Књижевне новине

Ca ir MB M ya“

TRIBINA MLADIH! · N ada

Starčević

+ Nida istaršović je rođena 1936 godine w Zagrebu, Bde stuđira, filozofiju. Pesme 1 prozne rađove objavvljivala m '»Poletue, »NOvinama mlađih« 1! »Stuđentskom listu«, a prošle godine ma Majskom festivalu

građena, za šč0nu kraću prozu,

Sama u nedjelju

Nedjelja, Ani sam nekoliko puta rekla:

»Neće doći«,

Ona je odgovarala:

»Što ti pada na pamet!«

Išla sam polako, Zaustavljala sam se pred izlo-

zima i okretala za tramvajima. Htjela sem doći tačno u šest, ali sam došla ranije.

Mrzim taj ugao i telefon, kraj afeg Šola Brada zakazuje sastanke. Ovo je bio naš drugi sastanak.

Prvi je bio kraj jednog drugog telefona, Zakasni- 6 la sam. .

»Poljubi me« — rekao je nakrenuvši lice.

»Neću, baš« — prkosila sam.

»Zašto si onda došla?«

»Kod kuče je bilo dosadno«. .

Smijali smo se. Rekao je da sam draga mala curica. Kako to muškarci umiju lijepo reći! Ja sam šutjela. Danas mi je tlo žao. |

Ljudi su šetali gore, dolje. Prolazili su muškarci u beretima i u zelenim balon-kaputima. Nova crvena

&uknja vidjela mi se ispod kaputa. Za mnom su se

okretali, Prošlo je pet minuta. Tramvaj broj '14 nije O

Sjedili smo u krčmi i Dili rakiju. On je puši Kađ smo izašli bilo nam je hladno. 'Trčali smo atžeči Se za ruke. Kao što to rade djeca. Mi smo bili velika

jeca.

Već stojim pola sata. Prolazi grupa lag

>Dečko joj nije došao... ha... has: )

Skrećem idza ugla i odlažim. Na sve strane biješte d 5 m.okrog pločnika meonske reklame.

Variete. Strani artisti, trio Hagen iz Njemačke &

svira na ksilofonu, Vanna Crescente iz Ttalije pjeva američke mapjeve, irbušni plesovi, ekvilibristi, žongleri, humor, jeftini domaći humor u kojem se govori o lošem posluživanju u hotelima, a ljudi plješću, Djevojka, koja pokaže publici bedra i šalje poljupce, muš- ( karac koji čarobrilm štapom vadi iz šešira golubove, ženske gaćice, budilice...

»Trebate kartu više?«

»Vi sigurno trebate dvije karte«: )

Da, ja trebam dvije karte. Vanna Crescente će pjevati o zelenom mjesecu, a ova je nedjelja oblačna i crna.

»Tebi izvrsno ODCaja crno, Sličiš: na Mualjette: Greco. Ni ona ne nosi BrOIDJaani SCP

»Ja sam — ja. ”

Stajali smo nasred ulice i htio me je. poljubiti. Branila sam se, iako sam željela. Mislila sam da me time još više želi. Imao je čvrste ruke i nisam se mogla opirati. ,

Vratila sam se. Telefon kao sablast na pustom ; uglu. Stojim na tramvajskoj stanićl 1 pretvaranı se j da čekam tramvaj. Nema ga. Moj tramvaj zaista nije došao.

Sama... sama... sama:?.

U grli se skupljalo nešto što je kao eksploziv iz-

bilo na oči, Išla sam uz zidove kuća. Maramicu sam držala na ustima i kroz maglu vidjela kako promiču ljuđi. Poneko bi me uhvatio za rukav. Sama u nedjelju. Mislili su da sam žena s zagrebačkih uglova. A ja sam se vraćala s jednog pustog ugla, |

Meni je svejedno što se ljudi okreću. Kao da prvi put vide suze. Stojim pred izlogom. dječjih igračaka. ( Ramena mi podrhfavaju. Rukavicom brišem oči: Prolazi Fdo:

»Zar plačeš?«

»Ne, ne plačem, smijem 56, vidiš.,.«

Bježim. Nije mi stalo što će Edo DUŠU On ide s djevojkom u kino.

fđeđan mladić zviždi neku dodi melođiju

Htijela sam mu reći kako mi je drag. Stajali smo ć na cesti i ljubili se, A onda je najednom spustjo ovratnik moga kaputa i ljubio me u vrat dugo i naglo... Pred očima mi se mračilo i jedva sam promucala: |

»Nemoi, ne mogu više.

