Књижевне новине

|-

| mjihovo

\

\ \ '

| | |

va |

| bleba i profilima kao sa egipatskih ·

Be UOL

0RayasRRAeeeevooeeeseeBBeBe ee eee BP eee » LUIIIIII II II III II II III III IIIIIIIIIIJI g odavesyesoosoeseeootevebeoyeva0eop eee 98669 6999099P9A8DP SB aabaoobvagoobasbobevevyaee9 eee 9909 e oeevyasevkeobeoyobasesevogoapoonosooge0oo00yaieo

"0 NL, FR NR 9.0 VO) ZORE PETROVIĆ

! Posle valjda trideset godina slikarskog rada, Zora Petrović se prvi put zaustavlja da bi se u jednoj velikoj retrospektivnoj izložbi Oobazrela na put kojim se ispela do svoga mesta u umetnosti. Van 6umnje, u svojoj generaciji, ona je autentični pretstavnik one loze koja se začinje »Srb-devojkom« Katarinom Ivanović i preko Mine Vukomanović i ·Nađežde „Petrović opredeljuje onako časnu ulogu ženi u Bgrpskom slikarstvu, Van-sumnje, isto tako, retko bi ko danas mimoišao mjeno ime kad bi mu nekim slučajem zalprebalo da sa što manje imena obeleži što uži krug nosilaca predratne beogradske umetnosti, Nadajmo se da će takav sud o njoj ostati i wubra i ubuduće.

Tako retrospektivna, ova izložba ne daje potpun pregled njenog razvoja. Bamaćamka, prirođena Beograđanka i to u toj meri da će se valjda u svakoj kući koja sebe naziva beogradskom a koja je skupljala slike naći poneko platno signirano njenim debelim inicijalima — Zora Petrović se formirala neupadljivo ,između Beograda i Pešte, uz Mara Murata, Milana Milovanovića, uz Ljubu Jvanovića, uz ostarelog profesora Deak-KEKbnera na Peštanskoj akademiji. Kraće vreme provela je i kod Ištvana Retia, jednog od nekadašnjih osnivača mađarskog barbizona, u Nađbanji, U svakom slučaju udeo nastavnika * pomagača u mjenom formiranju ne bi trebalo preceniti., Ona se, ne hvali sečanjem na akademije; sa njih je DpOonela, kao i mnogi slikari, nelagodnau uspomenu da je s mukom i nategom. morala sama pabirčiti ono za šta se nadala da će joj 6e u školi oberučke pružiti.

Na izložbi neđostaje skoro cela njena početna faza, čitavih deset godina rada, Platna su propala, ili bar ona ne zn gde su. Ostao JjOj je samo jedan Btari požuteli album orteža, ali ni jedan od njih nije izložen. Šteta. Koliko se meni čini ima ih vrlo lepih, nimalo školskih, onakvih kakve profesori obično nekad nisu voleli, a #oji za jednu retrospektivu sadrže više podataka ' rasvetljavaju ličnost jasnije nego dva tri izložena rana portreta, korektnija, veštija od njih u tonu, u modelaciji, u onim opštim elementima Školskog znanja, krasnopisana i u SUBlini još bezlična. Dođuše oni figuriraju samo kao jeđan vrlo kratak predgovor nečemu što će biti izraz i te kako: glasan 'i jasan' jedne “slikarske ličmosti Mojoj bi se moglo osporavati sve drugo pre nego individualnost.

