Књижевне новине

skih pi m Hi,

(Grob mu ni do danas četiri knjige: „Psovka*

gove smrfi izišle su i eseji“, dol: je velik | Kamovljeva lirika mije poŽar, nego groznica. Od nje vokoću Zubi, ona razdire a–

m jezom autorova zanosa. izvijestam patos, proročanski, proklinjački, psovački, ali vizionarški, izbija iz svakog sfi-

muli autoru poput bolesti, koju jc pjevajući htio odbolovati, razara otpore stečene navikama i odgojem. Rušeći vjeru u moral i ustaljene vrednote, Kamov je očajnički i mabmito uništavao sve što je mogao doseći, ne misleći ma fo, barem ne u to vrijeme, da bi na ruševinama. na zearištu trebalo sagraditi bolji, pravedniji, istinitiji svijet. U to ie vrijeme on bio samo pšovač, bumfovnik, Kamov, . pofomak bibliiskog Kama, koji ie promatrao golotiniu vlastita oca, Zasliiekliem bijesom, užamut licemerjem, malogsrađanštinom, „okovima morala i religije, on je sDvorio iskliučivo ı svoje ime, amarhisftički, mdividualistižki, wcsiečajući se proroekom, božamstvom koje je došlo da Tkazni. da spali, da iz temelia uništi vjeru u sve vrednote, suprotstavljajući vladaiućem moralu svoi vlasfiti moral, fražeći umjesto dopuštemož minimuma s&lobode amsolutnu slobodu, oretjeravajući da bi bio jasniji, okrutniji, opasniji, većim baukom ma-– lograđamima, veličajući kaoš, prevrat, fizičku bol, strast, zločin i blud. Učinili bismo

ESEJISTIKA

anko Polić kamov

4 Janko Polić Kamoyv jJeda 2) - A n je od naznačajni,i atpinaga početkom dvadesetog aloljećao HB 1 ie u Rijeei umro je od lifusa 19.VITI.1910 uniyši vadeset i četiri godine, u bolnici fa (

] me mnapunivši mi Santa Cruz, u Barselomi.

nije promađen. Za Života je objavio

ii O i „Ištipan ija“ i dija mozgova“ i „Nu rođenoj „rudi (Gb Onjesi e) OTTUR

(drame), a, poslije nje-

Još dvije knjige: „Ćaskanja“ i „N avi njige: „Ćaskanjać i „Novele broj njegovih djela, među kojimn ima-

de — movela, drama i Yoman „lIšušena kaljuža“, neobjavljem, Mnoge drame, novele i pjesme još uvijek se ne iopgu pronaći.

Vladimir Čerina objavio je 1913. maslovom „Janko Polić Ramov“,

godine odličnu hnjigm pod Povodom sedamdesetgodiš-

mjice Ruwmovljeva rođenja izdayačko poduzeće „Otokar TBieršovani“ objavljuje u ređakeciji Dragutina, 'Fadi,jumovića „Sıbrana djela Janka Polića Ramova“ n četizi wveske od kojih je pryi („Pjesme novele i lakrdije“) upravo izisao iz šlampe.

Janko Polić Ramov (crtež” Milje nka Stančića)

neoprostivu nepravdu Kamovu kada bismo to mjegovo veličanje poroka tumačili sklonošću prema poroku. Ogorčen inertnošću i pasivnošću nekih on je u svom mladenačkom bijesu osudio sve, pošavši svijesno u krajnost, i veličajući bunu, zahtijevao anarhiju. Citmrat ću mekoliko stihova iz njegove »Pjcsme nad pDiesmama«, koji 5U, po mome mišljenju, bitni za razumijevanje uzroka porijekla njegove psovke:

Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj:

mrtav je narod, ljubavi moja, i ·

vjesma njegova;

sanjiva „e

sulauđa je Rutnja. ljubavi moja, s šutnja je govor njihov:

nena zvijezda na mjihovo Je sunce

pusio „je, crno, ljubavi

Uzroci njegove psovke izneseni u ovim stihovima sasvim su očiti. Osjećajući oko sebe muk. tišinu, goveđu nedostojnu „čovjeka, on je govorio, oborivši se istOVremeno i na uzroke i na DOsljedice takva stanja, ne štedeći nikoga pa ni sebe u Očima drugih i pretjerivajući ponekad. ·

TI Kamov je pšovao, pšovao u svoje i tuđe ime, rušeći sve oko sebe, ne kao čovjek, nego kao razbješnjeli elememat, mitsko biće, ođuševljen ulogom koja je toliko odgovarala njegovu ftemperamen=tu i njegovim godinama. Ono neizgovoreno, zapretano, pofisnuto provalilo je iz njega poput lave, da utroba od ioga ne bi izgorjela. Kamov je, dakle, na sebe uzeo teret či-

ZOLTAN ZELK

Ogledna smrt

Rasprska već srce

Nije budni život, Na krilu ·slepog

Kao u ćeliji, ka njegov glas RkOJi | ne čuješ ga Više, | gleda cvileći

provalila bi k borbena svest,

Ja visim na S

Vaskrs

Zvižduk, zvižduk, na zvižduku, na ptičjem CVT

gle. pospani su i zijev im je njihova, je duša prazna ko

zakoni su mjihovi ko bog njihov

nema bune u Kretnjama njihovim i

nema krvi u fijela njihovom i

rođen 1906. Uzeo je učešća u radničkom pokretu. U prošlom ratu je nasilno mobilisan u

kroz oglednu smrt, ali napolju, pod su kakve li se senke J vakoj grani.

na Z

glazba dana;

smijeh blndnica, a smije beživotan ko slovo zakona; — o nema srca božanstvo njihovo:

jednolična je žrtva njihova ko dim cigara i miris njezim

ko miris strvime:

nebištu mjihovom i oblaci su drugi:

blijedo ko mrtvačlia svijeća i zidovi

su Šuma njihova:

- a bi Ž +

moja, i dani su im Jednaki

ko misli:

mema nemira u njihovome oku i, njihovo je oko ko oko Kkrmače:

njihove su kretnije Rso WKretnje volova: praznu je duša mjihovm

aje ko. bog,

iave svoje generacije, da bi ga bacio u lice društvu, čije su mu se norme gadile, čiji ga je moral sapinjao i BUušio, poput biblijskog proroka jednog novog zavjeta, S VItoglave visine svojih devetnaest godina. On je na sebe preuzeo Triziko da kaže ono o čemu su drugi šutjeli, pa čak i više, mnogo više od ioga. Opijen ljepotom destruktivnog on je alirmirao i poneki porok, pokoravajući se svome nagonu, rušeći sve Ograde, otvarajući širom sva vrata, pa i ona koja su vodjla u anarhiju. Psujući Joba (»mrtva je misao tvoja, mrtav je čovjek: ime je tvoje strvina...!«) on je psovao ži-

Zoltan Zelk

„radne službe”.

jedinice pesme pod naslo-

Sabrane

pojavile u 5Ć 1954.

more i zora koju su plice izatkale

va se trenutak. Ali ne uvo, daje znak Rasuo se irenutak i kao hiljadu ludih mraVi.

Ustrepte. Bezbojni život.

nije san. ii miša prođe romoreci kroz moju sobu spoljnom stranom.

U kalu se okuplja mir spolja i unutra, samo kablja zejtina mesečine

kaplje, kaplje — praskajući pada

na onesvešćeno lišće.

kad vođa kaplje,

ludilo rasprškava .» vidi ga rob —

u OŠ e ie

n nadiiaı __ večnost, ćelija — not:

O. roz rešetke

uzbune. o. počinje da gmiže,

rvanim nebom ljuljaju

—

cvrkutanje, zlatna žica latnoj žici,

kutanju ljuja se svet, življuje. 3

vom „Kao goruća savest” |

votinjsku strpljivost, neljudski kršćanski moral nedostojan ovjeka, koji je savjetiovao ono »pružanje i drusog obraza“, onu razmjenu dobaro toliko dragu silnicima, pD kojoj jedan disciplinirano i ljubazno vraća kruhom udarac kamenom, poniznošt 1 pokornost koja je »sjedalo privjlegija«, masohizam kojim se prihvaća sadizam drugih. Ali p3ujući slugu (»gubavi starče, nakazo čovječja, pergameno nebeskog krvnika«) Kamov nije štedio ni gospodara.