Kad me je pustio, Wed: sam mu da ga se bojim. 4

Uozbiljio se. Bilo mi žao što sam to rekla. 'Zaustavio se i pokazao jednu kuću:

| »Vidiš, kako je to staromodna OČAJ a sigurno je građena prije par godina«.

Znala sam da se nije zaustavio radi kuče.

» A što misliš zašto sam stao?«

Mislila sam da je stao, jer, je tu bio storomodni ! mrak i jer bi se mogli ljubiti prije nego što siđemo na tramvajsku stanicu. Prevarila san Se, On je htio zaboraviti ono: bojim te se,

Jedan muškarac me uhvatio za ruku, Gurnula sam ga. Nije me zanimalo iko je om,

Kad smo: se upoznali, rekao je đa bi 0 đa pađa ( | snijeg i da me ·onda poljubi.

U nedjelju je pađao snijeg. Mene nitko mije poljubio. zagrebačkog sveučilišta na- 2

Priča »Knjiševnih novinae

BA

Pomen

Bio je i za devojkama i za šalom, ali ni za čim kao za pevanjem, Što je iaj znao 'igrati! Kad vinograd zagrće il seme baca, da ima mraka zaboravi, Ni u tvoru ni u razgovoru nije se nikad sramofio, ni pred svetom ni pred sobom.

Od Uglješe pričam.

Znali šte ga, gospodine. I kako đa niste! Što je Srba u Baranji, drugog nije bilo. Niti

je koga udario, niti kome opsovao. Ni vikao nije. Samo pustahijama je prkosio i lažovima se smejao u lice. Uma ne ubi Ćoravog Poznana što je hteo curu da mu otme, đubre siledžis&o. Zajedno smo momkovali, zajedno se po-

ženili, i rađa se narađili, a ni na šta se zakli-

njali. Kad kažemo jeđan drugom da je tako, tako je. Da on mene prevari il nije to kod nas bilo.

Imao je četvoro dece, a šaranio šamo jedno. Kćer je voleo... i sinove! al' ih nije držao blizu kao nju, U drugo selo mu še kći udala, ali gde bi on nju zaboravio ili še žive odrekao. I tamo smo zajedno išli, počem je i moja starija ćerka udata onde bila. Kako a&vetačac iP nedelja, a mi strunjak's okama vina, sad belog sad crnog, pa kćerima i zetovima, jer sinove svaki dan vidimo. Ispod planine smo išli, ne prečicom, da se polja nagledamo, a i da malo porazgovaramo, jer mi ćutimo kad radimo na njivi ili u vinograđu.

Od: kćeri. smo se prekjuče baš vraćali, ovim putem kuda prolazite i nekud idete. Uglješa napred, a ja za njim, sunce za nama. Odjeđanput, on slane. »Nije mi, kaže, nešto dobro. Tao da sam se zamorio«. I pogleda oko sebe. Pored nas livada Obrađova. Lepa livađa. »Ja bih, kaže, da legnem načas«. I legne. Meine ruku pod glavu i išpruži se, Kaže: »Sviraj mi malo«. Svirao. ja, pa prestanem. Uglješa ćuti. Mislim, spava. Pogledam ga, a on mrtiav. Junak je bio.

