Књижевне новине

| KN II ZEVNE NOVINE

| |

OŽIVLJAJ je fantastičan, za onog

koji se prvi put nađe u tom nepoj-

mljivom prostoru, u tom prostoru sjajno uređenom, sa apstraktnim rešenjima unutrašnje arhitekture, osvetljenom „prostoru u kome jedva da sam sreo ljude, nego samo ma– šine koje su urlale jednim zaglušujućim i strahotnim ritmom.

Hidrocentrala na Jablanici, to je ritam turbina sa velikim rotorima ( svaki je težak po 120 tona) koji se okreću brzinom od 300 obrtaja u minutu, to je apsolutno otsustvo čoveka koji je otišao odavde ostavljajući iza sebe, protiv rada prirode, svoju mudrost, hladnokrvnost iskustva, svoju malu i svemoćnu matematičku formulu. U ovim ogromnim prostorima, koje zasićava jeka francis-turbina, sada samo dve, sutra već i treće, a uskoro svih šest, koje će izbacivati godišnje oko 714 miliona kilovat-časova, u ovim ogromnim prostorijama gde ljudi nema, gde su oni nepotrebni (ili samo dvojica koje sam zatekao kako čitaju novine, tu 75 metara pod zemljom, u ovom golom brdu) obuzeo me je pre svega taj ritam, svojom snagom i, rekao bih, svojom neumitnošću. Jednom je taj ritam morao doći. On je došao. On sada, tu, odjednom sve ritmove, druge, iscrpljuje, iz svakog prostora, i svakog vremena: ritam turbina koji je nadvladao sve druge ritmove, one male i nečujne, ali stvarme, one ogromne, koji pokreću tolike druge stvari, materiju, duh, čoveka među ljudima, čoveka pesnika, čoveka u njemu samom. Kao da se sva sudbina, i mi u toj sudbini, nalazimo, praznimo, i ponovo nalazimo, tragično gubimo, sjajno rastemo, groteskno u tom ritmu, i kao da ništa pre toga, ništa posle toga postojalo nije.

Ništa? Putem su išla kola sa volovima, i čovek za njima, prelomljen od brige i nevolje koje ima još, ne treba kriti, zaobilaziti, kao protiv uroka, i škripanje, očajno zavijanje tih točkova i ko zna otkad nepodmazanih osovina po jednom razlokanom, blatnjavom putu, užasnom kao naša prošlost, i naša istorija Ssiromaštva i ratovanja i bede i neznanja, išli su čovek i kola i volovi, išla jedna još uvek živa istorija, i to je bio ritam, taj hod tog čoveka, ritam takođe, to umorno, besperspektivno okretanje točkova, i to njihovo zavijanje, i cviljenje osovine po jednom putu dok je kiša ponovo padala. I to je ritam ovog podneblja koje je naše podneblje i iz kojeg jedino možemo, primorani smo ipak, moramo, da udahnemo malo vazduha kosmičkog, filozofskog, umetničkog.