U malim biografskim noticama 'co"e su o njoj izašle, u novinama, u enciklopedijama od Stanojevića do Time-Bekera, mislim nikad nije propušten podatak da je 1925 8. studirala. u Parizu, u ateljeu A. Lota, Legenda o tim »studijama«, ma koliko bila netačna, nije sasvim lišena osnova. Doista se Zora Petrović, ko zna kojom zabludom, našla jednom u Lotovom ateljeu, pokušala nekih mesec dana da se nagađa sa čuvenim peđagogom, da se. nateže sa računanjem o poretku površine, O ravnotežama, o formi i mestu svetlosti, — a onda je odjedmom i zauvek nestala kao neko ko panično beži od smrtne opasnosti, Anegdota sama po sebi ne bi bila nimalo važna kad ta priča o studijama ne bi sugerirala onaj paradoks koga nema: da je Zora Petrović prošla kroz disciplina „kubizma i ceo onaj nauk mislilaca „kalkulatora i geometričara od Učela i Piera dela Frančeska, Žorža de la Tura i Pusena, do Sezana i konstruiktivista. Sa tih izvora Ona nlje srknula. Ma koliko da je propove” dao »romantizim u osećanju» A. Lot bi se ošetio teško poraženim kad bi morao priznati Zoru Petrović makar samo za Svog bivšeg učenika. Njeno slikanstvo, celo od instinkta i samo ođ inmstinkta, koje nekompromisno isklju. čuje cerebralnost kao ulje vodu, njen temperament saV od trenutnih eksplozija, nespojiv sa meditacijom, Sa

nim „dozrevanjem osšečamja 1 uz” budljiva lepota koja nju zagreva stoje „doista kao antipodi prema apstraktnosti, zakonitosti čije : iy mule dokučive, poeziji misli, u krajnjoj liniji prema onoj raislenoj lepoti čiju su harmoniju antički Grci pripisivali muzici Apolonove lire.

U radu Zore Petrović upadljivo 5e razlikuju dva perioda: stariji i posleratni. I jednom i drugom zajednički su monumentalnost &tila i —6 pojava nažalost retka u našoj novijoj umetnosti — ljudska figura kao osnovna slikarska tema. Mutva priroda, uglavnom cveće, takođe je zanima. Pejzaž, ono Što dominira na izložbama koje viđamo, sa ove je potpuno Otsutan, Dva mala akvarela sa predelima, za_l1utala na Sporednom panou ša crteži-

ma !' &kicama, toliko 8u nevažna da otsustvo ne bi niko osetio, _ kao Što ni njihovo prisustvo ništa ne kaže.

Stariji period, to je dobro poznati per:od mukle skale, harmonija koje

polsećaju »na pevanje sa zatvorenim ·

ustima«, tavnih, niskih tonova, smeđih okera, Oolovnog sivog, lugašenih svetlosti i bujne, dramatične paste, period koji joj je izneo ime na glas. Aldtovi, skoro zaboravljeni u nas, kao da je ljudsko telo nedđostojno da se slikar na njega vrati kad se jednom manuo školskih vežbi, grupa-Giganki, vranokosih, sa kožom boje pečenog

| mastaba, »Ciganka sa žutim čarapa“ . ma«, onako kratko i polpuno definiBama u 6vome temperamentu, u SVOm

ya a

. ženi sa plavokosim

su daleke {OT-,

Speciičnom, naivnom i

vulgarnom ukusu, lepi »Dvostruki portret« iz beogradskog .Umetnič-

kog muzeja, reprezentu_ ju njenu predratnu fazu. Nažalost na Ovoj nadohvat pripremljenoj izložbi sa nezategnutim platnima nisu izloženi mnogi radovi koji bi podigli sliku ove epohe, a figuriraju mnogi kojisu se slučajno zatekli, Dva platna, izvrsno »Cveće« u vlasništvu Isidore Se- | kulić i ona. kompaktna, divno povezana i bogato slikana» molska i pO- ; red izvesne krutosti, »Devojka sa korpom jabuka« primerci su njenih visokih, najsreMmi_ · jih trenutaka.

Drugi period je trenuino od još većeg interesa, jer Ba Drvi put vidimo u ansamblu koji obuhvata niz dela dosada, bar u Beogradu, samo pojedinačno izlaganih. Zora Petrović se posle rata osetno izmenila; u nekoliko i po motivima, naročito, u paleti, Paleta se razdanila, na mjoj Su zazVUčali žuti, riđi i violetni tonovi, a&vetle ,nianse ji: bulctavi akcenti. Neka probuđena vedrina kao da je izbila is pod smeđe i sive kore koja Ju Je pritiskivala. Zora Petrović se oduševljavala bogatstvom živopisne provincijalke iz Pirota, Skopske Crne Gore, iz okoline Beograđa, Banaćanke. Platno »Makedonke« plamsa u zvucima ciklamnih, purpurnih, oranžastih i zagaSito zelenih boja šamija „anterija, vezova, i u toj muzici uzavreloj od radosti — ne” mi pogled i skoro krut u svojoj krotkosti stav starice u debelim čarapama od šarene vune, toliko rečito poemtiranim na Ovoj slici. Ponekad su te nošnje samo divni kostimi Oobučeni Tadi slikanja, kao onaj sličan krilima noćnog leptira, sa belim okcima, na dečkom, pred čijim nogama stoji drveni konjić sa Tiđom grivom. Svejedno je ova &lika, po lepoti ukrasa i onom neobičnom Dp&ihološkom kontrastu između strašnog, skoro haluciniranog, SuvoB i lepog lir