Susret

c Hoćete H vi liftom? T ja ću! Možda će ići, možda Toce: Ja· sam stanarka u ovoj kući

ja mjega,

dvadešet godina, :li mu još misam marav uhvatila. Neki pui radi s ključem, meki put bez ključa, a desi'se da meće ni 8. vije: ni bez njega. Popne se do četvrtog &prata i spusti se, a da nigde: me zastaMe, pa počne ispočetka. Ja niti ga zaustavljam niti teram. Neka čini šta mu je volja. Nema te sile ni pameti koja će ga nammati da radi drukčije no što hoće.. Baš kao i naš evet. ;

' Ne dirajte ga, ne dirajte! Meni se još nikad nije ništa dogodilo, iako «e svani damn vozim mjime. Stanujem na mansarđi, a stara sam, pa kud da &e toliko penjem. Prorekao mi to muž. »Ništa, kaže, Zago, ništa (meni je ime Zaga), stanovaćeš + na mansatrdi kad ja umrem, ba. ćeš me se secati«. Moj muž je bio nastojnik ove kuće i, dok je bio živ, stanovali smo wu podrumu, pa ja uvek gunđala. Sad mi je žao, gospodine, i podruma i muža. Jeste da je podrum bio vlažan, a nije bio baš ni viđam, i jeste da mi je muž

· voleo malko piti, ali smo bili mlađi. Kađ ·bi~

smo peć popodne mnaložili i pred veče domeli vina, baš siti bismo se. .napevali. Tago smo slatko spavali, da ne bismo mi uštali, kad ne bi kuče, kao navijeno, zalajalo čim svane.

Volite li vi ktiučiće? Moj muž ih nije Voeo. »Šta će ti, kaže, to memimo čudo u kući?« »A ko da mi se umiljava i koga da držim na krilu, kažem, kad nam Bog nije dao dece? De, Raži, koga?« A moj Ćira, pameklni moj Ćira (kuče se zvalo Ćira), vidi da mu. sudom prete, pa me gleda „preplašeno: »Ne daj me, ne daj me!« I pas voli, gospo=

dine, đa ga neko brani.

| ; Bolesnik. Mo} prvi pacijent bio je moj stric, Krpio je cipele u drvenoj šupi iz rivorišta, gde je

stanovao & porođicom, w sobi i kujni. Imao

je oko četrđesšet pet godina, ja — deset. \Nije trebalo dugo da primetim da nije čovek zdrav: spečem, Žućkasf, vazdđan ćuti,

meče đonove. Nixad ga nisam video u kafa-

| mi, ni u novim cipelama, ni & novim šeši-

rom, Mora biti da je i sam znao da je bole

· tam: retko &am gledao pred njim mesa, . već kako podme, a njemu na stolu, naizmeh= ce, krompir i pašulj, »Ješi li # Vegelerija~ i mac?« Om klima glavom da jeste. »I anti i |

alkoholičar?« Opet on klima glavom, »Pamefno radiš«, povlađujem mu, a u sebi De-.

. mam mira: zašto je tako žut? .

Posle dugog posmatranja, Popnađeta · ja razlog: liši cigarete savijene u papir od novina! »Čiko, kažem, to je otrov. Baci to iz usta!» On vadi cigaretu, i već da je hime u dvorište, kad me pogleđa sažaljivo: »Osta~

· vi mi io još jedno, Kad se dosad nisam

otrovao, valjda neću ni olsade.

Još mešto mi se mije sviđalo kod štrica: ad god sam mu mavraćao, zaticao sam ga samog. Zašto mu niko ne zalazi da mu pravi društva? Imao je troje dece, a niledno da s njim seđi, već se svi vitlaju na ulici. Te neki put mu doveđe mafi kojeg sina, vukući' ga i vičući, sva crvena od pranja veša: »Znaš šta je uradio ovaj mangup? Opet razbio prozor na komšiskoj kući! Udri ga, dol mu misam. stala ma jednu nogu a drugu rukom prihvatila i živog ga raščerečila, majka ga prodala!«

'Vidim ja da šttic voli da ga razgovaram, pa kao iz škole, a ja k mjemu. »Sta ima novo u varoši?« Ja mu pričam, »A u školi?« I to ja njemu po redu pričam, a najviše kako ću učiti za doktora i njega lečiti kad izučim. »Izmisliću kažem, lek, da ćeš moći živeti sto godima«. Štric prestaje da udara eksere i gleda me kroz polupane maočare: »Baš ti hvala, kaže. Hvala ti što ćeš mi produžiti ovaj moj lepi život«. Ja, sav radostan.

