Књижевне новине

BROJ 63

PRELOM 1 TRAJNOST U DANAŠNJOJ FRANCUSKOJ KNIIŽEVNOSTI

(Napisano za „Kniiževne ncvine“)

U lklmjiževni život sam ušao sutradan po završenom svetskom sukobu. To je bilo doba dada, to jest vreme odbijanja, bunjenja i ciničnog pozivanja na razaranje. S obzirom na tu krizu, ona koja sledovala Drugom svetskom ratu može se učiniti manje frenetičnom; ali se ni sumnjati ne može da je dublja i trajnija, koliko je u saglasnosti sa žalosnim genijem jedne epohe. Mir je dopustio dadaizmu da se razulari. Danas, mi neoporavljeni od rata, slutimo preinju još čudovišnijeg rata, koji može da stavi na kocku i sam pojam čoveka i kulture. Strepnja jedna je prisutna, i sa njom mi treba da živimo i da pišemo.

Literatura koja se neposredno javila iza rata bila je sačinjena ne toliko od istinskih dela, koliko od krikova, svedočanstva strasnosti, optužnica i političkih parada, Podvrgnuta trenutku i izneveravajući svoju ulogu, kritika se nije usuđivala da ·jedno delo procenjuje samo po njegovoj književnoj vrednosti. Što se tiče problema umetnosti i osobeno francuske umetnosti, najveći broj mladih pisaca pocrvenili bi i od same pomisli na to. Doduše, ne nalazimo se više u istom stanju. Ali karakteri koje nam pokazuje sadašnja literatura nose i sami svedočanstva neizvesnosti i dramatične zabune našega sveta. Zar bi se moglo biti nezaprepašćen mestom koje u tol;kim knjigama zauzima po:reba žestine, smisao za svirepost, ukus za čudovišne slučajeve, opsesija erotizmom j opscenim „motivima? Što druga dela (a ponekad i ova ista) rado slikaju slabićstvo i srozavanje u rugobu, ni to nije nelogično. A šio ta dela čak i u svome razdraženom očajanju ili u svojoj samozadovoljenosti uzimaju ponekad, ı kao slučajno nekakav moralizatorski ton, i to nas ne izmenađuje. Treba li tražiti neku vrstu odbegavanja? Predlažu. nam ga u obliku komičnih jezičnih smetenija, ili onih tromih i precioznih basama u kojima se opsenarstva sirealizma mešaju se ćudima šume Broseliande.1) Ja ne pretendujem, može mi se Verovati, a na to ću se i vratiti, da na ovaj način definišem čitavu jednu literaturu. Ali našu pažnju zadržavaju U isti mah i žestina i rasprostranjenost ovih crta, kao i vrednost, izvesnih dela koja baš one karakterišu.

Pre nekoliko godina čitao sam u ruKopisu prvo delo jednog mladog romanopisca; đelo pisano bez ustručavanja, cinično, zamršeno, ali sa mnogo očiglednoga dara, tako da sam iz„ davaču rekao: »Oko ovog dečka stvo" riće se jedna mala škola.« Škola: mislio sam ustvari jedna mala grupa. I to se dogodilo. Danas, kad „e objavio već svoju četvrtu i petu knjigu, taj dečko se pokazuje blistaviji no ikad, ali i isto tako prepun žurbe. Treba li šaliti što je tako užurban? Mislim da tu žurbu prilično dobro razumem. Ona može biti elemenat u karakteru jednoga čoveka: ali je mnogo više 1Zraz epohe, uslova pod kojima se sretaju naši mlađi pisci. Prebacuje im se da su nestrpljivi, da se pokazuju suviše lakomi; a to je zato što ne znaju šta ih čeka sutra. Gde će oni biti sutra? U ratu, u izgnanstvu, u zav~VOru? Moraju da se žure; moraju, u neKoliko godina, da prožive svoj život, da ostvare svoj lik, da pruže delo.

