Књижевне новине

STRANA 6

ĐDu.mitar

MITREV

KNIIŽEVNE NOVINE = |

| DEMAGOGIJA I INTRIGANSTVO U SOFIJI UZ DESETOG GODIŠNJICU VAPCAROVA

\xdđruženje književnika Makedonije održalo je 26 jula O,.g. ko» memorativno veče povodom 10godišnjice streljanja Nikole 300 kova Vapcarova, pesnika Iz Pi rinske Makedonije ı jednog od istaknutih rukovodilaca bugarskog antifašističkog otpora. „Potpretsednik Udruženja i književni Kkritičar Dimitar Mitrev održao je pređavanje o borbenom i pesničkom liku Vapcarova, zadržavajući se u, većem delu predavanja na bugarskim informbirovskim Hfalsifikatima „takvog lika Vapcarova, Donosimo taj deo predavanja Mitreva.

Najmanje za pesnike-borce moralne veličine Vapcarova godišnjice mogu služiti kao jedini povod za OožiVljavanje uspomena i razmišljanja O

svetlome i herojskom. U njihovom životnom putu i njihovom životnom „činu. Njima se

vraćamo uvek kad treba pokazati primer visoke revolucionarne svesti, duga, života punog najuzvišenijih čovečanskih vrlina, ili primer krajnje žr-• tve za stvar napretka. Potražimo li dokaza o tome, naći ćemo ih još u prvom susretu sa ličnošću, sa njenom poetskom ili praktičnom akcijom, već u prvim saznanjima o celovitim likovima izabranika revolucionarne sredine i revolucionarnog doba, koji 6&u uvek prvi u teškoćama borbenih kretanja i koji, najčešće, padaju prvi u prvom okršaju borbe. Od takvih prvih susreta datira i naša privrženost tika i koji, najčešće, padaju prvi u čovečanski i čovečan kult, koji — baš kao čovečanski i čovečan — ne zna za paradnost i oficijalnu kurtoaziju ili za sentimentalni romantičarski patos i idealizatorski ditiramb. Za nas Vapcarov nije povod, nije aktuelni motiv ili tema dana; on uvek ispunjava sadržinu jednoga, drugoga i trećega, zato što, za nas i za uvek, ime Vapcarova označava deo našeg ŽivoOta, deo stradanja i stremljenja slobodarskog makedonkog čoveka. Sa njim živimo u živom delu naše pobede kao pobede njegovih i naših težnji.

Ali Ispriča] rečima prostim, njima — ljudima sutrašnjice, koji će nas zameniti na straži, da smo se mi hrabro borili.

Jednostavan je | iskren, vapcarovski je ovaj poziv Vapcarova pravdi istorije, ali je on danas nenužan i za&tareo. Ničeg trajnijeg od onoga što je on sam — životom svojim, poezijom svojom i činom — rekao savremenicima i onima koji su došli za njim — kao istinu, živu i nepobitnu, koja sama govori jasnije i ubedljivije i od naipouzdanijeg istoriskog sudije ili informatora. Nema ničeg življeg i cd onih poslednjih stihova na nekoliko časova pre streljanja, od one deklaracije srca:

Ali ćemo 1 u buri biti opet s tobom, narode moj, jer smo se Voleli.

Nismo kroz jednu samo buru prošli mi, živi sinovi te »krvlju zaliveme i u metežima ljuljane« makedonske zemlje, ali u svakoj i posle svake on i mi postajali smo sve bliži, a daleko su ostali, za uvek daleko od njega i od nas oni koji su izneverili njegovu i našu volju za napredak proleterskog dela. I bliži i više svoj i rođeniji je danas Vapcarov za nas — no bilo kad — jer njegovu idejnu i patriotsku čistotu i njegovu idejnu i patriotsku principielnost možemo odbraniti i sačuvati u njihovoj suštini jedino mi, jedino slobodni ljudi njegove slobodne domovine, koji su preživeli kao pobednici veliki ispit za svoju današnju gordu sudbinu — da smelo i otvoreno ukazujemo koji šu ideali socijalističkog i naciomalnog progresa. Jedino mi, i povodom desetogodišnjice od pogibije Vapcarova, možemo re-

