Књижевне новине

[OPIC ZVA 7 MERU

Branko

Copić: »Doživljaji Nikolektine Bursaća«

MEHU &E izvor mne

može naći. Bio čovek

vedar ili pogružen, urek je kadar da se nasmeje. yako se smehu «ne ' može pripisati vedrina kao kakva vrlina koja mu je svojstvena. U njemu uvek ima i gorčine. To dvojstvo je oduvek u čoveku pa se i psihofiziološki ispoljava kao smeh kroz Suze. Nažalost, smeha je tako malo: rađamo se i umiremo ozbiljni, čak s platem i Jadom. Pa ipak, od jedne krajnosti · do druge, od jedne do druge neodgonetke prostire se življenje, u kome se žalostimo i razgaljujemo: »čašu meda još niko ne DOpi dok je čašom žuči ne zagrči«.

Copić to shvata na način.

kako ga je učio Petar Kočić,'Kod njega je redak smeh od srca, ili smeh do suza, već samo smeh 3šeretski ili cjničan, sa žaokom ili sečivom. Retko se gde komično pretopi i istanča u humor. Takva je sredina. ljudi, podneblje, Sve se razžlučuje u dve suprotnosti, pa ako se gde one i spoje, ili se uzajamno potru ili iskrsne za„jedljivi obešenjak dvosmisla. \ Pre svega jezik. Tu su mo gučnosii nebrojene i neslucene: čas je reč dobila drugo značenje, čas se igra žmurke u simtagmi, u kolu s drugim rečima, pa nas pogađa uvredom ako je pežorativna, čas godi sujeti ako je laskava; ili se preoblači i preodđeva, „harlekinska i maškarska, „setna i vesela, prkosno zajedljiva, „gorko potsmešljiva. . Ćopić zna za sve te igre, naučio ih je u narodnim doskočicama i pošalicama, u živom, svako dnevnom govoru brđana, u britkom i visprenom seoskom šeretluku, I meru uvek iume da nađe jer zna da se sa narodom nije šaliti, da je svaka šala i pola istine. Zato je njegova dosetka uvek pra= va šala, sa merom i umere= na, nešto potsmešljiva i podrugljiva, tek da me izgubi od gorčine, Jer, tragično je Onovno osećanje u našeg na= a. takva mu” bila istorija takva i pesma, epika i lirika, umetnost svekolika. 'Komično je jak kontrast. · najjači u brzalicama i Dričama, ali nema onu snagu koja je sazdala suštinu na· Todnog bića.

Burleskna je komika omiljenog šereta Ere, neodoljiva, ali je i ona prkosni smeh porobljenog, i ona vid borbe, izraz njen. Borba je ono osnovno i vazda tragična. Smeh je u njoj začin gorčini, on je rastvara i čini životnom.,. Nikoletina je nešto sasvim drugo od ovoga i to je Copićev uspeh, Zato se niko neće libiti da ga srdačno udostoji. hvale i priznanja, Nikoletina nije jedinstvena šaljivdžina kao Era, niti se drugom izruguje kao 0, niti se sam smeje. Nikoletina. je karikatura: masiYan kao gromada a detinjai. bezazlen, „vičan ratnom likavstvu, a bezazleno lakoVeran »igranju uloge« na šteni, | nespretan a nežan, Vulgarni psovač i mio golub ljubavi, trapavi neotesanko i otresito bistar domišljan, šVe su mu vrline i mane hiPertrofirane i u unutrašnjem Sboju divno usklađene. Nikoletina izgleda smešno a Doima se s gorčinom, izaziVa kikot i sažaljenje, možete u se smejati ali ga morate anutljivo voleti. Takav Je ikoletina.

