Књижевне новине

| KRIT IKA. OTKRIVANJE SAVREMENOSTI

Vjekoslav Kaleb: „Smrtni zvuci“, izdanje „Svjetlost“, Sarajevo

Živimo u veku nauke i tehnike;

ba je činjenica banalno opštepozna~.

ta isto koliko je neizbežna i neminovna naša zapostavljenost i prepuštenost naučno-tehničkim čudima, ili basnoslovnim divotama, ili smrtonosnim iskušenjima. Pa ipak, posedovanje frižiđera — jedno od tehničko-konfornih · preimućstava savremenog čoveka —, ili odlazak avionom na letovanje, nipošto još ne znači i ne đokazuje da su ljudi zbog toga u svome svakodnevnom životu srećniji, zađovoljniji i spokojniji. A da i ne govorimo o ostaPm atomskim, dirigovanoprojektilskim, hidrogenskim i hitrozverskim sablastima koje podrivaju san i jafu. današnjeg čoveka, savremenog Bveta! Jer sve je to — ma šta se inače govorilo — izvan naše, moći i sposobnosti đa se ođupremo, odbranimo, sprečimo pomor, opametimo i umudđrimo mudre i nedoBtižŽne „više sile” koje nam rukama ili nogama bacaju i doturaju dobro ili zlo da se kobeljamo i snalezimo kako znamo i možemo, Čemu onda brinemo, kao što brifneme, belosvetske brige i ispravljamo međunarodne knive Drine oko tamo nekih projektila i mođer nih tehničko-ubilačkih reptila (ne leptira), čije učestano i kaćiper= no spominjanje u razgovorima i pisanju ne može više nikako biti znak dobrog ukusa i preterane intelektualne suptilnosti. Ne bismo se, dakle, ni mi upuštali u tu opštu mutnu i besciljnu verbalnu avanturu

da nam Vjekoslav Kaleb u svojoj,

knjizi pripovedaka „Smrtni zvuci” nije za to dao dovoljno razložan povod.

Taj povod je — i to najdirekt=niji — pripovetka sa ogoljeno jednostavnim, tvrdim naslovom „Tehnika”.. Sadržaj joj je takođe jednostavan: to je zapravo dijalog čija dinamika i intenzitet postepeno rastu, do kulminacije i poente koja je etičko-psihološko · razrešenje pripovetke; glavnu reč ima jedam profesor, neodređenih godina, neodređenih sklonosti, dok cela njegova pojava odaje „nekakvu neozbiljnu ozbiljnost i površnu tragičnost”. Među prvim profesonovim rečima nalazi se pitanje upućeno ironično-bojjažljivo-strpljivom sagovorniku: „Reci ti meni, što se ovo radi po svijetu! Gdje je ljudska pamet? Postoji li? Ima li truna, i tračka?” Razgovor potom postaje smotra „savremene svetske političke situacije, iz koga, između ostalog, saznajemo đa je „svak pošten samo dotle dok ne može ništa da otle” i da je tehnika već postala nametljivi teret i pretnja čovekovom fizičkom opstanku: „Čemu tehnike više nego je potrebno? Tehnika radi tehnike! Čemu tehnike više nego ie treba za muđar život!” Ta filantropsko-kosmopolitska tirada završava se Ovim naglim obrtom: „Ne mogu izići ma ulicu, u šetnju, jer nemam čestita odijela, pa hajde da odigramo'koju partiju šaha”.

