Књижевне новине

UTR

za „izgubljenom generacijom“

NJU

Povodom izdanja »Minerve«, Ficdžeraldovog: romana »Blaga je noć«.

Trancuska HRivijera 19935 sodine, |

„Gospodine, piće stvara BTCću u kojoj se jednovremeno događaju „prošlosti i sadakmjost, čak i budućnost,

U jednoj atmosferi duševnoj koja bi se, da bi bila razumljivija i bliža nama, mogla nazvati boemštinom, eli koje to nije u našem smislu te reči, nego za stcpen dalje u razorenosti, potbunoj rezignaciji i zasićenosti, tridesetogodišnji »Amerikanac u Parizu« RFrensis Skot Ficdžerald počeo je đa piše roman »Blaga je nmoć«..Pisao je devet godina, s grčevitom željom da kaže sve, ili bar što više, o ljudima s one strane Atlantika koji su na punom Dprastarog humusa tlu Evrope lutali u iščekivanju nečega, bilo nečega, a možda baš ničega, da stvori jedan novi »Vašar taštine«, potsmehujući se tim ljudima i njihovim. sudbinama &vojim romantizmom izjedenim bezizlaznošću i onim istim iščekivanjem bilo čega. On je bio to isto što i ličnosti njegovih knjiga, ali s gorčinom više, zbog svesnosti i razumevanja prilika u kojima sec nalazi. I pisao je da kaže i drugima i sebi. Pa ako i nije stvorio novi »Vašar tašti ne«, ostao je jedan od najdub ljih ali i najtužnijih svedoka epohe dzeža i džina, generacije nazvane izgubljenom, razočaranih Rkosmopolita &s nečim aristokratskim u svom propadanju. s poslednjim dolarom dalim kao napojnicu barmenu, negde pred samo plavo svitanje mediteransko ili prijavu zOru parisku. ili pak — duhov mo na toj istoi gyanici ništavila — milionera kojima novac pretstavlja teret na savesti zato što su međe pufa kojim se pomoću niega može ići uske i neprelazne, Večito u krugu van stvarnosti. koju nisu' mogli sagledati, jer bi je, da su to mogli, brzo zatvorili u prašnjavu skrivnicu, Kao slike nakupovane ·pogreškom. S rezultatom kao u nesrećnog Ab Norta, čiji se talenat za muziku istopio u četrdesetproceninom alkoholu, a život završio YTevolverskim hicem u zagušlivoj atmosferi ko zna kog bata u Njujorku. Onog istog Ab Novta kome je svaka pomisao na činjenice i događaje bila odvratna. Jer sve je bio i ostajao košmar. Ab Norta koji je, nesvesno, došavši u Francusku pretvorio svoju želju za životom u želju za razarmanjem samoga sebe.

Picdžerald je svojim Kmjiževnim delom rekao, a sODpstvenim životom dokazao to. Umro je mlad, pijući iz 80dine u godinu sve više, kao da je taj alkohol, do koga se došlo možda slučajem, možda sa suzama, a možda i sa osmehom, postao osnovni moždani pokretač, kao da se tek u njemu, kao gušter u špiritusu. mogla sačuvati životna kretanja. sva, od straha do herojstva, od ljubavi do mržnje. sve sem stra šne rezignacije koja |e jedina delovala na slepočnice ne namučene alkoholom.

Iluzorno je danas pitali se kako je io došlo i zašto je došlo baš tako divnoj ličnosti kakav je bio PFicdžerald, čovek čija je srž bila ljubav, ona široka i sveobuhvatna, a čitav život postepeno ali nemilostivo sigurno raspadanje, I tog osećanja ljubavi i njegovog Organizma. Ali ljubav je Ostala da zrači iz knjiga koje je napisao. Zato nije, kad se pročita bar »Veliki Getsbi« | »Blaga je noć« (ome koje su dosad prevedene na naš jezik), neumesno poređenje' koje je načinio Džon O'Hara — da je otkriti ljubav ili jedmu Skotovu knjigu skoro ista stvar,

da je·

jedna Skotova Knjiga kao devojka, ali divna devojka s kojom bi se želelo spavati celog života.

