Књижевне новине

Uporedo sa bocom spušta se sa svođa jedno uže sa čvorovima i zaVeba a se na jedan metar od

a.

On još uvek razmišlja. Zvižđuk odozgo. . _ On se okrene, opazi uže, razmišlja, uspuže se uz uže i hoće đa „dohvaši Wecu ali se uže opusti.i spusti gu na pod. ' S

On se okrene, razmišlja, traži pogledom makaze, opazi ih, vraća se užetu i počinje da ga seče. .

Uže se zategne, podiže ga, n se čvrsto drži užeta, seče ga i dalje, pada, diže se i ostavlja makaze, padne, odmah se podigne, briše sa sebe prašinu, razmišlja.

Uže ae brzo pođigne i nestane u svođu.

Sa krajem užeta on mačini laso ·

kojim se služi pokušavajući da dohvati bocu. a

Boca se brzo iže 1 nestane u svodu, Po .

On se okrene, razmišlja, ·

Sa lasom u ruci iđe ka drvetu, posmatra granu, okrene se, posmatra kocke, ponovo posmatra dranu, spusti laso, pođe ka kockama, uzme malu i odnese je ispod grane, hoće đa stavi veliku kocku na malu, predomisli se, stavi malu na veliku, posmatra granu, okteme se i sagne se đa dohvati laso.

Grana se spusti đuž stabla.

On se podigne sa lasom u rukama, okrene se i konstatuje šta se dogođilo.

Okrene se od drveta, razmišlja.

Zvižđuk iza desne kulise.

On razmišlja, izlazi na desno.

Izbačen odmah ma scenu, posrće, pađa, odmah se pođigne, otire sa sebe prašinu, razmišlja.

Zvižduk iza leve kulise.

On se ne miče.

Mastavak sa 6 strane

vana uz minimalan gubitak vremena. Osim njih na sceni su figurirale i stolice koje su ličnosti donosile ı odnosile sa scene. Pri tako brzom tempu zamršen 8yaplet se još više komplikovao a utisak' vrtoglave smene situacije pooštravao. Ona istovremena komedija naravi ispod „komedije situacije nije tako dolazila do izražaja 1 Šeriđanovo obnažavanje čoveka transformiralo se na. pretstavi u farsni geg.

” S druge strane mora 'se priznati đa je geg često bio neobično duhovit i nov. Bez obzira·na iznesene primedbe bila je to prijatna pretstava koja je izazivala blag i dobroćuđan smeh i delovala sasvim sveže. S i negidoj

Kao pre mekoliko meseci na pretstavi „Pluga i zvezda“ i na ovoj pretstavi gluma· je bila ujednačena i dobra. U prvom redu to se odnosi mea Stevu Žigona i Slavka Simića.

U Foklandu S. Žigona smo. ispod 'spoljne karikature jasnu analizu ljudske prirode. Sa dve osnovne maske — maskom 1skrene uznemirenosti i licemerne lukavosti —'i karakterističnim ble skom u očima u trenutku kad se one smenjuju, Žigon se najviše približio Šeridanovoj zamisli.

Naslutivšit čitav jedan komičan svet u disproporciji fizičke sićuŠnosti i duše spremne za uzlete mašte Slavko Simić kao Ejkts sa puno mere je izgrađio, karakternu komičnu rolu. Izazivao je bure smeha naročito u scenama sa. set Lucijem O Trigerom, koga je sa puno duha igrao Joža Rutić.

U ulozi kapetana Apsoluta Stojan Dečermić je još jednom potvrdio svoju izrazitu scensku pojavu i lepu dikciju.

Dubravka Perić kao Lidija Lengviš i Maja Dimitrijević kao Julija bile su dobre u Scenama blagog parodiranja manira visokog društva ali bi se moglo poželeti da su se uzdržanije služile glasom.

Ser Antonija Apsoluta igrao Je sa uspehom Milan Ajvaz.

