Књижевне новине

+

: Razgovor a. izdavačem O piscu

U onom mirnom i imtimnom delu šestog arondisma-– na nalazi se izdavačka kuca »Les Editions de Minuit«, u jednoj od onih uskih i skromnih ulica u kojima se romanske, barokne, ambpirske i savremene fasade lepo usklađuju jer ništa na njima nije violenimo.

Kuća u ulici Bernar Palisi je možda jedna od najmanjih zgrada te ulice, svega pet metara širine. Ta minijatuma kuća na dva sprafa sa svojim jednostavnim sobama odgovara intimnosti uske, krivudave ulice Bernar Palisi. (Čini se kao da vreme laganije prolazi u tim malim ulicama gds ne irešte autobusi i automobili, gde nema #velikog svetla; kao da se ono u velikim proslorima sa stotinu trenutnih privlačnosti lako raspršti),

Žerom Lendon, „direktor, saradnik i »patron« izdanja Đe Minui već pri prvim Ye čenicama odaje da sebi ne pridaje veliku važnost. [0]5] nije u »pozi pred svojom se-

kretaricom«, uopšte nema ničeg što odaje gazdu ili

šefa. I ma da je mlad (oko 25 godina) on nema ni onu notu nemara ili originalnosti po svaku cenu, ma da je iz ratne generacije Zazua i posleratne Bigzistencijalista on je normalno obučen, Ošišan i očešljam, tojest posve neprimetno. Taj mladi crnomanjasti patron je visok, nemiran i hitar. Neko vreme sedi na slolici, zatim ustaje, šeta i smešta se na pisaći sto sa kojeg njegove duge noge stižu do poda. On govori jasno i brzo, ne tražeći one najnovije šatrovačke izraze, samo ponegde da bi se brže izjasnio,

— Odavna sam ja ovde neki šef. Ali kada je čovek mlad on lako pravi razne gluposti. Napravio sam moTe dugova. Za vreme tala nismo radili (bio sam u Makiu) a posle rata uprcgao sam se ovde da isplivam iz dugova. Sa mnom je radila moja žena. Ona je i sav svoj novac, do poslednjeg franka, uložila u ovo preduzeće. Bila je imućna ali se svega odrekla, mi čak nemamo ni kola. I šta će nam, ne stanujemo daleko. Naravno, njena porodica se buni što živimo skromno, šio ne spadamo u »mond Ššik«. ali nama je najvažnije da stvorimo što bolju mogućnost izdavanja. Razume se, ovaj

posao ostaje uvek riskantan, '

jer se u njemu stalno špekuližše u budućnost. Neće biti ni malo čudno ako me opet zadese materijalne teškoće, ali ja više nisam nestrpljiv kao pre jer znam da se izdavačko pređuzeće mora uvek iznova i konstanino stvarati.

— Mi nastavljamo tradiciju ove kuće: izdavanje literarnih dela. (Izdali smo i dela komunističkih pisaca i dokumentacije koje niko ni-

je hteo da primi). Razume se ,

da je riskanino izdavati takve knjige, ali ja mislim da se mora pomoći mladim ialentovanim piscima, moramo ih oghrabriti.. kako će inače . da nastave? „PFrancuska je velika, u njoj još uvek ima mnogo poznavaoca. književnosti koji se interesuju za đobru knjigu. Ali, naravno, izdavač nije nikada siguran, — Sa Beketom sam bio siguran. On me je oduševio. Beketov izraz je zaista poe~

tičan, Beket je nesumnjivo nov i savršen. (Ne mislim da sam bio siguran u materijalni uspeh već u onaj drugi). Izdao sam odmah jedan njegov roman i Godoa. Godo nije lako mogao da nađe pozorište. Uzeo ga je jedan mali teatar koji je posle odbio da ga igra. Onda ga je primilo pozorište »Babilon« koje je u to vreme trebalo da zatvori svoje dveri i odlučilo da pred krahom rizikuje još fu muogućnost, Godo je igran onde nepreLkidno tri godine pred punom \Wućom. Posle su ga uzeli Tinglezi, Nemci, Švajcarci, Japanci, Turci, Južnoamerikanci. Ovog proleća je igran u Njujorku. Postigao je veliki uspeh i na kraju odličan posao. (S tim nisam rača nmao, rekao sam da me je rrosto oduševio).

