Књижевне новине

:: na ıta

ijanskom

x» . DUŠAN PFA4SILJEF, LIRICHE, 14 LPRESS, MILA4NO 1956

VEK se radujemo kada naša poetska reč pređe granice , SVOg gOoVOrnog prostiranja, a kada je još pošao prenošenja jednog našeg. poefskog podneblja u drugi jezik i drugu kulturu tako. plemenitim ftudom . urađen kao što je' ursdio profesor Univerziteta u Firenci Kar. lo Verđijani, pretstavljajući jtalijanskoj ~ public; našeg Dušana Vasiljava, onda se Tom prethodno; radovanju mora pridružiti i iskreno priznanje. U izvanredno čistci i lepoj grafičkoj opremi, uz Opseženu i nadahnuj predgovor

od iridesetak sirarnica (koji

je Verdijani nazvao »Motivi pe” Una preseatazione«) Ver dijani je izdao žezdeset i jednu pesmu Dušana Vasiljeva Iz potpuhog izdanja koje je priredio Zivan Milisavač 1950 gođine. Međutim, Vercijani se nije pridižavao redosleda iz OVOS DIVOg botpunog izdanja pesama Dušanea Vasiljeva nego je dao Jeđan odbir, izvršen sigurnim estetskim Kriterijumom i zavidnim poetskim ukusom, Koji, po tome kako je komjponovan, svedoči da je Verdijari stvarno doživeo i osetio unufarnje vrednosti poetskih tekstova ovog na> šeS buntovno ~ sumornog pasnika. On je pesme podelio u šest momenata: pesme koje daju opšte podneblje OVOS pesništva; razgovori sa prirodom: pesme koje govotre o sudelovanju žene ili ženstvećnosti u životu i litici pesnika; pokušaji introspekcije; polumički stav na društvenom i religioznom planu; retke oaze iskupljenja.

Slobođan od mnogih istoriskih asocijacija i uslovljenošti, lišen inlimnijeg poznavanja onih »praznih sta. nica živofa« kroz koje je Du šan Vasiljev prolazio, Verdijani je mogao da oseti u kojim je čašovima pesnik uspeo da ·d& sublimiran izraz svojim „ustreptalim stradanjima 1 ponesenostima. Možda bi neko ko Do bĐrirodi svoga postanka i uraslosti u jednu sredinu u kojoj je i Vasiljev živeo ima prostnanije rezonatore za posebnu muziku ovce poezije, pa čak i za neke njene disharmonične posustalosti, uneo u ovu antologiju i neke pesme koje u manjoj meri daju“čisto estetskih polsticaja za . stvaran poetski doživljaj. Pri tome je za divljenje kako je Verdijani, »u. tom prvom dosluhu sa jednim novim svetom. mišljenja i jednim jezikom kome nije mnogo vičan«, kako je sam kazao u predgovoru, imao sluha za autentične akcente emotivno i stilski savladane pesničke materije.

Svakako da je pri ovom odabiranju pesama Dušana Vasiljeva, koje je izvršio čovek ukusa odnegovanog na drugoj jednoj, i drevnoj, pesničkoj tradiciji, delovala j zasićenost nekim vidovima pesničkog kazivanja koja da nas u Italiji već nemaju mačaj aktivne pesničke poTuke. „Karakteristično je u tom smislu što je sastavljač ove zbirke obišao pesmu »Kolo«, za koju je još Milan Bogđanović rekao da ima neke 'dijabolične senzuelnoSti. y : Čovek koji se seća danuncijevske čulne egzaltacije i njegovog dioniziskeg ritmičnog plesa u stihu neće u mjima osetiti neku izvornu snagu. Šfio nikako ne znači da anticipiram neku. paralelu između Danuncija i ovog hašeg pesnika (mađa se u knjizi Ž. Milisavca može naĆi podatak da su se i dela Gabrijela, Danuncija nalazila u biblioteci Dušana Vasiljeva). Reč je samo o. otporima koje može imati sastavljač jedne ovakve zbirke prema jednom poetskom Tilmu koji je u njegovoj zemlji preživeo. i