ca majke i pitome, osećajne, pomalo u'·

Žora Petrović: AUTOPORTRE pozadinu potisnute fizionomije njenog negovanog dečka, jedna od najpregnantnijih ma izložbi. Taj humanizam postao je u jednom trenutku islinsk dubok. Na slici sa ponešto maloqtamskim nazivom »Prijatelji« našli.kan je mlad, beo pas, malo smušene lave, radosno štene uvek potovo da potrči za bačenim kamičkom. Njega drži rukom tragična, grbava devojčica u roza haljini, hladnih, kosih očiju, lica OZbiljna, isuviše rano sazrela, isuviše tečita. Slika kaže više od naslova. Kao slikarija, kolorit, ton itd., ona ne spada među najbolje čak mi na ovoj izložbi. Kao čovečanski dokumenat, po direktnoj i lakonskoj reči kojom je drama iskazana, ona evocira sećanje na najbolnija, najneutešnija platna Velaskezovih dvorskih luda i kepeca.

Nesumnjivo kođ svakog umetnika

slike dobijaju jedna od druge kad se zajedno izlože. Kod Zore Petrović slu-

Duušan Vlajić: »BANE« . (pastel), |

\

Zora Petrović: I DRVENI KONJIĆ

DETETOM

MAJKA SA

čaj je upadljiviji nego inače. Njene slike čine direktne pozajmice jedna drugoj preko ramova. Izolovane, One "če na fragmente. Zajedno izložene one se nastavljaju kao delovi nekog prostranog, u celini nesačuvanog Tri? za, kao rukopis u kome šUu se pogubile strane i poglavlja, ali preostali odlomci pripadaju istoj celini. Glave, koje biste pri pojedinačnoj analizi mogli O” sumnjičiti da su pomalo sumarne 1 proizvoljne, u ovom nizu postaju fizionomski izvanredno raznOovrSDe, stavovi i pokreti još više ožive, a što se boja tiče, čak i pri ovakvom slučajnom rasporedu, ima delova zidova pde slika doslovno vroširuje i iompletira drugu. To čini da ova izložba polrese kao freskama 15. ani brod neke crkve i da kao retko koja zabruji zvucima nekih nečujnih orgulja i dočeka vas horovima boja još pre nego što se pojedinim platnima priđe. Prostor i jeste ono što ta platna traže. Izbliza razgledana, analizirana Mu okviru pravougaonika koji je određuje granice, retko koja od tih furiozno namazanih površina nije bez nmeravnina o koje se oko, naviklo na sliku sproveđenu od ivice do ivice, ne bi spotaklo. Red i disciplina svakako ne spadaju u virline kojima se Zora Petrović ponosi, pa prema tomeni ostalo što iz njih proivilazi: marljiva obrada „ekonomija sredstava, crpljenje maksimuma iz nađene mogućnosti. Njena naglost često je navede da prejuri i preko onoga što bi trebalo možda lagano preći, da na” govesti samo i onde gde bi trebalo definitivno ubediti, ponekad čak i da prgavo stavljenom gužvom sklupčanih poteza zapuši prazninu kojoj balo naći istimsko' rešenje. Izloženi »Ležeći alt; na primer, jak, jasno koncipiran, valjano postavljen, nacrtan, pun u formi — u donjoj partiji, postane kolebljiv, pomalo zabašuren i skoro amorfan u partiji grudnog koša i spasen samo onom vatrenom fugom koja seva po celoj slici.

