Књижевне новине

l

DUH VAZALONT VIJE KANTA

Između cstalih pisaca koji u vazdoblju između dva raia donose hrvatskoj književnosti zre}u literaturu svojih pje sama u prozi (Miroslav Krle Ža, Zdenka Marković, Vladi · slav Kušan, Zdenka Jušić Seunik, Sida Košutić, Vlado Vlaisavljević, Nikola Šo», Petar Šegedin i dr.) Ujević se svojim pjesmama u prozi izdvaja, kao i drugim rodovima, kojima se bavio (piesma u Slihu, esej), specitićnošću svojep dđubokngs duha, jezičmnom ingemioznošću, misnaonim galaktikama i sudbonosnim emocionalnim erupci jama.

Ujevićeva pjesma u prozi primjer je pjesme u prozi Osobite forme; buđući je sjajna pješsnička forma rigorozni izraz određenog sadržaja, for mia Ujevićeve pjesme u prozi rezultat je bogatog naso» milavanja i superiomme ekspresije osobitih Ujevićevih pjesmičkih sadržaja, često ne rristupnih drugim pjemicima. (Ujević misaono pjesnički ogleda u svojim pjesmama u prozi poetskofilozofski problem živaca, proroštva, joge, smijeha. zakašmijelosbi spoznaje, samoče. odijela, siYromaštva, zdravlja, pluraliteta ličnosti, stania muzike, altyaholnih snatftenia itd.)

Sve su Ujevićeve „pjesme na izvjestan način esejističke, ali pjesme w prozi.su Lo najviše, Struktura, ritam, forma ıečenice njegove pjesme u prozi veoma je bliska, katkad gotovo i istovjetlna onoj i» njegovih eseja. Katkad je zaista teško određiti granice između njegove pjesme u pro zi i njegovog eseja. Mnogi esbji pisani su kao pjesme u prozi, a piešsme u prozi česlo Su maksimalno ešejističke. Njegove pjesme u prozi pi sane su načinom s kojim nema srodnosti, nijedan naš drugi pisac pjesme u prozi. Aridrić, Lovrić, Krleža, Dučić, Zdenka Marković, Desan ka Maksimović„ svako od njih ima svoj naročiti način, ali nijedan nije tako bujam, težak, mislilački, hermetificiran, maplavljen · bogatom tradiciomalnošću. Ali Ujević nije u svim svojim pjesničkim prozama jednak. Ciklus »Mamurne jamatve« pisan je načinom, koji je ipak nešto bliži formi pjesme u prozi ostalih naših pjemika. Uglav nom, Ujevićev način bi se mogao uporediti s načinom RBemboovim »Sezana u paklu«, »IHluminacije«), ali ve može se tvrđiti da li ha fo upoređemje navodi neki jači dus Ujevića Rembou.

Ujević, kojem su komblekši savjesti bili uvijek · važni, koji je svijet pjesnički gledao šamo u bakbnjama savje sti, a to je u književnosti nal više gledomje. (tri Ssu -·stupnja: erofsko, eštetsko, etičio), fai Ujević i u ovoj knjizi eks plicira svoj duh efički kan i

esiefski (erotski ne prenaglašeno). Tu je, posebno, pjesma

»Moj grijeh«. Ona je zaista

vrijedan efički dokumemat, pšiesma vađenja nad samim

sobom I suosjećamia s bijednima, s onima koji pate, uvrijeđeni su. tužni. On čak wzvikuje: »Koliko mi je nuta pofalila plemenitošt i blaswvođe šfn hoće da bude okilna i da se razasinn ne mnreći se i me šteđeći ge! A na drugom „mijesfu: »Vieruitfte mi. ne mrsu često uvečer dn uwsmpm od odvratnosfi nad svoim grubim zablndaman i omim krivniamna. To i= at renralnoz herojmma, bmš fo mrvizpanmin mrealmih lvivmšii, TĐlememifn=t} ie česfo tDDAVn oma Šmneon Tojin gyoomnim V'n=stihi eriiešno«#f. koin se usu“uim molrennfi siećanje ma Evnju TŽriemı u nekom prošlem fremw{ilrn!