Rahela Ferari imala je priliku da igra klasičan lik engleske dram ske literature gospođu Malaprop. · Vladimir Stomenković ·

nazreli

a a a ai ly ay i o ~

On gleđa svoje ruke, traži pogle= dom makaze, opazi ih, uzme ih, počinje da seče nokte, prestane, razmišlja, pređe prstom preko oštrice

| makaza, obriše oštricu svojom ma· ramicom, stavi makaze i maramicu

na malu kocku, okrene se, otvara svoj okovratnik, oslobađa vrat i opipava ga. ROMA RAMA a

Mala kocka se podiže u vis i nestaje u svodu odnosčći laso, makaze i maramicu. j

On se okrene da ponovo uzme makaze, konstatuje šta se dogodilo, sedne na veliku kocku, ·

Velika kocka se pokrene zbacivši ga na pod, podiže se u vis i nestane u svođu.

On ostane opružen na zemlji, licem premhš gleđalištu, ukočenog pogleđa. .

·On će doći. ·

Mora doći, sasvim pouzdano.

Obećao je.

Strpi se, đruže, are

Moramo tu da ga sačekamo,

Rekli smo da na ovom mestu

Ima đa nas nađe.

Doći će sigurno! ·

Zašto bismo sumnjali?

Zato što je za đanas otkazao? —

Pa bio·je sprečen!

Nije mogao —

I lepo nam je čovek

Da će doći sutra.

Moramo đa se strpimo.

Važne, krupne stvari

Ne obavljaju se tek onako

Navrat nanos!

A on ne može da nam donese poruku

poručio

Dok je i sam ne dobije.

Pa šta je

Ako to bude sutra umesto đanas? Ili čak i tek preksutra! | Moramo tu da ga sačekamo, Kažeš da te Žžulje cipele,

| GODO ILI OPTIMIZAM

_ Boca še Spušta i zauštavi na metra od njegovog tela, ,

On se ne miče, |

Zvižđuk odozgo. \ On se ne miče. u sje

Boca se spušta još niže i klati se ispred njegovog lica. - 9

On se ne miče, · ONO. Boca se diže u vis i nestaje u svodu. ~ PRO i j

Grana drveta se bođiže, palme 'se otvaraju, senka se ponovo pojavljuje, } a: ::

Zvižđuk odozgo. -

On se ne mičeč, ~ i ;

Drvo se diže u vis i nestaje u svodu,

On posmatra svoje ruke,

ZAVESA.

I da je ovo mesto pusto, turobno, : TO strašno Pa nisu ti cipele krive što te žulje, Već tvoje noge, · ž A ovo mesto i nije tako strašno; Pogleđaj samo ovo drvce, Juče još sasvim golo, Prekonoć je prolistalo. Posmatraj samo Ove fine nežne zelene listiće, Prvo proletnje zelenilo tanano, bledo... A ti hteo đa se obesimo Na ovu njegovu granu! Pa ona nas ne bi ni izdržala, Prelomila bi se. A i ovo uže kojim si pripasao pantalone Otkinulo bi se. Nema smisla đa se obesimo... On će đoći van svake sumnje, Sutra, preksutra, naksutra.

· A viđiš kako lepo prolazi vreme u razgovoru — njena besciljna

Dš se zagrlimo, đruže!... On će doći, obećao je Moramo da ga sačekamo. Todor Momojlović ~

Aerodinamična grejalica i drugi pojmovi „lepote“

U izlozima naših gradova pojavili su se električni aparati sa veoma jednostavnom, solidnom gradanskom namenom: da nam hlade povrće, mesa ili piće, da nam skuvaju ručak, operu prljave potkošulje i ostali veš, da isprže hleb, mešaju sosove i kremove, ili hlade, Hi greju sobe. Pojavili, su se u različitim „oblicima, okićeni domaćim i stranim firmama i etiketama, cene' su im uz pomoć kređita pristupačne — i mi konstatujemo sa zadovoljstvom: zgodne stvari, sasvim zgodne, da li da uzmem AEG ili Tobi? ;

Tu i tamo će se neko prevariti i priznaće: ovaj rižidet je zaista lep, lepši od onog drugog. I to odlu čuje prilikom kupovine.