0 O U M

\

Radomir Konstantinović

opasnosti, jedne velike brane posle koje kao da je scena ostala pusta, i prazna, i kao da su ostali samo glasovi i reči, nerazumljive, nekadašnje, jednom tu izgovorene, i intenzitet napora, u samom vazduhu; u sećanju je ona ogromna konstrukcija brane, jedne od najvećih u Evropi, od čije osnovice do mosta koji se nad njom gradi ima 85 metara, dužine u kruni od 210 metara, i konzole te brane, i veliki, snažni deflektori koji će izbacivati pravilno, proračunato izbacivati vodu jezera ako se ona ponovo prelije. (Na utvrđenom mestu za preliv vode, širine osam puta po 15,70) metara, sa opštim kapacitetom preliva 1.850 kubnih metara vode u sekundi.) U sećanju je još ono što nisam video, što sam samo čuo: kako je sve to, sa tom nemani od vode, sa tom vođom pustahijom, izgledalo kada je voda prevalila preko brane, to ogromno jezero kojeg još nema, ubeleženog, na geografskim kartama, i u sećanju je magla od vode koja se izbacuje po 250 kubika u sekundi, iz Temeljnog ispusta na brani, i možda ona dva mladića, što sam ih sreo na drumu, od kojih me je jedan slagao da ima 17 godina, a imao je Jedva 15, i koji je držao kišobran u ruci, pohaban sav i anđeoski osmehnut, mladić, dečko i dete, dva mladića koji su došli iz okoline Prozora, ovamo, da se zaposle na niskoj gradnji, ali ih nisu primili. Kišobran u ruci onog dečka kog neznam, providnog i nestvarnog, zašto li sam nazvao mladićem (valjda sebe ili nas, sve nas, ovo vreme, ove još nepremoštene ali premostive neophodnosti da objasnim, opravdam, odbranim), taj stari otrcani kišobran koji je dobio od svog oca, valjda jedino što je taj mogao da mu da, ispraćajući ga na rad kao budućeg kubikaša, ako bude imao sreće, i ona kola na putu, i kiša, i strahovita brana koja se, grdna, monumentalna, ogromni spomenik naše energije, i sposobnosti, i snage, diže nadamnom, i taj ritam, drugi ritam koraka tih dečaka koji su se odvojili od kuće, odvojili od jednog života koji nisu imali, života dečaštva, koji valjda nikad nisu ni mogli da imaju, i koji idu ovuda i traže čoveka koji bi ih shvatio i primio da tu rade, izbacuju zemlju na kubik da im se plati, i ritam ne samo tih nogu u poderanim cipelama, nego i ritam ovih rotora, nemilostivi, strahotni, ohrabrujući ritam preko svega toga, ulje za podmazivanje mašina i prašina na dečakovim

Razvodno posirojenje hidrocentrale

Naša moderna umetnost, i onda kada naslućuje nove vrednosti, nove bar za nas, i kađa je uzaludna, i naše savremeno slikarstvo, i novi stih, sve je to ipak u jednoj istoj klimi koja zna, koja pamti, koja stalno osluškuje ritam tih seljačkih kola na jednom rđavom i prokletom putu po kiši.

Ali sve? I zašto bi bilo, i zašto mora da bude sve?

Nema valjda mesta, tako tragično dramatičnog kao što je ovo, na koje sam došao, i kao što je, više lili manje, uglavnom svako naše mesto, u kome se ritmovi ne sukobljavaju i ne čine, kada se jave, ekspanzivni, prodorni, utešni jli puni očajanja i slumje, da su jedino punovažni, ritmovi nad svim drugim. Naša verovanja u jedan ritam, đa je samo on faj koji treba čuti, i da samo on postoji, naša traženja onoga što stvarno jesmo i što nismo, što postajemo, što nas određuje i što ćemo odrediti, naše osluškivanje pulsacije sopstvenog krvotoka, sve to radi se, događa se u jednoj nervozi, u nervozi i užurbanosti nacije koja je, ipak, previše vremena izgubila, oduzeto joj bilo to vreme, i koja sada grabi.

Nikada nisam to osetio tako intenzivno kao u trenutku kada sam, posle tih volovskih kola na nekom bosanskom putu kroz čije blato sam gacao odjednom ponovo sasvim prepušten samome sebi, čuo urlikanje turbina ogromne snage, jačine od 31 hiljadu predviđenih, ali ustvari 40 hiljada realnih konjskih snaga, urlikanje, strahotno, sveobuhvatno, mitsko skoro, kroz koje se ipak, negde sasvim daleko, čulo i zavijanje ošovina seljačkih kola na drumu koji i nije drum.