Davno je Ujević već pror'cao, davmo opominjao, on ie vidio bolje, čuo čišće, predosjećao sigurnije, znao pouz dianije mnogo toga i želio to seopćiti, pomoći svnjem narodu, društvu (u kojem je bin protleran na dno). a jesu li gs slušali? Nisu! Nisu, kao i sve vidovife. A on je bio u pravu. Nisu ga možda razumijevali? Ali ako neko* nisu učinili ono na što je on upozarnvao, ne bi li smn možda dsma&š mogli utvrđiti da je on duhovno ufro pt mnopome što mi dansne uživamo. a tosa niie bis svijestan mi om, ni oni koji su meeviiesno pofatknnti niesovim omonensma i njegovim iskustvrm, učinili mnoge promiene?!

Pjesma »Sat kasnih %poznoja« puna je fakvih eleme= nasta. Tu je Ujević pisao: »Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena. kada čoviek providi svoju šupljimu i svoie bivše neznšmie.

vreba čekati deset i dvade-

sect i ds!ko više godina, da

| O O UJevićevim pjesmama u prot

g#o uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka umjetnost stići jednoga: dana, đa nas kazni prije same smrfi' za čitav jedan život zabluda i propugla«. Sat kasnih spoznaja dodijeljen · je mmogima, a sat »ranih spoznaja« rijetkima, koje ne slušaju iako bi se tako izbavili mnogih budućih nevolja; ali možda upravo tako mora biti, možđa Dostoje određena kretanja koja se moraju izvršiti unatoč Opomena kojima si ooomenu– ti' izloženi i' kojih bi mogli postati svijesni, kađ ih pokoravaja zakonima ovih kretenja ne bi sililo na. okretanie glave i na protivna Usmiemnivamja. U pjesmi »Dva buta jao« (Ujević je zaista imao pravo uzvikmuti dva puta »jao«) kso u jednom veoma istinitom i stoga veoma potresmnom fokusu „prikazuje sudbimu pjesnika, odnosno duše izopćene, ošsudene na naročiku patnju uime mnogih drugih šije grijehove ta painja otkupljuje. »Moj život! Ne govorite mi o njemu kako je jadan, Mukavan, neispavam, sav. pogažen i pogručžen,.dostojan stida i pregzira«, to je mžegov uvod u ispovijest na-– zvanu »Dva puta jao«. Jedan od trenutaka u kojem se bohem gadi svoje boheme, pokozujući kako ne uživa u njoj onako kako to misle oni, koji ne žive u njesnvoi koži, neso u svojim lagodniim me bohemskim kožama. To je jedam od onih krikova u kOjem shvaćanje postaje ravnopravmo bolu, to je jasmoća koja blista u ropstvu utješnom snagom: »mi mali pje&nici i sanjari kako smo osuđeni da buđemo igračkom vje trova i žrtvom svih moćnih i Makaviha.

Ujević je razgraničio dobro sve između svojem ŽivOta i smrti, sirahofe koje do laze prije smrti i ljepote koje će doseći njegovu uspome nu poslije života; on shvaća da sve što čini, čini prije svoje amrfi ,on je vidi, priprema, kaikad je zaljubljem u Dno Što sw nieml simboli, stvara ta ma čudan mačin evoj herojski mit. On fednmom kože da bi &e posliie smrti htio pretvoriti u rašovjetanu granu, a drusi put da želi neka njegovo ime po&lija smrti fiiela. koie ga u Živo fu podržava, pripsne ne nekoi ulici, neso jednoj divnoj ruži, Engels je rekao da »živjeti znači umirati« i Ujević je to ošsipećno savršenije ne go mmewi, koji bolje umiru što, balje žive. Om. se umije kafkad i ovakn utješiti: »PaĐija,mo”na da ie zaslužila je“mu, viežitu Ljepotu, „pred 'koljenima oviemšamoga Bud he. (Uievićev poznofi »istoš nžački Wwiietiyam«. obyaćanie potrebi Josa života i u ovoj zbirci očituie se, u „nekim piesmanm”n ponovo Drovramznž ski — »Poj ftmine«, »Simon