Kalebova je ironija, eto, duboka, poučna, majstorska, ingeniozna! Osobina je ovog našeg vremema da aktuelne sitne i krupne ljudske probleme i motrebe zataškava i zatrpava gromadama fraza o boljem i srećnijem životu u buđućnosti; da se raspravljanje o svakodnevnim ljudskim stvarima, brigama i neđaćama običnog čoveka preobrati u celomudreno i apstraktno bistrenje velikosvetskih stvari i briga u či'jem rešavanju on nema i ne može imati nikakvog udela, što je, nesumnjivo, samo pričanje u vetar, iy razume se, bezopasno, nejeretičko i — „konstruktivno”! Kalebov profesor-zanesenjak koji za sve rakrane savremenog sveta, ali nema pristojno ođelo za šetnju, živa je slika i prilika naših kolebanja i lutanja od velikih, bučnih reči i nada do proste gorko-bolne istine o životu koju je nemogućno zaobići i zakopati u lepršavom paperju zavaravanja i zabluda. Kalebovo istančano osećanje savremenosti, koju on:tu na posređan način vidovito otkriva, dobilo je u pripove=cr „Tehnika” i doličan umetnički izraz; to možđa (stilsiki) nije ipravi Kaleb, dosađašnji, ali je verovatno novi Kaleb, budući, No u svakom slučaju — eto savremene teme, neizneverene, opominjuće životne is stine, zanimljivog, efektnog pripovedanja! Pisci, osvrnite se...

T u pripoveci „Suze vola”, jednoj od boljih Kalebovih ratnih proza, oseća se krepki dah realnosti, iako je osnovni ton priče sentimentalno patetičan. Bilo bi besmisleno tvrditi da je u ostalim Kalebovim pripovetkama title realnosti napušteno. No ipak, na izvestan način ono je izbegnuto: zamenjeno je imaginarnim postoljima koja lebđe u vazduhu; konstrukcijama. Jedan vid konstrukcije je parafraza samog sebe: pripovetka „Meki putovi” slična je „Tehnici”, ali je slabija; ili parafraza drugog pisca; pripovetka „Štap u šetnji” potseća me na odličnu novelu Mirka Božića „Šetnja”; jedan vid konstrukolje — ili neprođubljenost teme jeste i podleganje anegđoti koja je u „Triumfatorima” . poslužila, kao

osnova za' burleskni humoristični

feljton,

Utvrditi i tačno razgraničiti odnos pisca prema stvarnosti nije nimalo lako; posebno u Kalebovom slučaju. U jednoj pripoveci njegov jumak kaže: „Nisam navikao da od ljudi očekujem dobro” (velika reč u doba kad je dvoličnost najsigur=

niji put ka takozvanom uspehu i ugledu u društvu); 'a u drugoj: „+ ljudi su mi postali bliži i ja se sasvim obratim njima”. Kaleb, dakle, nije idealni optimistički čovekoljubac, on vidi i belo i crno, i dobro i loše, a to je bitno. Ispovost o svome odnosu prema realnosti on je najverođostojnije dao u pripoveci „Snijeg”: „Čini mi se da sam izvan svijeta, u nekoj naučnoj zasjedi, pa gledam ljude, život kao rajan istančan leden eksperimenat. Uronio sam u neko razumsko uživanje toga strojenja tvani. Pa ipak sam stajao čvrsto na zemlji i nisam zaboravljao Ijude-goste...” TI doista, Kalebovo pripovedanje ostavlja utisak stalnog piščevog traženja razmaka od predmeta o kome govori, udaljavanje od stvari da bi se iz daljine naslutio njihov

poredak i smisao; one postoje izvan nas (,,o ramenu mu visi i talijanska puščica, kao zaboravljena, kao da on i ne vodi računa o toj puščici, kao da puščica sama svojom voljom visi o njegovu ramenu”); dok mi postojimo izvan njih („A mi smo svi ležali mirno i neutralno na podu nastojeći da budemo Što nevidljiviji, i ne osjećajući se na svijetu”). Ima u tom stavu izvesne artističke zanesemosti: taj artizam, to filigransko, mikroskopsko, milimetarsko lovljenje detalja učinilo je pojeđine Kalebove pripovetke amorfnim, ili sleđenim, u sebe zatvorenim, i za čitaoca ne baš uvek privlačnim i zanimljivim.