Ali su se isto tako i uslovi za USpeh izmenili. Dodirujem ovde jedno pitanje koje može izgledati vrlo prozaično ali svakoga dana mu možemo sve bolje da odmerimo ozbiljnost. Pre

1) Šuma u Bretanji u kojoj živi mađioničar Merlen, iz francuskih srednjevekovnih romana »Okrugli sto« — PI,

Tata, postojala je u Francuskoj jedna publika od osam do deset hiljada čitalaca, najobaveštenija, najvernija 'koju bi pisac poželeti mogao. Ta publika, taj pošteni svet nije se ponova stvorio, Bila je to elita iz srednjih klasa a vrlo dobro je poznato koju tešku sudbinu oma danas ima, Ako svake godine treba kupiti nekoliko knjiga, »biraće se« one koje je neka Nagrada ili kakav skandal istakao. Od trideset romana koje taj i taj izdavač objavi u jesen, samo dva ili *ri mogu se prodati u više od pet stotina primeraka. A koji je to izdavač,

· ma koliko bio moćan i desinteresovan

koji neće doći u položaj da svoju politiku malo savije prema. uslovima trenutka? I ja govorim samo o romanu; ali od nepoznata pisca objaviti esej: kakva smelost! Knjigu novela: kakav prkos! Knjigu poema: kakvo samoodricanje!

Nisu ovo jedini uzroci ove krize. Ima ih i kobnijih i žalosnijih. Kritika nije ponova uzela na sebe ulogu niti se vratila onoj akciji koje su je nekada opravdavale. Isto tako ne postoje više ni časopisi čija bi nezavisnost, unuftašnje jedinstvo i oduševljenje mogli da izazovu jedmo strujanje, da vežu za sebe jednu publiku, da namelnu čitaocima kao i piscima volju i gordost da se izgradi zajedn:čko delo. Publika? Danas se obraćaju njenim najmanje „plemenitim ukusima: njenoj lenosti, njenoj •glupoj radoznalosti, njenom apetitu za skandal. Njoj se laska i u isto vreme je siluju; i ma kraju joj podvaljuju. Priznajemo da se u ovome naročito odlikuju dobar deo štampe i radija. Delo je manje važno negoli pisac, a Ppisac je važan tačmo prema meri legende koja se oko njega stvorila ili svoje paradnosti, Postao je glumac; a kao glumac, hoće da bude zvezda. Po-

· trebno je da svakoga dana obnovi in-

teres gomile za sebe. U ovoj oblasti, bez sumnje, mnogo šta može da nauči od sportskih i filmskih zvezda. Ali ftakav je tok stvari u svetu: takmičenja na kraju godine, u literaturi, moći će uskoro da rivaliziraju sa onima u Tour de France ili futbalskom kupu. A za to vreme i sami izdavači čine čuda u izmišljanju reklamnih trikova. Svedočanstvo zalio su izlozi knjižara sa ogromnim šarenim zaVoOjima oko knjiga, koji zovu, hvataju za peš i hoće da ubede dobronamernog prolaznika; svedočanstvo za to je isto tako i moda književnih vernisaža, koktejla i bifea, kojima se pozdravlja pojava jednog remek dela i koje daje mogućnosti i najmanje srecnom piscu da poveruje da literatura s vremena na vreme, hrani svoju decu.

I što je francuska književnost pod takvim pogođbama još uvek živa, i te kako živa, znak je da ima doista duboke korene i dokaz je njenog genlja. Ona može da prihvati ekscese, klonuća i zabunu jedne epohe; ali je ona ipak zato, u svojim najboljim delima, jedna pobeda nad tom epohom. Ona u tim delima pokazuje smisao za čoveka i za lepotu; ona vodi borbu, ona daje dokaza o punoj savesti, u kojoj se prepoznaje njena rasa. !