CO

ći koji je istinski Vapcarov i, preko toga, da sagledamo svu falsifikatorsku monstruoznost sofijskih majstora licemerja, koji su priredili takozvane »Vapcarovljeve svečanosti« u Bugarskoj i u Pirinskoj Makedoniji. »Svečanosti«, ali ne Vapcarovljeve, i ne »svečanosti«, već jednu ciničnu šarlataniju sa imenom i delom Vapcarova, makedonskog pesnika i bugarskog proleterskog borca, — jer ih svektuju samo Červenkovljevi »aparaičici« i satelitski gosti. Manifestovala se samo laž i falsifikat, jer istina o istinskom Vapcarovu nije ništa drugo sem optužba protiv tiranije staljinizma u Bugarskoj i u Pirinskoj Makedoniji,

Nevoljno, u susretu sa onim što je ovih dana izvršeno u Sofiji, sećamo se članka Javorova povodom zvaničnih svečanosti u slavu Boteva pre 40 godina, u kome je ovaj veliki bugarski pesnik demaskirao zvanične manisestacije sarkastičnim rečima jedne budne književničke savesti: »Neka zvone crkvena zvona, neka trubi vojnička truba, neka blješti svim svojim bleskom činovnička Bugarska neka svetkuje! Neka zvone crkvena zvona, ona neće zaglušiti nezaglušivi eho Kozloduja. Neka *rubi vojnička truba ona neće sprečiti da hiljaditi but čujemo uzdah „Vesleca. Neka blješti svim svojim činovničkim bleskom činovnička Bugarska — ona ne može pomračiti nepomračeni sjaj lika koji je ovenčan oreolom večne slave. Hoće li oduzeti pravdu jedan ukrađeni dan onome kome pripadaju vekovi?«

I sada — zvaničnog 23 jula — u Sofiji su zatrubile punim glasom samo demagoške fanfare birckratske i kastinske Bugarske, koja kao što ni ona činovnička Bugarska Koburgova nije uspela da sakrije istinski lk velikog Boteva, ne može ničim pomračiti ni lik divnog pesnika i borca Vapcarova, koji je živ u srcima poštenih ljudi, On nema ničeg zajedničkog sa tom Bugarskom. On je pao sa botevskom pesmom na usnama u ime jedne sutrašnje slobodne, nezavisne demokratske Bugarske. Današnji gubernijski lik bugarske zemlje je pospuna protivurečnost onoj Bugarskoj za koju je Vapcarov vojevao zajedno sa najboljim sinovima bugarskog naroda. Vapcarov še borio i umro sa čvrstom verom da će sutrašnji život biti lepši, da će biti »lepši od pesme, lepši od prolećnog dana«. Danas je zemlja u kojoj se borio zemlja konclagera u kojima trule 250.000 bugarskih sinova i kćeri, danas je ona neograničemo polje eksploatacije bugarskog ruda i denacionalizacije bugarskih ljudi. Umesto poletnih vapcarovskih stihova O spokojnoj radosti sutrašnjih OSlobođenih ljudi:

Kao da će život poteći

spokino kao Dunav ravnicom, Razvij svoj crni perčin

i utrkuj se sa prolećčnim vetrom —

rastu patnje i pritajeni bum kod lju• di, pod inkvizicijom.

Vapcarov je jumački prolio svoju krv i za slobodni dan porobljene makedonske domovine, da bi izgrejao čistiji i vedriji azur Ohrida, da bi zablistali slobodni i gordi pirinski Vvrhunci, da bi zemlja Delčeva i Sandanskog postala domovina slobodnih ljudi, kao što je sam pevao u ciklusu »pesme o domovini«. Ali kao u mračno doba vančovističkog krvavog banditizma, danas pirinska rodma zemlja očekuje jednog novog Vapcarova, da bi opevao njene nove nevolje, da bi u gordom i kristalno jasnom Dpatriotskom~stihu izrazio njenu ljubav prema slobodnoj i nezavisnoj domovini Prilepa i Ohrida. Zato se danas iz neđara hajdučkog Pirina podiže je-

dan glas koji ponavlja vapcarovsku borbenu devizu:

I ako su potrebne parole — dobro!l Dići ćemo plakate do meseca! Slobodnu je hoćemo!

Nećemo,

Nećemo protektorate!

Vapcarov je voleo bratski bugarski narod, ali nije sakrivao svoju jedinu patriotsku ljubav prema Makedoniji. Danas »aparatčici« tipa Karaslavova i, Rađevskog — ne znam po koji but, grakću svojim starim klovnovskim glasom o »bugarskom nacionalnom pesniku« Vapcarovu. Ali ni on ni mi se ne sporimo sa njima, jer je spor Tešem još u pesmi »Izveštaj«:

Ja mislim da će prva kap, koju ću

od moje Krvi

za svet

proliti,

biti za moju porobljenu braću,

biti za Niu.

