Књижевне новине

BROJ:61 |

K ~ _—N

aoogaagy000000BWBOBOG000DVOV eegeeedvvneBeeBeV6E6UEE Mehbbb bubi uu LLOLLLLIULIIIIIIIIDIITIITTPPPPPM eve

Novak SIMIĆ

ZAPIS O DOSTOJEVSKOM

JegL vo

E

(Povodom izdanja »Zločina i kazne« — »Zora« — Zagreb, 1952)

Nakon četiri gođine robije 1 seđam godina izgnamstva Dostojevski se u proljeće 1860 vratio u Petrograd. !) Prethodila je tome molba na samog cara, u kojoj između ostalog etoji i slijedeće: »Ja sam radi političke krivnje u godini 1849 osuđen, lišen svih prava i poslan u Sibiriju na prisilni rad drugog stepena, na čeliri godine zatvora u tvrđavi s određenjem da nakon isteka foga roka imam služiti kao prosti vojnik. Po izlasku iz tvrđavnog zatvora u Omsku 1854, stupio sam u sedmi sibirski linijski bataljom., 1855 unaprijeđen sam za podoficira, a slijedeće godine milošću Vašeg Carskog Veličanstva za oficira. 1858 vra= filo mi je Vaše Carsko Veličanstvo moje nasljedno plemstvo. Iste godine dozvoljeno mi je da usliied oboljenja od pađavice, a koja se pojavila već prve godine moga zatočeništva, napu= stim vojnu službu. Nakon izlaska iz vojske preselio sam se u grad Tver. Međutim, moja se je bolest pogoršala. Nakon svakog nastupa gubim u pamćenju, snazi zapažanja, izmučen sam 1 tjelesno i duševno. Moja bolest najposlije će še svršiti s nemoći, smrću {li ludilom. Tmam ženu i pastorka, za koje se brinem i izdržavam ih. Ne posjiedu]em nikakva imetka i sredstva za život zaslužujem jedino i isključivo svojm književnim rađom, a što je ob= zirom na moje bolesno stanje silno feško i iscrpljujuće. Liječnici mi daju nade na ozdravljenje, što temelje na tome da moja bolest nije nasljedna, već stečena. Ozbiljnu * odluŠnu liječničku pomoć mogu međutim đobiti samo u Petrograđu, gdje jedino postoje liječnici koji se naročito i uspješno bave s istraživanjem nervnih bolesti. Vaše Carsko Veličanstvo! U Vašim ru-– kama leži cijela moja sudbina, moje zdravlje, moj život. Dopustite mi dobrostivo da se mogu preseliti u Petrograd i tamo še s liječnicima glavnog građa posšavjetovati«.

To vrijeme kađ se je Dostojevski vratio u Petrograd, naročito je značajno 1 u političkom i đruštvenom, životu Rusije. To je doba Uukinuća kmetstva, koje je uslijedilo u februaru 1861, očekivanja da će doći do preobražaja zemlie »prema najboljim evropskim uzorima na temelju građan= ske slobode i ljudskog dostojanstva“. Nakon reakcionarne vladavine Nikole I, s dolaskom Aleksandra II na carski prijesto (1855), »krimski je rat pokazao svu frulost i nemoć Rkmetske Rusije« (Lenjin). S kraja na kraj ove ogromne zemlje javljale su se seljačke pobune „koje su, kako kaže Leniin, »prinudile prvog presjednika, Aleksandra II, đa prizna đa je bolje izvršiti oslobođenie seljaka odozgo, nego čekati svrgnuče ođozdo«. »Seljake su, pisao je dalje Lenjin, oslobađali sami posiednici, posjednička vlada cara &a– modršca i njegovi činovnici i ovi su oslaebodioci tako poveli stvar, da su seljači izašli »na slobođu« oguljeni do prosjačkog štapa, izašli iz posjedničkog ropstva u robovanje onim istim posjednicima i njihovim namještenicima«. Početak epohe 60-tih godina pun je »previrania ideja, ideala, sumnji, fakata, Pbačenih u vrtlog«, piše Hercen. Ali društveni uspon ubrzo je 1863 smijenila žestoka reakcija reži” ma. 1862 su uhapšemi Černiševski i Pisarev, zabranjen »Savremenik«. a 1863 časopis braće Dostojevski »Vri-

1) F. M. Dostojevski (1821-1881) je 1849. rađi učestvovanja u revolucionarnom kružoku Petreševskog, izveđen na streljanje. i nakon pročitanja osuđe u zadnji čas pomilovan i odveden na robiju.