Kriza tu svakako postoji, i to kriza kojoj se ne može predvideti kraj, knjiga se slabo prodaje; izdavači bijaju da štampaju eseje, novele i pSsme; književna parada se sve Više širi, Ali Francuska je još uve zemlja gde stotime pisaca mogu da se predaju svome demonu, čak i bez najmanje nade na nekakav neposredni uspeh; štaviše to je zemlja gde dugo ćutanje uspeva da bude od koristi za dobro delo, i može jednom. imenu da posluži kao mnogo šSšigurnija 1

KNIŽEVNE. NOVINE

[A

mnogo trajnija podloga od ma koje slavne Nagrade, skandala, ili najveštije i najciničnije paradnosti.

Ima već i znakova koji nam, u pogledu na našu književnost, ulevaju novo poverenje. Obeležava se već i jedna izvesna reakcija, ba čak i u samoj publici, protiv one ludačne zanesenosti koja brka najbolje i naisumnjjivije u nekim stranim literatuTama, a naročito zanesenosli za američki roman. Najveći broj naših mladih pisaca znaju danas da literatura

nije počela sa njihovom dvadesetom

godinom; i ja verujem da oni neće više crveniti od reči umetnosti, savest i poštenje. Ma kakva bila novina koju njihovo vreme donese, i ma kakav prelom da ona povlači sobom, oni osećaju, u to sam uveren, da nema velikog dela koje istovremeno ne svedoči i o jednoj trajnosti...

Prošle godine pu“ovao sam po Italiji, što mi je bio san već od dužeg vremena. Zanemarujući slavme centre, Išao sam od varoši do varoši, od grada do građa, kroz Toskamu, Umbriju i druge krajeve. Potajna namera. mi je bila da se što bolje upoznam sa jednim slikavom koji me več punih dvadeset i više godima 'ne prestaje da uzbuđuje: sa Pjerom dela Frančeska i tako sam dospeo do Areca, Peruđe, Sam Saepulkra, Riminija... I sav sam ostao ispunjen! Ne, nema slikara koji bi me mogao u isti mah infimno jače uzbuditi, i dati mi višu lekciju. Pred freskama u

Milivoje

Arecu, razmišljajuči o nekim majizvrsnijim i najsmelijim istraživamjima našeg savremenog slikars“va, nisam loga slikara osećao zato ništa mahnje prisutnim. Jer je on, koji je izašao iz jednog vremena, postao vanvremenski, on prip:'da svim vremenima. Jer kroz vekove i civilizacije neka dela se uzdižu nad njim na primer ovo, ili »Tevrejska verenica« u Amsterdamu, ili »Strašni sud« u Vatikanu, ili, u istom muzeju, kip egipatske kraljice, majke Sesostrisa — dela koja pokazuju jednu zajedmičku otadžbinu, koja su svedočanstvo trajanja i večite poezije.

U San Sepulkru, gde se slikar i rodio, u dnu jedne polusrušene dvorane, još postoji ona čuvena freska. »Uskrsnuće«, koju je Haksli nazvao najlepšom slikom na svetu«. Ndjlepša! — ova etike!na oznaka je detinjasta, i Urbinova »Devica« čini mi se da je delo još ređe lepote. Ali da ta slika najviše otkriva i pokazuje ,da je najsimboličnija, u to ne sumnjam. Onaj Hrist, rumeno drapiran, koji izlazi iz groba, odlučan

i ozbiljan, sa mačem „u ruci, dok pred njegovim nogama leže četiri vojnika oborena snom, — taj Hris"

koji izlazi iz materije i iz smrti, koji nadživljuje, koji nosi sobom zračenje, smisao i ljubav za život i to je najčistiji lik koji se mogao dati naporu duha, isto tako kao i misiji ulmme"nosfi, (Preveo M. B.)