— Beket nije nikada nikome dao ni najmanji intervju. On ne kaže ništa o sebi, ne govori o svom radu, Dolazili su specijalni dopisnici Njujork Tajmsa, ali on ih nije primio. Figaro Literer hteo je da mu posveti čitavu stranu — 7 uzalud. Imao sam sto muka da ga stalno izvinjavam i Pbravdam. Ljudi su se vređali i liutili. Nisu hteli da shvate jednostavnu istinu da Beket neće da govori ni o sebi, ni o svojim delima. »Sta da kažem o Godou, rekao mi je, šta da objasnim? Ono Što sam imao da kažem rekao sam u samom komadu. Ako nisam uspeo, onda taj komad nema opravdanja, ako se sviđa dobro je, ako se ne sviđa znači da ne Vvredi«.

— Beket nije ni Video svog Godoa na sceni, Nije hteo jer Je pretpostavljao da se neće igrati onako kako je on zamislio. Želeo je da bude sasvim uprošćeno bez ikakvih efekata. U Parizu je bilo dosta jednostavno, ali u inostranstvu su svašta dodavali. Uspeh te pjese leži u tome što je svaki u njoj našao sebe. I radnik i intelektualac, i mladi i stari. On je izgradio Godoa ma vrlo solidnoj teoriji, ali io nije pozorišni komad sa tezom. Anuj je lepo rekao: »Uspeh Godoa može se uporediti sa uspehom prvog Pirandela koji je 1923 prikazan u Parizue. Beket ima humora. i to jednu vrstu posebnog humora, ne samo »esprit« već onaj smešan i tužan humor svakidašnjeg života kao na primer u »Svetlosti Velegrađa«: Šarlo se zaljubljuje u cvećarku a ova, pošto je

slepa, prošipa vodu i bolije Šarlovo lice. Beketov humor nije speciličan kao engleski ili jevrejski, on je opšti.

— Možda je Beket jedini pisac koji uopšte nije suje-, tan. Kada je već tri knjig završio on ih nije ponudio. Bio je sasvim širomašan, glopatio se, radio je neke prevode, jedva je sastavljao ktaj s krajem. On nije verovao da ta dela nešto vrede. Njegova žena dala je te rukopise jzdavačima, Šest izdavača odbilo ih je. A kada smo mi primili hjegova dela i poslali ugovor on je rekao: »Strašno je fo! Zar da ja buđem kriv za

„njihovu propast!« Posle, ka-

da smo već izdali tri knjige: Moloj, Malon Mer, i Godo, dao nam je još dva rukopisa. Ali još uvek nije dao pristanak da ih publikujemo.

—/ Mogao bih satima da govorim o. Beketu. On je divan čovek, Širokogrud, dobav, skroman, majbolji čovek kojeg poznajem. On mo> žda nije logičan ·u onom običnom smislu jer ništa ne proračunava. Toliko je neposredan i dobar kao lo mogu samo da budu deca. A ta otsubnost svake računice i „mneusiljena dobrota su njegove najistaknutije crie. 1 još nešto: njegova velika ljubav za čoveka. To je čist i netakmut čovek koji je potpuno lišen patetike. On živi u običnoj kući sasvim skrom no, druži se sa seljacima (a ovi i ne znaju da on piše i da je slavan), sadi cveće i povrće u svojoj bašti kao da je to njegovo zanimanje. Beket, piše sporo i teško. Nikada nije zadovoljan 8ša Dnim Što napiše. Pet svojih dela napisao je za sedam godina od 1541 do 1944 i od

.1947 do 1950. Nije isključeno

da nikada više neće hteti ni iednu Knjigu da objavi. Eto, već pet godina otkako ja sve šlo, je napisao, pocepao. Mnogi ga sada iraže, ali om sve odbija.