Otkuda taj grč ıaspadanja kod tih relativno mladih ljudi poreklom lz vitalne zemlje u neprekidnom inđustriskom progresu? Rat je. nesumnjivo, među brvim uz vocima. Ali nije samo on +dublji i interesantniji (ako već nije važniji) izgleda Oonaj dodir, ustvari prvi OZbiliniji dodđir, Amerikanaca s Evropom!). Izolovana dofile ekeanskim „prostorom, tek u to vreme savladanio: u većoj meri, Amerika je počela da upoznaje Evropu preko Francuske, njenog splina, njenih barova i izopačenosti. Namočito umetnici — književnici, slikari, mu zičari — hitali su na.Monmarir, u almoslema ražuzdane, dezorganizovane slobo de i anarhije. Upadali su kao muve u međ — i ostajali tamo, nemoćni da DOnovo uzlete, propadajiući u alkoholu i ne umejući da se snađu u tom društvu kome cinizam nije bio poslednja karakteristika. Drugi su bili presiti milioneri koji su dolazili u Evropu da svojim dolarima kupe zadovoljstva, titule, superiornost i zabozrav reči »skorojević«, ali je i niih razorio dodir s Evropom, koja je pohlepno bDrimala njihove dolare, ali se oholo zatvarala kad je trebalo da oni uđu u njenu hiijeravhiju i rastoče njenu 5Olidamost pred strancima. Tako je one iz novog svefa stari svet razjedđao i mrvio,

otuda i taj grč kojim je ispu- · i · ved svega i

njena Ficdžeralđova »Blaga noćć.,

Ipak je istina, i pored sveg onog alkohola: stvara– lac Ficdžerald bio je jači. Pisanje je bilo silniji narkotik od svakog drugog. ma da niie moglo da sa spase prerane smrti. „Početkom 1933 godine, kada je rukopis romana »Blaga je noć« bio skoro završen, Ficdžerald se nalazi ı Baltimoru. »To je moj novi roman, rekao je jednom svom plijatelju. Napisao sam četii

„stotine. hiljade reči i od to-

ga odbacio tri četvrtine. Sad treba da napišem još samo petnaest hiljada i... — fu je zastao, a onda llikmuo: — To je dobro, dobro, dobro! Kad se objavi, ljudi će reći da je dobro, dobro. dobro!«

Roman je štampan 1984 i ljudi nisu rekli da je dobro. Za nekoliko meseci pra šina je · pokrila nerpodate primerke Čitalačka publika inferesovala se drugim temama, Amerikanci se stideli svog ponašamja u Dosle'alnim danima, prikrivali svoje ondašnie duševne kon tuzije. Velikog svedoka »iz-

gubliene generacije« nisu razumeli. Učinilo ie to sa-

mo nekoliko njih, među njima i Hemingvej: »Ćudno, —

rekao je,— što više vreme- ,

na prolazi. ta knjiga mi izgleda sve bolja i bolja«. No »Blaga je noć« nije bila konačno pokopana, niti se a-

1) Za pobliži razgovop O OVOJ

temu ugi UMUHJU, UZLUCĆI DI 56 DpUwdJMAG MuOuduı ULFaćii ı u SaDIUJ HIUIJCI, UW OMOJ njeno