U pjesmi »Mojsije» Kamov se ruga sinajskim zapovijedima nazivajući ih »igrom časka i riješenjem tisućljeća«, apsurnim dogmama, koje su inkvizitorski htjele zarobiti nagone, pod pretpostavkom da su ljudi glina koja se može mijesiti po volji: -

»I gle, smijem se vrhu recepata tvojih;

ti nisi majstor niti su ljadi

glina niti su zakoni model!

Tiret ruke — i grohot iromije, sarkazma i ruga: sustav svjetski — i drske primjedbe obijesnih moždana: bog i moral — i čovjek od Mrvi, želuca i uda,

Glad ti je prvi rekao: lažeš!

strast se ozvala krvavim krikom

: lažeš!

a misao je brujala tvrdo: lažeš!

to je grmio čovjek i himnus

Tilijedila, su nebesa ko strah,

Odakle tolika mržnja, koja graniči s mahnitošću, gdje su to njeni konijeni?

Brat Jankov, Nikola Polić, koji je napisao odličan predgovor prvoj knjizi »Sabranih djela«, kaže ma jednom mjestu: »Istjeran iz IV razreda sušačke gimnazije upisuje se Janko, zagovorom očevih znanaca, u V razred senjske gimnazije i smjesti se u konvikt >Ožegovićianum“, koji odgaja povjerenu mu mladost u ultraklerikalnom duhu, što Janku nikao ne prija, mada je on sve dotad bio gotovo fanaftički vjernik. On proživljava u ovom konviktu svoju prvu kvizu, svoju prvu proljemu buru, bratu se Vladimimi tuži da je lišen svih pogodnosti, ne smije da: brima novine. simm: onih, preporučenih ĐO kustosima, ne smije da čita ”–mjige licojje je sam izabrao kod prvih

„Gledao sam fe ko dijete,

gubu tijela tvojega i smrad

I Janko je svaki udarac vyatio stotinu puta, ožiljci su ga pekli još dugo vremena i u toj je borbi, koja. Sa je čita va Obugela, pronalazio najteže riječi, služeći se čak i stilističkim karakteristikama Sv. Pisma, pjevajući svoje psalme, svoju istinu OSslobođenja čovjeka, uzevši čak i ime Koamov, da bi i time svoju misiju učinio jasnijom. On, koji se morao pokorava– ii izvijemim zakonima što su od njega htjeli da učine roba, sada ne prizmaje nikukve zakone i »swdžba mu plamsa u Ooku«, guši se od stida, on, koji je »prošao O-

7

jc njegov bio: lažeš drhfala ko staračke kosti."

tih pisama bratu opaža se i velika promjema u mišljenju, i gledanju i vjerovanju. Naglo, gotovo u skoku, gubi vjeru i svako poštovanje prema propisanim propisima i crkvenim tajnama. Dosada vjemik, on se u tom leglu pretvara u nevjermmika, buntovnika, i fo u ome najfamatičnije. Ne ću griješiti, alo kažem, da je Janko upravo u ovom konviktu začeo SVOju Psovku...<« U takvoj je atmosferi sazrio Kamovljev bunt, da bi se, nekoliko godina kasnije, po povratku 5 putovanja po domovini, koju je prošao kao član neke putujuče glumačke družine, pretvorio u »Psovku«. Niiko ne može biti strašnijim, Oogorčenijim protivnikom vjere od onoga oji se, razočaYro, koga su prevarili i čije su povjerenje i neznamje zlorebili i iskorištavali:

Jobe, I morao sam

košćati „sam ejelivati

duše tvoje;“

nud gdje plaze pognute šije, gdje pseta slave orgije«, da bi rekao svoj zakon čije je ime bilo Prevrat. Ali Kamov ie bio pjesnik i njegov še bijes gušio u stihovima, on ga se oslobađao pjesmama i, svijestam toga, on Se u SVOme »Preludiju« obraća hartiji kao ljubavnici, na čijim će bijelim grudima ipak naći utiehe i smirenja. Redosliied riječi u Kamovlievim stihovima nije priro>dan, pomalo je arhaičan i osjeća se utjecaj SV. Pisma i Piesme nad pjesmama. Pjesnik često na krai rečenice

ili stiha stavlja pridjeve, pri~ .

na gvu zlatnu reč u trilama.,

Žica

uz žicu, na zvižduk cvrkut,

dok se ne izatka platno,

dok se ne pocepa haos i senka i od gliba postane Zemlja. Bašte, fabrike, tramvaji

izlaze na sunce — = pa, ustaču! Možđa će

primiti

i mene kao sina svoga Sunce... dnevni svet... Možda ću ipak promeniti

sebe... spraću grehe

/ kad svoj rad nađem,

svoje,

kad posla i raspoloženja budem imao

u ovom svetu

okovanom u gvozdenu Omču. | Ali u svetu koji se zateže, koji oživljava, koji svaku omču raskida.

Karolj Jobad

KARONLJ JOBADJ rođen je 192. Po zanimanju .e profesor, predaje jezike na tehničkom fakultetu. Dosta kasno se javlja kao pešs-

nik, Prva mu Je zbirka izlšla 1955 pod naslovom „Vaskrs“, druga 1956 „Bitka u zoru“,

Utešna sebi

Zar samo moje srce greju ove reči? — Ničije drugo?

Našto onda... zašto

pisati?

Šta vredi reč skovna u rimu? x

Verovao sam da sam

plamen dao,

a u rukama tuđim hladan je kao led.

Kad pišem, a izlazi, —

pakao urla poda mnom, da to ne treba nikom,

Ipak verujem, naći će se čovek u kome će provreti plamteća +

vrijuća, draga

brižna reč;

sa mnom će blistati u toj ljubavi. T kad ga zapitaju šta ga je zapalilo,

Joge, a naročito i gotovo u

· pravilu, lične zamjenice. Čak

i kad ne bismo iz predgovora saznali da je Kamovljeva Omiljena lektira bilo Sv. Pismo Starog i Novog Zavjeta, ipak' bismo to sa sigurmošću mogli ust:vrditi već makon što smo pročitali nekoliko prvih stihova iz njegove »Psovke«. Ali taj utjecaj ovdie nije od bitne važnosti.“ Kamov se svijesno, namjerno koristio tim stilom, on ga je usvojio s određenom namjerom da bi što jače podcriao proročanski karakter svoje poezije i cm tako, na mačin stavozavjetnih „proroka, govori,

objavljuje ostalima svoju i-

stinu, pun bpatosa što ga je rodilo uvjerenje, prikazujući ljudima strahote, privlačive ponekad, koje očekuju one štio ne mogu ili ne žele da se spasu, proklinjući ih, psujuci ih riječnikom -·kadikad tako otvorenim, aluzijama tako jasnima, da će se, vjerujem, još i nanas naći pcneki roditelj, koji Kamovljeve:pjesme ne bi rado vidio u rukama svoje dobro odgojene kćeri. »Išticama hantija« je u izvijesnom smislu dcecrescendo.

