasumce obrazložene Pored pomenute, vrijednost eseja Selimovića, po mišlienju pisca ove bilješke, u prvom je redu u ftome što Selimović, otvarajući dublji uvid u često usko i netačno tumačenog Sremca ustvari na Sremčevu slučaju demonstrira problem tzv.
(Nastavak na petoj strani)
aaa 10 ==
još uzaludnije izlazi na rabotu, Kađ bezvoljno radi, više učini štete nego koristi. Pri povratku sa lova srio sam jednoga od ona tri starija čovjeka, sa kojima sam razgovarao juče. Sa njima je najteže. »Vršidba će skoro«, rekoh mu. »Kako bi bilo da na vrijeme popravimo ono gumno Andrije Jokičina?« »Zašto mi da ga popravljamo« obrecnu se on. »Zato«, rekoh, »što cijela ova polovina sela sa ove strane džabe uvijek na njemu vrše pšenicu«. On se malo trže. Osjeti i sam da se ne valja svemu protiviti. I na kraju pristade. »Ajde•, rekoh, »pokreni ti tu stvar, star si čovjek, ugledan, pamekan, svi te kao takvoga poznaju«. Obećao je,
Pravo da kažem ne znam ti ja mnogo iz toga rađa sa masama. Naučio sam nešto u armiji, ali jedno ti je borac-partijac, a drugo seljak — starac, zatucan svakim čudom. No, mučiću se nekako.
| 15 JUNI
Cijelu prošlu noć šetao sam oko kuće kao sumanut. Mnogo me boljelo ovo po lijevoj strani. Ako je tačno ono što doktori kažu da se ovo zrno šeta kroz mene, noćas je progrizalo neki komad tvrdoga mesa ili vrćelo kost. Pored svih bolova, buljio sam u mrak, kao da ga
prvi put vidim. Ne znam jeste li svi imalj prilike da gledate noć u Šinđonu. Nema ljepše noći na svijetu. Danju se užeže ovaj kamen, a noću sađu odozgo sa vrhova i dođu odozdo od rijeke sviježi vjetrići, pa se izmiješaju baš ovuda, igraju se ispred kuća, po krovovima, na gumnima, kao zečići, Oko njih se širi hladovina. Miriše ona ljubičica što se pčele mame
| njome. Ovdje ni kozolac ne smrđi. Ni ona najdivljija
fravuljina ne smrđi. Zarekao bi se da čuješ kako zri ' grožđe. Za pšenicu i da ne govorim, ona šušti kad dozrijeva. Nebo je tanko kao svileni čaršav, poprskan | žutim tačkicama i sa njima leluja nad tim noćnim | vjetrićima, kao da ga oni u igri dodiruju glavama. ____ Ispred svanuća ozeboh i legoh. Bol mi se pritaji i zaspah. Kad sam se probudio, bio sam mokar kao. da sam ležao u nekoj lokvi. Stake mi reče da je slao za
| mene onaj starac, sa kojim sam razgovarao o gumnu. | Poziva, veli, iz svake kuće po nekoga pod onu korćelu
| kod gumna. Sjetih se odmah što je po srijedi. ___Starac utuli cigaretu prije vremena, kao da je bio nestrpljiv, prokašlja se.i poče: »Ja sam ve pozva da
se nešto dogovorimo. Oni talijanski topovi razvališe
| ovo gumno pređ nama. a primiče se vršidba. Ovaj kraj
_ sela sa ove bande džade stalno je na njemu vrhao pše-
| nicu. Ja bih bio za to da ga zajedno popravimo. Sad
imamo vremena, nije se još ni počelo žnjeti, pa da priforcamo svi i da to svršimo. Ako se, slažete, dobro i jeste, a ako ne slažete, kažite«.
Čuh kako neko krijući progovori: »Bogomi nije to iz tvoje glave«. »Ne, bogobMi, no iz pametnije nw što, je ova moja ilj ta tvoja« — odgovori mu starac kao iz
uvrijeđen, ne htjede ništa da uvija nego završi ovako: »Ovo mi je sinoć predložio Risto Savov. I tu sam se obrukao. Odmah mu se usprotivih: zašto da ga cijelo selo popravlja«.