Erih KOŠ

jeme«. Vlada je pooštrila cenzuru i sa silom ugušila šeljačke ustanke kao i ustanak u Poljskoj.

Uz društvene događaje tih godina (ukinuće kmehtstva, studentski nemiri, seljački ustanci, prelaz od liberalizma nihilizmu ruskog infteligenta, oduševljavanja utopijskim socijalizmom, uvođenje samouprava, sudske, cenzorske i druge reforme), koji su stvorili povoljne uvjete za razvitak kapitalizma u Rusiji ,a koji su bili od velikog značenja za daljnje formiranje Dostojevskog — još je jeđan događaj intimne prirođe imao presuđan, dalekosežan utjecaj i na njega i njegovo stvaralaštvo: bračna nevjera njegove prve žene Marije Dimitrijevne i okolnosti pođ kojima je on za nju saznao.

S Marijom Dimitrijevnom, udovicom kapetana Isajeva, Dostojevski se oženio za svog sibirskog izgnanstva u Kuznecku god. 1857. T inače slaba zdravlia, ona — nakon povratka Dostojevskog u Petrograd — nije mogla da podnosi nezdravu vlažnu klimu toga građa i Dostojevski je vođi natrag u zdraviji Tver, u kojem su živjeli neposredno pred povratak u Petrograd. Tu ona, 1862 već teško bolesna od {uberkuloze, pošto ju je ostavio ljubavnik — neki privatni učitelj s kojim se upozhala u Kuznecku još prije udaje za Dostojevskog, a koji ju je cijelo vrijeme i nakon udaje šsvugdie pratio i slijedio — razjađena i ogorčena, otkriva Dostojevskom svoju nevjeru do u najsitnije đetalje, pa čak i to da Je na vječanje s njim došla nakon noći provedene s fim svojim ljubavnikom. Kako iznosi kći Dostojevskog iz drugog braka, Ljubov, u knjizi »Život Dostojevskog, opisan od Kkčeri«, Marija Dimitrijevna dobacila je tom prilikom Dostojevskom, u histeričnom napadu, kako se za njega uđala da bi mogla od nečega živjeti, da ga ođurnog, nevrijednog robijaša mrzi, da ga je uvljek mrzela i da mu sve to otkriva zato, đa bi patlo i on kad i ona već patl.

Koliko je to djelovalo na Dostojevskog i kakve je posljedice imalo, viđi se najbolje po »Zapiscima čovjeka iz podzemlja« „nesumnjivo najmučnijeg, najjađovnijeg njegova djela, u kome opisuje duševno stanje čovjeka, koji, s okrutnim užitkom i slašću, da bi samog sebe što više namučio, obnavlja sve uvrede, 8sva ponižemja što ih je doživio, iznosi sve gorke, prljave događajje iz svog života. I sve je to dano s intenzivnom umjefničkom snagom, silnom sugestivnom uvjerljivošću, moPlo bi se reći sadističkom iskrenošću, Sartrovo »Gmušanje« je tek blijedi, vješto montirani, cerebralni doživljal prema »Zapiscimn iz podzemlja«, u kojima Dostojevski uvrijeđem i ponižem od žene, koju je nmeizmjerno volio, za koiu je živio i disao, iskaljuje svoju mržnju na bližnje i na samoga sebe i tako psihološkom ferapijom. gomilanjem i iskušavaniem uvređa i jada, penjući ih do sladostrašća, postiže Oslobođenje od muka.