. Ali taj ritam se nametao, imperativno, i u tim prostorima hidrocentrale pod zemljom, između najmodernijih uređaja izgrađenih baš u našim fabrikama (»Litosbroje — Ljubljana i »Rade Končar« — Zagreb), našim rukama ljudi koji su seljaci i prostaci i gejaci i hajduci, i čovek se pitao šta je stvarno u svemu tome, i nije li to neka halucinantska igra ovog vremena na ovom našem mestu, ovom dobrom, nezamenljivom, ovom prokletom mestu, i gde se sve to završava i koji je izlaz iz svega toga? U seĆanju je ogromno jezero, koje je potopilo jedan stari svet koji je još uvek naš svet, ljude sa konjićima, sela i groblja (opet gdoblja), rađanje i smrt, nadu i očajanje, siromaštvo i oltimanje od njega, tog siromaštva poderanih čakšira, pocepanih opanaka, pocepane duše, jezero od 15 kvadratnih kilometara površine i 30 kilometara dužine. U sećanju je tu, kroz taj novi, taj prodorni ritam turbina, savlađivanje svake

cipelama i na vrhu njegovog smešnog 'starog. kišobrana, — šta je to? jesmo li to mi? i šta je tu najbitnije, najstvarnije naše, kao maš stvarni san i naša ipak sagledana stvarnost?

Čovek pored mene vikao je (jedva se čuje od rada mašina) da bih ga čuo, i njega: o tome šta su sve te mašine, i koja je njihova snaga, i šta sve .to znači za nas. I otkrivao je, hteo i morao da otkrije, bilo je to takođe neminovno, kako je sve to jedna drama koja se vodi u beskonačnost, ta hidrocentrala, u kojoj je sve predviđeno, svaka moguća okolnost. On je govorio, ne zbog mene, ne samo zbog sebe, i ne gamo nama dvojici, nego kome još? Da li sam ga čuo? Kroz sve što je bilo da li sam ga čuo stvarno, da li sam imao dovoljno iskustva i hrabrosti i snage da ga čujem?

Znam da je govorio o čudnoj, betomskoj galeriji predzatvarača, koji skreću vođu sa turbina ukoliko se na njima dogodi neki kvar koji treba odmah otkloniti, o galeriji koja je najčudnija galerija koju sam uopšte dosada video, galeriji bez čoveka, ali galeriji u kojoj te mašine sad same rade za njega, ostavljene sa punim poverenjem, sa onim ogromnim čeličnim leptirovima u njima od kojih je svaki težak po pet tona, i koji se sklapaju brzinom od 20 sekundi, potiskujući vodu naviše, u vodostan, zapravo jedan vertikalno ugrađen, u brdu, tunel, visine upravo fanfastične, i znam da je govorio o turbinama, i servo-motorima tamo, na brani, granulatorima, kabel kranu i derik kranu, o transformatorima, o automatskom gašenju eventualnog požara pomoću CO» koji se sam razvija,

a 4,

JABLANICA

zahvaljujući metalu koji se na 792 stepena Celziusova sam rastopi i tako izaziva, mehanički, savršeno proračunato, pad jednog utega, koji, opet, oslobođava CO», i znam da mi je rekao: tu vatrogasci ništa ne pomažu. I znam, dalje, da mi je govorio, objašnjavao mi, brzo, služeći se papirom i komadom nepodrezane olovke, vičući dalje da bih ga čuo, snagu i sposobnost generatora i tih turbina kraj kojih smo se, kao u magnovenju (bar ja) zaustavili, i da smo posle prolazili kroz hodnike, i da mi je pokazivao treću turbinu koja se upravo postavlja i još tri koje su već tu, i koje će uskoro biti postavljene.

. Znam. Ali da li mi je on samo to rekao i govorio, i da li mi je samo to objašnjavao?

U velikoj prostoriji od stakla, osvetljenoj tako i toliko da više svoju senku nisam mogao da pronađem, u prostoru u kome su stvari i tela izgubili svoje senke, kao oslobođeni od onog zakona fizike koji vlada gore, možda na onom drumu, i dalje, možda na železničkoj stanici sa koje sam ovamo došao, stanici koje ustvari i nema,jer karte za put se kupuju u jednom vagonu pošto je stanica spaljena za vreme rata a još nije nova sagrađena, — u tom prostoru, zaustavljen, pokušao sam stvarno da se zaustavim i da pratim ritam one olovke koja se još uvek nervozno kretala, otimala po onom papiru.