Niko se nije protivio poslije ovoga. Računam da je ovo lijep početak. Čitav dan sam bio zađovoljan od toga. Glavno je da se počne nagrizati ovaj đavolji zid nepovjerenja starih ]judi u naša nova i mlada nastojanja, koja oni, onako u sebi, ne ocjenjuju kao štetna, ali im se teško odvojiti od onih njihovih navika sa kojima su se rađali i umirali, svjesni ipak da u njima treba nešto mijenjati da bi život bio bolji. S druge strane, oni nekako vjeruju da pametno može da nešto
učini samo starac ili čovjek od položaja. Sve nas oni smatraju mlađarijom, pa makar imali i sijedih u kosi. Čisto im je krivo što moraju da primaju kao dobro i pametno ono što mi stvaramo. Sve je to neka sinja, zadrta tvrdoglavost, koja buja na ovom kamenu, zasebna i čvrsto pripijena uz njega i treba će mnogo vremena da prođe dok je od njega ne odlijepimo i iskorijenimo. Ali važno je da ja i moj drug udarimo sjekirom u trup nekoliko puta jako, kako bi drvo zinulo i otvorilo se mjesto za klinove, a kađ oni što dolaze iza nas unesu sebe u te procijepe kao mlade snažne klinove od krvi, mesa, pameti i volje, razbulaće ovu zaostalost i razbiti čvorove, 275 i 16 TUNI
Po jučerašnjem dogovoru predviđeno je đa rađ na gumnu počne jutros u seđam časova, dok je hladnije. Ja i Stake smo došli u šest i donijeli: ja ćuskiju, a Stake malj. Što ja znam, može se desiti da narod dođe bez alata. Skoro tako i bi, ali kad vidješe da sam ja donio svoj, počeše se vraćati kućama da i oni donesu. Usvojiše moj predlog da danas raščistimo onaj lom od krša; da izbiramo ploče koje su ostale zdrave i da razmaknemo sve malo dalje od osnove gumna. Imali smo dosta posla, više no što se mislilo. Ali se i radilo dobro. Primijetio sam svega dvojicu-trojicu kako zabušavaju, kao po dogovoru, Našli su se zajedno oko jedne jedine ploče, koju jak momak može sam odnijeti dokle hoćeš, a njih troje ne mogu. »Ajdđe da vam pomognem«, rekoh, Nikakve teškoće. Poslije su radili nešto bolje, jer su se, izgleda mi, malo zastiđeli. To je dobar znak, alı ipak vidim da od njih za dugo neće biti mnogo koristi. No, doći će dan kad ću im to što o njima mislim moći javno da kažem. Sada još ne. Ne smjjem tako naglo. :
Za rad ćuskijom treba vještine, a ja zapeo na sna– gu. Nategoh se da izvalim jedan kamen i nešto mi puče ispod lijeve sise, duboko unutra, i izgore kao vrući
nož. Iskočiše mi zvijezde pred oči usrijed bijela dana.
Sad se ne mogu lijepo ispraviti, no sam se nagnuo na jednu stranu, kao da me kap ubila, Ali ne mari ništa. Lijepo se počelo. Danas sam vidio da će se moći napraviti i mnogo drugoga. Naumio sam da odmah po-
slije završetka gumna, zajednički nekome pokrijemo kuću. Zatim ću pokušati da zajednički žnjemo i vršemo pšenicu. Toliko će biti dosta za ovo ljeto, a u jesen ću se mučiti da ih privolim. da zajednički lovimo ukljeve. Poslije će jedno iz drugoga izlaziti. Računam da će se tako napraviti sigurna osnova za jednu zadrugu.
Steglo me opet ovo sa lijeve strane pa moram-leći i bez večere. Stake misli da je 1o od umora, pa mi zamjera što se presežem ovako iscrpljen ratom i njegovim teškoćama. Učini mi se da joj vidjeh suze, kad odbih večeru, Ona ih krije vazda, kao zmija noge.
17 JUNI Sinoć legoh ranije, da bi mi se smirili bolovi.i da bih zaspao, ali čim legoh, uhvati me Sava Kovačević. Cijelu Moć nije mi dao da se odvojim od njega. Mio mi je i u snu. Svu noć smo skakali po Bosni, Hercegovini, ovuda po Crnoj Gori. Čak i onuda gdje ni na javi nijesmo dolazili. Sava, trima kao što ga je bog dao, skače ispred mene još više nego kad je bio živ. Udaramo na kolone, na bunkere, opet na Prozor, na Javorak. Sava skače na tenkove i sve me kori da sam kukavica. A meni ono teško, ali ne mogu ni riječ da progovorim — la u snu uvijek.