Kalebovo rasmatranje i rastvaranje detalja pretstavlja inače spisateljsko tehničko '(opet tehnika!) savršenstvo i. kao, stilska kreacija, ima ponekad skoro nedoštižnu lepotu i draž: „Volovi su gazili polagano, uživajući u prostoru, trošeći ga štedljivo, kako im se otvarala mračna staja. Svijetlo dana ostajalo je i dalje mirno, sivo; nebo se nije namjeravalo vedriti i danas

Vjekoslav Kaleb ·

4 će tavoriti,tako škrto do večeri. Vrane su već bile na poslu, na njivicama, ali se nisu glasile: bile su čudna malena bića, mudra i podmukla, i jako uđaljena od čovjeka, za nekom neprobojnom,. nedosti~

žnom ogradom, i kretale se sasvim mirno i spokojno u sivoj pustoši, na prostoru smrti”. } tako kod Kaleba i domaća, seljačka, ratna tema („Suze vola”) i sumračna kafkijanska atmosfera („Zarobljenik”) dobijaju uvek indiviđualnu piščevu stvaralačku, stilsku osobenost. U knjizi „Smrtni zvuci" Vje-. koslav Kaleb je prikazao kontraste i raspone koje dosad u njegovoj prozi nismo mogli uočiti i koji, mada još umetnički nedovoljno izraziti i definisani, u moralnopsihološkom aspektu znače novo određivanje i novo iskazivanje ovog istaknutog pisca pred nasušnim pitanjima današnjeg doba i života.

_ Miloš IL Bondić

HAJNE KRITIČAR _ I PUBLICIST

| Hajnrih Hajne: „Iz kritike i publicistike“,

· izdanje „Kulture“, Beograd

Ako je po ičemu blizak i pristupačan savremenom čitaocu, onda je to Hajnrih Hajne po svojoj briljantnoj ironiji i đuhovnoj elastičnosti, koje su razarale mnoge ustaljene i stupidne konvencije intelektualnog života Evrope njegovog vremena. Hajneov smisao za ironično povezivanje najrazličitijih: elemenata društvenog života, učinio je đa ovaj veliki pesnik dosegne do bitnih pitanja socijalnih zbivanja svoga đoba. Od najaktuelnijih političkih tema, preko čisto umetničke problematike, Hajneov interes je išao do najapstraktnijih traženja suštine filozofskih uopštavanja jedne epohe, koja je obilovala revolucionarnim prevratima u društvenim odnosima i promenama u svesti ljudi.

I u svojim lirskim pesmama, pa makar. one kazivale najintimnije detalje jednog života, Hajne nikada nije mogao da se potpuno otme ođ sladostrasnih otkrivania ljudske gluposti. Ponekad je -.fo remetilo integralni sklad poetske ideje, ali je učinilo da Hajneovi

stihovi nagoveste smisao jedne no .

ve buđuće poezije koja će racionalno – apstraknim sredstvima pokušati da odgonetne odnos intimnog dela čovekove prirode sa su-

WII __________z u E

Poezija blavih bezdana

Mirko Banjević: „Bezdani“,

i bura

Sve ono najvrednije što je u po eziji ostvario Mirko Banjević sadržano je, uglavnom, u poemama. Još od početka svoga pjesničkog rada on u toj formi razvija i izgrađuje jedan poetski jezik svježih ritmova. U osvajanju te pjesničke forme, on je od socijalne poeme „Kakanj” preko „Sutjeske” do „Bezdana” izgradio svoju pjesničku fizionomiju. Time ovaj Crnogorski pjesnik koji je još sa prvom svojom knjigom, „Pobuna

uma” (1950), skrenuo na sebe pa-.

žnju, potvrđuje činjenicu da je poema njegov najpotpuniji i najbliži poetski izraz i forma. .

U poemi „Bezdani” Banjević je umnogome izišao iz svojih dosadašnjih okvira. On se ovoga puta malo odvojio od svojih najčešćih poetskih preokupacija — od ratnih motiva, iako i ova poema nosi neke od odjeka tih tema.