Svi kritičari, bez razlike, napisali su slavopojke o njegovim delima. Neki ga upoređuju sa MKafkom i sa Džojsom. Za mene je njegova poetičnost još savršenija od jednog i drugog. Ali nešto je čudnovato, taj iznenadni prekid kod sve iro= jice, Ima verovaino nečeg zajedničkog među njima... ko zna da lH u karakteru ili u shvatanjima, u snazi lalenta? Julija Najman

Budenje

Budim se u ruševinama stare crRVe. U meni svečano okićen grad zvoni. Zlatni sneg smrti veje nad zaklanim rečima I runjavo jagnje sna plovi miz beli val juga.

Vojnik iz rova mišani u guvu dojku žeme,

Crvene krave odlaze niz jesen, junice mlade i steome. Negde se bore ruže, Daleki glas topa u

tami mož crca grmi,

Ali ne puca. Vojnik je dobar,

O, sunčana ostrva krvi nad telom dama.

Budim se. Bio sam đugo mrtav buket

U tankoj kori noći što hladi meso ii kosti.

Volim ovo jutro, ovaj dan, ovo Judilo vetra i brašine, Ovaj točak lišća koji kad se zavitla potseća

Na oblak i sunce na more i ptice.

Obeležavam ovo mesto u crkvi 8de sam spavVa0O, Ovai zid u kome sam otkrio jedan život

I odlazim. Zmije obavljaju sVOjJ DOSaO.

Dragan Kolundžija

oktobra mesnca

Ttođena je 198 godine, m doba kad je mad Kwrvopom kružila neman fašizma

i vata. U doba kaq su se sve papredne smage zemlje dizale u borbu znam mir, za bolji i, pravedniji život radnog čoveka. U doba Nada su žene dugoslavi e živele u potpunom bespravlju. Jtodila se i proklamovnja: za nnša prava, zn sreću maše dece, Za mir ujedinimo se.

Rukovođena Jiomuvističkomn partijom oko sebe. oluapila je sve napredne žeme koje listom ustaju zn ostvarenje svojih DOlitičkih prava, za bolji eckonomki položaj radničke Klase, za movo napredno društvo. U svoja 'nedrn privila „je mnupredne intelektunike, ftekslilne radnice. domnćice. nepismene žene sna Čukurice. Sa mjima zajedno omum je

mu svojim stranicama iznosila pred žene dJugoslavi,» položaj

ženu i uslove pod kojima žŽ've i rade, TI ne samo to, Svoju naktivnost sjedinila je sa aktivnošću žena ostalih zemalja. Tako sm na njenim stranicama, nalaze govori i slike naprednih Todijki, Truncuskinja i drugih žema 0oRapljenih na raznim međunarod nim susrefim: organjzovanim a izvojevanje mjihovih prava. Nite ona zaboravila ni probleme Koji so tiču direktno svake žene, DA ih je preko svojih siranica Upu'VCivala kako da se bore za? DO" Jožaj vwanmbračne dece, kako da ih bolje vaspiftavaju, protivu alRkoholizma. kao neprijatelja porođice 'i črušfva itd. itd,

Wadn je Hitler počeo da po-

»ŽENE DANAS«

robljava čitavu Kvropu i kada je zapretila neposredna opasngstt

„i vašoj zemlji, ona Je mazvoni!a

na, uzbunu i svrsisla se u borbene redove za odbranu zemlie., Tndašnjim vlastima nije se dopadala, njena aktivnost ni drnštvo koje se oko mje olapljalo, Zato se oma motvala povreneno povlačiti a ilegalnost i sma novim snagama ponovo otpočinjati borbu.

Kada je zemlja okupirana od Hitlerovskih zavojevača i hada je na poziv Romunjsiičie partije pnarod ustao u plemenitu borbu, nismo viče znali šta je sa Ženom Danas. Želele smo je i trebala mam je, Ali ona se nije nigde živa javljala. Weđnftim, ako nnm se dugo činilo njeno čntanje, ona nus nije razočarala. Naša Žena Danas javila nam se sa velike slobodne teritorije u MBosnnvsloj Mrajini 194? godine, kao da je htela da kaže: zar ste i mogli misliti da i ovai put meću bili sm vama. Pozivala je žene dn se svrstavaju u borbene redove i proklamovala: „Nema više povrafka, na stiaro“, Ona „je tu, obradovale smo se, sa nama u ognju oslobodilačkog rata.