Tu smo. Reč „lep“ je pala, Skoro svi se slažemo da su te stvari, više ili manje, lepe. Izgovorićemo „lepo“ ne razmišljajući, čini nam se da je to tako. Ako imamo staromodnu grejalicu u obliku kutije, ili mođernu koja imitira kraj krila mlaznorn aviona, bez predomišljanja čemo se složiti da je moderna lepša. Zašto? Zato što je modernija? Zato što. želimo da imamo „parče savremene tehnike“ u stanu? Ne primećujemo da ođ greja-, ·lice tražimo nešto što joj nije namena: da bude aerodđinamična. Cud no je koliko je inđustrija prevoznih sredstava, prvenstveno automobila i aviona, uspela, da nametne svoj ideal lepote skoro svim predmetima koji nas okružuju. Aerodinamične nisu samo grejalice, nego i penkala, radioaparati, usisivači pra šine, dečja kolica, pisaće mašine, pegle — predmeti koji uopšte ne moraju da savlađaju nikakav otpor vazđuha da bi bolje funkcionisali. A jasno je svakom ko razmišlja — avioni i automobili su našli takav svoj oblik da bi uz manji utrošak energije, dakle i goriva, postigli veću brzinu. )

Bez obzira na poreklo, pojam

' takve lepote je tu, živ, postoji i

moramo sa njim računati. I ose-

ćamo ga. Zanimljivo „je. bilo samo da se primeti njegovo poreklo. A poreklo pojmu lepote uvek je moguće pronaći, Ako bismo pomoću slika i statua pokušali da rekonstruišemo ideal ženske lepote da pređemo na potpuno suprofan teren, na kome se epitet „lepo“ može upotrebiti — lako ćemo utvrditi da je idealna lepotica od an-

'tičkih' grčkih vremena do „miseva“

dvadesetog veka postala sve uža u kukovima i razvijenija u ramenima. Jer je sve manje bila „samo pehar ploda određen za rađanje, a sve više drugarica, u poslednje vreme i specijalno u sportu. (Zapravo, Velaskez „početkom XVII veka u Veneri i Amoru slika prvi ženski akt koji odgovara i estetskom osećanju „današnje generacije.) i

Grubo i vulgarno-materijalistič-„ ki zvuči ako se kaže da je „lepo“ zapravo ono što je „korisno“. Ali na analizi upotrebe termina „lepo” kod svakodnevnih predmeta lako možemo da utvrdimo ono što je kod umetnosti daleko teže — da ta dva pojma nisu isuviše daleko jedan od drugog. Teza da je lepo sve ono što se dopada, a da se nema od toga nikakva korist — ap=-. straktna je i idealistička. Veza između „korisnog“ i „lepog“ nije uvek tako lako uočljiva, u tome

je stvar, Ako se vratimo na aero- .

dinamičnu grejalicu — koja bi kao grejalica bila isto tako korisna i

·da je ostala četvrtastog oblika —

videćemo da u vremenu u kome je nadvladao pojam brzine, u kome. je najimpresivnije dostignuće avion i raketa, svaki predmet mora na neki način da se prilagodi tom idealu. Kome je takav oblik — neophodno potreban. (Ako bi

neko hteo đa se okuša u proročan–= ·

stvima, možda bi danas već mogao da tvrđi da će taj ideal uskoro biti napušten, jer ideal teži danas već preko granica koje određuje zemlji na teža i atmosfera — i svemirski brodovi neće biti superaerodinamičnog oblika, kao što laici obično misle, jer· neće morati da savladaju nikakav otpor vazduha, kada se jednom oslobođe sila koje ih vezuju za zemlju. Još neutvrđeni oblici tih svemirskih brodova odrediće po svoj prilici izgled „lepog“ predmeta za svakodnevnu upotrebu

„u sutrašnjici.)