Motiv ove poeme je more — ti modri, crni i plavi bezdani našeg Jadrana. More u doživljaju pjesnikovom, more i obale, more i bure, bure i ljudi, školjke koje kriju pjesme pijeska i algi, masline — svjedoci otisaka vremena, kameniti gorostasi — vijenci mora i sigurnosti, špilje mora i špilje dragulja života, život i vječni ritam te beskrajne i razlivene stihije, more i ljubavi, ljubavi i talasi koji je nose i dave i čuva= ju, bure u ljuđima — to su rit=

movi i boje, životna tkiva i krvo-:

toci ove poeme.

Ima mjesta gdje prosto pjesma navire, izbija sama, skoro da i ne osjetimo da je pjesnik tražio riječi. Ali, kađa pogledamo poemu kao cjelinu, kao jeđan poetski mozaik koji ovdje sjedinjuje najraznovrsnije oblike, tonove, boje i još

KNJIŽEVNE NOVINE

l f117771

\\ |||,

7”

/

DiTI

- | \TT}1|[/77?177

|| P/ZA\MWiG&KRi(RODG(GI (TT [AW TITDTVIT}\ PDT MZ

I7

TT} TI ii[7}41i1 TIH 7107]

NA

|/}|1n|(T1(T1|{ [GT (T(I{Ti

FITVEH{T[]7471G11777 77/ 1} i{11

izdanje „Narodne knjige“, Cetinje

različitija raspoloženja sa jednim živim nervom sočnog pjesnikovog

jezika, onda ćemo uvidjeti da Ba-.

njević istrajno traga za novim formama, za „novim ritmovima. Često mu to i uspijeva, ali ima pje sama koje su potvrdile i obrnut slučaj. Tamo je obična kriva usiljena i isforsirana rima, taj okov koga često misao ne trpi, ali na kojoj ovaj pjesnik mnogo insistira, Nimalo opravdamo, naravno. Jer za, promašaje i konfuznost nekih pjesama ove, poeme dijagnoza je bez dvoumljenja: — rima je umrtvila pjesmu i katkađ progutala neđužnu dobru misao u začeću. To bi se moglo zamjeriti ovoj poemi Mirka Banjeviča,

Inače, ona po mnogočemu (a naročito po nekim izvanredno građenim i pronađenim slikama, po metaforičnosti, i muzikalnosti jezika) unosi jednu svježinu u naš poetski vrt. Uz to poema „Bezđa“ni” je dobro komponovana. Katkad, učini se, đa. se pjesme ukla=

Mirko Banjević ·

}

paju i pretaču jedna u drugu poput morskih talasa, Samo, očigledna neujednačenost, pogotovo pjesama koje evociraju ratne đane narušava tok ovih svježih talasa poetskih. ·Banjević je nesumnjivo najbolji kada uz huk nabujale emocije doživljava i huk mora. Tađa bezđani plavi pretočeni u sočni poetski govor prođiru do u bezdane naših čula, zapljuskujući ih kao talasi obale,

Iircm Ceković

DPSESIJA SMRTI | METAFORE

Branko V. Radičević:

„Četvrta noć“, izdanje

„Stožer“, Beograd

Između dva Rađičevićeva roma– na — „Bele žene“ i „Četvrte no= či“ — postoje neke vrlo lako uočljive sličnosti, zapravo jedna sličnost koja đokazuje da je autor pre svega pesnik a tek potom pisac koji poseduje sklonosti ka izražavanju u prozi; naime, dok je tu romanu „Bela žena” sebe pokazao kao preokupiranog „problemima seksa, pervertiranosti, kao opsednutog analizom izopačenosti, a ta analiza, često, u Rađičevića nosi obeležja jednog vidno forsiranog naturalističkog tretmana situacija i ljudi, — dotle je roman „Četvrta noć“, ustvari, jedna duža novela, izraz piščeve Mreokupacije činom ubijanja i posebnostima svih komponenti nasilnog usmrćivanja čoveka. Uzgred da zabeležim i to da je za zažaliti što je Branko V. Radičević prenebregao vremensk6o, određivanje teme svoga romana, što je zaobišao jasnija vremenskai politička određivanja ljudi i situacija u svojoj, takođe, vrlo često, naturalistički obojenoj analizi košmara smrti; ako je Branko V. Rađičević pretpostavljao da bi na taj način, đa je to učinio, nekim anti ~ opštehumanističkim šemafizmom ograničio tematsku potku svoga romana, i osnovni motiv i njegova eksponiranja, to je, izvesno i neosporno, ubedljiv znak da se ovaj predračun pokazao prilično proizvoljan | }