»Doživljaji Nikoletine Bur šaća« ređaju se od detinjštva do revolucije, ali nisu Vi saopšteni: od detinjstva

do rata kao. d. se ništa nije ·

bivalo: s Nikoletinom. | UMvari, pisac je hteo da se OBleda tamo gde se niko nijJe smeo i mogao ogledđati: a u revoluciji nađe smešno životnu istinu sjedinjene

pozmata. Nikad rata i ratovanja nije bilo bez smeha, šale su se uvek pravile na nečiji račun i uvek ohrabnjvale. Obično je nađen jedan »tip« ili žgoljava nakarada nalik ma nekadašnje dvorske budale ili njihov savremeni pandan, „prećutno osuđeni

trapavko i glupavko u kome '

će se inkarnirati gluposti švih njegovih saboraca, kome se lako i od šale izruguje, do srca uvredljivo, kao da je samar za svačije gluposti i neduhovitosti koje se čoveku mogu prikačiti, koje želi da prikači drugome, da ga na taj način ponizi, a mi to često volimo'i ne znamo

x (ZE 3 DONATCOIy0 ! ~ CRO ir

| < NZ:

i

OF BINSTIOAAČIMNM / Roni |P PRKKPKPORKKSEOi

kako smo memilosrdmi u tak voj šali koja unakarađuje, ubija ljudsko dostojanstvo i čoveka čini šugavim psom.

Sa tim «&»koji« koja, »koje« ne menja se ljudska

· suština, naravno, ali je Ččo-

vek omalovažen »preko jeBO« 1] SaV nakaradna figura kao iz sredniovekovne plastike, uvek. fizički izvitopeven, po svaku cenu karikaturalan i kao takav neizjednačljiv sa onima što mu se potsmevaju. Copić i za io zna pa kao oran domišlian Igra se pridevajući · smešne oznakč koje su odmah i »tipične«. · Tako smo pored Nikoletine upoznali Jovicu

JO | |

|

DĐžumhurova ilnstracija, wam Nikoletinu

Ježa i Tanasija Bulju, nezaboravne njegove sapatnike i saputnike. Ćopić nije zaboravio vrela ljudska sreca u svojim junacima i tako nas potpuno osvojjo, svi su Oni groteskno-smešni i nijeđnom mije izvitoperena njihova fragično-komična ·suština, oni su najviše grvanginjolski, filojlenšpigelovski smešni, u situaciji, u gOVOru, a ne u izgledu. Ali su i

po izgledu smešni, gotovo burleskni, Džumhur je izvanredno „utančanim smi-

slom osetio svu tu složenost. -

Njegove su ilustracije do kraja obuhvatile svaku ličnost i verno pretstavile čitaocu sve glavne junake i fipove

>»Doživljaji Nikoletine Bur

saća« dobili su svoje slike.

i prikazanija gracioznim Džumhurovim perom. On ih. crta prividno najpreciznije da ustvari zanemari neke detalje i likovno izrazi njihovu grotesku, Niloletinin ded, dva domobrana, Jovica, Nikoletina, Italijan, pozadinci, četnici, časne sesire to su najinventivnije karl kature, najprikladnije uz doživljaje Nikoletine Bursaća, svaka od njih odmah iskazuje koncepciju i sažima sve karikaturalne elemente u je-

dinstvenu gcelinu lakrdije. Ali i Džumhur zna za suštinu smeha, za njegovu

gorku i oporu bit, za vedra i tamna sazvučja., Tako je cela knjiga, razmatrana nepotsmešljivo i svedema ma punu meru vrednosti dala dve tri lakrdije i nekoliko šeretskih likovnih prikazanja nezaboravnih, što će re ći od vrednosti koja je otporma zubu vremema i uvek izvor smeha, smeha. od srca i do suza. 6 Miodrag Maksimović

Aleksa, Čelebonović: Pinjje (Salon 56)