OVU knjigu,

koju je sa

· toliko ljubavi priredio

Karlo Verdijani, još zbog nečega treba pohvaliti, Ona. nam donosi napoređo tekst odabranih pesama Dušana

asiljeva . na srpskohrvalskom jeziku i njihov prevod na italijanski. U dilemi da li da iznese pred italijanskog čitaoca tačan i veran preVod ovih uzbudljivih stihova ili da pokuša da da slobodan prepev pesama, Verdijani se opredeli» za ispraV nije i bolje rešenje. et, valja reći, ne bi bilo naročito teško dati ove pesme u · slobodnom prepevu na italijanskom jeziku, pa čak i sačuvati. onu skokovitu i ćuđljivu· rimu Dušana VasiljeVa 1 onaj: njegov istrzani li-

A _

dr

znajački i! s.

Naslovna strana, zbirke Dušana Vasiljeva (ertež Lia Notfa)

tam i »krhku kađencu« kako kaže Verdijani. U jeziku sa viševekovnom pesničkom trađicijom, u jeziku koji je poslužio za mnogi poetski eksperimeat i u kome su već nađena mnoga poetska rešenja, koji uz to ima izvađene rečnike rima i samo jedna: reč — fegato — kažu poema odgovarajućeg slika, ne bi bilo teško naći, kažem, prividno sličan poetski apavar kojim bi htele da se sačuvaju čisto versifikatorske i ritmičke osobine fekstova Dušana Vasiljeva. Samo što bi u tom nategnutom poslu, u tom pošlu navlačenja jednog starog „poefskog ruha na, Za nas, sveža fkiva pesama Dušana Vasiljeva stradao pravi izraz tih pesama i one bi, kako nam izgleda, prilično staromodno izgleda-~

a — ——.

7.

Lenjinova »IZABRANA PISMA: pružaju mogućnost čitaocu da se na jedan nov i neposredan način približi događajima Oktobarske Revolucije. Ta spona između grandioznih ” istoriskih zbivanja i subjektivnih . doživ-. ljaja današnjeg čoveka jeste ličnost Vladimira Ilića Lienjina, koja, kroz njegovu prepisku, dobija autentični karakter savremene. prišutnosti. | u

Ovde nisu u pitanju samo dokumemti i svedočanstva o velikom čoveku, već svako od tih pisama ima mnogo dublji i. širi smisao. Izbor je odlično napravljen, tako da sa uživanjem pratimo Lenjinov životni put od najranijih dana revolucionarne :bor-

'be 1894 godine do čuvenog

»testamenta« 1992 godine, U tome životu opšte i pojedinačno je dobilo svoje dijalsktičko rešenje kroz meprekidne okršaje istoriske prekretnice. | · Pisma su podeljena na tri osnovne grupe, označavajući time bitne i prelomne· momente · Lenjinovog života. Kao »čvorne tačke« uzeti su drugi Kongres RSDRP i bočetak Prvog „svetskog. rafa. Ovakva podela pokazuje duboku vezanost Lenjinovu sa društvenom |·problemaiikom tedanje Rusije. On nije 1mao dva života, društveni ı Dprivatni, kako se obično frivijslno iumače znamenili ljudi. Njegova pojava je jedi slveni proces ·svesne CBŽstencije, koji se. manifestovao u najrazličitijim vidovima. Upravo, čitavim svojim infelektualnim, “emocional– nim i opšte ljudskim stavom, T.enjin je nagovestio budućeg čoveka »ljudskog društva«, o kome je BOVOLiO Martks u »Tezama o Mojerbahu«. Kod njega nije Dpostojala »profesionalna revoJucionarnost«, jer je njegova delatnost uslovljena | punoćom i raznovršhOšću . „jedne bogate ličnosšti..