Uprkos »priznanja« i uvreda Dostojevski ostaje prema svojoj nevjernoj, bolesnoj ženi i đalje nježan i obazriv; on je čak i tješi u njenom bolu za. pobjeglim ljubavnikom, posjećuje je i dalje i potpomaže, a kad joj se bolest pogoršava, prevodi je iz Tvera u Moskvu, gdje ostaje uz nju njegujući je sve do smrti, u aprilu 1864, premda je tađa, zbog pokretanja no-

vog časopisa »Epoha«, bilo potrebno

da bude u Petrogradu.

Djelo umjetnika ne može se odvojiti od njgove ličnosti. Zanimljivo je da prvi od velikih romana, Doštojev-

gu i drumu pr p izjutra povući. Posavaca, belogaća, nim preko pasa,

skog, »Zločin i kazna« (po sudu mnogih njegovo najdublje i najbolje dje1o), nastaje neposredno?) iza — smrti Marije Dimitrijevne (1864), »Zapisnici iz podzemlja«, koji su pisani odmah po otkriću »nevjere«, smatraju se kao predstuđija za »Zločin i kaznu«! Ona napeta, elektrizirana, teška atmosfera ispitivanja i otkrivanja muka savjesti, opsjednutosti, sumraka, razdvojenosti ličnosti, njenog. sagorjeva= nja u apstrakcijama ideja i strasti, kojom je »Zločin i kazna« nabijen više od ikojega kasnijeg djela Dostojevskog (osim moždđa nekih dijelova »Braće Karamazova«) —.fa teška atmosfera umjetnički je odraz ispremiješanog, dvojnog, teškog, napetog stanja, u kojem je živio sam Dostojevski čitave dvije godine, od »otkrića« Marije Dimitrijevne pa do njene smrti. S dru-

ge strane, događaji u društvu, pojava”

raznočinca i njegova sve veća uloga u ruskom javnom životu?) kao predstavnika stremljenja sitne buržoazije i njenih ideja, oštre suprotnosti u kojima se ona malazi između kapifalizma, koji tada nastaje i koji se formira iz feudalaca, Kkulaka, i imućnijeg građamstva, njen strah da se ne raspline u proletarijatu, osjećaj bezizlaznosti, čorsokakn uslijed toga, njen raspon između stihijnosti i revolucionarnog razbijanja

društvenih okova i predrasuda u ftež-

nji za pravednijim i boljim uređenjem prilika u svijetu — sve je to našlo svoga glasnika i duhovnog predstavnika u Dostojevskom. Za formiranje njegovih pogleda na svijet kako su se očitovali u »Zločinu i kazni« i kasnijim njegovim velikim romanima (>Idiot«, »Bijesovi«, »Mladić«, »Braća Ka-

#) »Zločin i kazna« počeo je irlaziti u januaru 1866

32) Rušenje kmetstva izazvalo javu raznočinca (Lenjin)

(Nastavak na 8 strami)

je po-

KNIIŽEVNE NOVINE

Mead Oriz|

emeoeo 0BeabnaeoeGo6o9090000960660000000 080 eee o0DaBeBaO Oea eo e 99606 00AP80 DOO 000000 00GedeBao0Daoo0000aB06SVUggBRBuaVVo eo oo ooBME/VoVeVe9 Bo000000A00000006008000 009090 00069666dqVadogoeo00eo00060P9488V009000009000009009000000 000000 006990 00VuVw6EEyaayavaavge4vaguo ga oeooovvo

„IZBOR KNJIŽEVNIH RADOVA 1941 —1951«

pr OB,

E

Ga Mal,

E,

II STRANA 3

D

(»Svjetlost — Sarajevo, 1951)