Ni kolajević: MOTIV IZ PARIZA

aa} itassz

STRANA 3

. KRITIKA ~ IL KRITIZERST VO

Zoran GAVRILOVIĆ

Najzad je i kritika, uzeta po sebi, kritika kao metod, postupak i analiza, počela da biva predmet raspravljanja. Razume se, da se na tome ne može stati, da se generalizacije moraju ispitati u konkrenom ispoljavanju moltiva, u delovanju pojedinačnog, koje je ipak najizrazitije, jer se tek preko njega mogu donositi zaključci i sudovi opšteg karaktera, Tako uzeto, naša se kritika i sama neravnomerno pnrazvija, kao i književnost, zgušnjava kroz delovanje pojedinaca u određeni sistem i metod mišljenja i izražavanja, koji pokatkad uzima oblik prostog nipodaštavanja tuđih mapora i Dostignuća i kretanja po jednostavnoj liniji prazns» ironije i potsmeha. Primer Pincijevih replika kojima je, po mom mišljenju, dato više prostora nego što zaslužuju, prosto je klasičan za amalizu dobro poznatog, školskog sofizma, ignoratio elenchi na argumenf, na tačku po tačku, na čimjenicu, odgovarati nečim desetim, nečim što nema nikakve veze sa diskutovanim predmetom, vređati ma načim koji u suštini ne može da uvredi onoga koji ceni svoje mišljenje. Ipak tu vrstu »diskusija« ne imreba ignomrisati, jer su one postale izvestan minir, stil razgovora koji zaslužuje pažnju samo kao određemi izraz jednog nesređemog stamja duhova i ležernosti koja porazno deluje svojom površnošću. U našoj kritici treba ih proučavati kao simptome izvesnih već prihvaćenih šablona, za koje je slobodno sumnjati da će mnogo koristiti razvoju naše književnosti i kribici. Jer — a to je ono ššo se često zaboravlja — ipak se o njima radi a ne o ličnim razračunavanjima ili prezrivo-iponičnim stavo= vima koji ničemu ne vođe i, posma-– trano iz perspektive razvoja književnozfi, veoma malo znače.

Posmatrano iz tog ugla, naša se kritika u poslednje vreme naročito, u negativnom smislu, obogahila kritičkim prikazma Zorana Mišića. Ne uzimajući u obz.r njegove ranije radove, izostavljajući čak i onaj tako karakteristićni esej o besmislu, i nesmisl objavljen u Mladesti, čovek mora da se zapita, kakve će koristi imajfi naša književnost od njegovih poslednjih prikaza časopisa i kritika Đukićeve i Ralkovićaeve. poezije. (Iako je reč »komrist« u očima nekih naših kritičara dosadno i bledo simplicistička, vulgama i naivna, volim da je upotrebljavam, jer samo sa njene platsorme ima uopšte smisla baviti se književnošću i krifukom.) A Kon Mišićevih kritika, koji sam po sebi i ne bi bio jako zanimljiv, istovremeno otkriva i. specifični MKritičarski metod, koji ja već značajniji, jer često ispunjava mubrike maših listova. Pri tome se metod i ton tih kriika višestruko ispoljavaju: kao opšti manir koji vlada kod jednog dela naših kritićara i kao takav zaslužuje posebnu, dublju analizu; kao stav opšte, generalne „negacije postignuća »apologeta nazovirealizma« i svega onog šlo u našoj literaturi ide određenim putevima realizma, kao potpuna proizvoljnost i estetički impresionizam koji nažalost nije ništa drugo do varijanta starog semzualizma u estetici;. Mišićevi prikazi ne idu putem konkretne analize, već najednostavnijim načinom proizvoljmih amalogija, trenuknih impresija i asocijacija na nečije tuđe sfvaranje, pomoću koga treba da se opravda ili uništi književna materija o kojoj je reč; i najzad kao metod suviše samopcuzdane a ne argumentisane, suviše namelljive a u Suštini sive i bezbojnec kritike. Ovaj poslednji momenat je od najmanje važnosti, jer

pretstavlja subjektivnu, imdividualnu odliku Mišićeva pisanja, ali ga treba spomenuti samo radi dobijanja opšte slike, 7