Iz dana u dan ja obilazim strica i hrabrim ga da izdrži rok ne svršim za doktora, ali on svaki dan smrknutiji. Zabrinem se, pa. uzmem da ga teram da me čeka, v*ć« odmah.da ide u bolnicu. Nema, veli, kad. Setim se ja i tu kako da mu pomognem, »Ti se samo pregledaj, a ja ću trčati po apotekama da ti donesem lekove«. Stric ustade, kao da će poći iz ovih stopa. »Ne treba meni lekova,

sinko«. Ja ga gledam zaprepašćeno. »Nego šta?« On se osmehnu i šapnu mi: »Novaca«. . ta Milan Kašanin

kao da ni za šta volje nema, već samo da

(Nastavak sm pete strane)

What is your proposal? To build the Just City: I will.

I agree, Or is it the suicide pact, the romantic Death? Very „Welj, IT . apccet, for M am your choise, yomP decision: yes, I am Spain.(“)

Akufnu potrebu da se biva u vremenu, odlučuje, bori i živi Odn izražava u pesmi, po kojoj je i čitava zbirka. dobila ime Drugo vre me (Another Time), gde kaže: No wonđder them so many die of grief,

So many are lonely a5 ihey die;

No one has yet believeđ or liked a, lie,

AholBBe time has. other

LORU O DOOM,

Pesnici »tridesetih godina«

lives to live. 1

Svetu koji je preživeo:rafove šalje poruku odnovski

formirajući misao:

The romantic lie in ibe a) OP a 'brain Of {he sensual man->in-ihe J street

And itbe lie of Authority Whose buildings grope the sky;

"There is no such ihing 85 the State,

And no ome exists alone; ·'Hunger allows no choise;

To the citizens or ihe.

police;

We must love one another or die.(8)

Pesme koje je pisao doce

nije, naročito pesme iz zbirWe None (Nones, 195?)% pokazuju izvanredan razvoj OVog pesnika. One su bliske REliotu (Kvartetima) po O8novnim preokupacijama,

mada se, možda, u mjima ne vidi upornost i izdržljivost intelekta kao kod KEliotove poezije one to dobrim delom nadoknađuju sada zrelim a malgamisamjem svih mnaznorodnih i raznolikih data koja

I sami

su prošla kroz široko isku-.

stvo ovog pesnika. | Sesil Dej Luis je bio Tri godine stamiji od Odna — on

je završavao studije. u Ok-

sforđu kad je Odn započimjao. Ali Odnov živ đuh i nmemirma inteligenćija odmah su izvršili matan uticaj ma Taiga, oslobodili ga. uputili ga da gleda svet, Oko s”

be. I on je kao i Odn ose-

ćao propadanje društva i tra žio lek. Kao mprizmat pesnik u delu Ima nađe za poeziju (A Hope lor Poetry, 1934) kaže:

»Tako se u mjemu (savremenom pesniku) ađa sukob: između starog Uuž koje srce priamja'i nOVOg

koje oplođuje imaginacijuy,

između misli o promeni svca koje bi izmenilo dru štvo i misli o društvu koje bi stvaralo novog čoveka; između individsalnog obrazovanja i ekonom ske uslovljenosti masa«,

Dej -Luis.: govoržš, uopšte o modđernom. pesnij= ku, ali to se potpuno može. primeniti ma njega, Naslovi njegovih pesama — Sukob (The Conflici), Dvostru» ka vizija (The Double Vision), Neurotičar (The Neurofic) itd., kao i rečenice iz pesama: »srce izdeljeno«, »u meni dva sveta zaračena gaze strpljivo meso« td. sve-

doče da je sukob u mjemu,

ili između njega i društva osnov „i motfiv, ključ „njego=

ve poezije. 'Proceš 'izgrađi-,

vamja jednostavnosti (the sin gle mind) 'koja je potrebna za. aktivnost je — dalje drugi: njegov osnovni motiv: _ POBitV6j> (bis is. the end.

of ihe' track

Ig. She and, there's"

nota, way back.!? (Iz, Magnetic Mountain)