Tin među ljubimcima

stilitas... Ujevićevo vjerova nje u metempsihozu, izraženo najeklataninije u pjesmi u stihovima »Vječni prsten« i »Pobratimstvo lica u svemiru«, »Ogrommi mravi« i ovdje se nalazi u nekim recima. Ali zato na „drugom mjestu Tim kaže opet ovo »Volim grdnu zbilju« i tako vidimo „da je njegovo shvaćonje svijeta pofpunije nego li bismo to površno. u pryom frenutku mogli preipostaviti). Postoje neke Ujevićeve re čenice, neke Ujevićeve misli koje moramo smatrati istinama u knima je uopćeno iskustvo i lucidno opažanmje, važno za cijelu „jepchu, za cijele civilizacije. Tako ima i značajnijih od ove »Pa tako imamo: kaveze za pješsnike,, kaveze za žene, , kaveze za iTalenat«, ta je važna kao svedstvo borbe protiv neslobođe u određenim onkvirima civilizacije. Plehanov citira Hegela da »nužnost ne posfaje slohoda fime što iščezava, nego što se samo Tosmi?estiya mjen još nubrašnji idsntifef«. Zanima se imaju li druge duše povijesti, stvaraju li u nijlma povijest događaji, okol nosfi u konje zapadaju, jer gam puki siromah tu materijalmim dobrima, osjeća u sebi neobično bogati pr-vijest duše, koia je svim= što ·ju je dofiecnlo bila uvjiiek wrdes#etoqfručena, mustostručema, Panika samoće ne postoji u

ftakvoj duši, čiil se vlasnik"

»ne može previše držifi« kad

in »semn do neke m+iere 2009,

ćiy«e. On veli o svojoj samo

ći: » U samoći sam dozreo. Ali što je bila ta samoća neEo poravnanje, slivanje nekih mora s jednim velikim oceanom« i tu se zaista prikazuje izuzeti karakter ove samoće i pojave koja je u toj samoči rasla do nepoznatih još duhovnih visina, do kozmičkih razmjera. Bio je veoma svijestan kako &u »četvrfaste činjenice svijeta« ali ih: je ipak smatrao gotkom svoga mozga, grabežljivog jednako na njih kao i ma stvarnost i na »tmaste naslage počela a&vijeta, ma

prirodno, lijepo, ružno, Ve~

liko, na svijetlo, zemlju, tijela, sklad, žarOve koji

stvaraju život i sakrivaju ga u zagoneikama i bolovima. Grabežljivost mozga, postoji li uzvišenija grabežljivost u ovom zbunjujaćem ı nemilosrdnom svemiru 'u kojem se ništa samo ne objašnjava? U svemiru koji je pun nerazumljivosti ba zalo i nerazumijevamja. koja su Jasna tek u satu kasnih spoznaja; pestoje »nemani koje su teiuzumljivosti prirode«, a po stoje i »werazumljivosti koje su društvene nemani«. Na njih odlučno pokazuje pjesmeik u svojim »Nerazum]ljivo stima«, naročito čvrstim Sada, kida se »javilo čovječanstvo refleksa, čovječanstvo unufyašnjez automatizma«, s. »hiz šala mehanike«. Potreban je i esej o glavama, do se vidi kako su glave važne. različite, kako su im Yrazličite svrhe i kako ima čudnih upotreba slava, kako su neki veoma Kktrivi zbo SVOjih glava, neki su tašti ma njih, kao na njivu ili barjal, Kako neki imaju prihode od grave, drugi pcreze od mjih, kako su »neki ljudi odlučili da uprave svoju sudbinu u pravcu svojih glava«, esej ecubok, važan, zajedljiv, esšei izašao iz dobre glave, kojem je glava sudbina. Glave kan miagazini duha morale bi ustati u odbranu duha, protiv onih koji »nisu ni ošježili duh kao plamen«, protiv svega omog što nije omogućilo (u Evropi) novu kastu duha, jer je (u Evropi) jedini triumf iriumf #ilištra, kako je pisan Stanislav Simić. Ujević hladnokrvno veli, da su »poniženjima duha krivi ljudi duha. jer oni drugi ljudi ne mosu duh pomnmiziti«. To je istina! A zašto? Može li na ta nefko dati c_povor? Ima li duha tvooće? Jesu li liuđi duha bili oravi ljudi duha? Alko jesu, kako

su mogli dopustiti Lo sanioponiženje? Zar im je nedostajalo hrabrosti? Snage? »Književnosi danas u Ivropi nije stvorila svoju kastinsku disciplinu. Ima je svakakve, i prema Svim vjetrovima ona se povija.« Ljudi duha ni=su bili dovoljno pošteni, nišu

bili dovoljno energiČmi pre-,

aa onima manje. dostojnin) koji su se uvukli među njih, da bi sakrili među dostojnima svoju nedostojnost i zbog kojih su sada svi dostojni nedđostojni pred historijom, Zato i jeste ovako: »Moralno piemstvo Evrope propada, Jer duh na žalost nije kasta i pikada se nije digao da Ssvojim mačem (svojim i nikakvim drugim) do krvi nepopustljivo brani svoja prava i zahtjeve, svoj stvaralačli moral«.