A onda su naišle teške i Mrvave olanzive. MBanija, Prozom, Neretva, Sutjeska, Bla li ije sn Ženom Manas, opet smo se pi fale. Da li je živa? IIoće li nam

6 KNJIŽEVNE NOVINE

POVODOM D

se opet, javiti? Roliko ie vremema prošlo otkad smo je poslednji mut videle. 1 evo nje, 1944, juvlja nam se iz Hrvatske: „ju sam, preživela sam, i oslajem Da frontu“, a

Sa oslobodilačkim jedinicnmn, drugovima i drugaricama, borcima, vratila se nw svoj rodni grad. U onakav grad kakvog ga je želela i zm kakav se borila, Slupljala je svoje drugarice oko sebe da nastave borbu, Mnome joj misu došle. Više nije videla Vukicu Mitrović — Šuniu, Oigu Alkalaj, Micm Suvaković, Milu TĐimić. PFami Poliklao i mnoge drage, U ovako teškom okršaju životi sm Be morali dayafi, žrtve su miorale puđajši za slobpdu, koju sm sa Žemom Danas zajedno toliko želele. Mnogih revirorki i čilateliki mema, I one sU uzidale svoje živote m veliko Dslobodilačkog rula. Sada u s bodnom Beogradu ona bi ih opet sve okupila, i saradnice i čitatelike i revwizorke, nm, WVOjim stranicama, prigrliln u sVO? nedra i čuvala. Ali posla ninoga ima, Dorba, se nastavlja i ona il je samo pozdravila: Slava vam i hvala vam nn žrtvama. Y\aljala je dalie ići m borbu. Njen rodri Wrad je Rkhao i čitava zemlja m Yaševinnman. | '"'rebalo je okupiti žene dua je obmavljaju. Napuštena deca i ratna siročad ho- \

nikome /

0.i L. Bihalji-Merin:

KROZ BERLI i BERLIN ; »Ne vraćaj odjek iščezlih vremena, ne izmamlijuj muziku iz pošutelih dirki stare oronule klavijature, ne prizivaj dubove iz prohujale zvonjaye..ž

Tomas Vulf

Između Tauencijenštrase i KRurfirstendama pruža Kadjzer-Vilhelm-Gedebiniskirhe svo je slomljene ruke k nečbu. Ali to sakaćenje ne boli nas tako mnogo — ia, crkva Je oduvek bila, znak lažnog raskoša, vilhelrainskop pseudostila. U stvari smo strepeli da je restauracija upravo tu previše ne založi.

»Romanska kavana«, tamo prekopula, neslala, je. Tu su pre više decenija sedeli mladi lilerati i umetnici, eggistenocijalisti posle prvog svetskog rala — i Špekulanii iz vremena inflacije. Svaki je grad kao legenda. On je stvaran i zamišljen, kao ljubav pema ženi. Projiciramo u stvarnost svoje želje i snove. A kasni ponovni susret -— lo je pad apoteoze, Proza: lice u borama i ruševinama.

Šta se upravo dešavalo i doživliavalo u ovome gradu može da odgonefa samo prestrašeni povraifnik koji je godinama bio olsutan.

Svirepa igra, arhiteklure: pojedini kvadrali kuća, još sloje, pokraj njih provalije, onda 30mile razvalina, pa eleganine nove zarade, onda prašina, opet prašina, rupe, praznina, drvene ograde, daščare u kojima se prodaju vruće kobasice, šašiik. Pored toga gurmahski resteran, vilrine sa Skupocenom robom, cvetovi mašte i luksuza, vozni red lepole, talismani olmenosti, prividnog blagostanja, Opiimizam kao lazura, prosperity na razvalinama, Neonske zvezde na fajansnom nebu rehlama iznad Hurfirstendama, Pod šarenim markizaman razmažemi ljudi i žene, hlađena pića, poskovnost i dosada.