Ta moralha strast {i dobre' želje su . svuda prišuftne u 'mjegovoj. poeziji, Ve do dđamas. Stalno osećanje »kafkijanske nelagodnosti, želje. da se stalno nekuđa đrugde ode ili nešto drugo ObUpočne«,!) prožima sve mjegove pesme (s izuzetkom narafivnih). On je u ranim Đbesmama koristio dobar deo meuobičajene savrememe tehničke terminologije (Whem char'ged batteries. of· desire kad mapunjene baterije želje: ili — electric hints električne aluzije, dtaj, ali ie unosio i obične »poetske« izraze, imao veštinu da ponekad apstraktne principe preokrene u meposredne kom kretne sibuacije.,. kao.u DpeTransitional Poem, iz zbirke Od peria dđo gvožđa (Frcm Teaftherst fo Jrom, 1931); motiv. je ljubav čo” veka i žene, od početka strasti do mjenog krunisanja r&đanjem deteta:

Come out in the sun, for a.man is born to day!) ali pored linskih subjektivnih pa saža, pesma je naivno usme» rena na rađanje kao društveni akt, ili obavezu, mada, objektivnosti radi, tre-

ba' naglasiti da ima delova

koji odišu muževnon smelošću da se u svet, u kome se oseća mastupanje "katastrofe, donosi biće koje nam je intimno majdraže i majznačajnije. jer se jedino preko ljudi. može društvo. ČEPRRSLI* šati:

— —— — —- — — —

But born to-essential đark, To an age fhat toes the line

doduše, .

And never o? ersteps the mark. Take off your coat: grow dlean

Suffer humiljahion Patrol ibe passes alone Auwd eat your iron ration.

Ei5č, wag as the world

Wags

:Is it here. we 'sball regain Companionship?

ada aaa aga paki away" ViušadjO+ Maa Wdkapari_ alana 1)

Treča pesma The Magnetic Mountain, zasniva se takođe na temama o socijalnoj nepravdi i mogućnosti da se rat otkloni ili spreči. Ova pesma, u kojoi je prelaz iz rđavog društva u dobro društvo dat u vidđu putovanja, vezuje se obično po dejsivu i ciljevima za Odnovu Španiju. Nekoliko Dej Yogdovih zbir ki usledilo ie sve do RSabranih pesama, 1954 g. Ali njegova prava poeiska ličnost olkriva se tek u narativnoj pesmi The Nabara koja se nalazi. u. zbirci Uvertira za smrt „(Overtures to Death, 1988 g.),

Ona će pružiti najpuniju sliku o pesničkom muajstorstvu Deja Luisa. U njoj on

: koristi dugi stih & ritmom

koji raste; kroz pravilne ali ne stroge strofe provlači rime, ponegde polurime i Unutrašnje rime, i tako stvara sredstva. savršeno. pogodma za kazivanje pripovesti,

Tepizoda: na kojoj je zasno-.

vana povest o lađi »Nabatra« uzeta. je iz Dž. L..Stiera Dr= vo Gemike (G. L. Steer The. Tree of Gernike)., Reč je o simboličnoj borbi lađe Nalbare koja je stupila u o kršaj protiv špansb . macionalističke krstarice. i

Ovom: pesmom se Dej Luis svrstao među prve majstore pripoveđače u stihu koji su danas prava retkost. Počet-. mi dkord čitave .pesme je: »Sloboda je više nego reč« i time je predralna faza, u kojoj je D. Luis bio prvenstveno preokupiran društvenom švešću, dovedena do pu nog poetskog rezultata,

Stivn Spender, slično 5. Dej Luisu, dao je prevagu lirskom. elementu. i socijalna kritika, mamifestovana u ranim pesmama, uvek je vezana 'Uuz njegovu ličmost, ličnost kojoj se nameće dužnos} jer vidi da:

The guns spjli money's ultimate reason

In letters of Leađ on the 'Spring hi side.!“) (Ultima ratio regum)

I zato pesnjk treba {e se angažuje broliv toga, uviđa da individua, ' jebo odvojeno »|a« he može biti celovit, čovek: i

An »Ie can. never be great ; man.(5) (ia iste pesme)