Okovan rimama i vezanim

silabičkim i silabotonskim ritmoem, njegov se bunt često doimlje pomalo kniiški i neuverljivo. Ta je kgjiga u cjelini mnogo slabija od »P50Vvke« (u kojoj je Kamov, vjerojatno prvi put u historiji hrvatske poezije pisao slobodnim stihom. gradeći ritam svojih stihova po tonskom sistemu), iako i ovdje imade mnogo Vrlo dobrih pjesama i odličnih mjesta. Očito je da autor nije našao adekvatan izraz svome buniu, koji ovdje s vremena na vrijeme prelazi u očajamje, psovač je obukao konfekcijsko odijelo, a osjeća se i uijecaj Kranjčevića i, nakraju. Matoša. Kamov psuje i dalje, ali psovka urasta u tkivo očajničkih ljubavnih pbjesama, pretvara še u vrisak nezadovoljene puti i diskretno šaputanje srca željna ljubavi, koje stidljivo otkucava kroz pukotine teksta, ispunjava praznine između redaka, između riječi, između pjesama. Osjeća se da mu toret postaje težak, ali on ga još uvijek nosi uporno, prkosno, tvrdoglavo.

Veći dio pjesama u »Ištipanoj hartiji« mogli bismo nazvati ljubavnima. Ali to nije ljubav na koju smo do njegova vremena i još dugo poslije bili navikli. Kamov se neobraća srcu nego muesu, pjevajući himne misli (»slava svakom ko u noći bdije«) i bludu (»slava svakom ko se bludom blati«. U njegovim plesmama sumce ljubi zemlju, luna scdomski griješi i sve što je bijelo treba uprljati, sve je u znaku konkavnog, i konveksnog#, muškog i ženskog, a grijeh se kao negacija sakramenta pretvara u svoju suprcinost.

U svojim se stihovima Kamov služi teškim,. oporim, surovim riječima, kakve poezija do njegova vremena niie upotrebljavala. Odabirući ih pjesnik je ponekad. sviiesno uzimao one čije će leksičko značenje matjerati rumen ma obraze čitalaca. U silovitoi orkanskoj želi da sablazni, Kamov je često pretierivao, tako da se mn0ogi miegovi stihovi iz »Ištipane hortiiee nalaze na mrtvoi siraži pornografije. Dopuštnjuči da ga ponese bunt, preziy i očajanje pjesnik nije

(Nastavak na osmoj strani)

Zvonimir Golob

·manjuje suagu

ofoklei.

oracije

Piše Miloš N. ĐURIĆ

/

Mada Sofokle svojom izjavom: »Ne doći na svet io je. veće od svakoga dobra, a drugo je: Kada «dođeš na svet, što pre počj onamo Of, kuda si i došao« (Edip Kolonski 1225 idd.) razbija nechumanističku sliku helenskog bezbrižnog Teačkog Žživofa u neSmietanom uživanju ljudskih radosti ipak u njegovu shvatanju ljudskog Žživota nema nijedne misli koja bi odražavala mišljenje da jc čovekovo pregalaštvo srešr:o ili ukazivala na asketsko odricanje od napora i rada kcjim se zlo u životu savlađuje: baš u tome što ie čovek umom obđaremo biće leži njegova najjača moć, ali i najveća opasnost za njega. Da bi svoj život obezbedio od zabluda, posrtanja i nadanja, on treba da ga usklađuje s ontonomijom, sa žakonima bića, tj. treba da bude svestan gran'ce svoje Veličine, snage i vrednosti prema drugim snagama i pojaama u životu i da pazi da ne potcenjuje ni precenjuje, da ne uveličava i da ne uontonom1je, koja je jača od njegove aufonomije. Remećenie i gaženje ontonomije, koja je u Sofokla u isti moh i ieonomija, · jeste prekoračivanje određenih i odmerenih granica; to ie hybris, osionost, koja se može pojavljivafi u najrazličnijim oblicima, i za koju ie već Solon rekao da vodi do nevolie, bede i nesveće, Treba imati oštru i budnu svest za liudske granice. koje se mikad ne prelaze bez kaze. Delfiski natpis »Poznaj samoga sebe« ne znači zagnjurivati se u scbe, neso nrosto: budi svestan da si čovek koji ima granice.