Wwlice koje leže postrani manje su doferane i odaju sivlji utisak. Rurfitstendam je odu vek mnosio atmosferu skorojevića. Solidne građanske četvrii, — jezgro Slarog grada 5 mostovima, zamkom, muzmjima, — poipuno su se izmenile. Ratna razaranja, društvene promene. PFridrihštrase, Berza, Trg Monbižu nalaze se n istočnom sektoru, I veliki radnički Kkvartovi, kvariovi sirotinje, siva, hladna dvorišta u beskrajnim kamenim redovima,

Tteč »stari zapade imala je sopstveni zvuk otmenosti i tradicije. On je dopirao od '"Tirgartena, u kome nije bilo životinja sem patki na lepom jezeru s Rusoovim ostrvom, pa SVE do Kurfirstenštrase. Ali samo jedna strana Tirgartena spadala je u aristokratsku četvrt, Tu su nastali romani Fontanea i slike Maksa Libermana. O drugoj strani, Moabitu, govorilo se u starim porodicama s omalovažavanjem, kao što bi se reklo »mob«, rulja•+.•

Berlin — pre irideset godina; {rezven A istovremeno sumanut grad. Berlin i Pariz rekao je Paul Kle — centri evropske kulture. U cirkusu Rajnhzird igrala je Isidora Dunkan u antičkom kostimu uz zvuke Internacionmale. Grog Je iz ogromne violinske kutije izvukao svoj majušni instrument i olimao mu Suze i smeh. Tolerov komad »Osvajač mašina«, na= pisan u zaivoru, potresao je mlađa srca, mar– širalo se u nemački urednim redovima i Vikalo n trostrukom ritmu: Sloboda "Tolerm, pesniku lasta, i svim političkin zatvorenicima! wmetnost tu nije, kao u Rimu, ležala kao magličast sunčev sjaj na klasičnim ruinama. Ni primamljivo poeciski kao u izlozima Rue de la Boćčtie, gde su prikazivani Dega, Van Dongen i Mari Lorensem. U Berlinu ona je bila, stroga i programaiska poput mašine-računaljke. U »Šturmu« Hervarta Valdena čuo je mladi čovek proklamaciju ekspresionizma

Zadkinov spomenik

i apsirakinu pesmu "Angolaina', koju je Rudolf Blimner izgovarao kao Očenaš. Sa zidova, gledali su a mehanički liudi Oskara Sičmera, kubistički konji Franca Marka, muzika boje i svetlosti Randinskog i Kleove ekskurzije u pejsaž detinjstva i Rajrauana,

U Betovenovoj sali 'Koncerthauza “čertao sam oširu bradicu grofa Kajgaerlinga koji je govorio o pretećem »šoferskom tipu«. Svojom miašinskom ideologijom i azijatskomni zadriošću on, eto, sad masovno navaljuje da bi pokopao bumanisticku misao Evrope. Tfijegantne dame divile su se predavaču. Solidni građani su aplaudirali. Mladi student Uwmetničke akademije (tada sam bio to), slutio je da se iu nije radilo o nekakvim dubokim filozofskim DOgledima, već o društvenom događaju. O upozorenju na ustanak masa, na mužika koji je seo wa iraktor i na kulije, upregnutog u rikšu, koji možda već suira neće više hteti da nosi belog gospodari. i

Piskator je inscenirao' socijalne drame u iri plana, a Brehtov »Covek je čovek« nalazio se u centru žučne diskusije. Jli smo, opet, Se deli u plavičastom mraku bioskopske sale i gledali ireperavu viziju Ajzenštajnove »Krstarice Poljemkin«; ekspresionistički, začarani pejsaž u Kabinetu Dr. Kaligarija; ili nadrealistički-magičnu operu Pola Hindemita, »Kardiljak« — sudbinu djcdnog zlatara koji uvek krade svoje skulpture koje je prodao je? od njih ne može da se rastane. U dugim noćima, razgovaralo se o Lunačarskovoj esletici, o proletkultu. o Prustovom 'durć' i Džojsovom bezobzirnom razotkrivanju modernog čoveka. O socijalnom smehu melanholične groteske Čarli Čaplina.