Jutros mi zvoni glava od svega toga, Izgorjeh u
živome ognju, Htio bih da se dignem, jer mi se čini
da je već prilično kasno, zadocniću na gumno. Vidim Staku kako prijući plače na vratima i čujem neki žagor pred kućom. Pitam Staku je li davno svanulo, a ona kaže da je sunce već na zahodu, nego čekaju da još malo zahladni dan pa da me voze. Začudio sam se, no ne uspjeh da se objasnim sa Stakom, jer uđe sekretar sa Rijeke i sa njim kapetan, vojni ljekar sa Cetinja. Objasniše mi da imam vrlo visoku tempera=– turu i da sam se do malo prije previjao od bolova: Zbilja ne mogah ni da mrdnem čitavim tijelom od pojasa gore. Iza sekretara smiježi se onaj starčić, sa kojim sam udesio da opravimo gumno. »Jeste li napredovali što danas?«, pitah ga. »Ne brini ništa, kad se vratiš, gumno će već biti gotovo«, odgovori mi on, I
to mi bi ka6 da mi stavi nešto slatko u usta,
Protivio sam se da me nose, jer me nijesu ni u Ali nijesam mogao ni koraka da napravim. Pronijeli su me između seljana, koji su svi zajedno došli sa gumna. Primjetih i one zabušante. Učinilo mi se da su me gledali kao i svi ostali, A ostali su me gledali kao da se opraštamo zauvijek. E, budale jedne! Ne znate vi što sam ja izdržao. Nije ovo ništa. Vjerujem, da mi se ovo desilo negdje na položaju, išao bih kao najzdraviji — isto kao kad su me ı
Sutjesci nosili,
ranili. Pod kućom, na džadi, uniješe me u' sanitetska kola
U prvi mah uniješe me i u bolnicu na Cetinje. Pri prolazu preko Rijeke nijesmo se dugo zaustavljali.
set ljekara je bilo oko mene. Pregledali su me na razne načine. Rekoše da će morati da me operišu sjutra. Neće da mi kažu zašto, ali im čitam na licima da je stvar ozbiljna i pitam se, u sebi, šta to može da bude. Uostalom neka bude što god hoće, smrt neće, a za drugo me nije briga.
Laku noć. Ne boli me ništa, pa đako zaspim.
18 JUNI
Jutros bih preskočio par volova, tako sam lak. I, da mi neće reći da sam se uplašio od noža, sad bih pobjegao iz bolnice i pravo na gumno. Ja mislim da je ova lakoća posljedica one injekcije sinoć, U Sobi kod mene nema nikoga, sem jeđan komadićak sunca, što je probio kroz zatvoreni prozor, leži mi preko prekrivača na samim koljenima ·i grije me kao mačka. Mrđnem nogama, kao da hoću da ga otjeram, a ono nikud s mjesta. Pade mi na um ona bolnica u Vrbničkom potoku 1942 godine, kada smo se povlačili za Bosnu i kad sam ležao tu prvi put kao ranjenik. Kakva razlika? Ovdje soba, bijeli zidovi, a onamo pusta planina, koliba puna dima i čađe. U tome operaciona sala. Operišu doktori Stanko Martinović Mujić, stari Jošan Bulajić. Kiđaju noge, ruke; rasijecaju stomake — sve bez opijuma. Sada se ježim od grozote, ali onda ništa nijesam mario, To je valjda po onoj: kako Je čemu vrijeme.
OUR NE: znam đe je Stake. Žao mi je što je ne viđeh jutros. Sigurno joj ne dozvoljavaju da uđe kod mene. Možda joj nijesu ni rekli da će me juiros pod nož. No i ako joj nijesu rekli, znam lijepo da se sada negdje zavukla i plače, u blizini bolnice, Bogomi je silna to
žena. U ovoj raboti što sam počeo ispravlja mi jaram |
kao da je muško. A ima i vremena — ne smetaju joj
više djeca. Suzu za njima ne vidje joj niko sem meney |. a preda mnom se isplače, pa mi je nekako još svoj- |.
nija i milija. Mučila se dugo dok se nije ukanila da me
pita hoćemo li imati više koje dijete, Odgovorio sam |i
joj nešto, čime sam je i utješio i još više rastužio, No. to neću da zapisujem, Ne bih zapisao ni ovo njeno pitanje, da me nije začudila, jer vi znate kako su stideće ove naše starokovne žene.
Evo dva bolničara uniješe nosila. Gledaju me i |
Smješkaju se, Nemam razloga da se i ja ne nasmi-! jem. Pitam bolničare, hoće li me poslije operacije donijeti opet na ovaj krevet. Oni kažu da hoće. Dobro je. Ovu svesku stavljam pod jastuk, jer se još neko
čuje pred vratima. Čim me opet donesu, nastaviću. |
Donijeli su ga poslije nešto više od sata, ali nije
Više bio svjestan 'ni obećanja da nastavi zapisivanje ||
U ovoj staroj svesci, niti čega drugoga. ~ . Kuršum se bio probio u oblast srca, Na jastuku pod kojim je nađena ova sveska, glava
Rista Savova počela je da se hladi malo pred špušta- |
nje sunca niz leđa onoga starca u dimu od duvana,
Sad je već ponoći. Jedva me ostaviše samoga, De- kako on nazva Lovće . n,
puške, »A koji bi ti?« Niko se ne javi. Starac, kao malo
| _— —_ --_— _——— _ _ _ ___________
= — ———_---— O— ___ _______ ____ ___ __ __ ___ ' : —