Ove konstažacije nije teško dokazati na konkretnim primerima, izuzev one o Zajedničkim Rkarakteni-. stikama teoriskih shvatanja i praktične primene tih postavki od jedne grupe naših književnika, jer one za» htevaju posebnu analizu socijalnih i gnoseoloških uslova koji su dešerminisali njihovu pojavu, Nesumnjivo je da bi takva analiza dovela do interesaantnih zaključaka ne samo o estetičkim principima ove grupe, već i o društvenim oznakama vremena u kojem živimo. Ali je za sada dovoljno konstatovati, da su Mišićevi kriteriumi i jedna od manifestacija ove književno-teoriske i ideološke grupacije. Totalna negacija realizma i realističkog metoda u književnosti kao nečeg zastarelog i prevaziđenog Ogleda se kod Mišića u onim neduhovitim, „zajedljivim ignorisamjima vrednosti ljudi koji realizam smatraju za životni nerv umetnost. Pri toj negaciji Mišić se kreće putem prostog mehaničkog suočavanja onog što smatra modernom književnošću, sa realističkom. Kad se pritom ima na umu da se kod nas još uvek teoriski nije odredio pojam »moderme« književnosti — zaus*avljene najdalje tamo negde kod Apolinera, a inače, još pre kod Remboa i Lotreamona i da se mehaniciskičko suprotstavljanje polova koji nisu odneđeni i koji uopšte u tom vidu ne postoje redovno ruši u proizvoljnost, onda se, ako ništa drugo, bar može razumeti poKreba ovoga članka. Mišić to suprotstavljanje veoma jednostavno izvodi: u članku Ipak se kreće, on će proglasiti s Jedne strane našu modernu literaturu (koja uzgređ budi rečeno još uvek nema određenu fizionomiju a još manje vidljivi literarni i karakter i kvalitet, za pravog vodiča i jedini put kojim ss književnost u celmi razvija, a s druge, prezrivo odbaciti onaj daleko . veći deo književnosti koji Je realistički, ipak i uprkos Mišićevog modernizma. Da budemo konkretniji, evo teksta:

»Uostalom, teško da bi se među njima iko sme zakleti da u poeziji ili esejistici onih koje su apologeti nazovirealizma hladnokrvno (bolje reći uzrujano) proglasiiu za vamipire, astrologe i anticrvenobar-– jalitareviće, nie pronašao nešto i za ličnu polzu, Moderna poezija..: (a među njima i onih nekoliko pesnika koji su stalno na udaru „ćopićevskih „zajedanja,. političkin podmetanja i nekulturnosti) sve više se afirmiše; njome se obilato služe i krišom posužuju čak ji pesnici koji je javno ne priznaju. Nešto slično događa se sa kritičarima i publicistima«..,

Tako se, pomoću nečeg izvanredno labilnmog i raznolikog kao što su pekušaji nekih pesnika pomoću proizvoljnih apstrakcija koje se teško mogu uklopiti u stvarnost, Mišić ležerno obračunao sa našom književnošću i kritikom. Talentovani Ćopić, čije književno delo spada u red najvećih posleratnih književnih postignuća, je »Apologeta nazovirealizma« (veliki branioci i mali branko, veliki književnećope i mali ćopići«) itd. ne samo da nema vrednosti, već i on i svi ostali koji ne misle kao Mišić, pomalo kradu od Mišića i time se ipak najzad upućuju na pravi put! »I prirodno je i utešno je i korisno je što je tako« — konstatuje naš kritičar široko dozvoljavajući drugima tu nevinu igru podražavanja svom sopstvenom uzoru i radu. Bar mu se blagonaklonost ne može odreći: »moder-

(Nastavak na sedmoj strami)

= =

Mirko VUJAČIĆ -

•ee.. j pDofica (Odlomak iz pripovijetke)

j i ništa se vrijedno nema O Oea ei, Š i ebo JD i nedograđeni prsten golubijeg gnjijezda kroz koji vidim kako se nada mnom vuku i promiču mokre i vrane magle OVOgp ratnog proljeća. I uopšte je čudno ZBOG ptice počele da savijaju gnjijezda ovde gdje ništa nema lijepo za oko ni za krilo.