Ali, ako se i prizna odnos između „lepog“ i „korisnog“, kao prelaz sličan prelazu kvantiteta u kva litet, naime kao prelaz racionalne komponente u emocionalnu, pored toga značajan uticaj ima i ono. što u svakodnevnom žargonu nazivamo

„ukusom“,"a što je zapravo uticaj

sređine. Pogledajmo samo raznobojne zidove koje u poslednje vreme nalazimo ne samo u velik:m salama i kafanama, nego i u sitnim uslužnim radnjama, u bifeima, pa čak i u privatnim stanovima. Zato što je to „mođa“. A „ukus“ se tome mora povinovati. Naravno, to ima i svoje dobre i svoje loše strane. Publika đanas lakše prima likovnu umetnost nastalu posle impresionizma, pa čak i teže shvatljivu literaturu nego pre nekoliko

Ša:bočea doffeA0; odi alata ra dlya_sıny

NOS 0 0 4.

Jedne zime, putujući ođ Ljubljane ka Rijeci, na elektrificiranom delu pruge, na onoj dugoj str mini gde proređeno gorje sve više ustupa mesto oštrom stenju, doživeh bezopasnu saobraćajnu ne

zgodđu: smetovi i vetrine prekinuli su metalne žice pod naponom

struje; u maloj postaji, kraj čki-'

ljave petrolejke, putnici čekaju da ekipe stručnih radnika poprave kvar, i ja čujem brujanjć pokidanih vođova, neko jećanje i grcanje, neki stravični, ledeni jauk ozleđenog saobraćajnog krvotoka, avetinjasto zujanje izuvijane žice koja lebđi u haosu svoje iznenadno nastale necelishođnosti, Mogao bi se isti defekt dogoditi, drugačije prouzrokovan, i u ovim toplim, letnjim noćima, no putnici bi sada zacelo seđeli pod . krošnjama staničnog drveća, parovi bi se možda raštrkali, da ujednačenim ritmom saglasnih stopala šušte po livadskoj travi a ja bih verovatno osluškivao blagi trepet lišća, prvo ćučorenje ptica u granju, na domaku svitanja sa ivice već zarumenjenog neba, spokojni klokot tanjušnog vodenog prsta od nedovoljno zavrnute slavine do staničnog ,umivaonika. ~

Kao i u muzici, eto i u prirođi dakle, i među tolikim predmetima i spravama u koje smo (pohvatavši joj neke zakonitosti) prekrojili obilja materije, mi uočavamo karaktere pojava, značenja stvari jedino u njihovim odnosima, sađejstvima ili sukobima, u svim onim njihovim uzajam

Šnim vezama kroz koje sva ta ma-

godina. S druge strane, često vrlo loše izveden rad na ukrašavanju javnih prostorija, predmeta za Sva– kodnevnu upotrebu i drugim stvarima kojima se svakodnevno srećemo kvari „ukus“ i smisao da se zaista primi ono što je lepo, a što je istovremeno, makar iz daleka, i korisno,

Zbog toga bi trebalo da se izvtši korektiv. Dosada se samo dela recimo „čiste“ umetnosti tretiraju kritički. Pa čak ni ona ne sva. Kritike arhitektonskih ostvarenja vr= lo su retke. A valjalo bi da se osvrnemo i da podvrgnemo., estetskoj analizi uspeh ili neuspeh pojedinog komađa nameštaja, električne instalacije Ili aparata, autobusa đomaće izrađe ili tepiha. Javno mnjenje će uvek stvoriti svoj sud, ali stvoriće ga haotično, ako ne buđe stručne pomoći. Inđustrija nameštaja, naprimer, tvrđi da se više traži staromodni, nezgodni i nepraktični nameštaj, koji je uz to još i skuplji od mođernog, a tek u poslednje vreme i to vrlo nesiste matski je počelo đa se piše o tome. A estetski kriterijum „prema predmetima. svakodnevne upotrebe zaoštriće i estetski kriterijum prema umetničkom delu, kao što je to slučaj i u obmutom pravcu.