I ti pokušaj

da se sporiš sa mnom, pa ću te ja za sekund, za tren

smriviti,

ja osećam

vatrene reči

Lenjina:

»U pravu je drug Vapcarov« reći će on,

Ni on mi mi ne sporimo se — ali besporna, bezmerno žalosma i bespri-

Milivoje

< 14 ==

&e nekako i moglo, ali bez zraka i vode ne ide. Pa da, uopšte damas sam počeo glupo da mislim: a da neće me smjestiti u sanatorijum zato što sam im puškom kože isprovrćivao«,

Mladić uzdahnu kao bolesnik:

»Ej komandire, kosti ti tamnica izjela kao što ' hoće! Zar me na bolje mjesto ne umje dovesti?«

Ne potraja dugo i samicu otkjuča solda'” uljiskane i brižljivo zalizane kose, mladić skoro golobrad, koji je ličio na neku dobrodržanu gospođicu. Taj uhranjeni i upeglani soldat u muladićevim mislima zastade kao nešto neobjašnjivo i nestvarmo: zar danas, u jeku rata može da postoji jedan takav gospodin-soldat i ta neobična vojnička figura učini mu se još više zagonetna sjećajući se kako su prije dvadeset dana izgledali neki crkvički zarobljenici sa kojih je partizanska vojna Save Kovačevića bila skinula svu tu mušku šminku i finu glazuru vojske koja dosad nije poznavala tvrđa šanca.

Mladić iziđe prvi ispred samice i kuvar mu pljusu kašiku kafe-surogata, čiji miris do njegovih nozdrva dođe kao nešto neobično i u skladu svega onoga što se od juče događa s njima ovdje u tamnici. Pošto primi kafu on krenu, ali ga Talijan vrati i pokaza prstom na Mow/lića:

»Per tutti due.«*)

Mandić se ije ni Ošvrtao na dijeljenje kafe već je ležao nalakćen i kao da spava, otvorenih očiju, ili kao da ga je tu, pri tom kraju samice naglo skamenila neka strašnn i neizreciva kletva,

Činjaše se da su nekoliko trenutaka oba zaboravili na to treboyanje u -rmoj boji i juš· crnjoj količimi i kvalitetu, ali kad ih nadraži para vruće obojene vode s mirisr koj, nijesu “vikli, ela *~ cdmnekud tako osjetljivo javi i oba posvađama partizana vidješe da je neugodno što im se hrana posebno ne dijeli. Mladić riješen da ne govori, gurnu porciju bliže Mandiću time mu stavljajući do znanja kako mu»je čitavu poklanja i da on ne želi ništa da dijeli s njime. To MandiČa grozno uvrijedi i desnica mu se pokrenu hitmnom, da njegov drug čak i ne opazi kad surogat proliven po samici dospje ispod njegovih leđa. On ne nađe za potrebno ni đa se pomjeri sa te vrele tekućine i nasta nijem, veoma neprijatan mir dok istog trenutka oba partizana zaželješe nekakvo riješenje i spas pa makar to vodđilo i u nešto — gore.

Ne zna se zašto ovaj dan Talijan i hljeb donese nepodijeljen, (tek soldat ponovo oltškrinu vrata i naredi Manđiću, koji je bio bliže ulazu đa ga

*) Za obadvojicu,

uzme, ali pošto ovaj sporo pokrenu ruku kao da mu je ka tijelu vukao neki nevidljivi teg, karabinjer izgubi strpljenje i baci bljeb koji se otkotrlja, a onda se zaustavi kao neprijatna, granica između dvojice zatvorenika, nezgodno namještena meta za gladne oči. Sada oba pomisliše da bi bolje bilo da kioz prozor samice ne gleda dan unutra i tako im taj nepo• dijeljeni hljeb ne bi mamio oči. Mladić uspje da se u onoj tjeskobi samičkoj malko zaokrene pazeći da ne dotakne Manđića, ali onaj polovičak malog talijanskog hljeba opet ispliva pred njegovim vidom i on zaključi kako je glad nešto slično polipu što se očajno lijepi i uznemiruje, — gadna stvar koja i dobre i jake goni na ružna iskušenja; zadrhta iz saha od pomisli da možda uopšte neće biti jak da se od nje brani ni pet dana kako valja...