. | ? Od „jmprvog do poslednjeg

'risma prepliće se· strasno, u

'verenje sa hladnim icoel-

le. Dobile bi ton nečeg patvorenog, lažno nakićenog. Jer fako nađena „prevodna ili »prepevna« rešenja nosila bi na sebi teret jedne poetlske tradicije koja nije tradicija i naše poezije „sa svim mogućim implikacijama značenja i asocijacija koje takvo jedno rimovanje, inače slobodnog, ali ponegde i rimovanog stiha Dušana Vasiljeva može da donese. Valja zalo prevodiocu odali Dpriznanje što je u vernom i teč nom prevodu, sa osećanjem za nijansu značenja reči, obJavio ove rezultate svog suseta i Viđenja sa poezijom Dušana Vasiljeva. Predgovor, istcrpanm, ponesen, s toblinom pisan, po kome se vidi da 'je korišćena sva značajna literatura O Dušanu Vasiljevu kao i u

skim razmatranjem. To je više nego pouzdanje, — io je strast, bilo da Lenjin piše iz progonstva u Sibiru, bilo da daje izjave kao pretsednik Saveta narodnih komesara. Lenjin iraži ljudsku, inđividualnu crtu kod svih ličnošti kojima se obraća ili o kojima govori., Neobično je zanimljiva prepiska sa Plehanovom i Gorkim, gde pokušava da objasni psihološke uslove njihove delatnosti. Pišući svojoj ženi o Gorkom, Lenjin opravdava izvesme njegove poslupke, Koji politički nisu na syom mestu, On ističef.da je Gorki umetnik koji ima slabe živce, a ne političar. Ovo se može zapaziti i kod karakterisanja ličnosti u »testamentu«. Nigde nema pakosti, krute jednostranosti ili bezdušno birokratskog odnosa prema drugovima i saradnicima. Naprotiv, opaža se želja da se pomogme ako onima koji dobro rade, tako i oni-

ma koji greše, Dovoljno je

pročitati pismo upućeno mekom Sokolovu, koje je pisao kao pretsednik Saveta narod nih. komesara. Pismo je odgovor na prilično drsko ponašanje. dotičnog Sokolova. Lenjin ne upotrebljava 'svoj pretsednički autoritet, nego pokušava da pouči i ubedi u ispravnost stanovišta koje zastupa. U

Prema majci, sestrama i ženi Lemjin je dirljivo nežan. Ta se nežnosti opaža u SVim pismima koja je ijima T1okom gođina bpisao.,.

Međutim, i pored svih oDzira Lenjin nije sentiimenta-– lan ni prema kome, pa ni prema samom sebi. Sebe nije oslobađao zahteva koje je postavljao drugima Ustvari, prema sebi“je najnemilosrdniji, Ni na jednom mestu se Lenjin lično ne žali, niti vapije kako mu je leško. Sva su pismia prožeta samopregornom hrabrošću. Važno je imati cilj kome se teži, bez obzira na frenutne nedaće i opasnosti.

Skromnost je jedna od O-

· Jednim pismom

mnosome doefinilivna monografija Živana Milisavca (sPe snik poraza«, Matica srpska, 1952), poslužiće nesumnjivo kao neophodan uvod ilaliJanskom čilaocu ~ u čitanje ove zbirke poezije. I ne samo to. Ovaj,predgovon, cćlovit esej o Dušanu VasiljeVu, domosi i jednu ličnu interpretacijn poezije ovog pesnika, njegove vizije prirode i njenog učešća u turobnoj viziji sveta, nagoveštaje jedne stilističke analize go funkcionalnosti prideva i boja kod Vasiljeva i po svemu se vidi da je Verdijani ušao u žižu emocionalne prirode oVOS pesnika. Možda se mi ne bismo u svemu složili sa tumačenjem mekih buntovnih pesama Vasiljeva (Plač Matere Čovekove, naprimer), ili sa interpretacijom | njegova ateizma, ali u svakom slučaju i te interpretacije čine deo jednog celovitog gledanja ma poeziju “ovog našeg pesnika. Bilo bi korisno, vevujem, da se ovaj esej o Vasiljevu u celini objavi kod nas u prevodu.