Mesto sde je Sofokle najžetije izneo svoje shvatanje ljudskog života jesie znameniti prvi stasimon njegove Antigone u slavu ljudske kulture i civilizacije: tu se, u sfrofama punim Zzanosna poleta i aktivističke filosofije, nižu pred nama, kao biserova zrna u đerdanu, sve pobede čovečanstva, da še prekinute zaustave pred neprekoračivom granicom pred sm ću:

Prva strofa Mnoge.sile postoje na zemlji, a! nijedna kao čovek. &ilna: čovek plovi i po sinjem moru, a prati ga južnjak nepogodan i valovi zapljusškuju bumi. On i Zemlju, najvišu boginju, med bozima večnu neumo!nu, neprestano u duboko ore, ralo mu se veruga po brazdi, a konji ga svakog leta vuku.

Prva antisirofae

I plemenu lakokrilih ptica

meće zamke te ga vešto lovi,

i buljuku divljih životinja

i gomili riba pod pučimom

razapinje i namešta mrežu

umnik čovek i veštinom svojom

divlju kroii gorohodnu zverku,

Ce U KRVNU LL a a

Kao sa dna vode, budim se

Eržebet Žoljomi

ERŽEBET ŽOLJOMI rođena je 1995 g. Otac joj „je seljak, rudarski radmik. le pa je (nevešta babica oslepela je prilikom rođenja). U zavodu za slepe znuvršila Je gimnaziju. Još kao .gimnazisthinja obratila je ma

sebe pažnju originalnim sti hovima, U fo vreme je dobila prvu nagradu na „jedmom konkursu poegije, tada joj be stihovi pojiavljuju wu najboljim časopisima i antologijama, Sada ie student.

Poruka crvenog cveta

Dok je plakala uvređena ljubav

da nisam tebi što si meni ti,

visina koja zove, dubina koja čuva blago, divljeg diva podražavala je svaka silna misao, umakla je strahota srećnih očiju,

ni smeh nije mogao da joj zatrese praporac.

vratogriva zauzd'o je konja, gorškom biku još meukroćenu u jaram je uhvatio šiju.

Druga strofa I govoru i vetrnoj misli dovio se i državnom redu i odbrani od mraza nemila i strelica dažda plahovita pronalazač svih pulova = čovek.

Bez pomoći ne gre io

u budućnost. Od smrti samo ne izbaja leka, a pronađe ustuk teškoj bolji.

Druga antistrofa Nad požudom kao mudrost neku ina svoju stvaralačku snagu, sad zlu hodi, a sad hodi i dobru. Božju bravdu drži Tko . i zakom, biće dika svojoj oladžbini, a sramota kad zlu drsko ; krene, Ne prišao mom ognjištu takav i ne bio nikad s moje strane!

Sličnu misao o dovitljiyo= sti i veštini ljudskog roda izrekao je i Horacije u pesmi kojom pesnika Vergilija, svoga prijatelja ispraća na put (I 3). Samo se rimski pesmik razlikuje od Sofokla u tome što on ljudsku dovitljivost smatra uopšte kao greh i zlo:

Drzak da sve podnese rod ljudski srće u zabranjeno zlo. Smeoni Japetov potomak oganj varkcm zlom donese narodima.

Tada za ognjem iz nebeskog dvora ukradena sušica i nova groznica četa pritismu zemlje a ranije spora neizbežnosi daleke

'prodro je i do Aheronta

Heraklov trud,

Nikakve za ljude nema teškoćs zn samim nebom težimo zbog ludosti; i ne dopuštamo zbog svog nevaljalstva da Div odloži srdite gromovne „strele.