Sada ova hidrocentrala radi samo sa dve turbine, i daje električnu energiju od 110 hiljada vati u dva smera: Mostaru, Splitu i Šibeniku, i, dalje, Sarajevu, jednom delu Bosne, Šapcu, Sevojnu, Novom Sadu, ali eto, ja mogu da vidim, aparati koji beleže potrošnju u megavatima pokazuju kakvo je stanje: skazaljka na skali više koje piše Mostar, u to vreme, oko šest sati popodne, kretala se između jedan i dva megavata, a skazaljka na drugoj skali, koja pokazuje isporuku struje Sarajevu, Bosni i, preko Sarajeva, nekim mestima, delovima Srbije, čak i Vojvodine, kretala se između 23 i 24 megavata. Jedna turbina može da izbaci, realno, oko 35 megavata, iako po proračunu samo 830, a potrošnja nije ni izdaleka kolika bi mogla biti. Kada dođu još ostale četiri turbine, govorio je on, i ja sam slušao, pokušavao sam da čujem, šta će tek onda biti? Beograd ne uzima struju od hidrocentrale na Jablanici (zato što nema transformatora?), ali dalekovodđi idu do Beograda, i preko njega, i čitav Beograd, kao i Zagreb, i kao još tolika druga mesta mogli bi da se snabdevaju strujom iz ove hidrocentrale. Da. Iz nje, u kojoj se sada nalazimo samo nas dvojica, i ona dva čoveka koje sam video kako sede pored turbina i čitaju novine. Jedan je rešavao ukrštene reči. Nekada su tu radile hiljade, radilo se mučno i naporno, pod očima jedne prošlosti koja sve to nije verovala i sve to nije mogla, nije htela da razume, a sada su tu samo dvojica, i jedan se naginje na uvo drugome, i viče da počinje na slovo P i da ima šest slova i da se svršava na A i da je ime neke životinje, ne sećam se, ili nekog poznatog filmskog glumca.

. Ogromna stvar. Ogromni ritam koji menja čovekov prostor, onaj oko čoveka, i onaj u njemu. Radilo se, sigurno, i mehanizovano, ali bilo je, mislim, i volovskih kola, krampova i budaka što su udarali po toj ledini, pustari jednom, nad Neretvom, retkom rekom, čistom nepojamno, a sada je tu jedan čovek sa novinama u rukama, čovek pored tih ogromnih mašina koje nadvladavaju strahovite sile prirode, koje se suprotstavljaju haosu, i žive od stihije, i on se pita koja je to reč, jedne životinje, ili jednog futbalera, ko da se seti?

. Ritam motora gutao je sve, svaki drugi ritam, onog čoveka koji je tu udarao krampom, i tog krampa odozgo nadole, preko glave i između nogu pa ponovo preko glave, preko povijenog prelomljenog tela pod kišom ili pod suncem, i gutao je ritam onog kišobrana koji se groteskno, u dečakovoj ruci, dok on korača, spušta na prašnjavi drum, diže se i opet spušta, jednom i dva puta, kada je dolazio i kada će

se, možda, vratiti kući jer ovde nije našae”

posla, i gutao je ritam onih kola koja nikako, ipak, ne mogu da se zaborave. Ali koja se zaboravljaju. I on, sada, odjednom pronađeni, ritam turbina, mašina, ritam matematičkih proračuna i formula, ritam savlađivanja sile koja je sad igračka, ali kojoj se ipak sve ne veruje,

Brana hidrocenizaie „Jablanica”

'do kraja, nego su tu i obezbeđenja, — on je

sada gutao sadašnjost koja ima i druge ritmove, koliko njih, sadašnjost koja je ostala 75 metara nad nama, tamo gde nisu potrebni veliki ventilatori za vazduh, vazduh potreban makar onoj dvojici sa novinama pored jedne turbine, i nama, koji pokušavamo da se razumemo, da razumemo što mi to stvarmo govorimo.