Na kraju, zašto baš Vasiljev? Nesumnjivo da je prevodilac i komentator, kako i sam kaže, našao u njemu »nešto što je najbolje odgovaralo priviđenjima jednos trenulnog ličnog osećanja i razmišljanja« I mi se odista radujemo što je to trenuino raspoloženje · „urodilo ovako lepim plodom. Ali valja priznati da delo ovog našeg pesnika, što je retkost za naše pesnike između dva rata, ima i svoje integralno izdanje i monografiju o životu pesnika, pored nekoliko mahom prigodnih napisa o njemu, Bez toga ne verujemo da bi do ovog izdanja Dušana Vasiljeva uopšte moplo da dode. Vrednost poduhvata kao što je Milisavčev ji u ovakvim prilikama dolazi do izražaja. Naša bi književnost mnogo brže i delotvornije ulazila u druge knji ževnosti i bila prevođena i objašnjavana da smo svim našim „vrednostima posvećivali ovakav ftrud, kao što je uradio. Z. Milisavac sa Dušanom Vasiljevom.

+Nikša Stipčević

· UKAC upotpunjuje i

dalje razvija sociolo-

ški aspekiL Geteove problematike koji je otvorio Još Engels' poznatom Svojom definicijom. Ali dok Engels vidi. u Geteu neprevaziđenu suprotnost između buntovnika proflivu »nemačke bede« i palricisškog sina odnosno filistra Koji joj podleže, Lukač izvlači dosledniju i progresivniju liniju · „Geteove građanske ideologije. Ono što Engels vidi u Gefteovim shvatanjima: isključivo kao zaostatak neprevaziđene reakcionarne svesti, Lukač sociološki sagleda kao objekftivnu nemogućnost u koju Je zalvoren čovek u trenufku kad istoriski socijalni razvitak drušlkva nije izveo na političku i društvenu pozornicu nove klasne snage, koje su u stanju da reše probleme pred čijom je nerešivošću stao Gefleov duh. Lukač nam daje buni, živi lik Getea za koga je neminovna propast feudalizma svršena stvar, ali koji, iako ni u kapitalizmu ne vidi ništa bolje (uočavajući ekonomi sko – pokretački mehanizam ali i neizlečive rak-rane kabitalizma), ipak ne gubi veru u ljudski rod i u čoveka. Lukačeva sociološka teza o Geteu značajna je »rehabiliftacijae« ovog genijalnog Nem ca u odnosu na reakcionar–

'Tiu građansku ideologiju, ko-

ja je na sve moguće načine htela da prisvoji Getea kao svog duhovnog začetni. ka. Ona je u završetku drugog dela PFAUSTA, sa baroknim | „Rkatoličkim nebom, hfela da vidi glavni argume nat za svoje ftvrđenje o Geteovoj. ideološkoj i političkoj orijentaciji. Nasuprot tome, sociološka linija koju je Lukač izvukao u #Geteovom delu, sa kojom se i ne moramo u svemu složiti, pretstavlja najbitniju ili bar jednu od bitnih osnova koja, uz pomoć drugih argumena– ia čisto umetničke i formalne prirode, olkriva pravu suštinu Getcovog političkog stava.

Metodološke primedbe

Ipak, dosledna sociološka primena Lukačeva na Gele-

ovo delo nije mogla a da ne urodi nedoslacima koje

rrj(aoDa gprsmta

f ekonomsko-"

iš-,

KNJIGA ESEJA _OLOGETEU

Georg Lukač: Gete i, njegovo doba. »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1956

poljava svaki isključivi metodološki tretman jedne literame i duhovne materije koja sociološki nikako me može da se do kraja išcrbi. ŽZapanjujuće je i istoyremeno za najveće žaljenje što ovaj misaoni um, koji fako suvereno i pronicljivo. une da interpretira jednu muateviju kad je u čistom sociološkom domenu, šlo dakle taj duh vulgarno i dogma-– tično, kao po paraboli neke nužnosti, mora da identifikuje sociologiju sa totalitefom duhovne nadgradnje, otkrivajući u svemu sociološko-politički ideniitel. Koliko je Lukač u tretizanju Geteove političke i ideološke fizionomijć u stanju da bude tačan, toliko je, zadirući u filosofsku i poetsku problematiku Gefeovog dela sa istim sociološkim oruđima i premisama, nužno morao da zaobiđe i ne shvati suštinu problema.