U mnogom potseća Zora Petrović po svojoj slikarskoj prirođi ma svoju imenjakinju Nadeždu Petrović; u O5obinama koje bi se mogle nazvati ne-

dostaci još više nego u drugim, a na-

ročito u jednom pogleđu: što fi nazo” vi medđostaci čine sastavni deo jedne pikturalnme logike kojoj bi se uzalud mučili da pronađete ključ i sistem, a koja kraj svega postoji. Nešto nalik na pramen sedđih vlasi u kosi pojedinih mladih osoba, bez koga bi ličnost izgubila svoju fizionomsku crtu. Suština te njene slikarske prirode je da ume da se zanesše i da plane; da ume da udahne raširenim nozdrvama ono što je opija i da svoje osećanje iskaže plahovito, rečnikom · wvojim, bez tuđinskih reči, neuglađenim ali nikad neiskrenim,

Nadežda Petrović — da se vratimo na njeno ime — u jednom prikazu jedne izložbe priželjkivala je da kod svojih drugova slikara vidi istimsikcu dušu njihovog &likar&tva, »njihovu Uumetnosšt neumivenu i neočešljanu, nespremanu za izložbu.« Umetnost Zore Petrović bi joj u punoj meri pričic nila to zadovoljstvo. w

Momčilo STEFANOVIĆ

Dušan Vlajić: AUTOPORIRE

(kreda),

RNJIŽEVNE!NOVINE Jod SR 2 (GR NJ JA OON TARI A

· štva, bilo ujedno i pul

bi tre-.

U NE:

ZAROBLJENIŠTVO – DUŠANA. VLAJICA |

Dužan Vlajić spada U slikare koje nam je ra: otrgao. Njegova rana smrt dolazi neposrednc posle oslobođenja, 20 ju na 1945, kao posledica gladi, bolesti i krajnje igerpljenosti u zarobljeništvu. Međutim, dok je rat druge umetnike (kao što su Bogdan Šuput, Bora Baruh i Jurica Fi bar) odneo ne davši im ni da zabeleže svoju reč o njemu, ne davši da nam ostave koji utisak iz toga pakla. Dušanu VJajiću je doba rata, do_ ba njegovog zarobljeni-

neverovatnog uspona od nepotpunog izraza mla_ dog slikara, koji Više traži i voli umetnost ne-. go li što je sam stvara, do izvanredno zrelog moćnog umetnika. Rodio se u Šapcu 20 avgusta 1911 godine, gd mu je otac bio sudija pa je sledeći mesta službovanja Svoga oca AVI veo kao dete u Beogra du, Velikom Gradištu pa opet u Beogradu, gde” je 1999 završio srednju školu, a 1934 diplomirao kao arhitekta na Teh= i ničkom fakultetu. Pred javnost izlazi prvi put 19935 na Jesenjoj izložbi i otada, pa do rata, učestvuje redovno na Prolećnim i Jesenjim izložbam9, kao i ma dvema izložbama grafike. Mada je u osnovi samouk, njegovo prvo slikarsko formiranje je vezano za atelje g. Jovana Bijelića, koga je smatrao svojim profesorom. On se +u upoznaje i sa Nikolom Graovcem sa kojim sklapa osećajno i slikarsko prijateljstvo. 19936 on izlaže sa Bijelićem i Graovcem u Umetničkom paviljonu. Njegove donekle ekspresionističke eli. ke su tada sivaroane delimično pod ; um uticajem učitelja, mada su ima le mjimiju ali i manje smelu oboje” nost od njega, a delimično iz pobrebe izvesne wuočljive marativnosti, naročito tamo gde je bilo ljudske figure, na? rativnosti koja je dolazila od inieresovanja za karakterizaciju ljudi ili posla koji su predmet slike. ' Gođine 1940 izlaže u dva maha 6a pom desetorice, 8Ve mladih slikara, u Beogradu i Zagrebu (pored nieBa još Danica Antic, Graovac, Nikolajević, Ribar, Ljubica Sokić, "Trumić, Šubut i A. Čelebonović). Na tim izložbama Vlajić se pokazuje više kao slikar blagih i prijatnih harmonija boje, nego li kao posmatrač izraza sli. kanog predmeta. Kao da je hteo da stekne veću suplilmost u boji posle svojih prvobitnih traženja u crtežu, kojima se bavio u doba izlaganja sa Bijelićem. Ova blaga koloristička traženja nisu ga dugo apsorbovala, On počinje u drugoj polovini 1940 da sliika mnogo Wmelije i čistije nego što je to do tada činio i on sam se oseća slobodnijim prema životu i sigurniji u sebe. To je momenat kada daje :*avkku ma službu u Ministarstvu 6aobraćaja, gde je dotle radio kao arhitekta, nažalost svega na nekoliko meseci pred izbijanje rata. '