- • Program ı dela »Pisci i knjige« Jovana Skerlića, s predgovorom

Eli Kincija, Prosveta 1956

Kad pogledate ova četiri izrazitu snagu njegovoj lič~

toma izabranih dela Jovana Skerlića, ne možete se oteti utisku da se pred vama na– lazi izuzetno produktivna i stvaralačka ličnost, izuzetna za naše prilike gde je sasvim normalna pojava da se čovek čitavog svog veka bavi literaturom a da ostavi iza sebe samo tanku sveščicu stihova ili u najboljem slučaju nekoliko romana, isceđe nih iz sebe sa krajnjim naporom. Klima i vreme nekadašnjih naših čaršiskih prllika nikada nisu pogodovali razvitku dubljih i većih stva ralačkih individualnosti. Ako i Skerlić nije živeo u ništa boljem vremenu, na pojavu, razmah i ulogu nje gove aktivnosti pozitivno ja uticalo nekoliko značajnih momenata objektivne i subjektivne prirode, koji su se skećno sustigli u jednom tre nufku dajući svoj pečat j

_/U odtom(jivo oko

Si quereis, oh memorias, por los menoš

Con la muerte libraros de la muerte 1 el infierno vencer con el infierno.

Congora

Za neke svirepe za nežne požare

Proleća Za neka ista

(neminovno što će đoći) Za neka (mrtva dvaput za tebe)

Spasena proleća.

Stojiš I nikuda otići nećeš

Tama je oko tebe i miris

Đetinjstva I dah smrti I dđah nade.

Stojiš I nikuda otići nećeš Kud već nisi stigao.

Koraci

Čitava davljeniku što

Nisi imao vremena da

Poći

Promašene ljubavi

Neostvareni sastanci

Sve što si video i Što, Rukom fakao ili mogao da đodirneš

Sjaj gorčine ljubavlju što si imenovao Bes što te razdirao i daliine što fe smire

Stanice koje uzalud čekaju

Kraj tebe stoje i svi tvoji Natrag vraćeni prošlost

se vraća u času umiranja.

Svi tvoji koraci koje si ikad napravio I koraci koje nisi stigao Nisi mogao nisi smeo da napraviš

načiniš

Tu stoji i sve gde si stigao I sve gde nisi stigao a mogao si

nisi viđeo

I na balkon preko puta

Pogled bacaš na zalazak sunca .

Na njemu žena jedna stoji nepomična.

Voli me vikneš kroz odaje

Voli me glas te izdaje Nečujna.

Volim te ko noć što se voli Čekam te ko noć što se čeka

Nemarna.

Voli me vikneš kroz odaje

Voli me glas te izdaje · Nečujna.·

Volim te ko ćar što je meka Volim fe ko čar što me boli

Zvezdana.

Voli me vikneš kroz odaje”

Voli me glas te izdaje

A ona je sred tebe nečujna.,

Stoji nepomična i nečujna,

Zagledana u daljine

Njen pogled sliva se s pejsažom

Vode dveju reka na uviru

Spokojni.

Sve stoji tu kraj tebe I sve ono što i ne slutiš A moglo ti je biti dano

Sve stoji u ovom času oko tebe

U beskraj zagledano. ' ·

U sebi u tebi zagleđano.

Spokojno u beskraj zagledano.

A oluje su oko tebe Eksplozije riju gradove Razmrskane lobanje žene

izbezumljene

nosti.