Danju. čovek se davio u vrilogu velikog grada, učio u slušaonicama i ateljeima, zarađivao svoj grašak sa slaninom Koji se između dva i đva i petnaest minulia dobijao u automafskom restoranu Ašinger (stajanje, i kajzerice po potrebi, besplatne). A uveče su priređivani, ponekad, balovi u Umetničkoj akademiji »am Knie«; cela zgrada tad je preiva-– rana u brod, svaka veranda, bila je gornja paluba, svako &tepenište ložionica mašte; atcljei su bili kabine, a polumrak je punjen devojkama u staklenim kostimima, barmonikama i ekstažama.

Bombya je ljubazno poštedela Akademiju. Ali je udarila pored nje, u Muzičku visoku školu. Umesto ranije kuće zrači sad tu pravoliniska novogradnja koja je u žargonu dobila ime »Dvanaestonska garaža«,

Staklene bale železničke slanice Mridrihštrase još uvek stoje. Ovđe je greh u one dane bio razgolićeniji nego u Parizu, bez tamoš.jeg ogrtača, gracije. Ulične đevojke iz Fridrihštrase tumarnle su kao Valkire sve do Lajpcigerštrase. Njihova dozivanja bila su sirova. Pa ipak, izgledale su naivne pored nežnih dcvojaka u muškoj odeći koje su se mogle sresti iza ponoći, u DD-kavani ili kod »Dorijana Greša«.,

Blokovi kuća u okolini leško sn oštećeni. Visoke fasade zjape praznim prozorima, Oluci za kišu vise kao drob. Zabravljena vrafa. Dve bislie u obliku medaljona na trećem spratu preživele su, čudom, strašnu buru, Na krovu se njišu grane nekakvog drveta, koje je tu niklo u ioku poslednjih deset godiDa, Sljušten maller, gvozdene šipke koje zatvaraju nešto šio više ne postoji, Pa ipak, ljudi žive poslovno; već su navikli da njihov grad ima tako ružno lice. To im je postalo normalno. Mi. međutim, dolazimo iz gradova Koji jedva da još pokazuju tragove rata. Stanovali smo n ljupkoj kući na moru u Kopenhagenu, u pitomoj bašti sa zelenim džbunjeni i visibabama, A pre toga u Amsterdamu na Kajzersgrahtu, među otmeno-uzdržljivim baroknim građevinama „i u mirmoj sredemosti njegove egzistencije. Najviše smo voleli udobno-seoski Laren, jasne providne kućice sa 5arenim cvećem i fihom učtivošću njegovih stanovnik.

Nagilost ovog prelaza nas je irgla, Teško dišemo u galami i prašini ovih ulica. Hoćemo li do Havelskih jezera, tamo gde ima manje ruševina a više svežeg vazduha? U drugom pravcu su Sansušsi, mali Trijanon ili Versa,. Rokoko-zamčić onoga Fridriha Pruskog koji nije voleo da se služi neotesanim nemačkim jezikom, Volter je trebalo đa mu bude pyijatelj. Ali, izgleda da ni jedan kney duže vreme ne podnosi oširicu cele istine. 1 tako je mu drac morao jedne noći da utekne kroz oluju i maglu...

Kao u stare đane navlačimo mekane filcane papuče preko cipela, i sledimo vodiča koji vzvonkim glasom recituje svoju bukvicu. Pomalo didaktično: knezovi i njihova, dčia u svetlosti klasne svesti. Primećuje se da smo

Upadajući iako, po rečima

Ukras na fagadi Berlimshke opere

na »Istoku«, Napolju sipi prolećna kišica, park se preliva zelenim i crvenin bojama, a, staklene bašte i šimšir, mađa u francuskom stilu,

stoje pruski u stroju. Idemo kroz kneževske

sobe: rokoko i klasicizam. Nežni zlaini i drveni ornamenti na, vralima i lavanicama. Lepa mala, zasvodeha biblioteka, i muzička soba sa spinetom na kome „je nekad svirao Johan Sebastijan Bab.