'U razdoblju. u kome je pored &VOBS gvakodnevnog službenog rada korisno sve svoje slobodne trenutke za slikarstvo, Vlajić uspeva da pređe čitaV jedan umetnički put i po količini i po shvatanjima svojih slika. Taj njegov strasni rad, koji se prilično bogato odvija mimo svih životnih prepreka, pokazuje sa koliko je unutarnije po” trebe bio povezan i koliko ga je morao sputavati, dok je iz dana u dan, godinama, vredno išao u kancelariju. 'Mi to ovde ne bi ni spominjali, da ne doprinosi objašnjenju stvaralačke eksplozije do Kkoje.je docnije došlo, makar i samo na listićima hartije, bez slikarskog „materijala, u teškim uslovima zarobljeništva, kroz godine kada u tome momu teškoća kao jedinu pozitivnu stranu možemo Spomenuti otpađanje wremenske prepreke. Vremena je bilo... /

Međutim »sa materijalom ovde su veškoće velike«, piše om Nikoli Graovcu i kolegama iz grupe 8 marta 1943. „Zadnje sam slikao ikonostas za logor, tada sam imao boja koliko toliko. Sada ih nema i gotovo nema izgleda da će ih biti, te sada crtam

Dušan

Vlajić: (ulje)

Deoboseobesoeevevosavaoooapasoopove svoe ose eee“ 0“e“e

Dušan Vlajić:

AUTOPORTRE

PLO POMNO, 73

o(seosoodbeo.ekuouoveooooooeooo0booe0eeoogoobeeeooooo ooo eeoespoogoeooeooeono eo

KOMPOZICIJA »GRUPA U TAMNICI«

u olovci, većinom drugove iz logora i grupe”, Ujedno je to Ono što je od Vlajića ostalo i radi čega ga smatramo velikim G6likarem. Doduše nisu tu samo radovi u olovci, nego ima 8akvarela, ulja i pastela, već prema tome do kakvog je materijala, s Vremena na vreme, Vlajić mogao doći. Ali kolikod da su sredstva bila skromna i nestalna, jedno nam je jasno kad pogledamo galeriju portreta njegovih drugova iz logora, Vlajić je u zarobljeništvu našao snagu da oštro i duboko pogleda u sebe i oko sebe. Dvostruka je bila ta njegova duhovna snaga, jer se do krainosti sabrao i ponirao u sebe da tamo nađe rešenja žŽČjsto dok je usto i tim jače, zapnažao Stvar nost oko sebe. Psihološki izraz ljudi nije nimalo odveo u grimasu, mada gn je tako JakKGc zahvatio da sadrži i životni-tok onoga kojega slika. Mi igkreno patimo kad vidimo lice OZbiljnog starca koji stojički podnosi

Život 737513 vbr. 10%),

ia

sktiičeni

Dušam Vlajić: »BOG ISTINE«

(ulje)

ier nam se natura misao da mu niRkaho nije mesto tamo iza žica, misao koju je verovatno on sam mutao da ima: »zadnje godine, pa ovako prolaze«. Nije mesto u ropstvu ni onom što liči na vizantiskog mudraca (br. 9), visoka čela, ni onom što nesrećno i unezvereno gleda, ni onom za koga osećamo kako leži u groznici (br. 40), mada mu je naslikana samo glava. ni mnogim drugim na kojima se OSsoća almosfera i umor ropstva. Sve je to užasna nepravda; ljudi godinama čame dok u njima ima nešto duboko, nešto što vredi i što će možda propasti iza žica!. Eto to je utisak koji nosimo sa ovih &lika. Nas odasvud gledaju oči: oči tužne, oči pametne, Umorne oči, a među njima oči širom okvorene, duboke i crne koje su sve ' to gledale i ubrale.