Jovan Skelić u prvom redu nastavlja pozitivističke i didaktičke tradicije svojih velikih prethodnika Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića i Svetozara Markovića, On ni u jednom trenutku nije i. stupao kao esteta, kao čovek kome bi rafinirani i negovani ukus bio polazna tačka. On hoće da poučava. da koristi, da morališe u smislu određenih „etičko-socijalnih shvatanja svog usko ali akciomo shvaćenog programatskog patriotizma. On je sav u službi Jedne ideje, ideje zajednice i nacije, bez obzira na to što Je ona neminovno bila natrunjena klasnom deformacijom „njegovih sštn. leških pozicija. Ali on je ideju „nacionalnog kolektiva bez rezerve i stoprocentno stavljao iznad svakog pokukaja za individualnim, pa njegovom „mišljenju uvek besplodnim izdvajanjem, bilo na političkom bilo na umetničkom polju. Za njega su politika i literatura bile uvek skoro jedno isto. U svemu tome on je nastavio, obo gatio i na novi savremeni nivo usdigao našu manje-više ravnu i nepokolebljivu prosvetiteljsko ~ naravoučitelnu kulturnu fradiciju 18. i 19. veka, kada, sem dobro poznatih izuzetaka ,nije skoro bilo stiha ili prozne stranice koji se nisu, na ovaj ili onaj način, u ovoj ili onoj meri, stavljali u službu velike moralno-didaktičke ideje služenja otadžbini. I najekstremniji pesnici, ili pesnici najekstremnijih stihova, pla ćali su na neki način dug zajednici, osećajući ga ne kao obavezu nego kao fascinantni ideal. Sve to, &# obzirom na vreme i karakter buđenja patriotskog zanosa. kao i na prve didaktičke pot sticaje i uticaje sa strane, nije bilo nikakvo čuđo. Iako je naša publika 19. veka navikla da čita i »zabavne« u istoj meri koliko i poučne romane Vidakovića, ona je vrlo rano shvatila i naučila da se literatura »pravi« i piše na »polzu« narođa. To što je jedan Sremac, i ne samo Sremac, uzaludno pokušavao da veliku istorisku temu prenese u svoju literaturu, odgovaralo je patriotskim ambicijama vremena i duhovnoj potrebi publike. Jednom reči, — sređina, vre me i »ukuš« publike duboko su bili prožeti utilititarnom pretstavom o literaturi.

U takvoj sredini javlja se i počinje . svoju aktivnost Jovan Skerlić, čovek koji je u suštini, i sa izvesnim Uprošćavanjem u interpretaciji (sa moje strane), mislio o literaturi isto što i sva O= na bezbrojna pokolenja na-

treba zaboraviti da se političkim liberalizmom Skerlićevog tipa zanosio još i Dimiftrije Davidović, pisac Sre tenjskog ustava, u jednoj političkoj i društveno nerazvijenoj sredini!

Prema tome, za Skerlića je teren bio pripremljen. Njegovo funkcionalističko, socijalno-etičko shvatanje li teraturPe moglo je naići samo na opšte prihvatanje i »goıe« i »dole«. Ko bi smeo tih godina da digne glas protiv usko i kruto shvaćene literarne didaktike? Ko bi je kao takvu i shvatio, sem dva ili tri pogođena pesnika? Ko bi mogao da mu ospori palriotizam, ko da se sa njim ne saglasi, ko da porekne etičku svrhu pisanja? Sve što je mislio, tvrdio i praktično primenjivao Skerlić nije morao da traži na strani: to je sve, već bilo, manjeviše, povučeno u našoj prosvetiteljskoj tradiciji, to je sve lebdelo u vazduhu, A Skerlić je bio pre svega prak tičar, izraziti publicistički duh. Njemu teorija nije mi bila potrebna i od onoga što je pročitao teoretski a ni praktičarski, nije imao mnogo koristi. On je bio fanatik. Čitao je ne da sebe u-

bedi, nego da olakša sebi svoju literarnu misiju. A

karakter te misije određivao je nivo literarne produkcije njegove sredine, Šta bi mu vredeli strani estetski šabloni i da ih je sistematisao, i da ih je sistematskije primenjivao? „Nastranu to što nije ni imao „nikakvog smisla za estetiziranje, To bi mu samo smetalo.