Sve je pobedio taj ritam (zar stvarno?), i sve se odjednom pokazalo u drugoj brzini, drugoj svetlosti, drugačijem njenom prelamanju, i sve je otvorilo svoj drugi vid i drugi problem. Čovek je ovde, samo prolaznik ipak, tek ostavio svoje tragove, tu gde mašine, i voda, i prvi dan stvaranja sveta, i nekadašnja sudbina i strah i očajanje i mitologija i mistika sad rade za njega, za druge njegove mašine i za svetlost u njegovoj sobi, pored njegovog kreveta, i za struju u rešou na kome se puši lonče sa kafom. Šta može, šta će raditi čovek kada ne bude više išao drumom, kao dečak prašnjavih cipela, nameran da kopa na niskoj gradnji? Šta će biti on, i kuda će, i koji će biti njegov san, i njegova briga, i sve ono što će biti on, kada ne bude imao -·zašto da ide za volovskim kolima po kiši, nestvaran u težini svog života?

I tek je trebalo, mislim, da izađem napolje, iz tog začaranog podzemnog sveta, tog: mermera, tog bračkog kamena koji je ovamo dovlačen da bi se ovo sve dogradilo što se bolje može, i što bogatije, što prkosnije sadašnjoj prošlosti kućeraka zbijenih preko glavnog druma što seče mesto Jablanicu, tek je trebalo da izađem napolje, i da vidim, da osetim jedno drugo, ipak, strujanje sveta, i vazduha u njemu, i drugu ritmiku, drugih pokreta, jedne stare lokomotive koja je manevrisala na železničkoj pruži, lišća, mokrog, na granama drveća prekoputa, žene koja je vodila dvoje male dece i vukla ma leđima ogroman jedan džak, pa da osetim kako iaj ritam uistinu nije sve. Da osetim, upravo, kako taj podzemni ritam turbina nije isključivi današnji ritam našeg života. Ali isto tako da naslutim, uverim se, sopstvenim sluhom, da je on ipak tu, i da biva sve jači i čujniji, da se čuje i na toj pustoj železničkoj pruzi po kojoj očajnički manevriše jedna lokomotiva, i da ću ga čuti kada uđem tamo, u jednu od mnogih gostionica u kojoj se ispija loša kafa 30 dinara po šoljici.

Ritam turbina? Sad više ne. To je ritam onog što je neminovno, isto tako neminovno kao i jezero gore, šest kilometara udaljeno, odavde, sa onom ogromnom branom (ugrađeno je u nju 130 hiljada kubnih metara betona) a

a _____C A Juraj Najhart GRAD ĆILIM

Marijin-dvor i Narodna skupština u Sarajevu

130.000 stanovnika raste postepeno u četvrtmilionski grad. U starom dijelu grada ostalo je otvoreno pitanje mo

Q uan sta sa svojih gleski parkovi

po kojim

čaršije koja je puna kavema i sva u ruševnom stanju. Ostali dijelovi postojećeg grada izgra-

dđuju se pretežno na način plombiranja, tj. ubacivanjem „novogradnji među postojeće građevine. Ostaje otvoreno pitanje formiranja još nekih trgova kao što su Društveni trg oko pozorišta, Trg Oslobođenja, Trgovačka četvrt grada u Titovoj ulici sa robnom kućom, kao i asanacija i izgradnja novih naselja na padinama starog Sarajeva. Paralelno s” ovom «problematikom „izgradnje starog Sarajeva postavlja se i pitanje izgradnje novog Sarajeva, a naročito kompleksa Marijindvora koji se nalazi u tom longitudjinalnom gradu između starog i novog Sarajeva gotovo u sredini. Postavljajući cijelu problematiku. izgradnje Sarajeva na principu historijskog kontinuiteta, pitanje: izgradnje Marijindvora pada, za razliku od dijelova starog esnafskog grada, pa onda kapitalističkog itd. u socijalistički period. Nepisane zakone zamijeniće pisani zakoni. Nesvjesno — svjesno,

ja treba

nost koja

Mouakela Morijin-dvora i okoline

zatvorene blokove — otvoreni, individualne bašte — kolektivni enitd. nove dijelove grada pa se pitaprincipima da ih izgrađujemo. Koje stare principe da slijedimo, koje da transformiramo a koji se novi ređaju.