Autoportreti Dušana Vlajića zaslužuju osobitu pažnju jer preko njih možemo da sledimo 'put i sistem kojim je išao ka koncentraciji umetničkog doživljaja i svu lepotu njemu svojstvenog realizma. Ima tu poste penosti u poniranju ka dnu slikarskog problema čijem je rešenju težio. Počevši od „slike u jednom jedinom mrikom font (br. 29), gde unosi sa“ .mo jasnu modelaciju glave i potpuno hvata izraz svoga lica, on prelazi na Štedljivu upotirebu boje sa elektom jače ' zvuka i plemenitije materije, ne gubeći svoju muodelaciju i stvu. Dok desetak njegovih slika, naizraz, Zatim, svaka površina u modelaciji dobija svoj ton, njihov se broj penje, zvulc postaje jači i puniji. A kada dolazi do pastela (br. 28, a naročito br. 27), svetla boja je tako smelo upotrebljena u alternaciji sa Crnom, đa prusto svetli kao kad imamo pred sobom vitraž kroz koji prodire svetlost. Pu je ujedno i najjači zvuk njegove, umoetnosti. Možemo slobodno reći: tu je takav domet da je u potpunosti ostvaren veliki cilj. U tome iremutku, verovatno, on sc opet Dpogledao u ogledalu, čitav, kalco sedi izdužen i mršav i učinio se sam sebi kao duh, kao bolesnik koji nije više sasvim na zemlji (br. 87). To je mala slika, bez ikakvog ulaženja u detalj

umetničkih problema,”

ateveesaooveRebvavoeveboeeBAE

(1

a PM, |

.

fizlonomije ili tela, ali iz nje ipak | emanira sadržaj bolesti i. bliskog

kraja.

Ovo što je rečeno za autoportrete

odnosi ·se i na ostale slike, koje slede isti put, mada je većina izloženih radova iz 1943 godine, tj. iz najzrelije i kolorisličke faze. Do kulminacije snage i izraza dolazi u nekoliko por-

treta u pastelu i ulju idući ka kolo rizmu za koji je karakteristična podela predmeta, najčešće glave, na raV“

ne površine — dovoljno velike đa se oseti čvrstina konstrukcije i ne pre” terano uopštene da bi bilo opasnosti. po sličnosi — površine koje se jedna od druge jasno razlikuju zvukom boje. U svemu tome, ono što se retko nalazi i što daje izuzetnu umetničku vrednost večini tih dela, je apsolutna valerska tačnost i pored smelosti

u izboru boja. Štn to znači? Uporedi- .

mo za objašnjenje već citirani autoportre (br. 24) gotovo u jednom sa docnijim kolorističkim slikama. Količine svetlosti i tame na pojedinim površinama te glave odgovaraju realističnoj zamisli slikara, one sU“ gerišu realni život, a ne ornamenat ili san, Izražajno sredstvo je tu jednostavnije, jer se svetla partija dobija mešavinom bele boje u opšti ton slike, nego li kad posle toga te Dpovršine bivaju različito obojene.

snaga Vlajićeva je u tome Što je razvio upotrebu snažnih, različitih boja na svojim osnovnim površinama, ne

gubeći ništa od tačnosti odnosa svet-

losti i senke, od tačnosti nagiba ili udaljenja površina jednih prema drugima. Ne gubeći takođe ništa od ljudskog izraza koji ga fascinira, on dolazi do rezultata đa je taj izraZ, to humanističko u njegovom delu samo još snažnije istakao.

Što se +iče crteža, oni su. nužni pratilac i solidam oslonac mšjegovih slika. On im pridaje ulogu za koju su mu ustvari potrebni: a to je, pajčešće, da čisto i majjednostavnije obeleži 'Mugao i prelaz pod kojim se osnovne DpOovrTšine, na koje je svedena glava, među. sobom sastaju i da uhvati izraz lica, uglavnom krov oči. Zar oči nisu Ogledalo duše?