Iz navedenih stihova Vidi sc da Horacije ne shvata ili nr.eće da shvati koliko je ČOvek pronalaskom ognja unapredio svoj živof, nego Vid: sve naopako, samo crne strane živolia. On ne vidi da se čovek lek Prometejevim poklonom oslcbodio teške lame svog animalnog života. Kao Ruse i Tolstoj, on u savremenoj kulturi ne nalazi ništa dobro, jer je ona u čoveku izazvala različne prohteve ma šletu njegove. sreće i njegova zadovoljsiva, i zato smatra da je greh Japetova sina, donošenje ognja na zemliu, uvalio ceo ljudski rod u veliku nevolju, jer su s ognjem došle na zemlju „svakojake bolesti i bede. Ono što leži u OSnoOvi MHoracijeva shvatanja i sličnih filosofskih i pesničLih paralela jeste misao da čovek iz snđeoske čistote u prvobitnom stanju sve više rada u satansško nevaljalsivo ratnog vremena. Horacije, dokle, s tragičnom čežnjom cbraća svoj pogled u proš1IGst. kao i Hes'od, koji u Poslovima i Danima crta čovekovo opadanje od prapotpunosti ka sve većoj nepotpunosfi skalom ekonomsko-me=falnih vrednosti: najpre je živeo zlatni rod ljudski, posle njega srebrni, posle ovog tučani, pa herojski i, naposletku, beti, železni, kome pripada i sam pešnik. U svakom veku dolaze sve gori ljudi, koje biju sve teži jadi. U švojim Preobražajima Ovidije crte četiri vremena: zlatno, srebrno, lučano, železno. Arat u svojim Pojavama peva o trima epohama: zlatncj, srebrnoj i tučanoj. a P. Vergilije Maron, u Ratarskim pesmama, poznmaje samo dve: zlatnu. Saturnovu. epohu, u koioji je ži“

. vot bio lakši i bolji, va Ju-

smrti ubrza korak. Iskuša Dedal prazan vazduh

na krilima čoveku uskračenim;

piterovu, u kojoj život iz đamz u dan postaje gori. (Nastavak na sledećoj atranl)

•..

Ali na lepoj slobođi već gori pomamni brkos; mnogo buntovnih velikih ženskih ponosa

žari sena mojoj duši na ovom iihom bokoru mimoze; i sa koprehom magle irezveni jesenji dan

tako mi vezuje usta tužbalička,

da noć ako pobegne, imena tvoš lišće neka ne šušti.

Gasim kandilo tvoje bolne uspomene, • jer žednim ljubav drukčijeg ukusa,

kao tužno majčino lanjsko cveće

koga: je verila jedna spasilačka nada.

"Skrili se strahujući na muška prsa

i sa njima snositi jedan svet koji guši.

Ja sišem drugog ila sveže sokove.

Grli me letnji predeo i ja bogme \neću svojim suzama da rosim mušku oholost, koju je otvorena čekala svaka latica ruže, izbor druga samo je od ioga zavisio, milostivi polubog dozvolio je da ga vole.

Zbog mene se više Več

Zbog njenih igračaka zašto bih je prezitao? Nisam se rodila da budem krhki ljaljan, nego krvavi cvet što buri prkosi.

A tebi ili drugom kađ kao žena odem slobodna ću ostati, biću ratni drug,

koga smeli, veliki zadaci čekaju.

Samo po zakonima prirode

vađati voće u tromo leto, kao rodno drveće koje ne zna gde će opasti plod puste budučnosti. Mala je moja pesma!

Ja uobličavam novi svet,

sudbinu svojih pupoljaka, koja se u meni stvara,

T na zraku moje ljubavi zru životi

koji svete moje bitke gorđo prođužuju Yi moje lepe snove za lebše koji sanjaju.

Zato ne ispuštam svoju goruću dušu

u Jezero tvog srca dok je ono tako hladno

da bi se možđa rob kao labud tamo smrzžaO.

ne treba saginjati: samo me može u visini tražiti ko me nađe. Na slobodnoj zemlji devojka takva zre,

da u istom smeru ide sa muškarcen:;

i ne želi staklenu kuću, već široko polje, alto se izbori za lepo srće svoga druga.

Prepevao: Bogdan Ciplić

moj svet koji oži!ViJ Tpak sam spavao: Zatrpala su me

tri milostiva časa. :

pokazaće na mene — to je odgovor,