Mjerilo čovjeka je pravo na vidik. Stvaramo novu disciplinu koda obuhvati vrijednosti nasljeđa naše domaće arhitekture i urbanizma izgrađene najsavremenijim nim dostignućima. sintezi emotivnih faktora Istoka, i konstruktivnih sa Zapada.

Arhitektonsko-urbanističko oblikovanje

arhitektonsko – urbanistič-

kom oblikovanju, a u du_ hu naših arhitektonskih tradicija, želilo se izbjeći lažnu patetičunosi nesluh u ovaj ambijent, kao što je bio s austrijskom Kolonijalnom epohom. Obzirom na činjenicu da je Sarajevo u kapitalističkoj eri potpuno izgubilo svoj historijskom oblikovanju, nastojalo se stanovite autohtone vVri- i jednosti ponovo uspostaviti u savremenom smislu u viđu novih

zakonitosti — ćilim građ — (grad zelenila) mjerilo čovjeka, pravo na vidik, kockasta i kupolasta arhitektura itd. Kroz ta nastojanja dolazimo do zaključka da bi bilo pogrešno postaviti ispred Crnog Vrha visoke objekte nego naproliv uspostaviti prostorni kontinuitet sa budućim stambenim naseljem načičkanim nizom doksata na Crnom Vrhu na bazi kristalizacije, koji se međusobno nadvisuju kao čovjek čovjeka sa željom .da bace pogled u dolinu i obratno, a kao što je to bilo nekad između mahale na padini i čaršije u dolini. To znači piramidalno grupiranje objekata stambena kolonija, škola, Kkinokoncertna dvorana i opera sa svojim paraboloidnim oblicima koji su proizašli iz akustičnih i optičkih faktora i koji treba da zamjene kupole... Visinski objekti pokraj kičme grada nisu postav. ljeni na nekom ušorenom pricipu nego slobodno i izmjenično, čas na jednoj, čas na drugoj strani u želji da budu, kao nekada minaret — visinski akcent maha-– le, akcenti i orijentacioni objekti novih rajona Sarajeva. Isto tako toranj (sahat-kula) „Narodne

Izgrađujemo

pozitivne

konstruktivTu se radi o

slučaj

kontinuitet u

(Nastavak na strani 13)

Moakela stare ča:išijo

(Snimsaik- iz gornje perspektive)

kojeg doskora nije tu ni bilo, ali sada ga za mene tako u prošlosti nije bilo kao da se i onda za svakog, pa i za mene, apsolutno podrazumevalo da će tu jednog dana biti. Podrazume=valo? — Apsolutno. Kao što se posle otkriča, posle učinjenog dela (i bi delo), posle ostvarenog umefiničkog „komada, slike, skulpture, pesme, knjige, koji su stvami i koji su pogstali, tom stvarnošću, ono što jesmo, postali neophodni, čini da su zaista morali da dođu. Prošlost je neminovna. Ono što je moglo jednom da se učini Rao nemoguće, sađa je neophodnost. Sad je to nešto što se podrazumeva, i opasnost koja se, sa tim, odmah javlja: da lepota tog što stvari primamo takve kakve jesu, poučeni istorijom ovog vremena velikih otkrića, da ta lepota istovremeno označava i počefak jedne ne male i me malo opasne inercije. Komad olova ili zlata u ruci kopača izgleda kao da je uvek bio u njoj. A pokret, i suprotstavljanje inerciji i naučenom, otkrivenom, savladanom, sukob sa nemogućim, nije li to jedina poezija, i jedini moral stvaralaštva, akcije koja i politički i metafizički znači jedini smisao naše današnje egzistencije ovde, pogotovu na ovom mestu kroz koje prolazi drum sa onim dečakom i kišobranom koji se na taj drum, ko zna koliko gođina, u jednom zamarajućem ritmu, gore i dole i opet gore i dole, neprestano spušta.