Tiho I gotovo neopaženo, izašao je još prošle gođine iz štampe Izbor književnih radova, koji obu= hvata širok raspon radova bosanskih pisaca u periođu ođ 1941 do 1951. Dok sam čitao ovu odlično i znalački komponovanu knjigu, setio sam se skorašnje diskusije o našoj književnosti iz rafa, pokrenutoj u Politici, onog nesrećnog kritikovanja i poređenja Hemingvejevog romana Za koga zvono zvoni sa domaćim pokušajima „umetničkog uobličavanja svih složenih pojava i problema koje rat i okupacija sobom donose. Setio sam se tog članka, ne zbog toga što bi on sam po sebi bio značajan i vredan spomena, već zbog piščevog uzdisanja nad sudbinom naše ratne literature, nad njenom skučenošću i ukočenošću. Jer je ovaj Izbor pokazao nešto sasvim suprotno: da su neki naši pisci (u ovoj knjizi njih jedanaestorica, sa deset priloga koji tretiraju pitanja ljudskih odnosa pod okupacijom i u borbi) krenuli drugim, zenimljivim i značajnim putem laganog otkrivanja svih kolebanja, sve čudne, neki put abnormalne, ludačke izvitoperenosti ljudske psihe, ljudskih života koji se kolebaju i lome pod pritiskom ratne stihije. Ni u jednom „prilogu ovog Izbora, nema crno-belog šablona, zamarajućeg i dosadnog, neumetničkog kretanja po šemama preživele ratne romantike. Izbor je tako na= pravljen da se kroz njega vidi, čuje i oseća ne samo ona plemenita strana akcije, heroizma i svesnog žrtvovanja, već u većini, ona druga, mutna sfrana bede, straha, krvološtva i primiti= vizma koji je suknuo iz ko zna kakvih pritajenih i prigušenih žarišta. I dobro je što je tako, jer rat nije uvek i samo svetao samopregor, već i jadno koprcanje u mraku, ne samo i uvek čvrsto i pošteno ljudsko junaštvo, već

LOOIIIIIIIIII ...... IDO TTIIIOTTTITTTI ...... OUT III e...... OIIILIIIIIIIIIIIIIIIIH UOL

eko koga će sa noćas ili najdalje sutra Jedna patrola, dopratila je vod seljaka,

u platnenim košuljama opuštesa žutim slamnim šeširima na gla-

raskopčanom bluzom viđi mu se bela, duboko izrezana majica, i smeđe kovrdžave malje na prsima, oko usta igra mu hladan, neodređen, pomalo potsmešljiv osmeh, pramen kose pao mu je po desnoj strani čela, gotovo na samo oko, a poveće, koštunjave uši štrče mu ustra-

Zoran GAVRILOVIĆ

i ponižavajući kukavičluk, do sura žalosni strah, koji je opet tako priro= dan i ljudski. U tu nas atmosferu naličja koje nije isključivo naličje već i ono samo jedno lice, jedan određeni vid rata i naročito okupacije uvodi ovaj Izbor redovima naših pozna= tih književnika.

Šteta je što mi prostor ne dopušta da se zadržim posebno na svakoj od uspelih pripoveđaka, koje čine skladnu celinu: na Ćopićevoj Inicijativi, prelivenoj blagim, punim ljubavi humorom i izvrsnim poznavanjem psihologije bosanskog seljaka; na Banovićevom Hajrinom blagoslov u, koji je više nego kratka skica iz muslimanskih zbegova: dirljiva povest o majci koja iz dubine svog prostog ,bezazlenog ali čistog i širokog srca blagosilja nepoznate ljude koji su sačuvali život njenom detetu; na Đurovićevom odlomku u Kamenštaku koji je prava himna Crnogorskom kršu, golom i surovo lepom kamenu koji rađa čvrste, otporne i čestite ljude; ili na Samokovlijinoj pripoveci Davokova priča o živoj istini; koja me po nekim dalekim asocijacijama potseća na Čapeka, tragikom, misaonošću i tugom; na Čolakovićevom zapisu o prelazu preko Igmana, Markovićevoj Čije nije bilo itd. (Zašto u zborniku nema nijednog priloga E. Koša. Time bi Izbor nesumnjivo samo dobio.). Iz svega toga, izabraću samo fri pripovetke, Ive Andrića, Skendera Kulenovića i Mehmeda Selimovića (nezahvalan je posao pisati o zbornicima, naročito o dobrim, jer je vrlo teško odlučiti se, napraviti ne izbor po kvalitetu, već odrediti tačku gledišta) jer mi se čini da su one najkarakterističnije za razvoj ovog vida naše literature i za duh ovoga Izbora. U njima su istaknuta: tri razna problema koji se ipak čudno ukrštaju, tri aspekta jedne jezive stvarnosti, tri pitanja u kojima se meša dobro sa zlim, čoveŠčnost sa zverstvom, fri različita stava koji se slivaju u jedinstveni ton humanizma. To jedinstvo u različnosti i pretstavlja ono „najbolje što nam ovaj Izbor pruža. Humanizam je tema na koju se građe mnogobrojne individualne varijacije, ali je on ovde istovremeno i spona koja drži i spaja knjigu u celinu,