Ivcm Ivonji

a

| Između dveju sezona

sa'predmeta dobila za nas neki smisao. Lanđormi je jednom pisao „(malo ljuteći se, malo šaleći se) da bi bilo đovoljno da Kkoloraturnu ariju Rozine iz Rosinievog „Seviljskog berberina“" otpevamo Uu tonovima: podjednakog trajanja pa da dobijemo — gregorijanski koral. I zaista, đovoljno je iskidani električni vod od Postojne do.,Rijeke prebaciti doživljajno iz zžim'Ske u letnju sezonu, pa da se njegova · jezovita zvonjava pretvori U incident idiličnog dekora. Silesija Betovenovih. melodija izgrađena” je na trozvuku (u osnovnom položaju, sekstakordđu i Kvartsekstakorđu) a mi među tim temama sa sigurnošću razlikujemo herojske od vapijućih ili triumfalne od skru šenih i jađom ispunjenih, jedino po rezultanti slaganja ove jedne izražajne sile muzike (melodije) sa ostalim izražajnim sredstvima jezika te umetnosti (ritma, harmoe nije, dinamike, tempa, tonskog ko lorita i dr.).

No, — da ne bismo ličili na onog smešnog i dobroćudnog rase-

· janog profesora zoologije iz aneg-

đote s kraja prošlog veka (kada su žabice u tegli najavljivale promenu vremena), na onog profesora koji je, šetajući šumom, ugledao žabu u travi i pomislio, začuđen, da je ona svakako utekla iz varoške tegle, — mi ćemo odmah, kao ležernu temu malog letnjeg eseja, postaviti estetički deklaracionu Oogradu: da smo danas već uveliko u stanju da čak i u muzici veoma složene strukture iz sađejstva nje nih izražajnih sredstava razaberemo njen određeni karakter upravo zato što su svi prototipovi, sve praslike njenih svojevrsnih i jezički samostalnih obrazaca prvo bitno proizašli iz zvučnih pojava same stvarnosti sveta u kojem živimo i koji auditivno opažamo, iako đanas, u jeku jedne već prilično ostarele i pomalo umorne civilizacije, muzika svih pravaca i stilova, muzika na svim .nivo-ima, od simplicističkog folklora jedne jako izolovane .(recimo, udaljene, jedva prohodne planinske) pokrajine pa do internacionalistički i propagandno dobro organizovane dođekafonije, obilno pomaže čovekovom uhu i sluhu da tananije i produbljenije, u širim krugovima asocijacija svojih pretstava, slika sećanja, slika fantazije, čuje, oseti i razume sve glasove sveta, sva hučanja i bučanja prirođe, sav klo pot i štropot mašina ili saobraćajnih vozila kojima smo je bogato uresili i svojim „potrebama prispođobili. · · Šta bi, zbilja, bilo sa prekrasnom riznicom melodijskih linija, od Seikilosovog skoliona. do Bendžamin „Britenovog ozvučavanja Mikelanđelovih soneta, da u samoj stvarnosti ne postoji rasprostranjenost zvukova, pa i bezbroja neartikulisanih „tonova“, da šakal ne zavija, da vetar ne cvili, da trulo drvo ne pišti, pevušeći u peći? Šta bi bilo sa riznicom akorđskih kombinacija tonova, od madrigala Đezualda da Venoze do Debisievog orkestarskog nokturna „Oblaci“, ili od Ramoove teori-