U toj civilizaciji u kojoj Ujevićevo oko vidi kako SVe, nažalost, niče iz gadnosa

svraba, iz »svraba senzacija, ·

apetita, uživanja«, Uievićev glas je visok, on se diže nad sve one Slave koji uvijek žive u istoj površini, njegov gias, govori o svim tim glavama, a onome što še zbiva nad tim slavama i nevidljivo im je, pjesnik nepoznatih i strašnih, katkad #eličanstvenih nadglavnih vidika. Njegov jezik ovdje, kao i ma svim drugim mještima gdje se pojavljuje, jezik je snage i Vidovitosti, On je grmljavina osjećaja i munja misli, od kojeg se nebo čisti i prošivuje,

Nijedan naš pjesnik nije osjetio ovoliko mnogo živoia i ovoliko mnogo života piotumačio. O čemu Sve nije mislio i što sve nije Vidio, pa i našu pažnju obra“ tio tamo gdje se uzdizalo nje govo shvačćanje i njegova lju bav, da se i mi razvijemo 5 njime, da ga slijedimo kao i učitelja ljepote i mudrosti, pobjednika goleme Jukavosti okolnog živofa.

Ove pjesme nw prozi sjajni su ključevi mnosih komplek'

sa cjelokupnog njegovog djela, tumačenja i osvjetljenja, kojih vjerovalno nismo bili sasvim svijesni.

(Odlomak iz predgovora krijige Ujevićevih pjesama u prozi — »Grabežljivost mozga« — koja uskoro izlazi u izdanju sarajevske »Narodne prosvjete«)

Zlatko Tomičić

Brzi odgovor

Potrebna su rješenja, odgonetke, praksa, "ok dogadne. brza, vremenu Be Zuri. Vrijeme je napoKon postalo neobično skupo, Svaki nas sat pita: odgovori. Odgovori Ma nejasnoće, potrebe, molbe, zakašnjenja. Odgovoriti ne možemo, ireba nam raz= mišljanja, Treba nam v,ežbe n retorici, kao da se radi samo o riječima. Ali vremenu i događajima se žuri, oni hita,ju strmoglavo, s

Praksa „je ioljko neodgodiva i šurna, da joj učema feorija wedostaje, Treba joj možda radije doskočica nWheijo i riječi, vještine rađa, sinieza bržine i Nratkoće, Siare teorije propadaju, za praksu misu dovoljno akiuelne, Novih još nema, Jezična reforma traži nove krilatice, nove presjeke, nove pauze, ali koje nečemu služe; nove činove, Ni novinarstvo, ni mauka, ni filozofija nisu Spreine da doprinesu ozbiljnoj potrebi da se izradi jezik ma lozinke rješen,a

i za konverzaciju prakse. Može li čista književnost

da ustane kao kovačnica formula i recepata?

Život je brz, nezaustavljiv. Nas su beskonačno vavaravxalj, a prijatelji i vierovnici ne čekaju, Rijeka ieče, Od izvora prama ušću, Koliko će nas reći, ubacile svoju riječ na vrijeme? Da me će riječ pasti u ponor, odletjeti u vjetar i buru, u fufanj? Praksa iraži Žurni odgovor, a naši mbzgovi zapinju, jezik mam majbolje me služi kmo da nismo trijezni. Za kodifikaciju etike trebala su stoljeća, a za etička pitanja postojale su majkraće sekunde, Pred nama

Be nalaze verbalne i lingvističke klopke, a s nama”

mrtvi kipovi, pob.jede bez krila. Kaleidoskop prozora.