Li JJ

U samo dva lika sažeo je Iva Andrić svu strahotu pogroma sarajevskih Jevreja. Njegova pripovetka Bife Titanik je isečak iz jezive panorame, ali isečak koji dobija široko, opšte značenje, baš time što je sveden na malog, neznatnog Herciku, pijanicu i propalicu, otbadnika od jevrejskr opštine, koji živi u svom malom, zadimljenom bifeu, živi svoj sitni, beznadežni život, tukući se sa ženom i zabavljajući svoje stalne posetioce. U nekoliko mirnih poteza, Andrić je ocrtao tu običnu, svakodnevnu almosferu zabitih krčmica, u kojima se ljudi osećaju prisno i prijatno, jer je u njima ceo život sveđen na alkohol i kocku, na uske zidove, gole i sumor=ne, na prljavu prostoriju u kojoj se tera surova šega sa svim i svačim, a možda najviše sa samim sobom. I krupno, ogromno jedno pitanje, izvire neosetno iz Andrićevog pripovedanja, pitanje utoliko krupnije, ukoliko se pisac trudio da ga što manje gotovo nikako vidljivo ne dodirne: šta je i kome je na ovom božjem svetu skri-

vio taj ubogi, bedni Hercika, koji čak i ne gine neposredno kao žrtva metodičkog uništavanja, već opet jedne slabosti, sulude, mahnite slabosti i osećanja bede koja guši ustašu Kovića. Ne radi se u tom ubistvu o prostoj, nasilničkoj pljački kojih je toliko bilo pod okupacijom. Motivi su dublji, svirepiji i neočekivaniji. Taj Ković, »banjalučki besposličar i sva= štar«, čitavog svog promašenog života trudio se da padne ljuđima u oči, da ih ma čim zađivi ili skrene njihovu pažnju na sebe. I čitav život prolazi u tim smešnim i jadnim pokušajima, dekorativnim a nemoćno praznim, godine i godine, sve gorče i sve uzaludnije. Sitnim, preciznim detaljima pisac gradi taj nastrani žalosni lik, koji u ustaštvu vidi još jednu, zadnju mogućnost da se istakne, da postane ličnost od značaja i time pokrije i uništi svu slabost i nemoć svoga bića. Ali i. tu prevara, i tu osećanje SOpstvenog ništavila, zapostavljenosti i otuđenosti. I ovaj Hercika je prevara, Hercika koga je došao da opljačka, a on bedan i preplašen, skakuće oko njega, muca, govori gluposti frabunja i nije niko i ništa baš kao i sam Ković. I iz sukoba tih dveju slabosti, iz očajničkog, groznog straha Hercikinog i namrgođene bede Kovićeve, ra đa se i taj zločin, težak, besmislen zločin. Odavno u našoj literaturi nisam čitao tako majstorski umetnički i psihološki obrađen sukob, ispričan uzdržano, bez strasnih uzbuđenja, koja bi ometala tok i remefila mračnu atmosferu ljudske bede. A iz te uzdržanosti ,koja je glavna snaga pripovetke, provejava, bolje izvire, narasta i širi se dah široke ljubavi i diskretne tuge zbog i nad čovekom čak i nad njegovim svirepostima, koja potiču katkad iz ftaštine, katkad iz kompleksa inferionosti i bog zna čega još. Andrić se nije upuštao ni u kakva eksperimentisanja i psihoanalizu: on je samo zahvatio jedan vid okrutfnosti ,otkrio ga pribrano i pored sve njegove otužne neljudske gnusobe, otkrio deo života i realnosti okupacije. Rea= lizam pripoveđanja samo je pojačao sugestivnost, a budno oko Andrićevo otkrivalo je i u ovlaš skiciranim trenucima, bitne karakteristike koje bolje i više govore od svake površne deskripcije.