Da li neko od poselilaca još žali za dinastijom? Stari Fridrih sa svojim ratovima i ćudima ušao je. u Školske udžbenike, postao junak istoriskih filmova. Slikar Mencel ovekovečio je kraljev koncert ma flauti. Ali Bahove fuge nagdkrilile su legendu pruskog Vćlikaša. A šta živi u svesfii ovih ljudi i žena koji u mekanim papučama prolaze kroz kneževske odaje? ;

Ono što se naziva Nemačkom, to su frag= menti jučerašnjice i hipoteze za Ssufrašnjicu. Kako bi inače bilo mogućno da se Oi isti mračjaci, koji su fabrikovali drugi svelski rat, sad opet pojavljuju i učvršćuju u mašineriji državnog aparata u Bonu?

Bojim se da nije malo onih koji se još uvek potajno (a ofshkora nažalost i Javno) DOnose velikim slavnim „vremenom koje se, doduše, završilo slomom kao i prvi svefski rat, ali koje još i dandanas,'batetično uzdiže njihovu samosvesi. Samo tako možemo sebi objasniti onaj usbpeh literarne irgovine memo> arimna — te eklekftičke mešavine megalomanije. egzaktne nauke, pseudofilozofije i lošeg stila.

Bujica američkih dolara i nemačka radinost izazvale su »privredno čČudo«, Korejski rat bio je dobar gešeft. Ali duhovnih čuda nije bilo: svest je ležala u ruinama. a duše su bile paralizovane. Ali gde su, onda znaci nekog pokreta ili promena u mozgovima? IH se možda ipak čuju iihi i ozbiljni glasovi otpor duha, savesti, umetnosti, samoopomene na Zapadu, i neko kopnjenje na istoku?

KAPIJE VREMENA

»U velikoj, još mokroj staklenoj bašti, razgledala su ožalošćena deca u crnini ćudne slike,«

Artur Rembo

Godine su oiplivale kao ribe. Čelične kosti Ježe svuda, kao ostaci neke gozbe. Sunce se igra sa crvenosivim betonskim razvalinama. Tamo gde ie nekad stajala Akađemija sad raste mlada, trava. Brandenburška kapija, već nešto oronula, ogodvaja dva posebna sveta. Kvadriga je srušena alt iza, nje se diže anđeo »&Stuba, pobede« raširenih Krila poput Maldororevog anđela.

. Forum u MHimu, svakako, prnža ugodniji prizor. Razvaline s one strane naše epdhe uvek su nam prijatnije. Ko prošeta ovim sioniljenim gradom neće više voleli ruine, ma koliko one bile pbatinirane.

predmetu koji prikazuje. U-

VB DECENIJE

đajn ulicama, bez roditelja/ Mi smo te koje treba da se stavimo ma čelo vbrinjavanja i podizmnia te dece. To je aša dužmost prčma mjihovim roditeljima, Žene su „Mobile pravo glasa. "Treba preko nnših stranica da ih nnačimo dam io pravo NMhoriste i da izađu na izbore, Treba du iz~lasama Republi:u za koju „je palo toliko dragocenih žrtava hroz ove čefiri godine rata, A onda. socijalizam traži mnogo pregalaštva, upornosti i radu. T žene Bu važan faktor U izgradnii 50cijalizma. "Treba i za fu odgovor nu mdužvosb dw. ih spremimo. Sve je te vadafke Ževn MDamas majedno sa svojim drugovima svetla obraza izvršila,

Đanas, had slavi svoj dvađeseftogodišnji jubilej omu sebe stavlja na ocenu naroda dua analizira nicm rađ i mprocemi njenu nlogu. Posebno dannms onu Dpozdravlja ženo MJugoslavija sa: Trava za hoja smo se borile dobile 8mo. Danas svima nama Zhajedno ostaje da uložimo s&ve