Ako bi so dogodilo, da sna na jednom ili drugom kraja kuće paralelni prozori jednaki i Wwwkladni međusobno, vjetay bi zasvirao kroz njih Kao Kroz dvije simetrične rupe Nhompozićijn vjetrenja 1 promahe. i

Trozori Bm dosta plavi MWao prevjese za radownale glave riba. Plavet ribljih zora, proza, prozovra, takav pozor w proza, Na okup. i i

Zadnje vilinske moći slisli su se svi prozori na sijelo, i sleglo se jato prozora, Treba nešto prozi jeti, kao da je temeljna opsjenau. lje, kada se približe; rađoznalošfi prozora je veliki; no viječi imaju malo, Putovali st Željezniecom i parobyodom w. vćlikim ganducima omofanim slamom; fragile, prozori se Sanljafa; m kuće ih slijede s NWućnim redom, Prozore veže novo povjerenje; oni imaju svoju porođicw sa sličnim obrazima, | neće izdafi fajne Rhwuća, o

Neđelje se čitajo jasmo i viđno m providnosti prozora. kao da nedelje traže promenade čiste kao boje vhoe, Nuloni se lašle u prozorima, ali sulo-

_ vavisit će novi instrumenat j haymonjke.,

Prozorima je*bo-

. mima freba prašnjave Kkoleterije i rumen sebi do-

publaju, Koji su moji osjećaji, koje sam odgonelao u staklu, kao da sam kristal, amalgam, srebrna faca i čarobno ogledalo? Aleluja, ja putujem; omxj sam, mjesto kojega samostalne stvari čuvstvuju,

_ Jučer su domovi bili dva metra dalie. Noću se ulica napravila mala: jedna, dvije, sve susjedne ulice, Prozori su umanjili ulicu, da bi napravili slet, da bi svetkovali sjezd. I gledaju prozori u prozore i ne govore; lica, se skrivaju u zavjesuma, miGakvi sveci ne izlaze iz stakla, /Sveci spavajm wu

prnšini, bezimemi u wolemoj Kkamenosti sanduka), Golubi skaču 8 prozora na prozor, Golubi ne dijele poštu, Saopćuju gugutanja

sasvim automatska, bez traga misli. I oni su pa-

sivni elemenat u općoj politici podavanja. Osjeća,i

se pretražuju, kada se prstom prebire kroz mnogobrojnu viticu., Golubi su nervozni za Ppipanje, slaklo se lomi u iskričave komadiće, ko,i mistificiraju pijesak morskih dragulja.

Vjetar slijedi kapeima, prozova, vjetar đeava kao hroz orgulje kroz ragpored ulića, i u svakoj ulici je vjetar drugi, Vjetar će vas učiti timbreu i mo dulacijama, jer vas je MKonzervatorii odnemaYio; među prozorima leže vračne gvirale; o prilivu ćuha A " Gvadsko vijeće dat će ulicama imena Do značenju vje{ra; plači, v,jetre, silmo me zanimalo, koliko imaš lasova; nmaučit ćete pjevati move bolove i move lice. Aiolos, Aiolos! Ovdje između sgsfakla ne će nikmuji, stabla, nemo će stanac-kamen da tišti dušu kroz peći duševnih Kostiju. -

U tealrn razmaka kasna klasička zarada ispada benevoleninm, pudrijera. +Uvaženi Daždule, ja sam neznafan građitelji, i izgubljena je euritmijiu mo» jega zubala. Duše prozora sasvim su glafhe i obvuijane, Potpuno sm golubije. Pitam se, zašto me gledaju na nebo, na oblake, na more, na planine, neso ma, ljude, na prozorgka ' ogledala. No imn brazde i nabora w latkoj i obrijanoj jagodi prozora, U nji mu Se gleđaju sjene, dosade, pahuljice čežnia, crveni sufoni sluinje borealnih zora, ave{i pocukalih mušica.

O. K., okna, oka, okoli, okoline, ololiea. Na mutve prozore me mdđaraju batine živih grana mili braziliske ptice kvare kanarijske melodije. Ovdje su prozori toliko međusobno intimni, da ljudi od limdi me.mozru ništa, đdoznafi, niti dubina nupcilalnih svefinja. Prozore. čepe neba, ofčepi mi autentični miris munje i oblaku, i nadari me parfumom „ednog uspona, koji ćrpe život iz stratosieve, prozore kraju,

*

5 Alkoholni sni

|. wijanci gledaju Nhao da su u spwm, Njihovo je pijanstvo sanja, Nekoliko je stolova izvrmufio; ogledala su razbijena, po glavi im idu ilustvovame dopisnice i filmovi, Sve su žene RWraljice ljepote; svi su vukopisi nagrađeni. Najbolji se još mnism nHApisali, Ronirole nema. i