Kad se približi jedanaest sati prozvaše Mandića i povedoše ga nekud, valjda ua prvo isleđehje, Mladić osta sam u samici ij začudi se kako bi mu bilo neobično samu i Što to može biti da žali za čovjekom koji mu je kriv što sada čuči u ova dva metra ozidana i zapletena prostora? Tek što mu se dade nešto na misao zaboravljajući glad — onaj hljeb ponovo se natače na njegov pogled i on bi gotov pa ga brzo skloni u čošak. Od njega otpade meka i mirisna korica koju bi vrijidelo pojesti ,a da ope nikad niko ne primije-• ti, uostalom *o se može računati od njegove polovine i ruka poseže da je prihvati. Osjeti kako se erijeva skupiše i pretvoriše u bezbojan bol. Mladić ipak uspje da vrati ruku sebi i 1a ga snaga odricanja Dpokrenu s mjesta. Prošaputa kao da se izvinjava:

»Nijesam znao da je glad tako bezočna zavodnica. Stisni se, kamen izio, pa umri!«

Ne potraja ni petnaest minuta i mladić opet sjede. Ponovo, kao da sama ruka bez njegove volje prihvati onu koricu i tek što nije dospjela u usta ona pade kao iz mrtve ruke.

»Pa da, — sada sasvim zaboravivši na hljeb i na koricu koja se bila otkotrljala prema vratima mladić poče da razmišlja o herojstvu „o kojemu je još kao skojevac dosta slušao, — Pa dd to su bile samo rane gimnazijalske naivne misli i mudrosti Na skojevski sastanak dolazio sam u sekund na vrijeme, i fo sam mislio da se zove revolucionarnost, a današ sam bojkotovao komandira da samom sebi dokažem da sam veći i jači jer sam mu predlagao da nas, ako mora tako biti, neprija* teli žive ne gleda, a eto sada, sve to dobro i snažno u meni krenulo je dva puta da posrmme pred ovom mrvom hljeba koja čeka da je neko pomefte ili pojede, da kami s niom ućutkam veliku zatvoreničku glad, koja, svakako nema dimenzija.« Nikolajević:

merno falsifikatorska „izrašćuje još jednom parodiska paradnost današnjih Vapcarovljevih »poštovalaca« sa červehokovskih tribuna. Oni koji nisu napišali ni jedan red o prvoj i jedinstvnoj zbirci stihova Vapcarova »Motorne pesme«, oni koji su mu 1941 godine zabranili da se uključi u redove pirinskih partizana na poziv pirinskog prvoborca Nikole Parapuno: va, oni koji su njegovo ime držali u zaboravu i posle 9 septembra, da bi počeli da govore o njemu pompeznom i falsifikatorskom frazeologijom kad je ime Vapcarova postalo Eordost njegovog naroda u slobodnoj Makedoniji, ti i takvi jučerašnji i današnji marođeri istinskog Vapcarova takmiče se danas kao njegovi... poštovaoci. Oni jesu poštovaoci, alj ne poštovaoci Vapcarova, već jedne parole iz laži i falsisikata spremljene u laboratorijama Červenkovljeve inform-propagande. Falsifikatorskoj buci današnjih bugarskih marodera oko istinskoga Vapcarova pridružio se i falš zvuk kulturtregera iz Moskve, Oni govore O odanosti Vapcarova prema »prvoj zemlji &socijalizma«. Vapcarov je bio odan, ali zemlji Velikog oktobra i besmrtinog Lemjina. Njegovo proletersko slobodarsko delo niti je imalo niti može imati ičeg zajedničkog sa satrapijom s&taljinizma. Vapcarov je cenio Sovjetsku književnost, ali književnos* Maksima Gorkog i Alekseja Tolstoja, Majakovskog i Bagrickog. On je još 1941 godine vojevao na stranicama progresivnog lista »Literaturen kritik« za vaspitanje mladih pisaca u duhu realističkog stvaralaš:.va.