Woju JCČ JeJVid 41Vcću OVAMO OpabaU: učkOar O | DOMHUDICIJI, a2Blasaj U BpalLauskim auuu Gaa Stupio Je Da šnagu odumšalı posle purimilja — OM Ju Urebato, ua „Obežbear trečVeMost. MeaUulUNLı... OM Je SUVOTriO laJme anPaWiaaluıce (u Ku Ma Ja muiaua. Bemctacıja gOVOLMHGa O SeDi KaO O, „ićBUMIJGAOJ BeuctacıJu"), cUululiGć muoJo SC ladoO BKIJVaju po d4upovima ı kriJUumcarc alkonula... bvuda &u Sc tražilg senzacije. Zed Javnosti Za Uučbua!jiviul UuWIStVIma, stalno su zaaovoljavalı razni novinarıBkonroJevići deca te decemije svojim vevolverskim člancima.. UOurgijanje je uzžimalo sve vise mana... Znanje se guialo u pilulama: „Opšti pregled istorjje", „lstorija čovecanstva“ i „Pregled svih nauka“ postali su Dustseleri, a Jedan Dpišac Otišao je tako daleko da Je ČItavo IJudsko #nanje hteo da slpa u jednu svesku!... To je bio vek, ekspanzije. Jrilm še u snažnu industriju... oblakoderi se dizali do virtoglavih Visima... Amerika Je poštala zemlja milionera („pile u svakom loncu, automobil u svakoj garaŽi“)... Književnost i pozorišie Udražavali su raspoloženje SVOg vremena. til im je bio rezak i krajnje razdražljiv. Romani, kao Picdžeralđov „S ove strane raja“, pozorišni komadi kao „dikago“, i „Cena slave“, poezija kao rafinirani i prefinjeni stihovi Doroti Parker i MSemjuela Hofenštajna govorili su jezikom tog: doba. Cilj intelektualaca bio je razgolićavanje stva mosti: Sinkle" Luis je razgolitio Glavnu ulicu i Bebite.„. Onda je došao „plavi ponedeljak", Wrajem oktobra 19209. Ogromni mehur je odjednom pukao. Bcerza je krahirala — a 8 njom „je i čitavo jedno doba otišlo u nopoviat... Panika koja je posle toga nastupila rastreznila je Dpijanu generaciju; to je bio Deriođ trežnjenja posle velike Dpijanke. Ludđačko orgijanje u Kkoje se Strmoglavila ta' decenija najčdnom je presečeno“,

ŠLULIOĐILCTI

razvio.

wenička litepatura, mogla Oglušiti o prodorne Ficdženaldove reči. Prošlo je nekoliko godina, a onda je njegov izdavač zaželeo da u jednoj svesci štampa »Velikog Getlsbija«, »S ove strane raja i »Blaga je noć«. Picdžeral še ponovo dokopao rukopisa, izvinio se izdavaču za troškove koje će mu naneti, i prepravljao. Ali nije doživeo' da vidi tako štambanu knjigu. umro je pre ftOga, A onda su ljudi da je dobro, dobro, dobro...

Ima tu još jedam zanimljiv podatak koji potvrđuje Yečenicu da je stvamalac MK'icdžerald ipak bio jači od Picdžerala koji se utapao u alkoholu po pariskim bistroima (kao da je i tu negde ona nazlika između naše razularene boemštine i. u OSnovi, ipak realnijih boema zapadno od nas). Podatak dvostruko zanimljiv zalo što PFicedževald mije bio rOođeni romansijer, nego roman tični pesnik. Od romamsijetr= skih osobina imao je samo izvanredni dar za društvene opservacije i visoko razvijeno Kkritičko osećanje. Još za prvo izdanje »Blage neći«, ono koje je, štampano, Dponovo prepravljao, Ficdžerald je napisao tri verzije, Sve su one u srži svojoi ono Što i »Blaga je noć«, ali od prve do poslednje učinjen je jedan grandiozan napor da se što dublje, što šire i Oštrije kažu istorije zamišlienih ličnosti. Rad je to bio dug i sistematski, Picdžerald je u lome divan Drimer umetnika kome elkohol, i Đouprkos svemu. nije ubio stvaralačke emocije i, još važnije, nije sahranio volju za mukotrpnim savlađivaniem hiljade omih drugih detalja pomoću ko-

rekli.

jih se stvara književno delo. Jer, trenutak u kome se rodi ideja, zamisao, u kome se rodi ddeja, zamisao, u kome blesne otkiće, može doći pored čaše alkohola ali stvaranje, realizacija te

. zamisli u nešto što će ima-

li opštiju, opštedruštvenu vrednost, posao je nimalo bosmski i nikako nije za mulbne i mamume slave. Prostor ne dozvoljava da se zadržimo detalinije na te tri verzije niti na razlici između prvog i dMugogs izdanja »Blage noći«. ali tre ba samo reći da se one jed-

na od druge razlikuju i po

veličini i po broju ličnosti i, naravno, po dubini zahva-– tanja materije. To je bio jedam zaista impozantan napor, stvaranje jedno dugogodišnje, ali ne uzaludno.

nego uspešno i trajne vre-

dnosti.