Ako ti je krivo, putuj m Pou({dićhćry, est, svi jet je wu gostionici, a svijesi u brnčvama podruma. Mav svijet i sva svijest, Gtapice su wkimvwte, OruzA dyorama Je simetrična sa prvom, i lake dn1je, PaAva

morganya, je dio ovog Svijeta, koji se priznaje. Nema zvona, ima Slika, Nadahnuće govori iz čaše, Caša

1 zvoni,

Onda: krhanje čaša, gužva, komešanje, tučnjave, prepirke, mejasuoćc, ukršieme mpadice, Bvaki je osjetljiv i Iako uvredljiv. Koliko vremena to traje? Iraa, posmrimih demagogija, posmrine koketerije.

Selidbe, poslojane selidbe, duge i nerazgovijetne. 1» lokala- u Jokal, hroz špalire pyibližonilh vrafa, Jesi, postojbimne su ma sjeveru i Jugu, ma istoku i zapadu; samo njsu ovdje gdje su gosti. Ovdje nema ni postojbine, ni željeznice, No postojbina je u bačvama vina, i iu su aerodromi.

Copori došljaka, Dolaze gosti u svafove. Sve se seli, sve se iselilo. F oni koji su se vralili, i oni Rkhao da su iseljeni. Mezomske selidbe koje velike gradove hrane novim sfanovnišivom, koje portirima vabramjuju spavanje, Par ćnšaku, Bamayi, i šamar čime, I opet red, Tko je obnovio zemlju, buđelare, ređ? · i

— II fako sam gledao uvijek Lijepu obalu, Lijdepu obala, kao da je u na jbližoj oblasti. Halucimacije na Pohvatu prstiju, Svirači, skrivanja, eter, albnormalne opiike. Dva tri čepn mi podu,

Zašio svahi pijanac motri sivarnosi (uvijek maopako) samo u Rhvadraiina? de li to po obliku kvartina u slihu? li su tahyvi Msiolovi i sale? Jesu li se išcrple ostale geomelnijske figure? Ili, u sivari, reomeirije i više nema? — Samo kvadrati.

Sami upilnici. Neki sw laktiovi slomljeni, i kroz NĆaput vidi se Nhošulja, Neke su ruke iskrvavljene. Neko se ceri, bijelim zubima i odredimo mu da bnde ernac iz Dahomeya). Jedna je, mwmiljeoša žena iz venesansne galerije, pala usred lokala, To je si gurno Dilo u muzeju. Trafikantici se u susjedsivu vupalilo odijelo na peći, Ali io je valida u susjedsivu. Večeras ovdje valida nema trafike?

dedna mi je tekla dua obnavlja zidove u sobi. To sam istumnčio da se Tazboliela, "Tako je i Uilo. Prvi put! O kako sw naše viječi u vakašnjenju? Ja sam vidio čitavu lokvu — i ono mujgoYe. Ostalo je vabuva i kemedije. Miječi sw tvome i mzalkašnjele, A ova ladniea mn'je ni prato ludilo,

MU(đohpuju vemlje., Lumpuiu velikani, dedan do-

ba» MWirurg, prolesori hemije i autronomi,je sa se noćas prohećavili, Dostu čadnovato! Zemljo, o vemlio! Narodi! Wemiio! Gastvonomiajo! Što smo mi?? Nismo predme{ nj za jedan uvodmik! Ni cntretilef! TĐOrnvovi uživaju remiu i leže u mekom lrevetn (ne možidun no sofama i biliavima). A ja sam iščašio i noge i ruke, va koje me hvafaim topi i figare Rhipalage 1 Bnakolmti! Kkolastički škovrnijonj. :

Taimj! Bve! Stlolićo, stole, motesm, brojn gapderobe! Ne priznaiem vas, Il vrlo slabo. Apagre. Satanuag! Mezimenski! Jer velik je haos da ma j na Tomađe izrežem, i ne bilježi fvoje ime koje se ispod Rkaodan vodilo! || <

Jer piianei ne Žive wu motmninim epohama, Abnožmalni ljudi i abnormalni problemi: pokušaj rješavajfi! Ali fo mišta m” vmači.

Jedna sm ruka djmsla jedna i stoljen onln, de3an je wredmik dnbiop pripw i rYd'ogram, Zodjevice, Wpitni se arei subirm ao wneline b% meflaše pula ma primerskim ostrvima. Ovlmhni! Wefi Amđen. Kia w moći «o me čuja megnfoni, Čežnjo, stani! Zavjesa pada. Wra.