Jer za njegovu didaktičku viziju i funkciju literature, za koju se fanatički borio, bio je najvažniji utisak, efekat na čitaoca, ne prisustvo neke apstraktne literarne ili estetske vrednosti. Forma je za njega potčinjena sadržaju u tolikoj meri da je interesantna samo utoliko ukoliko pretstavlja i omogućuje najkraći, najuspešniji i najadekvatniji put do čitaoca. Otuđa njegovo poznato, danas već kao i onda zastarelo školsko posmatranje forme kao posebne pojave spisatelj skog tehnicizma, čija je primena sasvim podređena idđej noj sadržini dela. Njegove primedbe koje se odnose na formalni izraz jednog dela nikad ne prerastaju etičkodidaktičku funkciju njene namene. Ako se tome doda pretežno publicistički a, ma– nje čisto literarni karakter Skerlićevog talenta, kao i formalno-literarna vrednost dela koja je prihvatao i o

kojima je pisao, onda nam, ništa ne začuđava često vrlo “primitivan nivo Skerlićevin formalno - estefskih opaski,

»Prosvetino« izdanje Skerlićevih dela, koje je za štam pu priredio Eli Finci, pretslavlja. značajan i uspeo napor da se ovaj velikan naše kulturne prošlosti približi današnjem čjtaocu. U tom smislu i na toj liniji pisan je i predgovor Eli Fincija. Predgovor MPincijev nije njkakav pokušaj da se dša jedna sasvim nova analiza Sker lićevog stvaranja. Ovde čak i nema analitičkih produbljavanja. Umesto toga, Pinci je pre sklon sintetizovanim sudovima i nijansiranim odmeravanjima koja se kreću u sfei uporednog posmattnanja, u kome pomenuta imeDa pretstavljaju čvorne tačke stranih uticaja ili identičnih stremljenja. Bojim se da se fakvom posmatranju mogu staviti ozbiljni prigovori. Ne samo metodološke priPode, jer ovo nije konstruktivan proces izgrađivanja jednog lika, polazeći od analitičko – induktivne osno ve, već fiksiranje najkarakterističnijih svojstava · pre*>Žno putem eleiminacije, u paralelnoj konstrukciji pore đenja koja, iako vezana za određena imena koja oličavaju određene i dostignute kulturne pojmove, ipak ostavljaju utisak apstraktne šematike. Uostalom, možda se strani uticaji na Skerlića više ogledaju u njegovoj ličnoj lektiri, u tematskom izboru njegove „lHkritičarske invencije okrenute evropskoj literaturi i u njegovim intimnim pretstavama o pro blemima kojih se doticao, nego što su vidni u njegovom svakodnevnom kritičar skom prakticizmu. Sociološko-utilitaristička misao Zapada isuviše je bila složena i suptilna da bi se neposredno mogla primenjivati na početne i pojednostavljene oblike onog realizma i u Onim njegovim tematskim težišnim tačkama, koje su isključivo bile privlačne za Skerlića.

Ali, u naknadu za to, Finci je dao sugestivnu sliku Skerlićevo# mesta i uloge u vremenu kome je pripadao. On je izvukao osnovme linije njegove kulturne, idejne i umetničke fizionomije, odredivši mogućnosti i estekt ski opseg njegovih Kkritičarskih sudova. Njemu očigledno imponuje vitalnma stvara= lačka volja, akcioni radijus i beskompromisni fanatizam njegovih uverenja, koja su odigrala toliko značajnu i pozitivnu ulogu, i pored svih promašaja u oceni i konzer= vativnosti „u opredeljenjima. Iz Fincijevog predgovora manje više · sve lo izrasta jasno u svojoj uzajamnoj u slovljenosti ili povezanosti sa vremenom, na čijoj podlozi Finci i podiže svoju pretstavu Skerlića., Iako u eksplikaciji šematski sužen, Finci piše poletno, živo, sa publicističkom lakoćom koja