Za one za koje je Vapcarov Vapcarov ne od juče, već još iz godina borbe protiv borisovske tiranije za ome koji znaju zašto se Vapcarov borio i zašto je u borbi pao, »Vapcarovljeve svečanosti« u Sofiji jesu najnovija manifestacija farisejske demagogije i intrigantstva u današnjoj zvaničnoj bugarskoj stvarnosti. I ukoliko je to žalosnije za lakeje, utoliko je i radosnije što i tamo i ovde ima ljudi koji znaju pravo ime za ono što se izvršilo ovih dana u Sofiji, baš onako isto kao što dobro znaju i pravilno cene istinski lik Nikole Jonkova Vapcarova — pesnika revolucionarne is• tine i borca za proleterske ideale.

IS NA KLUPI

— 15 —

BROJ 0

ZA BOLJU PROPAGANDU JUGOSLOVENSKE MUZIKE U INOSTRANSTVU

Prošli muzički festival u Beču bio je dvadeset i peti po redu od svog osnutka (1927 godine) Qn Je bIO povezan i sa međunarodnim muzičkim kongresom na kome su svoje zanimljive referate održali kompozitori i muzički naučnici iz čitavog svijeta. Diskutovalo se o aktuelnim muzičkim problemima iz svih područja muzičke umjetnosti, no najviše se naravno govorilo o pitanjima savremene muzike, o njenoj strukturi i o putevima kojima ona danas ide. Muzički program ovog festivala pretežnim je dijelom sadržao djela savremenih i modernistički orijentisanih kompozitora sviju narodnosti. U glavnome smo upoznali interesantna i umjetnički vrijedna djela. Publika ih je redom dobro primila uz male izuzetke, koje je u prirodi i spontano — otklonila,

Posmatrajući ovaj festival, a gledajući muzičke programe brojnih drugih sličnih festivala, koji se danas održavaju u muzičkim centrima Evrope (Firenca, Venecija, Salcburg. Bdinburg, „Pariz Cirih, Darmstal, Lucern ibd.), — moramo doći do jedne Žžalosne konstatacije: gotovo nigdje na programima ne nalazimo makar i jedno djelo kojeg jugoslovnskog kompozitora! Redovito su na tim priredbama ·zastupani kompozitori svih narodnosti, samo Jugoslavija tu kao da uopće ne postoji. Mislim, da mogu slobodno ispred svih naših kompozitora ovdje ustvrditi, da mi danas imamo zaista kudikamo vrijednijih, interesantnijih a prije svega i pozitivnijih djela od mnogočeg, što se slušaocima na svim ovim festivalima servira.

Naši mjerodavni faktori, naš Savez kompozitora, naš Savjet za Nauku ı kulturu, naši kulturni atašeji na inostranim poslanstvima, — svi oni bi tu trebalo, da se malo zamisle i da u faj problem najozbiljnije zahvate, Držim, da je izvođenje i propagiranje djela jugoslovenskih kompozitora u širokom svijetu isto takva — ako ne još i korisnija! — pro= paganda, kao što su nogomet, tenis, šah i razni drugi športovi, koje naša država i te kako podržava u inozem stvu.

MIstina je: za uspješnu propagandu jednog muzičkog djela potrebno je prije svega, da ono bude štampano ili barem toliko umnoženo, da može uvijek stajati na uvid interesentima. Nažalost, kod nas nije štampano gotovo ništa! Veći dio reprezentativne jugoslovenske simfenijske i kamerne muzike leži u kompozitorovim fijokama, neobjavljeno i sasvim nepoznato bilo kome u inostranstvu. Bio sam slučajno prisutan u bečkoj »Univerzal-ediciji« kad je tamo došao pretstavnik „organizatora muzičkog Bienale-a u Veneciji, koji se interesirao za nova i zanimiljiva djela, koja bi ušla u program festivala. Tamo Su mu. stavljena na ogled čitava brda svih mogućih vrsta djela kom: pozitora raznih „narodnosti i on je tada pregledao | odabirao partiture. A što mu možemo mi prikazati?! Ništa! Jedino ga možemo uwkjječiti: Čekajte, dok nešto prepišemo, pa da vam pošaljemo...