Dvostruko je tragičnije Čitati o nesreći ljudi 'uz Ssaznanje da su nesrećne sudbine u velikoj meri, stvarne, da su se zaista dogodile onome čiju Mhwjlgu čitamo. Nikol Varen, žena Dika Divera (dve ceniralne ličnosti romana »Blaga je noć«) ima svoj tužni uzor u Zeldi Ficdžerald, Skotovoj ženi. Kao i Nikol, Zelda: jie bila mervni bolesmik. Švajcarski sanatorijumi i azili za bogate dluševne bolesnike nisu u

icdžeralđovom vomanu slu čajno ni makalemljeno. Oni su deo puta kojim je on išao tražeći Jeka svojoj VOljenoj ženi. I sigurno Je Sreća ze njega Što nije mogao da saza za njen „aužasni kraj, Vrlo brzo posle SkoTfove sm”ti, Zeldđa je izgorela u požaru koji je buknuo u duševnoj bolnici, gde se uzalud lečila, A u romanu — Nikol je ozdravila, ali je

skot Miedžerald

u fom mjenom ozdyravljen.ju mnogo više potresne bpiščeve želje da ona ozdravi, nego pravog ozdravljenja. Doktor Diver, medutim, umnogome Ficdžerald sam Lucidan stvaralac, ali takav samo u retkim trenucima sminenosti, koji liče na Živoine vakume pre nego trenuci beznađa i apatije. Jer iako je život doktora Divera, gledan spolia, smiren i dostojanstven, lak i superiripam u odnosu na okolinu, njegovi vakumi nisu bespuće — on je neprekidno u bespuću — mego baš stvaranje. U toj misli, neizrečenoj nigde doslovce, nego datoj celovitošću 'Diverovog lika. nalazi se i sva lična tragegija pisca PFicdžeralda. A njen odjek ili, pre, trzai u otimanju od nje, u nekoliko prostih rečenica: »Kažu da brazgotine zarašćuju, no nije tako i sa duševnim žŽivoftom. Ima otvorenih rana, ponekad malenih kao iglema glava, no ipak rana. Patnje se pre mogu uporediti s Subitkom jednog prsta, ili s ic dnim izgubljenim okom. Mo žda nam nedostaju tek jednom godišnje, no i to se dešava, neumitno«. / TĐicdžeraldovo književno

„ona četiri

delo istorija je jednog ra-

spadanja, »Blaga je noć« najreskije poglavlje te istorije, a Dik Diver ličnost u kojoj je to raspadanje prikazano najsuptilnije i najtužnije, a istovremeno ponosno i uzvišeno. Dik je željan ljubavi, ali nekakve druk-

„ čije, dovraga!, ne one ko-

jom voli svoju ženu Nikol, dobru pažljivu.- slabu u sVO' joj nervmoj poremećenosti, osromno bogatu, kraj koje mu' je život lak (a i ta lakoća mu je smetala), nego željan neke lude, izbezumljene vrigke pod suncem i u toplom moru. Mala Rozmeii, filmska glumica od budućnesti, ideal je te njegove

'ljubavi, a usto još i zaljub-

ljena u njega. Pa ipak, kad mu se ı hotelskoj sobi ponudi svom usplamtelošću i bezazlenošću svojih sedamnaest godina, om je blago. gotovo očinski, odgume, A iri godine kasnije, kad se sve dogodi kao što se to među ljudima obično dogada. ništa više od te ljubavi nije ostalo, ni kodđ njega ni kod nje, grč taj uzaludan je, kratkotrajan. Ali su posledice strašne. Ne posledice stvarnog, materijalnog »sagrešenja«, nego onog iz ranijih godina, sagrešenja u pomislima, u treptanjima. 1I zato Dik, izgubljen, odlazi i od Nikol i od Rozmeri i od — samog sebe. ;

Tuga ona iz mlakih jesemjih večeri kad ništa, ·ni-

kako ništa, ne može da oda-.

gna selu i rezignaciju, treperi iz Skotove psihe, koja kao da ie sva definisana 54 stiha iz Kitsove »Ode slavuja«. »Nikadđ je nisam mogao pročitati bez suZa u očima!« — napisao je jednom svojoj kćeri, I, zaista, posle pet šest više ili manie cbičnih naslova TOmana (»Doktorov praznik«, »Praznik doktora Divera«, »Svetski vašar« itd.), Ficdžerald .se zaustavio ma izVrTsnim Kitsovim stihovima i Tri reči stavio u naslov, a

jednu strofu kao tužni, to-

bli moto:

»Svuda oko tebe blaga je moć,

AP ovde vlada mak. TI samo ćuh što se neba. kroz meke senke leće, jedimi je svetla zrak.«

Luga

Uglješa Krstić

O ——.: IJ

SMEILJI ILI

|L

TTITI

Povodom »Prosvetinog« izdanja »Mrtvih duša«

Turgenjev sa je ovako opisao: »..U nevelikim kestenjastim očima sevala je bponekad veselosi — baš vesoelost a ne podsmešljivost; ali, uzevši u celini, njihov je pogled izgledao umoran. Dugački oštri nos davao je Gogoljevom licu nešto lukavo, lisičije: nepovoljan utisak Ostavljale su i njegove podnadule, meke usne ispod potkresanih brkova u njegovini neodređenim crtama ispaljavale su se — bar se tako meni činilo tamne strane njegove prirode... »Kako si ii pametno i čudno, i bolesno stvorenje«, — nehotice sam mislio gledajući ga«.

Gogolj se najviše smejao i potsmehivao, ali teško da je bilo nesrečnijeg života od njegovog: duhovit je bio j tu svoju duhovitost nemilice rasipao kroz svoja dela ali i sam još od rane mladosti piše o svojoj »dosadnoj sumornosšti«. Kad mu je (prema pričanju) posle pretstave

»Revizora« car rekao da se

slatko smejao, Gogoli odgovara: »Ja sam plakao, veličonstvo!« Zamišljao je da piše poeme a ispadala je proza, proza od mnoge poezije veća: zanosio se istorijom pa nauisao: »Tarasa Buljbu«:;ideju za »Mrtve duše« i »Revi zora« »došanuo« mu je Puškin al: on je po njima nabisao dela ne manje vredna cd Pušliinovih: verovao je u đavola a ipak se jednom na kolenima pred ikomom ravno 49 sati bez hleba. i vode bogu molio: u mladosti nije ni m.iislio da postane pisac već prvo glumac a kasnije istoričar. a ibak je posto iedan od naiveć'h pisnca. Kroz svaku niegovu rečenicu DTOVCjava humnr a ipak knige u celini odišu strašnom čamom i dosadom koja kao Zeleni plesan izbiia neki puf i pliv? nad lHiudskim životom. Beliinski ie u nima uvek nalazio »duholo osećanje luge i judm« a Puškin je. kad m je autor čitao prve glave »Mrtvih duša«, »počeo lagano đa biva sve sumorniji i najzad nmogstaen smsvim furoban«, pa kad je čitanie bilo završeno velnan fu?nim glasom: »Bože! Vmko je tužna ova naša Rusijia«. U Gogoljevom životu kao i u književnom delu razlikuju se dve fage: prva. u kojoj ovaj veliki umetnik realista rozara, ili, bolje pečeno, moć~

T.jm hemiskim procesom razlaže i priprema za irulenje oudašnju tamnu dubinu Rusije i dr, u kome je on vec očigledno došao u neđoumicu ili čak u sumnju da stvarnost ruskoga društva ipak nije takva kako ju je on opisivao nego je čak možda oklevetao pa pokušava da ubedi. čitaoca, a i samoga Se.

Gogolj

“be, da je kmetstvo osveštano

bogom, da je seljakova dužnost da radi za svoga spahic-

·ju itd. — povodom čega ie i

došlo ono čuveno pismo Beljinskoga. "Pu je bilo došlo do velike krize koja je kulminirala spaljivanjem drugoga dela »Mrtvih duša«, lurlilom i agonijom koja je trajala desetak dana i završila se smrću velikog pisca. Kako je do ioga došlo? Sovjetski recenzenti i biografi Gogolja objašnjavaju: »Polurazoreno zdravlje, Dorast asketsko-religioznih ras položenja, tegoba u rešavanju onih stvaralačkih zadntaka koje je postavljao sebi radđećis«na nastavku »M"*fvih duša«• i koja ga je povodila s vremena.na vreme na pomisao da je izgubio Stvaralačku snagu — sve je to &ivorilo kod Gogolia do krainosti Sumomon stanje duha »i tako je došlo do katastrofe“, prvo do spaljivanja »Mrtvih duoša« što preistavlja »jednu od naipotbesnijih strana u YTuskoj kniiževnosti« a neposedmo zatim i do smrti. Sve ove okolnosti su bež sumnje imale uticaja na fragični kraj Gogoljev, nn ipak se fai kraj ovako ne može protomačiti ili bar ne samo ovako. Nievovi biogrofi u Rusiji i inače njegov život i