Da, harala je u svim „ratovima ta jalova, ta besplodna, ta ogorčena i nemušta britva smrti; čin ubijanja, nasilnog oduzimanja života drugome, kao stalni, do neumitnosti tragični uzrok mnogih daljih. smrti i posledica miza svih

prevremenih i nasilnih „odlazaka, neopozivo, uvek preteče po ljdUdsku egzistenciju, to je Radđičevi= ćeva osnovna preokupacija u romanu „Četvrta noć“, Zato bi dobro bilo da je ta preokupacija jasnije određena vremenom sa preciznije defihisanim motivima usmrćivanja a ne samo ostvarena na jednostavnoj kontraverzi pravda — ne — pravda.

Rađičevićeva snoviđenja smrti u romanu „Četvrta noć“ istkana i od pesnikove želje da se ostvare u 'iznenadnoj, bizarnoj, često i u krepkoj metafori, — ta snoviđenja neodređena šematizmom četiri vojnika koji beže od pravedne kazne za počinjene zločine i koje pravda sustiže nenadano ali neumoljivo i neumitno od četiri borca koji zločin treba da kazne 1 koji ga kažnjavaju (ovaj mi šematizam liči na brojčano određene suprotne timove, nešto, nalik na „crveni“ i „plavi“), rekoh, ta snoviđenja koja su okosnica radnje ovog romana nisu istinski domet pravih mogućnosti lirika Branka V. Radičevića koji se, naravno, još uvek i samo i tek, — oglođa na području proznog izražavanja.

A roecenzent ove knjige uzima slo bodu da se zapita, kada nisu pisani romani koji su, samo, osrednji?

Čak i onda pisani su oni nemili~. ce kađa su bili svedočanstva piščevog bogatog repertoara metafora, kao u Radičevićevom slučaju, i jedne nesumnjive elokvencije, ta kođe, kao u Radičevićevom slučaju, koja je ostala, nažalost, samo, čar dak ni na nebu ni na zemlji. To „dokazuje i roman „Četvrta noć“,

| . „Bromko Peić

štinskim merilima „opšteljuđeKogi kretanja. 1 A Kao i u poeziji, međutim, Haj-d ne je i u svojim publicističko-kris4 tičkim. radovima lirski orijentisan; Bez obzira na sva kolebanja, pad dove, skretanja sa puta progres sivne misli, ova Hajneova „lirič4 nost“ 'izražavala je na svakoj stra nici izvesnu — ličnu ili tuđu +dramu. To pokazuje i ovaj izbon njegove publicističke proze, koji smo dobili preveden na naš jezik.

Bilo da piše o Napoleonu, fran+d cuskim slikarima, Spinozi, Šekspi= ru ili „Don Kihotu“, Hajnea uvek privlači jedan specifičan vid isti ne, kojim su borci u oblasti polid tike i kulture afirmisali etičke vi4 dove svojih ljudskih i intelektuaH . nih nastojanja. U tome smislu ka= rakteristični su Hajneovi napisi o Spinozi i Lesingu. O Spinozi Od kaže: „Nisam mogao a da ne skre nem pažnju na lične nedaće ovog velikog čoveka. Njega nije obrazovala samo škola nego i život... U njegovim spisima lako se razaznas ju neposredni tragovi života“,