Samo su jutros u nedostatku prostora po kaučama na tamničko dvorište osvanula dva nova zatvorenika, oba izmučeni i izmoreni, oba zabradatili i oba nevješti i nepovjerljivi prema svima pa i prema sebe

ima. i PB Jedad od njih je dječak sedamnaestih godina koji još raste; popala ga riđa, ima slabu i rijetku blijedožutu bradu, a oči se zatamile kao da. su na njihovim zjemama zapisane sve muke koje je odne-

kud donio. |

ji ieća i obuća miriše na memle pećinske OELNa i aiye, aa kiše i blata; to se sve drži skoro kao nešio nestvarno, iskrpljieno koncima svih boja i sastavljeno od svih uniformi: slariji ima nekakvu kapu od teleće kože koja sada o 1 na opanak nego na kapu — uštavljena je i # ijep po olinjala se, jer je po svoj prilici cijelu zimu bila | glavi ı služila kao jastuk partizanu, na DE POČ gaće talijanskog kroja, sigurno već, OVLORUJ e fanterinca od kojih je jedna nogavica os e : zna gdje od Lima do Neretve, api a i Gdje nekom jurišu ili otstupnici, a. jedna OŠ a 000 joj ništa bolje neće biti — sagnjeće U Oe a ' nekom mračnom, bezbojnom tamničkom čošku. o mu je pokrivao kraj jugoslovenskog ODO ara :Ć: da obučen negdje na albanskom frontu jel bu šnog aprilskog dana, a na nogama je imao Mb

partizansku obuću — gumenjake s jedne strane debele — izdržale bi sedam ratova partizanskih (mora da je postradao neki novi talijanski kamion), ali im je jedna strana bila poderana i ukazala se gola stopala zbog toga što su opamci bili skrojeni od okrajka gumenog točka. i: a . Mladić se stalno uvijao u neku dugu kabanicu koja je bila izgubila boju i kroj, da čak i kada bi nestao model krojenja šinjela na svijetu — ona ne bi

mogla više poslužiti ni za kakav kroj. Po njoj je bilo

i zrmobojina, jedan skut bio je: nagorio čak do pojasa, a nekakav partizanski terzija, na brzu ruku, privalio je na to mjesto komad crnog platna. Kad bi mladić ustao činilo se da se kreće neko šareno čudo od kabanice, bez čovjeka; vukla mu se čak do peta i pokrivala cokule koje svakako nikome nijesu, već dugo, ostale dužne — činilo se kao da su upoznale sve noge partizanskih kurira. Mladić je svoju kabanicu stalno pritezao uwko sebe, jer je po Svoj prilici njgova ostala uniforma već davno iščezla i rashodovana ne u nekom magacinu, vec po planinama Crnogorskim, Kabanica je preko pojasa izgledala čudno, žalosno smiješna, kao da je imala šarke; od opasačem koji se, izgleda, nije s nje sk.dao od kako je dječak. otišao u parlizane otvorile su se neke ·uzdužne rupe i preko slabina ukazivalo se tijelo. Slabo dječačko tjelo, a sav dječak zajedno sa svojom neobičnom un:fopmom je ličio na neku umornu sjenku koja je željna đa se smiri i da počine. Ponekad se činilo da stvarno on i ne postoji i da ništa nije ostalo osim komad poderana štofa koji je nekada bio „vojnička kabanica, a sad samo ostao čudan prkos u njoj, uzrastao negdje na pasištima od Komova do 'Trebešnjice. Izgledalo je da korača sama kabanica po dvorištu tamničkom. Mali je išao tako kao da je svakim svojim pokretom htio da dokaže da su partizani neobična vojska koja svuda ostaje tvrda i nepokorna, ili kao da je ovdje došao po zadatku da svojim stavom unmese vedrinu u ovoj Bmjiloj atmosferi tamnice. )