književno delo često boje pomalo pretenciozno, na bDprimer kad kažu da je Gogolj pisao »o svetu ugnjetenih i ugnjetača« i »o trudbenicima u svetu u kome vladaju silnici i bogataši«. Ovo uniformisanje Gogolja u savremenu terminologiju pomalo je čak i smešno. No, nastrantı to. u njegovom duševnom Životu uvek se pokazivalo nešto nezdravo. našta bi mogli možda da daju odgovor samo lekari (ukoliko i oni 1o mogu). Najomiljenija njegova tema (koja je pokvarila mnoge inače divne DYipovefke) bili su užasi i đavoli — neki teški, tamni i mistični strah uvek je vejao iz njegovog 'Rnjiževnog dela. Kod niega je uvek izgleda bio oftškrimnut onai tamni de»

„koji jednako sadrži duša šsva-–

kosa čoveka i koji se zove: nenormalno. A duševnih krizn je razume se uvek bivalo i kod običnih liadi kao i Rod velikih umetnika (slučaj Tolstoia), što je samo moglo dđa potencina već kod Gogoliz i onako postojeće dišpoziciie. ,

Što se njegovog MKnjiževnog dela tiče ono bi se (ali sada po duugom Rkriterijumu) takođe moglo podeliti u dve kategorije: prvu, gde je ono u punoj metri Gogoljevskoj kao kristali saliveno, jedan savršeni umetnički realizam, i drugu. koja je to mnogo misnje i pde (mereno samo bo ume{mičkoj vrednosti) spada sve ostalo, — svi -oni elementi folklora i marodnos predanja, đavola i fantaziji, iendemcioznog moraliziranja i sl. U prvu dolaze: prvi deo »Mrtvih duša«, »ReviZor«. »Šinjele, »Kakn su se zavadili...«, »Starinske spahije“, *Kočije«, priča o Ivana Šponjki i delovi »Vija« i »Nosa«. Sve ostalo bi spadalo u onu drugu kategoriju. sem »TParasa Bulibe+ koji u Gogoljevom književnom delu vgwgima posebno mesto.

Šta je bilno u ovom ovako izdVojenom prvom delu Go-

„goljeve proze? To je neko do 'sada neprevdziđeno slikanje,

famne rđe štn ponekad. u određenim uslovima, popadne ne samo po čovečijoj duši neso čak i no njegovom licu pa i po obličju. Gogolj nije pisao o velikim ljudima i velikim dorađajima i irasedijama, nego samo o »velikom, strašnom glibu sitnica“.

Isto tako njegovi likovi nisu iz čuvenih porodica, poznati velikodostojnici, Fhatnici, zna n' i neznani junaci pa čak ni zlikovci ni prestupnici — ne, ničim oni nisu veliki i neobični, to su samo »stanovnici »perine i jastuka« ni lepi ni ružni ni debeli ni dobri ni rđavi. U Gosolievom delu kao i đa nema neobičnih fabula, zapleta, glavnih junaka — junaci su svi, na pr. u »Revizoru« junzlk je cela grupa koja je data u zadnjoj takozvanoj »nemoj sceni«, a ako junaka ipak i ima pojedinačno onda je to samo ono što je zajedničko i prosečno kod svia ljudi, samo Hrivijalnost života. Tako je Manilov postao čovek koji »niti smrdi niti miriše«; Pljuškin »dronjak na čovečanskom rodu«; »glavu Ivana Ivanovića, liči na rotkvu okrenutu repom na niže, a glava Ivana Nikifovovića na roftkvu okrenutu rcpom naviše«. Ivan Ivanović još jede »voljeno jelo« dinju, skupija njeno seme u naročitu hartijica i na har-

tiji stavlja natpis: »Ova je dinja pojedena tog a tog datuma«, a ako je pri ftome bio kakav gost, on dodaje: »učestvovao je taj 1 · taj&gqc „Iva Nikiforović