Andrićeva pripovetka prva je po redu u ovom Izboru. Od nje će se problem zločina, izopačenosti i primitivizma izvanredno zaoštriti u Kulenovićevom Starcu i djetetu. Ovaj biografski odlomak još je tragičniji u samoj svojoj osnovi od An= dričeve pripovetke, fragičniji utoliko što se tu radi ne više o ljudskoj svireposti, već o bestijalnosti koja preVazilazi sve okvire pojma ljudskog s jedne strane, a s druge nosi u sebi

svu veličanstvenu bezobzirnost, gadost izopačenih „odnosa koji teraju dete u okruinost, koja ipak u sebi krije pod određenim uslovima i izvesnu opravdanost. Ta opravdanost, odvratna sama po sebi, dđetinje krvave osvete nad starcem koji je klao i ubijao, mučio i pio krv, smisao i svrha te osvete, predmet je Kulenovićevog pripovedanja. Verujem, mu na reč da se ustezao da ispriča strahotu svog ratnog doživljaja, jer se i ja ustežem da je izlažem. U kranjoj liniji tu se istavio problem ne samo težine i načina odmazde, već problem one »zle sile«, koja je nagnala vedro i pošteno dečače da se sveti ravnom merom, da starog krvnika ubije istim sredstvima, nožem, klanjem kao živo=

(Nastavak na 6 wtrami)

41

-|-—__ ___________________ __ _________________ —— —— — | —–—'

“ćim pozivom. Ne brani se poput ostalih zarobljenika, ne poriče da je bio hitlerovac, i, kao da mu zaista nije jasno gde se nalazi i šta ga čeka, govori i priča o sebi i svojoj porodici, ) da ovo nije zloslutna raina noć, a oko njega mrkž

obraćajući se svima uokolo, kao

TEFERIČ POD MAJEVICOM

na zemlji su ležali mrtvi. ištem ošamućeni, dozivaleševa, prelurajući nasući za neprijateljima koji

ošto se borba završila, Živi su tumarali boj jući se, posrćući preko mice među plenom i pucaju u pobegli. · - Sunce, tek ogranulo, uzelo je da prži. Iz otrovno zelenog gustiša razrojile se muve, a kr, bez mirisa za ljudska čula, premamila je i s najšarentjih LOaiade nijih cvetova bube, ose, bumbare, pa i bele POLE koji sad obleću oko tamnih barica, već presa a pesku i žednoj, posnoj zemlji ledine, pod dozre Z travama. Uzanu, beličastu stazu što vijuga DOlOr preprečila su dva golema Nemca. Na njima se ističu 'dove, teške Žute čizme, koje još nisu uspeli da 7" svuku, i strašna rana na glavi jednoga — od bombe, verovatno, koja mu je odnela pola lobanje i prosula mozak, te u drugoj polovici, kao u praznoj zdeli, odseva sunce i okupljaju se mravi. Svega nekoliko koračaja dalje leži nauznak borac koji je možda i ubio ovu dvojicu, pa zatim i sam pao smrino ranjen. Na njemu se ne vide rane, neka bolničarka podvezala mu je bradu zavojem umesto maramom, to izgleda kao da je previjen, a levo i desno, u travi i žbunju, oko plitkih šančeva i krša zaplenjene opreme -— ćebadi, šatorskih krila, ranaca 1 sanduka s municijom — leže rastureni drugi poginuli borci: pobednici i pobeđeni. , ica Pod glavicom, sve đalja i dalja, i sve ređa, čuje se još puščana paljba gonilaca, a Nemci, povlačeći se u neredđu, odgovaraju malaksavo, usamljenim mani koji zviždđe visoko iznad položaja na kome bata jon — pošto ga je jutros uzeo, a od sinoć se za nj borio tovari već konje s plenom i povlači komoru bliže bre-