Čim je malo sunce ojačalo umoran san prevario je oba novajlije i zaspali su jedan kraj drugoga, ali leđima okrenuti i nekako kao da žele da im ni prostor, koji ih dijeli, nije zajednički. Na kapcima mladićevim počivao je dalek, umoran put, bez predaha i mjra, a sjenka od revera kabanice padala je po mladoliku licu kao, nešto nježno i potrebno da mu čuva san. Spavao je komotno i slobodno, a ruka je zaboravila da steže kabanicu pa su se ukazale gole, mršave grudi, bijele i slabašne i jedna rana od kuršuma s desne strame ispod samog grudnog koša koja je zarastala sporo i pod nepovolinim uslovima. . Bila ie velika, mora da ga je kuršum pogodio u leđa, inače

—-—_-- ____ ____ — – "–“"“" * – ( ––DD:I> __

ulazna rana nikada ne bi mogla biti tolika. Mlada koža ek je bila pokrila prozor na grudima i izgledalo je kao da je tu nakalmljena kao tuđa, pogrežbaua, kao nešto što nije njegovo. Od neke osobite nevolje ili od muka i zima — možda od svega podjednako — dalla se na licu primjetiti jedna opreznost koja bdi nad njim i onda kada spava i pokatkad, kao nečim trgnut ili opomenut, zaigrao bi mu samo na momenat, damar na sljepoočnici ili pod grlom,

Svi ti nemiri damara i ona opreznost na licu i taj san tvrd i pijan od umora, gladi i žeđi — zajednčki su govorili kako je do zla boga tvrda ova naša partizanska vojna, žilava i neuništiva: ubiješ je na jedmoj strani, a ona se opet pojavi na drugoj, jača, veća neumoljivija. Pokrio sam ranu mlađiću — uopšte. nekako nije lijepo vidjeti ranu na tako mladim grudima i šta će rane na ljudima koji još mirišu na majčimo mlijeko?! Onaj drugi, Mandić, spavao je nešto lakše: često se budio, nevoljno i nepovjerljivo pogledao kroz Dpriklopljene trepavice, pomjerao se ispod sirehe tražeći sjenku da se skloni od sunca, Zvali su ga i odredili mu kaušu: nagnuo se na vrata, a iznutra ga je do-

. čekao vazduh mrtvačnice i sastavi svih onih neprijatnih zadaha koji mogu da žive u jednoj tamnici gdje suncu ne daju da provali, ni vjetru da promijeni zrak i gdje *, takoreći, zrak koji ljudi dišu izgubio sve svoje osobine i poslao nešto skoro opipljivo, gusto i odvratno.

Pomisšli novajlija da odmah freba da umre, i da tu, vala, ne vrijedi ni jedan čas živjeti, začudi se SVOjoj slabosti kako je mogao da dozvoli da se ovdje nađe i kako je ponekad život zaista pogana stvar radi koje ljudi zaboravljaju da postoji nešto iznad njega i da on kaljav i ponižen ne vrijedi ama baš ništa. Strah ga uhvati od tih mjsli pa ponovo leže na.dvotište udaljen od mladića i svih ostalih zatvorenika. Ma ga pomisao zabolje do srži i od nje mu se smraći pred. očima; on pokuša da je učini snošljivom, ali ne uspje — oma ga osvoji kao nešto od čega se nije moglo o:eli.