Jer jezero, i ta brana koju treba videti da bi se doživela ne samo njena viličina nego i veličina onog što je naša prava današnja pulsacija, naše disanje, naš hod, ta brana o kojoj ne vredi ni pisati samo, ni iznositi brojke njenih dimenzija, većih od dimenzija Nijagare, ta brana koja je stvorila· jezero od male, ipak, reke Neretve i od njene pritoke Rame, sve do samog Konjica, sve to bilo je nekad tajna. I bilo je nemoguće.

Jaroslav Černi, za koga je već rečeno: veliki projektant, ali za koga kažem: pesnik naš, pesnik i član porodice, iako još male, onih koji postoje samo pred nemogućim, samo pred nedokučivim a ipak dokučivim, na kraju pobeđenim, taj pesnik Jaroslav Černi verovao je da ovde, na ovom mestu, može da se ostvari ovo jezero, i ova hidrocentrala. Ni Francuzi, pre rata, nisu to videli, a ni stara Austrija (htela je da napravi, kod Žuglića, centralu pro= točnog tipa u jačini 20 hiljada konjskih snaga) nisu shvatili da je baš to mesto koje je za jezero i za hidrocentralu izabrao Jaroslav Černi, ustvari, jedino moguče, i jedino realno mesto.

Jednom, to je bilo nemoguće. I veličina svega ovoga, tu, na Jablanici, koju treba još dublje, još potresnije osetiti baš je u tome: što je to bio prodor u nemoguće. Najmogućnije postoji za nas u prostoru nemogućeg.

Kiša je padala i njen ritam u ovom malom mestu u kome se jedna velika bitka sad privodi kraju, utapao se u nešto mnogo više i mnogo stvarnije. Utapao se on, taj ritam kiše u zabiti, na malim železničkim stanicama, utapao se kao i svaki drugi ritam, kao ritam ruke onog kovača sa čekićem koji udara neprestano po nakovanju jedne primitivne kovačnice sa mehom, kao i nitmički pokret jedne druge, na smrt umorne i smrtno večite ruke hodže sa čalmom oko glave koji je, zureći u prljave prozore

male gostionice, mešao kašičicom kafu u već”

skoro praznoj šoljici. Pa se čak utapao, gubio, postojao nedovoljno sam, i ne više isključiv, i ritam kojim je mala devojčica, jedna majkadete bosih, prašnjavih, ispucalih nogu, i ukočenog pogleda, njihala svoje dete na trećem stepeniku nakrivljene kuće, dete koje čak nije moralo to da bude, nego sestra ili brat. I nestajao je, čuo sam, u jednom drugom, silovitom, opštem ritmu, i ritam očajanja sa kojim su ljudi ovde vukući za sobom mršave konjiće i poraznu za njih sliku svog potopljenog: doma odlazili odavde pred jezerom koje je nadolazilo.

Ne furbine samo, i ne ritam i zujanje električnog napona u žicama i sklopkama razvodnog odeljenja, jedne takođe fantastične terase, i ne voda što šiklja nepojmljivo, iz otvora ispusta na brani, ne ta konstrukcija tamo, šamar gluposti i siromaštvu, i ne samo ta glupost još uvek živa i to siromaštvo, i pored svega, još vidno ovde, — nego jedan drugi, ogromni, sad jedino realni ritam te poezije nemogućeg koje se ostvaruje, u životu, u vatri i vodi, kada sve dobija vid jedne paklene, nenadmašne umetnosti, i koje je, ostvareno, potpuna negacija svega što je gluvoća za njega, što je starost i regres, taj ritam koji je zahtevao da se čuje i koji je bio, ustvari, početak i tajna ovog fantastičnog doživljaja. On tragično sjedinjuje u sebi kakafoniju svih ritmova našeg života. On je najviša istina onog što jesmo i

što postajemo.