\

Olbid poziv mlađim ljudima: O young men oh young comrades

It is too late now to stay in fthese houses!t)

Objektivizacija „predmeta je retka kođ ovog pesnika, Pesma Ekspres (The Express, iz zbirke Poems, 1993) je takav primer. Čak i kad se našao u Španiji u vreme španskog „građanskog grata pesme mu nisu ispunjene hoe rojskim pokličima, već većma odđišu ljudskom slabošću i razumevanjem slabosti sva koga čoveka koji se nađe u situaciji koju mu nametne dužnost ali za koju on nema dovolino snage da je podnese ili nužne jednostranosti da je izvrši do kraja. U pesmi Port Bon Spender je dao jednu takvu veoma, složenu situaciju modđernog čoveka &a razvijenom društvenom svešću:

My circling arms rest om

fhe newspapcer My mind is paper on which dust and words sift; I assure myself the shoo ting is only for practice But I am ihe coward of

cowards ...!?)

Mislim 'đa ne treba naglašavafi da je ovom iskrenošću, možda fada i nepoželinom i zbog koje su ga nazivali defetistom, „pesma dobila, u jednom težem ljudsltom smislu, Jer vršiti svoOju dužnost uprkos slabosti jeste heroižam svoje vrste, Opšti humanizam još je više naglašem u stihovima:

Mere I am forced to my Kness;

On teo my real and own and only being

As into tihe formfress of my final weakness,!)

de a&labost postaje jedina snaga s&VOg sopsivemog bića do koga se došlo. Psihologija. pisca diktirala je i specifičaen stih. Spender se večinom služi a&lobodđnim stibom; obraćajući pažnju na izbor reči, a ne na uđar koji bi stvarao prozođiski me-

'tar. On kao đa. osluškuie o-

sećanje i beleži sa dok je ono u irajanju, oklevajući kolko misao napreduje ili zadržavajući se prema MKkretanju radmje, dok ne dođe do konačne misli ili sažetog i

metaforično kazanog oseća | mja. Svim ovim sredstvima | postiže elekat retke iskreno- |

sti j poštemja, što i iešte OSnovna vrednost njegove DOEzije,. Luis Meknis je u izveš- ! mom smislu bliži Odmu., Nje- ·

gova tehnička veština je dzuzeftno velika i rečnik. mu je uzet iz života savretne-

ne civilizacije. Samo Meknis je više sklon rečima koje imaju svoju semzualnu, nego apstraktnu i intelektualnu vrednost. On objekftivizuje predmet, daje rezonetski ton

pesmi kao da očekuje odgo-

vor ili vodi razgovor u kome nem&, mesta emociji. Bmocija kao da je savladana da bi sam pisac realistički, detaljno, video situaciju, pa stavio čitaoca pređ nju, e ton konzervacije i to bez nametljivosti stavlja čitaoca u položaj izbora. Oštro moral– no osećanje izazivano društvenom svešću, diktira pred met njegove poezije. On često reaguje na aktuelne dopađaje. h'osle sporazuma u Minhenu Meknis piše s ironijom: The crisis is put off and things look better

And We fee! negotiation is not in vain —

Save my skin and damn my conscience. ..(19)

Istim fonom, koji njegovi kritičanj često nazivaju »the devil-may-catre« ij. ton »vTlo važno« govori on o tradicijama, čiju besmislenost viđi, ali koje mu, s druge strane, gode, imaju za njega svo ju toplinu i dmaž. Eklogu o

božiću -— pošto je spomenuo

i saksofone i ksilofone, i je dra na jahti, i mnogo lkoječega -- završava sa:

Let all these so ephemeral . things

Be somehow permanent like the swallow's fangenžš wings:

Goodbye fo vom, this day remember is Christmas,

this morn

They say, interpret it in your own way, Christ is . born.(%)

Svetozar Brkić

(Sve napomene vidi na 5 strani).