Pre svega, sociološka i politička suština ni kod Getea a ni kod bilo #g drugog velikog pisca nije u stanju

da iscrpi sav dubovni intie-

res. Kod ovog velikog Nem--

ca pogotovu. Jer Gete nije samo pisac koji rešava bolitička i društvena “pitanja svoga vremena, nego ji mislilac koji se interesuje za sve oblike duhovne altivnosti i koji je vremenom izgradio, u svom delu čitavu

filosofsku simboliku koja sa-.

žima mnogostruku prolivurečnost njegovih pogleda i shvatanja. Politička suština i

smisao ne može se ni tražiti.

ni otkriti u svakom pokretu njesovog duha, ne . samo zbog eventualne njegove apolitičnosti, već i zbog prirode. objektivne stvari i razgraničenosti koja postoji u domenima ljudske aktivnosti. · Tako politika (u širem smislu reči) dodiruje. zadire ili, čak prožima smir # mnogih Geteovih dela, ona se sa njima skoro nikada ne identifikuje bez ostatka. To je jedan od glavnih razloga zašto su sva Geteova dramska dela, uperena protiv Francuske Revolucije, minorne umetničke vrednosti i to je

Rembrant: PFausf posmatra magični disk

snovnih odlika ovih. pisam:ai, Lenjin se nikada ne hvali niti precenjuje Svoje | mogućčnosti, ali je zato uvek spreman da pohvali druge i da istakne · njihov uspch. on SšlPOBO ukorava drugove koji su mu povećali platu ,kao\pietsedniku Saveta narodnih kome sana.

Pisma izabrana u Mnjizi omogućavaju da se prati LeTaijinov intelektualni razvifak i njegovo upo!mo, sistematsko učenje. Takođe se može ·videti kako su postala pojedina Lenjinova dela, što pretstavlja posebnu draž za čilaoce. Pratimo ovih dćla: .»Razvitak Kkapitalizma u Rusiji«, »Impe)ijalizam kao najviši stadij kapitalizma«, »Renegat Kaucki«, »Maferijalizam i empitiokriticizam« i »Pilozoj“ske šsveske«. Ova dela postala su u jeku političke borbe.

nastajanje

Kenjin govori

Svako od njih jeste Lenjic novo teorelsko rešenje: minogih aktuelnih problema kojima .je stalno bio okupiran.

'Mnogo .neprospavanih 'j teških noći proveo je Lenjin stvarajući i učeći, Nije se stideo.· da uči od onih koji su neku stvar znali bolje od njega, isto kao što svoju pomoć. nije uskraćivao drugima, Ni zatvor, ni progonstvo u' Sibir, ni lutanje po stranim zemljama nisu bili prepreka da studira i piše. "ako je u najžešćoj političkoj borbi izrastao Lenjin nevolucionar, ekonomista i {ilozof.· Čilav taj proces može se sagledati iz pisama iznelih u ovoj knjizi.

Posebno mesto zauzimaju pisma koja govore o Lenjinovoj borbi protiv, menjše= vika i ıevizionista. Lenjin je uviđao kakva opasnost 8 njihove slane preti radničhom pokretu i evoluciji,

Zato je beskompromisno. počeo da se politički i teoretski razračunava s njima. "To ga je stalo dosta uda i muke, jer je ovde borba bila skoro teža nego protiv tıieprijatelja koji je otvoreno nastupao.Lenjin nije mogao da Trpi licemerje i laž. U jednom pismu iz 1916 god. on piše sa bolom i gorčinom: » Po Vam je moja sudbina. Jedna borbena kanmpanja za drugom — protiv političkih: gluposti, gadosti, oportunizma itd.«

To traje od 1898. godine. Kao i mržnja ćilta zbog ioga. » Pa neka bude, ja ipak ne bih zamenio tu sudbinu za »mir« s ćiltama«.