Skromnost dimenzija Vlajićevih ra“ dova i skromnost sredstava kojima 5u ostvareni ne znače da su fo dela manje vrednosti. Njegovo ukupno delo je usled, toga manje “klatantno, manje upotrebliivo u dekorativne svrhe, ali ono ništa me gubi u svojoj vrednosti za maše slikarstvo. Mada ono deluje kao skup fragmenata jedne ve}ike kormponicije Roja bi tek trebala da dođe, onp i ovako, neizživljeno do kraja, imas svoju koncepciju i ukazuje na jedam put, koji je možda naizara» viji,u nnš-r slikarstvu. Sam Vlajić je takođe te svoje radove smatrao kao pripremu za mešto što će docnije ostvarili. Tz izložemih skica mučenja vidi se đa je razmišljao O komnpozicijama koje je smerao da rađi posle rata, u slobodi, a iz njegovih pisma proizilazi uvek isto: »Ja pomalo ra đim, želio Ih više, ali sredstva, prilike i ovde kao i tamo to ne dozvo" ljavaju. Jeđino teši da iđu dami kada ćemo sc još predanije posvetiti radu«. Ili, 2 decembra 1944, posle oslobođenja Beograda: »Mi smo rado" sni i sretni, vi već znate zašto«. »SkOro će i dam: kađa ćemo se SVOjsSKi prihvatiti rada i slikanja. Kako željno se to očekuje. Ja sad malo radim. Nešto sam opet oboleo. Ovoga puta su me noge izdđale i fo se krećem.«

U romanu Do viđenia u oktobru Oto Bihsli-Merim porinje Vlajia: »On ga je sre» u onim {eškim danima gladovanja, kađa se posrćući Vukao, uvek u nekom stanju klonulosii, stalno 434r m/liiv, što je Osluvljalo uti" sak- pripremana za smrt. Sedeo je u hladmoi byzraci, u svom »ateljva«, sa umornim amsmenhor čoveka koji se lišžava sveg materijalnog, ali koji je pun nezasiljive žudmje da istraži i izrazi sve pojave i suštastvene forme života.«

Za našu umetnost, tragedija njego” ve smrli povezana je sa još jednom nesrećom: većina njegovih radova je propala u toku rata. Ono što se sa" čuvalo je uglavnom sadržaj dva Da” keta koja je iz logora poslao 1943 svome rođaku u Žarkovo. Dva druga pa" leta propala su pri bombardovamju pošte u Beogradu baraka, puna radova, u kojoj je radio izgorela je pred njegovim očima. Čudnom nekom neumoljivošću događaja, ni njegove predraine slike nisu mogle biti sačuvane.. Kuća porodice Vlajić u Skadarskoj ulici u Beogradu, u kojoj su bile smeštene, srušena je 6 aprila 1941, povukavši u smrt i njegove roditelje, dok je nekoliko njegovih najboljih slika istoga dana skom muzeju.

Ali i takvo kakvo je, krnje, njegovo izloženo delo pretstavlja pravo otkrovenje. Ono mam je dragocen plod velikog Vlajićevog dara, dokaz ogromnog puta koji je prešao i ukazuje na neiscrpljene mogućnosti koje ostavlja kao polstrek našem slikar= stvu. ok desetak njegovih slika, na= ročito pastela, spadaju u najbolja O" stvarenja našeg slikarstva uopšte, ne govoreći o criežima koji su golovi uvek izvrsni, čitavo Vlajićevo delo i zarobljeništva pruža bogatu osnovi za dalji razvoj naše umetnosti. Malko liko da ima klasičnih elemenata u formi, ona ima slobodnu originalnest koja dolazi od dubokih sopstvenih .is" kustava i doživljaja. U. zarobljehi» štivu, okružen stražom i žicama, on j ; ipak bio jači od njih.. Slobođan od svakkodnevnosti života, utonuo je du" Oe DV slikarsku misao i O• stvario slobodu čoveka koja zrači si ove izložbe. a :

Aleksa ČRLBBONOVIĆ

pi

— 1 ja,

\

7 .ž.

tonu

izgorelo u Opštin-