vama i lopatama, budacima i grabuljama zametnutim na ramena. Sakupljeni su po šikarama i šumarcima, gde su se sklonili iz sela Lopara koje su Nemci sinoć zapalili, i, poređani u dve vrste, po vojnički, još unezvereni od sinoćnjeg pokolja i jutrošnje bitke, žure ćutke, sitnim koracima, gotovo trčeći, poput odeljenja koje hita da posedne ugroženi položaj.

Dovedeni su da kopaju mrtve.

Malo zatim i brigada se, sem boraca koji su ostali da brane položaj, počela da povlači sa glavice. U potoku pre no što će opet krenuti uzbrdo, odvojeni su zavobljenici, njih desetak, na broj, odvedeni u visoku leskovu šikaru i streljani, a na drugoj strani dola, iz grmlja u kome su se krili, ispali su, immenadno pred prateći vod još dvojica, predali se, i odmah su povedeni naviše, do štaba, da budu saslušani i da im se sudi.

A pošto se gužva, koja celog dana nije prestajala, smirila najzad, počelo je već i da se mrači. Pucnjava na položajima razredila se i S večeri naglo utišala.

Štab brigade, u prostranoj kući do samog druma, za-

tvorio se i više i ne izlazi, a prateći vod, s druge strane ograđe koja deli dve bašte, smestio se oko ma-– njeg zdanja, uvučenog u voćnjak, i obraslog lozom. Pod granatim orahom, po strani kuće, sabili se jahaći i tovarni konji, u voćnjaku, pod šljivama i jabukama, u dubokoj nekošenoj travi, polegali su borci, po dvojica, trojica, odmaraju se i dremaju, a pred samom kućom, oko vatre na kojoj se do pre sat-dva gotovila večera, okupila se desetina koja je noćas na straži, i, u širem krugu, petnaest boraca koji još nisu pospali.

Spušta se topla, gusta letnja noć bez meseca. U prednoj kući upalili su svetlost i u pomrčini žute se dva mala četvrtasta prozora. Tišina Je, zrikavci se javljaju iz trave, ali i oni lenjo i dremljivo, a oko vatre se vodi razgovor.

Na niskom trupcu prekrivenom ćebetom, u sredini luka koji je gotovo opasao vatru, sedi vodnik pratećeg voda, staiji dežurni straže. Prekrstio je noge, položio pušku na raširena kolena, i, nagnut napred, oslonio se na nju laktovima. Suv je, vižlast, u lakim opancima i čakširama srbijanskog kroja. Pod

nu, mimo kape.

Levo i desno od njega seđe i leže ispremešani stražari sledećih smena, a prema ogradi, između trojice boraca koji su ih okružili, šćućurila se dva jutroŠnja zarobljenika čija se sudbina još rešava; obojica gologlavi, kratko ošišani, bez uniforme i cipela koje su im svukli, u samim gaćama i košuljama, nalik na aveti, i ovako noću vezani među vojnicima koji su ih okružili, više jezivi no smešni.

Postariji brkat sremski seljak, nadzire vatru, čarka je prutom i nalaže oblice koje, još sirove i zelene, tanko cvile i pište u ognju. Na kući u kojoj se smestio štab otvaraju se vrata, dva glasa tiho govore i neko odlazi kroz baštu u pravcu druma. Zatim se vrata, zatvaraju, topot konja zamire u noći i nastaje opet tišina. •

— Komanđant! Ode u bataljon! — veli čiča, niko mu ne odgovara, a razgovor, koji se za čas prekinuo, prenosi se opet na prvog zarobljenika, Nemca, s kojim se desetina zabavlja otkako se smračilo, od dosade, duga vremena, i zbog sna — da je ne bi savladao

. pre naredne smene.