Lenjin je cenio Plehanova kao intelektualca i zato mu je bilo teško da s njim raskine. Ali, kada je bio u bpitanju radnički pokret, on se nije kolebao. Smelo i sanmopouzdano rasktslio'je sa

Plehanovom, ističući neophodnost borbe bez ikakvih ustupaka. Pored Plehanova u Lenjinovoj prepisci pojavljuje se još niz:lica s kojima je Lenjin nekada sarađivao, ali, protiv kojih će se

' kasnije boriti i praktično i

teoretski. · Svuda provejava žaljenje šio se moralo prekinuti sa starim drugovima. No to Lenjinu nije smetalo da. zauzme principijelan .. i dosledan stav. Kada je u bitanju bio radnički pokret. i revolucija, onđa Lenjin prema neprijateljima nije imao nikakvih obzira. On ističe, na jednom mestu, da više voli i neobrazovanog čoveka, ako je pošten, nego nepoštenog i nesigurnog intelektualca. Od revolucionara je tražio ·pof:>uno zalaganje, bez ostatka, : U knjizi ima nekoliko pisama koja se odnose na držaVu, ral, naciju i religiju. Lenjin piše o imperijalistič-

kim korenima rata i o inter

nacionalizmu radničkog pokreta. On raskrinkava buržoasku laž o odbrahi- nacije i nacionalne države. Retko je ko tako iskreno i tako ubedljivo govorio o užasima rata· kao šlo je io činio IL,enjin. "Tražio je da radnici raznih zemalja ne pucaju jedni na druge.

Sa gorkim potsmehom i izrugivanjem pisao je Lenjin o »bogogratliteljstvu« Gorkog i Lunačarskog. Naročito ga je zabolelo zastranjivanje Gorkog. Lenjin se u pismima irudi da velikog pisca ubedi u besmislenost njegovih tvrdnji o bogu. ' *

Slična učenja mnogo su brinula Lenjina, · jer je ogromne naporć ulagao da bi što jače učvrstio partiske Tedove. Iz pisama se vidi kako je taj rad bio više neso ftežak, naročito kada je morao raditi u inostranstvu.

Događaji koji su' se des!li 1905 godine ig:#ju vidnu ulogu u Lenjinovoj Dprepisci. Tada je još počela Lenjinova priprema za Oltobar, Njemu je sve jasnije bilo da do revolucije.mora doći, Za-·

· KNJIŽEVNE NOVINE ~

"u Rusiji, Ocena

jeđan od razloga. zašto le . FAUST na vrhu. svetske literature; i: a KOD

Ono što ostaje ođ Getea kao pišca i mislioca, · kao ličnosti kad se zavši političko razmatranje njegovih tvorevina, “to kod Lukača nismo mogli da vidimo. On to jednostavno ·apstahuje pretapajući sve u politiku. Lukač se ne upušta u poje, dinačno objašnjenje Geteovih literamih i:poetskih sim bola, već samo skici'a sociološku ravan njihove zajedničke istosmislenosti, dok njihov filosofski botencijal otpada „kao da ga i mema. J.ukač kao da smatra da uvek mora da se izvrši u tumačenju sadržaja izbor između sociološkog i filosofskog, njemu je strana, ideja Vičediru A sadržajnosfii smisla. Otuda lik Getea.»metafizičara«, ne „u. političkom i razvodnjeno ~ plitkoumnom smislu publicističke sociologije, već u filosofskom asbek tu, nije nam Lukač dao ni da naslutimo.