Nekada je nešto značio, bio komunista još onda kada je sve bilo daleko i dosta bezizgledno, prkosio i borio se; u svemu tome bilo je draži kojoj se ne može naći zamjena. Kad je izbio rat pokušao je da dokaže kako nema male i velike vojske po moralu i snazi već samo po broju i oružju i u prvim patrtizanskim borbama vodio je četu, osvajao ustaške kasarme i talijanske posade po za jednu noć razoružavao i svojom hrabrošću dokazivao kako uopšte smiješno djeluju kao okupatori tu na crnogorskom i hercegovačkom flu. Mnogo se pričalo o njemu kao o hra-

brom komunisti i od Partije je opominjan da se ne vrijedi jumačiti svuda bez načina i mjere; trpio je glad i studen, a strah je uvijek savlađivao igrom partizanskog rata koji mu je po svemu odgovarao temiperamentu i naravi. Prvi je morao da ubije i zarobi i kad god je naišao na neki tvrd i otporan čvor gdje se lako da poginuti osjećao je snagu svih svojih boraca, a opet, svi oni, njegovu još više. Sav je bio kao saliven od onoga što ljudi sada najviše cijene i bez čega je u tim danima život, skoro bih rekao, suvišan i jadam — od hrabrosti, Kuda je on prolazio bilo je mnogo smijeha i pjesme, a stope njegovih boraca blagosiljane su. Važio je kao legenda u svom kraju i ljudi su počeli da nagađaju šta on uopšte znači: ili se rodio pod nekom smjelom zvijezdom koja mu ne da da pogine, pa je sada dobro došao u ovim okupatorskim tminama, baš kao i ta njegova zvijezda — tek samo se sjećao i bio žalostan od tih sjećanja da je nekada toliko značio, a sada postao sasvim nešto drugo ili bolje reći ništa, i od toga »ništa«, sada kada je sve kasno, toliko ga je bezmjerno strah i stid.

Kako to da mu je neko ukrao srce i osjećaje i volju da postoji i dalje takav i kako je nekad postajao sasvim drugačiji i da li je to, upravo, istina? Nekada su iza njegovih stopa čitava sela ostajala slobodna i bio je vrsta svjetlosti kojom se, doduše, nikada nije gordio, ali koja je drugima i te kako bila nužna i ničim nenaknadiva. A sada tu leži u okupaforskoj tamnici pbunoj smrada i truleži i nađ njim se na proljećnjem suncu bljeskaju bajoneti u njegovoj zemlji, bajoneti vojnika koji nijesu visočiji od bajoneta i koji mu ponekad liče na patuljke iz bajke i, sve uopšte što se s njim događa, ne može da vjeruje da je istima, prava stvarna istina,

Nije li to neki sam koji će valjda proći i koji ga čini fako mizernim i slabim, nečim što on nikada nije bio i što ne može da bude! Ako se *aj san produži i ne iščezne, biće tako nemoguće živjeti! Da li je moguće da je on tako slab i neznatan, nešto što se zalijepilo za beton tamničkog dvorišia, koji nije zavrijedio ni toliko da se pogleda ni pozdravi i šta uopšte ima da zmači ta njegova sopstvena nemoć? Sve je izgubio što je imao i za njega, starog komunisxu, sada bi bio jedini spas da umre na prečac, da čak ne osjeti ni tu svoju ništavnu malenkost — tek da nekako nestane. Sad mu to sve nije bolje zamišljai i mrzjeti samog sebe: što se dogodilo, dogodilo — jest, on, lično on, postao je jedna zatvorenička brojka, 1! neki od onih sitnih južnjaka koji u ovoj našoj surovoj zemlji liči na trzunče proljeća jednog opakog i nemirnog vijeka zabilježilo ga je u knjigu, —3 va sada kakve je razlike između njega i onog broja pod kojim

| _— _ –· __--__ -—__-- — _________-_____——_—-_ - — -___- —— __—_ ——_—_———_—————