»neobično voli da se kupa, i kad sedne do guše u vodu naređuje da se stave u vodu Sto i samovar i mnogo voli da pile čai u takvoj hla-

dovini«. Jedina radost u ce-

lem životu Bašmačkina jeste ia jednom stekne šinjel i om umire kad su mu Taj šinjel odmah zatim ukrali. »ERo neće bar jednem u Žživotu biti Hlestakov?« Kažš

"Gogolj, i dalje »nozdreva će

dosta dugo još biti na Sšvefu«. Tako se eto ti Gogolievi likovi i uzdižu iznad njegovih knjiga, iznad Rusije, ba i iznad vremena. No i sam Gogolj je uvideo da njegovo delo nije tako potpuno liudska duša ima i svoju Veličinu. i svetle perspektive. Zato je i porošavao da u drusom delu »Mrtvih duša« da »velike i svetle likove«. No on lo ili niie umeo ili, vevovailniie zato više nije iman „smage. Slomila Sa je već bila ona strašna istima koju je prethodno otkrio.

Milivoje Perović

“A ..

LIRIKA U

'Konstanti Galčinjski |

Sedmog decembru LOG nmapuniol se iri godine od smifi poliskom pesnika

hi put, on je u posleratno Poljskoj postao ČEKO

popularan, jer dje živo i

satiričara MRonstantija I- i defonsan SGalčinjskog, Mre- smelo reagovao na omdašavši komplikovan {ivorač= šnju stvarnost,

Jivži Plisah; Galčinski (kayikatua)

e ·. · r Zivotinje gledaiu na nas Pevac nasred dvoništa zapevao: — kukurikuuu!

Molim lepo, velika novosti telefonirano mi je: novost strašna, ne odgovaramo, ne odgovaramo, ne odgovaramo, za štampanje.

— Kako to? — nella je jedna koka, Ne odgovaramo? O, avaj.

— Da, molim koke, pošto su ta peta, sva su odvratan estetizam.

Dakle, pogledajte nas, odmah ću se promeniti i stvarmo, za nekoliko sati

· iščupao je sebi svo šareno perje i hodao kao skelet.

'Erpela je zbog toga proizvodnja jaja, ali on se smejao da pukne

i samo pevao: — već odgovaram,

već odgovaram

za štampanje.

Koke su bošle tragom pevca i prema svim pravilima

jedna je oko, iščupala sebi druga nogu, svaka po nešto.

(jer, shvatite, šta će im noge? zbog noge samo,

jer valjda znate, ko zna

da i noga možda nije ukras”) Jeleni, čuvši za tu stvar noge,

o rub što leti šumi

izlomili su svoje roge

da bi i oni takođe bili kako ireba.

Dub, očigledno iragom jelena, prozukao je za svaki slučaj.

TI snežna pahuljica, ah, kako divna, uzviknula je roneći suze:

— A možda sam ja estetična,

i rastopila se.

Mesec je kao ogledalo prskao. Pobegli su: detlić jer je šaren, a zec što je smešan.

TI lada na veliku radost Sveta, kada.je vetar o ponoći dunuo

iz obližnjeg groblja birokraia izašli su birokrati,

jer su pasovali uz taj pejzaž kao pljunuti. Poovratili su ventile sa dosadom. Vesele zvezde su dosadno usnule. Svet je postao dosadan, uobražel samotan i bez pokreta,

ali sve su stvari odgovarale,

već odgovarale,

odgovarale, \ odgovarale : a za štampanje. ob !

Divlja ruža

Za mirisom Divlje ruže idi

večito opijen međ' pute — iN vođiće te čarobne frule trag

i ići ćeš, i ići Ćeš,

dok ne ugleđaš kapidžik i prag.

Za Divlju ružu najteže podnesi i za nju motaj sinje sne, . još malo, još neko leto.

i te leske. Vidiš li, eto,

biće, veče, zvezde i Suze.

O Divljoj ruži put peva bešsmu i smeje se zlaini ukazujuć? trag. Divlja užo, svetlosti kroz mrak, - Divlja ružo. čuješ li mi korak? Ide tvoj zaljubljeni vetar.

Zarobljenički logor 1943 ; (Preveo M. Dragović)