Pitanje uspješne propagande naših djela u inozemstvu zaista se ne će tako dugo da riješi, dok se ne riješi pitanje štampanja naših djela. No o tom pitanju bolje da danas ovdje ne govorimo, jer je previše · krupno, komplikovano i žalosno, Ono prven= Stveno ne nailazi na nikakovo razu= mijevanje kod mjerodavnih faktora,

. slušalaca nije dao zavesti

a najmanje kod naših | nakladnih preduzeća, Sva ta preduzeća uzimaju u štampu jedino one stvari, koje mogu u što kraćem vremenu pla· sirati. Razumljivo je, da se note ne mogu rasprodavati tako brzo kao Što ·se rasprodaje kakav bukvar ili kakova interesantna knjiga. Jedna | naklada nota može da »leži« na skladištu i po nekoliko godina. dok se ona pomalo ne rasproda, isto tako kao što i neka rijetka znanstvena knjiga. I ako preduzeće tu nakladu nota ne može prodati u jednoj sezoni, ono je eto prodaje n8 kilograme, išao makulatur-papir, kao što smo nedavno doživljeli u Sarajevu Od preduzeća »Svjetlost — Naša khnjiga«, koja sa nekim svojim notnim izdanjima tako -postupa, a nezna da li ne će za koju godinu ipak nastati potražnja baš za ovim muzikalijama, koje sada tako lakoum= no uništava. Problem štampanja nota držim da se tako dugo ne će ri-= ješiti, dok se zaista ne osnuje samostalna štamparija muzikalije u našoj zemlji.

I konačno: sa ovoga mjesta najtoplije apeliram na naš Savjet za Nauku i kulturu (veze sa inostran= stvom), a naposšse na naša poslanstva u inozemstvu, koja bi svojim direktnim posredovanjem trebala da vrše mnogo intenzivniju ulogu u propagiranju naše produktivne muzičke umjetnosti. Samo na taj način moći će naši kompozitori doći do izra-

žaja na raznim muzičkim festivalima. Mnoga njihova djela moći će mimo da stoje uz bok djelima, koja su mnapisali kompozitori Ssvjetskoga renome-a. O tome sam čvrsto uvjeren. Jer, tek kada na ovakvim festivalima sluša-

mo sva ta djela, koja su nastala u posljednjem deceniju, a naročito djela koja su nastala nakon prošlog rata, tek onda možemo ocijeniti, koliko u stvaralačkom radu jugosloven= skih kompozitora zapravo imade pozitivnog, „origimalnog i zdravog, za razliku od onog dekadeninog negativnog i pod svaku cijenu »nOVvVOg«, neoriginalnog i hohštaplerskog, što danas dolazi na međunarodno muzičko tržište i što razne klike i strane nakladne kuće reklamiraju kao »uspjelu modđemu muz:ku«. Međutim, pokazalo se opet i prigodom ovog festivala, da se veći dio ni bučnim reklamiranjem, ni raznim »parolama«, pa ni samim velikim i poznatim imenima kompozitora svjetskog glasa: idejno slaba i neubedlj!va djela propala su sama od sebe. Publika ih je kratkim putem i hladno otklonila, isto tako kao što We oduševila za sva ona djela iz kojih izbija dah spontanog i iskrenog muziciranja, djela, koja znista imaju što da kažu, pa makar su u Svojoj koncepciji orijentisana i najmodernjjim, najekstremnijim pravcima,

Boris PAPANDOPULO

— –– dd TCČAČ ARGiIAAEzREK- ––--—-_________________

— 16 —

Mandića uniješe dvojica Talijama i bacivši ga kao kakvu skvar u samicu njegovo prostrto tijelo izgledalo je kao da je tek umro, a još ne stigao da se ohladi. Jedan od njih dvojice bio je onaj ulickani čija je bluza bila nešto pogužvana, a na cipelama i zelenim punphoznama stajale su nekolike krvave mrlje koje je Talijan tek sad primijetio. Zamahnu nogom da udari polumrtvo tijelo, ali se povrati: ne zna se zbog čega — ili mu se ražalilo, ili nije htio da čini toliki napor kad i ovako onesviješćeno tijelo ne Osjeća udarce, Onaj drugi koga nije uspio ni da vidi, ni da mu oblik ostane u sjećanju, mladića udari iza vrata dok se on skoro sa zemljom sveza i ni sam ne zna kako ga je održao neki drveni, tupi prkos da sasvim ne padne.

Vrata su se zabravila brže nego ranije, u samicu je ušao gluv i gust mrak, a pred mladićevim očima sastavljena od bola, straha i iznenađenja — ukaza se neka slika nejasnih oblika i još nejasnijeg sadržaja.

Taj bol od udarca on brzo zaboravi i potište mu ga slika Mandićeva tijela koje je ležalo ukraj njegovih nogu.