Nemac je neodređenih godina. ali se i na slaboj svetlosti plamena vidi da mad nije. Mršav je, sitan, suvog, istegnutog vrata i šiljatog, začuđenog pogleda. I on je prekrstio noge, ali nevično; bosa stopala ostala su mu okrenuta u polje. Vidi se da mu je nezgodno da sedi u ovom stavu, ali snebivljiv, ne sme da se makne, poput čoveka koji se u tuđem društvu, u koje je zalutao, oseća nesiguran, stran i suvišan. te ukrućen, stalno na oprezu, prati svačije pokrete da bi se prema njima upravljao i nikog pozledio ne bi.

| Krojač je po zanimanju, iz Saske, kako je rekao jednom od stražara, Bačvaninu, koji je uz bačke Švabe i sam naučio nekoliko »paorskih« reči te se sad, govoreći sa zarobljenikom, više služi rukama i znacima no jezikom. Ostavio je kođ kuće troje dece, đobru ali bolešljivu ženu, mršavu i kratkoviđu kao i on. Nesposoban je za vojsku, — badlje su mu u očima i kilav je, veli — a uzeli su ga tek pre nekoliko meseci, sa tre-

stražari, već razgovor u nekoj nemačkoj krčmi u predgrađu u kojoj mali, radni ljudi, uz čašu piva, poveravaju jeđan drugom domaće radosti, neprilike i brige.

— A umeo si da budeš logorski čuvar. Je 1i?... pita ga vodnik, ko zna koji put večeras. Uvrteo je sebi u glavu da je svaki Nemac bio čuvar u koncentracionom logoru i da je to najgori od svih zločina koje Nemac može počiniti, te tim pitanjem jednako muči zarobljenika i uznemirava ga kad god se ovaj zaveze u misli ili društvo oko vatre zaboravi neko vreme na nj u razgovoru.

— Priznaj, Govori!

Bačvanin, rumen momak okruglih obraza, prevodi pitanje, preturajući po ustima ođebljalim jezikom, kao da mu traži mesto, a Nemac, poput papige, navikle da se odaziva na isti zvuk, brzo i sitno odma– huje glavom, puštajući iz grla na mahove neke kratke kreštave krikove,

— Nije! — objašnjava Bačvanin, mada je svima, i bez prevoda, jasan Švabin odgovor.

— E, nije... đavolsku mater! — psuje vodnik, izvlači odnekud fotografiju u veličini dopisnice i okreće je put Nemca, upirući kažiprstom u nju kao da će je probiti. — A šta je ovo?.

Slika je nađena jutros u Nemčevom buđelaru i nema nikakve veze sa mrtvima, ni sa logorom, sem ako se visoki zid, koji joj služi kao pozadina, nije učinio vodniku lJogorskom ogradom. Na običnoj vojničkoj fotografiji vidi se zarobljenik, ili bar neko ko na nj liči, među grupom nemačkih vojnika, pored golemog pivskog. bureta koje su neki zajašili, a drugi poduprli sa strana, dok dvojica, u sredini, krupni i podeblji, nazdravljaju kriglama piva.

— A! Švabo!... — pita potsmešljivo vodnik, koji i nema jasnu pretstavu o koncentracionom logoru, a Nemac posmatra sliku i veliki, krupni prst koji se prema njoj ustremio, pa opef, mekećući, odmahuje glavom.

, Time je završen krug pitanja, psovki i pretnji, a razgovor se prebacuje na poslove oko noćašnje

koliko si ljudi pobio u logoru?..

A RRA IANNJNULUITYFTCTUTTTU"P""V"IIgP" " _" TUu""'"___"L_ ___CU5T YT ______'_ '__ "Two III II O |