OR domvolomi ntra moći: m da mnvefsYem ova ervene of;. Crvene kao rana, teško od krvi sna,

Tin Ujević

Deniz Žale „je mlada frameuska pesnikinja. me posme su iz mjene pvve zbirFke objavljene u 1952 go-

|*

U'PREVODU

LIRIKA

Prevede-

davača,

Uspavanka sa moje mrtvo dele

Ne treba da te hvata strava,

.ne treba se plašiti mraka, hj CrVi,

uostalom

moći ceš se igrali sa Wišom

i gledati kako raste irava,

Ne treba stavljati zemlju u usla i čekati da ti dođem, malom, uostalom

cveća su 1j dali,

da te uteše što si myliav

i mali,

Prolečno sabiran'e

Jedan ribar beli i dve Dplice, dve plice i hiljadu prašnika jesu ri,

Dve šume 1ı iri zelene dune, tri dune zelene, sto pupoljaia, jesu pet. "Tri slene i čeliri galeba,

četiri galeba, deset jela plavih, jesu sedam.

Cetizi livade i pet potoka,

pet potoka i jedan ribar beli jesu devet.

Supružanski šivcot

Volim te zbog svih nevolja koje mi bacaš,

zbog dana sivih i tvrdih kao hleb seoski od kojih pletem svoje iclo, svoje srce i svoju kuću.

Or Izrra Pila sam s tobom čašu proleća,

cvetni prah ti je još na obrazu a vilin konjic u džepu.

Dijalog — Ti mi se sviđaš. — TI 1i meni.

— Rec: mi što lepo.

— Pi si kao cvet jabuke.

— Ti imaš kosu mladu.

— 'Ti mirišeš na kišu svežu.

— Vole mile kao maglu svih pesama. — Ti mi se sviđaš.

— T ti meni.

— Reci mi što lepo,

— Neću.

Za izdavanje

Ja stanujem u kuće koja plače, s jednim psom

i sovom očiju buljavil,

u kući gde miriše lišće, kestenje,

i jabuke mrtve.

Putovanje

Voz kao mokra obuća

i zemlja crvena

jezero pod oknima

ugalj noći

razbežali zvonici

"itam pradavni

i niti seku oblake

i put kao potok zaleđen mir:s butničkih torbi . miris voza

i poslednji stanični časovnici

Zanos

Pišem tvoje lice mlaicom mahovinont cepam ga trgovitim granjem |

ljubim ga rečima i cvetom pomorandže čuvam sa do zamiranja svijih usana htela bih pripitomiti sebe samu

i izbrismti svoje telo, okerom peška Rkrijuštima i algama sa stena

hie!a bih te zatvoriti u prazninu

slomili te stvoriti uz svaku penu

švojim plažama čudnovatih senki

Ja kazujem tvoje ruke vetrom koji se povija ja mislim tvoje oči svim peskom zvezda ja uspavljujem tvoje poljupce travom noći i pubim te do prepuštanja života drugom

Slatka voda

Ispila sam cco potok

i jednu čašu neba usto

bile su tvoje oči u vodi

i tvoji prsti na čaši

i pila sam

ali te, volim uvsk . malim: koracimnu majčine dušica jer imam hrastove o svojim nošama roba, i zatim Ti me čekaš

imam vremena za umiranje

Zaborav

Hoću da odrešim lijane tvojih ruku

da čuvam samo za sebe srce sveg drveća i uzmem poljupce u magli kiša

gonim iz leta tvoje oči tamnih slika

da čujem kako čulna mahovina šuma ofvsra cvetove kao zelena pena ostrva * ti si daleko od galeba zimc

i ti sj mrtav kao praznina ribnjaka zaboravila sam te u otsjaju mora

Žalosno julro

Kiša je julos orosila travu

i tvoi grob je duna koja odleće

i ova hortenzija bela liči na '"'rojice,

Nikad neču znati boju tvojih očiju

ni miris ivoje kože.

Titela bih da le naučim da se igraš zemljom, ali ne umem da pripitomim mrtive.

DENIZ ŽALE u prevodu Desanke Maksimović

dini. u izdanju PFjera Šegera, Pariz, Prevedene dj sx dozvolom pesnikinje i iz-