BE IMALO želje za ponovnim „pmpodjarivanjem bez rešenja Olončanih disku= sija o problemu filmske obrade literarnih dela, izgzleda mi da ma Početku ovih zapisa o Latuadinom filmu KAPU?T, dakle o jednom Til,

mu zasnovanom na klasiče

nom MKnjiževnom delu (i usto delu čiji je mačaj Dostojevski kratko, konačno, mada i višesmislemo, fiqsirao onim čuvenim tvrđenjem: »Svi

smo mi Pproizašli iz Gogolje~ ~

vog »Šinjela«), treba da ka<žem kako mi se čini da je njime i još ponekim, nažalost odveć malobrojnim, filmovima dokazano da sam faj posao adaptacije postaje u-

mesniji i plođotvomiji uko~

liko kao temeljna građa služi liletarno delo koje nije samo neraškidno sraslo sa vremenom &vog postdnja i nije odasvuđ zatvoremo, već kome je ostavljeno prostora: za rašćenje i grananje bujno, što će reći delo koje može da stekne u svom kasnijem irajanju (pa smerao tome njegov tvorac ili ne, &veje“dmo) i nova značenja i nove poruke ljudima upućene. Premeštanjem radnje Go-

” goljeve novele u drugo vre

me i mesfo zbivanja — Italižu, ovih hladnih, jož uvek poratnih “odina, Latuada je, može to izgledati i parađoksalno, obezbedio baš Gogoljevom delu najveću snası

delovanja ı uticaja na gle-

đaoce jer je onemogućio da taj sadržaj, i sve ono što za njim stoji, bude sagledan samo kao jedna fikcija ugodmo i bezbedno smeštena u neki i vremenom i prostorom odvojen i udđaljem svet. Rež je,

·oštro i meospomo, o našem

vremenu 1] svetu. Sve vrednosti Gogoljevog teksta očuvane su, a njima su pridođafe nove, nimalo međostoj ne ovih prvih niti njima tuđe i mnesrodne. Možda je samo ipak malo manje gorčine u filmu, ili je ona neo= šetmo ublažavama i potisnufa, da baš nc zacrni sve i sasvim,*) možđa je u Latuadinom filmu nešto više bajke, a rekavši to ne mislim na one njegovo »natprirodne« fre nufike, već na jedan način po etskog oplemenjivanja koji sa recimo očituje u ono nekoliko uvodnih kadrova: lroz sivobele nežne ulice, obalom reke, le-_lene a još nezaleđene, žuri i zimogrozno cupka, sam i malen, činovničić Ka mino de Karmine, novi lik Gogoljevog junaka; onda pred njim iskrsava jedam konj, »aosmata statua« (Dilen Tomas) sva topla, i čovečuljak greje svoje promrzle prste nad oblakom pa re iz konjskih nozdrva.

Taj mali čovek, malen „1 rastom, zalutao je, zbunjen i pokoran, u zapletemi svet gorostasmih, promajnih zdanja, među mermerne kipove ukovirčenih velikodosštojnika 1 kancelarisxe pultove na koje on sav poleže ispisujući krasmopisno dokumemta čiji mu

je smisao, sigurno, nepoznat; .

on Je srećan kađ ga mimoiđe (Nastayak na dđesetoj sfranl)

*) Ta ublažena gorčina e, Verovatno, odraz prilika i okolnosti sred Wojih je film rađen, te bi bilo skoro nepošteno i sasvim ne fer, činitl zamerke Latuad!, a đa-·njih ne uzmemo u obzir, Ustupak njima u, svakako, 1 zaključne scene u kojima činovnikov duh uznemiruje čitav građ i, najzađ, reformiše i samog Rra= donačelnilha. No čak i tu Latuada daje izvesne nagoveštajo nepromenjenosti: činovnikoy duh se pokomo saginje đa bi podigao iz blata načelnikov šešir: a sasvim na kraju filma građonačelnik odlazi »popravljen=> 1 svaki čas se osvrće i maše či-

novniku, to bi trebalo da budđe, pozdrav bratstva ispostavljenog.

među dvojicom ljudi, ali je u toj kretnji 1 uznemirujuća senka olakog, malnog političara, Jatina. sc jasno nazire.

} __ZA O O | e a a, oo O OVO IBE2

lažnogp gešta profeslo-