ne pliva po stvarima,. već ima i svoju dimenziju dubinskog prodiranja, uvek

precizan u formulaciji. terminološki elastičan i gipak, sa frazom koja ne može a da se ne dopadne, da ne zagreje, ponese, pridobije, i ako nije uvek u pravu, namebne se samom svojom izra đenom. kultivisanom stilizacijom, koja bi mogla literarno da imponuje da se u njoj istovremeno ne krije opas=- , nost jedne opservatorske še. matizacije, koja kođ ovog kritičara postaje sve uočljivija. Pisan bez ikakvih megalomanskih pretenzija, sa savesnošću literarnog vernika i skromnošću čoveka kome i najcerebralnije pisanje ide iz krvi i suštine bića, Fin= cijev predgovor pretštavlja nesumnjiv doprinos upozna= vanju i objašnjenju jednog vremena i jednog kritičara koji je daleko prevazišao i preživeo mnoge đliterarne tvorevine svoga vremena ko

jima se' bez rezerve oduševljavao, Zoran Gluščević

Agp un a ——————

· rastanci cy OJ Koji se. lea vbili a bol je·fu (gde i kad se zbili?)

Mostovi preko kojih si prešao I mostovi kojima nisi prošao

- Kojima nikad proći nećeš Gradovi u kojima si bio dvoje Gradovi u kojima si bio sam Gradovi u noći gradovi pod kišom Nepoznati gradovi kraj kojih si samo prošao A u kojima bi možda najzad našao sebe Građovi u zori jutra kad ustaju Gradovi u kojima se prvi put budiš Gradovi u kojima bi najzad našao sebe Kuću koju si želeo Da li si zaista ikad želeo?

Terazdvojno kao običnu čiljenicu koja nam je svima

Mrtva deca prašina ruševina Pala na umorna ramena sfaraca Ranjeni konji nestali krovovi ~ -

, a. teljstvu. Skerlić je upravo Kiše rovovi vojske koje ginu došo Ga -0) jedni vPeboey

Kryvavo snoplje. nu didaktički i kulturno l : pripremljenom sintetizuje i uzdigne do khjiževno-estetskog kriterijuma jedan nacionalni program koji je u svojim osnovnim momentima lebdeo kao vaspitni ideal čitavim pol: 'enjima pre njega. Skerlić nije došao ništa da menja, mada je nje

ših čitalaca vaspitavanih na racionalističkom brosveti-

Hoćemo

Greznu vrste čežnjomr lika Mru sablasıti prazna kroja U bespuću od praslika

Sa svakom ranom tı tebi nova se rana olvara U bezbroju ludiboja.

Sa svakom smrću nova smrt se kopa

Pa ipak u tebi svetlost nikad zaboravljena Neumrlo cveta

Miris detinjstva dah ruže neumorne Neumrle

Dah ruže od nekada

I ruže buduće.

Klica, varki, težnje, slasti Smer gorčina neustaljen:

Požar večno snom gapaljen , i Prelom smisla, presklađ vlasti,

Koja oblast smera daha \ Dočarava obuhvate

Našao krevet na koji bi najzad Do cika zore umreće još mnogi / , Bov patriotizam sigurno i Kuda pravcu dati maha

Smiren legao. A. u tebi koga je moglo i ne biti više nešto drugo i nešio više, s Dal u nazad vući sate? ! i : · Zašumeće ko laki vetar pred zoru što se podiže obzirom na politički razvi- :

Sstojiš Bdiš Kob života ; tak Srbije, nego što je to Natrag. napred, bolno, slasno . |

{C vmjtajna\ kojoi imena ne znaš Kukurek života koji se ne predaje. politički maglovita patriot- U osvite od opala

Samo znaš sveta je. Ć Dušan Matić ska ideja · racionalizma 18 Čijeg sam se jezgra kasno

Oko nedremljivo. i i \ | veka, Ali osnovne idejne po- ijeg zraka, teškog vala. }

. · zicije su iste, Uostalom, ne (1955) Stanislav Vinaver

Bursaćev ded

3

KNJIŽBVNE NOVINE