Mlaić osjeti neku tegobu u grudima i dva tri puta pokuša da udahhe zrak, ali mu kao davljeniku, tek četvrti put jedva uspje. U taj momenat u njemu puče onaj čvor bola i kajanja kako je mogao prema Mandiću biti grub i nepromišljen, a sada su ga ovdje donijeli ni mrtva ni Živa.

On se skruši naglo i izgubljeno pokraj lješa iz koga se osjećao isprekidan dah, a onda vidje kako samicu obnaži neka tamn-pepeljasta svjetlost kao u snu ili u bunilu i on instinktivno jeknu od bola koji je bivao sve oštrji na mjestu gdje ga je udario karabinjer. Zagledan u fu famno-pepeljastu svjetlost i u to' nepomično tijelo svoga komandira sinu mu kroz splet brzih i nesređenim misli ona komandirova pripijedba o herojstvu koje se ovdje niti piše, niti čuje, nit, se s njim što može, a koga bi ipak trebalo! nazvati neherojskim herojstvom. Tuku te, a ti imaš ruke i ne braniš se, jezik imaš a ćutiš kao riba, neprijatelju vraćaš udarce podnošenjem bola koji se, njega ništa ne tiče i od čega ga ne hvata ni najmanje uzbuđenje i, ukratko predmet, si na kome se obavlja jedan posao, potreban sadis ima.

Eto, sada, ovaj partizanski komandir tu ništa ne znači osim što zaprema prostor jedne samice koja je sva ogluvila i oslijepila od rana i krvi. ,

Od ove mrkle sive gluhoće napade ga jeza koja se snažno proši kroz svaki njegov damar i da bi šaj

| SC

gluhi mir makar nečim savladao poče da razgovara sam sa sobom i tada mu te neobičnosti i strahote postadoše snošljive i manje:

»E moj komandire, moj Mrčo vidiš šta znači u ratu biti živ bez oružja! U ratu ti je: pušku na rame ili lobanju u zemlju da je drugi živu cokulama ne razbija — sve Što bi bilo *reće — to je ovako ili, još gore! Ako ostaneš živ danas, nećeš sutra. Bože, kako bi dobro bilo da si zim.us poginuo tamo polraj zelene hajdučice rijeke Trebišnjice! Sad je ljeto obuklo svu njenu obalu u onu pitomu krašku travu, ona se sirmoglavljuje niz uzane procijepe i milina je slušati kako noću bugari kao izgubljen puiknik i kako nepresahnjiva, svojim nabreklim dojkama napaja žednu Hercegovinu. Sada bi s mirom ležao tamo i ništa te ne bi boljelo, a kada bi mrtvi mogli čuti — šta misliš kako. bi bilo dobro slušati partizansku četu kako se umorna spušta niz kamenjar i pjeva, a pjesma umornih boraca uvijek je lijepa i pitoma. Možda bi te probudila ona pjesma »Po kamenju hercegovskom« i to ti je tako lijepa balada, a ja znam da si ti volio tužne pjesme! Koze bj ti sišle na humku, a onda 6e verale

gore uz litice, a to je prava zabava gledati kako se koze bacaju s kamena na kamen.

A ja, Mrčo moj, ne bih prodao jednu bijelu i meku hercegovačku rosu pokraj Trebišnjice za jedan čitavi tamnički vijek! A sve to skupa nije ti se dalo: sreća je pored tebe prošla neopažena i nezainferesovana. Na grobu bi rasla djetelina, ili bismo imali dosta vremena đa te lijepo sahranimo, a ovdje, i kad umreš

iznijeće te vani kao džak, a ja neću moći ni da zaplačem ni da požalim kako valja. Toliko mnogo imam da žalim samog sebe.«

Mladić i ne osjeti kad mu se oči napuniše suzama, tek one potekoše velike i tople i nekako mu dođoše kao naročita slast u ovem momentu. Uhvati se za lice i krenu nekud, a onda se sjeti da nema kuda i ponovo zastade kao kamen nepomičan nad Mandičevim tijelom.

»A opet ti ne mogu nikada oprostihi zašto oba nijesmo poginuli tamo! Mnogo je ljepša smrt u zavičaju, a ti sada ovdje nijesi ni smrt, .ni život — nešto na granici između to dvoje, a biti na granici gdje se oni otimaju i bore, — to ti brate nije ništa.«

Napuče smeđa i meka zora nad tamnicom. vena od zatvoreničkih očiju ..

sakri-

<eA-