švoje snage da naše žene koriste ,

u panmoj meri sva svoja prava »akonom polvrđena, a ženama đa olakšamo život, rad i podi-

xanje dećć, Nataliia Hadžić

U ULUS-ovoj galeriji

izložba dvojice zagrebačkih umetnika, dra Srnmeca. Ovu drugu beogradsku iložbu — apstraktista otvorio je Pavle Stelanović,

njegove uvodnc či,

Kada mi je, pre više od tri godine, u ovom istom a ipak znatno drugačijem, Umetničkim kao i svakim drugim iskustvom nezrelijem Beogradu, bila ukazana iznenadna, sasvim neočekivana i zato. unekoliko uznemirujuča časf, da, DO Uugbičajenom društvenom, uzušu, otvorim izložbu slika četvorice zagrebačkih mlađih Ume{lnika, izložbu grupe koja u Zagrebu dela, sa jednim svojim određenim estelskim stavom i programcm, još od 1951. godine, pod simptomatičnim imenom »Eksperimcn talni atelie 51«, nisam mogao ni sanjati da će mi polovina iog tadašnjeg, likovno delu-

na Terazijama otvorena je 12 okt,

Ivana Picelja i Aleksanzagrebačkih slikara Donosimo odlomak

jućeg kvarieta (grupa je da nas uvećana) pružili priliku da, iz aspekta estetike, bolje rečeno, opšte ieorije umetnosti, još jednom iznesem neko liko principijelnih formulacija i dva-iri lična utiska nad sasvim malenim brojem brižljivo izabranih likovnih ostvarenja, likovnih predmela, čija Je zajednička, stilska i izražajna osobenosft upravo lo da nie podražavaju nikojim postoječim predmelima sveta, da ne ponavljaju, u Jednom manje ili više preobraženom vidu, egzistenciju nikojeg embpirički već odasvud i od svakog Uuočenog pbredmeiz. 3

Horacijeve »Poetike«, in medias res osnovnog i bitnog, ponajčešće kritikovanog, kat kad i sasvim odbacivanog svojstva takozvane nefigura] ne ili apstraktne umetnosti, —- one čije estetske Dbozicije dvanaest ovde izloženih, bojama pritisnutih, svakako i specifično-likovno osmišljenih površina sa impoznatnom ožbiljnošću i doslednošću zastupaju, — ja ću dati sebi slobodu da te pozicije, za frenutak, teoretski branim, time što ću vas potsetiti na nekoliko noftomo poznaftih činjenica, koje, uprkos tome što su tako notorno poznate, lako umeju da iskliznu iz orbita naše određeno mobilizovane, određeno orijentisane svesne bažnje.

Prva cd tih malobrojnih a ek:atanino odlučujućih činjenica na koje želim da vas opomenem, jeste proces konstalnog povlačenja, proces istoriski kontinuiranog otstupanja načela podražavania, dakle proces postepenog odumiranja estetskog merila vemosti slike (i to, figuralne, neapstrakine slike)

stvari, to je proces koji se odvija od Zeuksidovog, helenskog naslikanog gvožđa, koje Je bilo tako verno istin skom grožđu da su ga ptice htele 'pozobati, pa sve do, iecimo, kojeg bilo portreta u stilu poentilističke {iehnike od pre mekoliko decenija.

Druga činjenica na koju sam želeo da vas ovde potšetim jeste opšte poznata istina da je i samo dekorativ no slikarstvo, pod kojim ternimom podrazumevam ukrasno izvijanje svih mogućih pa i najfantastičnijih, najnepredmetnijih šara, S5lobodnu a nikad proizvoljnu ipru linija, površina, boja, da je dakle i slikarstvo iog estetskog principa prilično davnašnja, drevna stvari da se oho, lo i takvo slikarstvo, kretalo i razvijalo vrernenski paralelno sa figuralbim, — o kojem smo već rekli da se i samo kretalo sve dalje od podražavanja obje tima koje prikazuje — da 66, dakle, ukvrasno-igrivo slikanje razvijalo po svojoj SOpstvenoj putanji, nikada ne ometajući figuralno-likovni smer izražavanja, i nikada neomčftano slikarsivom na