Možda Hajne nije bio dovoljno jasan u svojim odredbama „život“ nih tragova“, što se vidi i iz njegove političke kolebljivosti, ati, ipak, uvek je bio cbuzet silinom trageđije onih koji gladđuju i onih čija je patnja prouzrokovana mržnjom, nerazumevanjem i glupošću drugih. Cpis o Šekspirovim · ženskim likovima više je traganje za onim šta bi te ličnosti mogle biti u životu, nego analiza umetničke vrednosti Šekspirovih tragedija. Isti je slučaj i sa ogledom o „Don Kihotu“: „Tipove Don Kihota i njegovog štitonoše sretao sam ne samo među muškarcima, nego i među ženama“. Pre svega, Hajne je zainteresovan za „međusobnu ljudsku dopunu između Don Kihota i Sanča Panse. Jer samo se ta= ko može razumeti vrtoglavi tok celovite životne zbilje, čije je obilje raznolikosti Hajne podvrgavao oštroj kritici svojih ironičnih opaski, koje su kao takve prerastale u jedan 'metođ otkrivanja moralnih značenja društvenog života, Pa čak i kad govori o slikar stvu ili pozorištu, Hajne ne propušta priliku da konstatuje vređ nost životnog „prototipa, „gledajući, kojiput, „kroz prste" neobič= no lošim umetničkim ostvarenji= ma. Ali koristi svaku mogućnost. da kritikuje snobovska iživljava= nja aristokratije, kao i #ćiftinski životinjizam buržoaskih skorojevi= ća. Hajneov đivni članak o Febru= arskoj revoluciji 1848 0., đao je prie njegovoj jetkoj ironiji da

ođe do punog izražaja. Između ostalog, Hajne je pisao: „Bogataši su se grdno čudili što se te jadne gladnice, ti golaći, nisu ni jednom. ogrešili o tuđu imovinu za ona tri dana dok su vlađali Parizom... Nekima čak nije bilo sasvim pravo što je narod postupio s tolikom strogošću. prema onoj nekolicini lopova koji su uhvaće= ni na delu.

Hajneov smisao za uočavanje društvenog života, ogleda se i u njegovom oduševljenom ·pronala= ženju istine u istoriskim: pojavama prošlosti. Mada je često i preten= ciozno grešio, ovđe je umetnik, e= rudit i publicist, našao izvanred= nu mogućnost za ispoljavanje ,svo je raznovrsne darovitosti. Kritiku= jući romantizam i romaritičnu ško hu, Hajneovo umeiničko osećanje progovorilo je strasnom ljubavlju prema istinitoj lepoti umetničkih dela, odbacujući praznu slađunjavost, nisko licemerje i jeftini kič koji u lažnoj svetlosti prikazuje

društvenu stvarnost. Takođe, Hajd neovo publicističko . pero dostiže

pravu umetnost i onda kad se Gs bara na religiju i crkvena učenja, Mržnja prema crkvi i popovštini neprekidno je prisutna u svim nje govim napisima.

Pesnik „Tkača“ unosio je u SVO je publicističke napise obilje pođa= taka iz svojih ličnih životnih doživljaja. To je činio „sa nervom 'pravog umetnika, stvarajući od velikog broja članaka i ogleđa za: nimljivu umetničku prozu, privlačnu i za savremenog čitaoca. Tome treba dodati majstorski stil i T; skreno uverenje u istinitost svoje pisane reči, što, zajedno sa osta lim odlikama ovih spisa, pretstavlja jedan specifični i originalni vid publicističke delatnosti. ei

Ovaj izbor iz publicistiških ra< dova Hajnriha Hajnea izvršio je

i pogovor napisao dr Miloš Đorđević, a tekstove je preveo Nenađ Jovanović.

Predrag S. Perović

e J)VRPNA „dl HAH PRIM PI VIM/A/J{IIT0140Q1|) 117101 110410 04410#11}1}i