Gete i Kant. — Geteova filosofska, problematika

Najveća Lukačeva muetodološka greška jesle prosio prenošenje njegovog sociološkog postupka na Geteovu metafizičku ličnost. Kao što Je u sociološkom aspektu video' Getea samo ili prvenstveno kao progresivnog mjslioca, tako je i u filosofskom pogledu, „jako samo uzgred i »ovlaš«, hteo da izvuče neprotivurečnu ličnost Getea. Prećuino odbacujući sociološke reperkusije Jungelsove formulacije, „Lukač je izgubio iz viđa njenu pravu suštinu: ona usivari sugerira karakter Geteove pis rođe kao proftivurečnu objek tivaciju suprotnih elemenafa. Ono što su zapazili i neki buržoaski. pisci, Lukač, U strasnoj želji za potpunom Geteovom progresivnom afirmacijom, nije hteo da vidi: svako izvlačenje Geteove ličnosti isključivo po jednoj ili drugoj liniji njegovih filosofskih shvatanja grubo „je nasilje nad objeltivnom istinom.

Lukač tvrdi „da je Gete verovao u biološku propast čoveka, a zaboravlja da pomene da je taj isti Gete sam za sebe ivziđio i tvrdo verovao da će mu priroda podariti individualnu ·besmrtnost! T,ukač uopšte ne pominje Geteovo učenje o monadi i entelehiji, koje je glasoviti profašista Hauston Stiuard Čemberlen reakcionarno izvitoperio. Lukač bi hteo da odrekne da ie Gele ušvajao Kanta. Ali 1o su opasne i netačne tvrdnje, Geteov duh nije bio tako simplicistički jednosmjslen kako bi hteo Lukač, Duh »Olimpljanina«, koji crpe svojim

(nastavak na čelvrioj Wirami) ~

V..I. LENJIN: IZABRANA PISMA. »KULTURA«, ZAGREB, 1956

to se svim snagama bacio na organizovanje partije · koja Će biti sposobna da sa ou. žjem u ruci povede narodne mase u borbu protiv veleposednika i kapitalista. Taj rad je trajao godinama i Lenjin ga je izvršavao sa nečuvenom upornošću i istrajnošću. Po izbijaniu Prvog svet skog rata Lenjin počinje još Brozničavije da radi, stalno ukazujući na to da sve više sazrevaju uslovi za oružani ustanak. O ustanku je pisao: »Oružani ustanak je najviša forma političke' borbe, ·Za njegov uspeh s'· gledišta ptoletarijata, tj. za uspeh proleterskog ustanka, kojim rukovodi ·'socijalđemokratija, a ne: nekog drugog, potrebno je široko: razvijanje · svih strana radničkog pokreta. Zato je sasvim pogrešna ideja, đa se zadatak ustanka Surrotstavi zadatku rukovo-. đenja sildikalnom borbome.,

Godine 1916 i 1917 razvija Lenjin ogromnu prepisku. Ona pokazuje izvanredno žačnu ocenu situacije i može .užiti kao istoriski dokument tađanjih zbivanja, Lenjin stalmo upozorava da se sa borbom mora početi šio bre, da bi se iskoristio braVi irenutak. On genijalno razmršaya komplikovanu boliličku situaciju tih godina” KornilovljeVOg uštanka 'je jedan od dokaža iza to, - |

Vrlo su važna i zanim]ljia: Lenjinova pisma koja se odnose na' period le bede Oktobra. I OVUe?kB rat ža Lenjinova ogromna energlja suočena sa novim pro-. blemima koji su iskrsli u mladoj Sovjetskoj republici. _ »Izabrana pisma« pretstavljaju značajnu i zanimljivu knjigu, koja će popuniti jeđ-. nu osetnu prazninu. naše prevodilačke delainosti. Treba odati puno priznanje dr Gaji Petroviću koji je napravio odličan izbor. pisama i izvrsno ih preveo, dođajući uz njih precizna i pregledna objašnjenja. ||

Pp. 8.

3 .