, | hi je harmoničkih tonova do Fefmholcovih opita sa rezonatorima, ko jima je proverena povorka ali= kvotnih tonova u kompleksnom biću muzičkog tona, da simultano= · šću mnoštva zvukova nije natopljen vasceli horizont naše slušne prijemčivosti? Da li bismo imali raskošnu kavalkađu polifone muzike,. od Bahovih fuga do Simfonije psalama Igora Stravinskog, da svet nije naseljen bezbrojnim · paralelama glasova, jecaja, Rkikota,

letnjih pljuskova i vazđašnjih žuborenja šumskih izvora? UčeMi

·Edđuard RHanslik nasmejao bi Se,”

doduše, ovim pitanjima, đa je živ (a među njegovim iđeološkim adeptima ima ko da prihvati pokislu bakljicu tog antiđijalektičkog smeha), no mi, u varijaciji, podvlačimo našu deklaraciju, da slušanje bezbrojnih glasova sveta bogati, oplođava i razgranjava potencijal našeg sluha, prođubljuje naš muzički smisao, usmerava i đe terminira naš posebni, muzici , Okrenuti i na nju odapeti umetnički ukus, baš kao što i utančano, aktivno, budnošću duha praćeno i potpomagano slušanje muzike izaziva onu visoku budnost čula i saznajnog potencijala naše svesti za neišcrpni fond auđitivno opazivih manifestacija sveta, — prirode, bilja i životinja, svih instrumenata, sprava i mehanizama koje je čovečja ruka, opet pokretana svešću, konstruisala i sagradila. U završnim sekvencama poznatog Karol Ridovog filma „Treći čovek" rezoniraju betonirani lagumi bečke gradske kanalizacije, ŠUmom nekih majušnih Plitvičkih Je zera organske vlage i crevnog ot“ pada miliona stanovnika, a u tom zvuku, bliskom onome što odjekuje polupraznim katedralama, prebiva i toči se jedna strahotna građa o užasu ratom „poremećenog, moralno iščašenog čoveka: ta građa vapije za svojom visokom trans formacijom, — simfonizacijom. U

·jednom drugom filmu, sa fabulom

iz rata sa Japanom, za tajnog noćnog sastanka jednog muža-logoraša i njegove žene iz baraka za zasužnjene bele žene, huči noćna vrelina tmaste džungle, dok se iz ustalasanog granja javlja kao neki prigušeni kikot (đa li potsmeh ili strah) malenog, crnog majmuna: ne bih, čini mi se, to umeo čuti kao suđbinsku beđu i ludu smelost iskinjenog ljudskog bića, da mi se životno iskustvo nije hra nilo simfonijama Honegera, Stfavinskog ili Prokofjeva, simfonijskim odeljkom „Muzika“ iz Simfonije Orijenta Josipa Slavenskorg. Ali, da ne iđemo đalje ođ maše izletničke Avale: umemo li čuti prividnu tišinu one njene kose što se spušta ka prašnjavom drumu, kojim {rkću oznojeni motori zađružnih kamiona, i đa li smo tamo oslušnuli tihu Šušnjavu kukaca po otpalom lišću, šapat lenjog granja, užurbanu rađinost tvrđokrilaća? Ako mne umemo, sa kojom glađu čula i duha mislimo seđeti iduće sezone u koncertnoj dvorani? Sa kojom, doista, pitam vas, drugovi ljubitelji muzike, sad, između dveju sczona? \

Pavle Stefemović

Sa ana TRR JEO iy Na mu oro; JUBILEJ JOŽEFA DEBRECENIJA

Jožef Debreceni spađa u one jugoslovensko-mađarske pisce, čije ime nije nepoznato hi nemađarskoj čitalačkoj publici u zemlji. Jedan deo njegovih književnih i publicističkih radova objavljen je i na srpskohrvatskom jeziku, pa i na jezicima drugih jugoslovenskih nacionalnih manjina. Kod naše čitalačke publike postao je poznat naročito po svojim „romanima „Hladni „krematorijum“ i „Prvo poluvreme“, koji su prevedeni na

više „jugoslovenskih jezika, kao i ·

po drami „Smena“. Njegovi publicistički radovi stalno se pojavljuju na stupcima beogradskih novina, a nova njegova knjiga (zbirka putopisa) „Oslobođeno od carine“ nalazi se u štampi u Beogradu. Međutim, malo ih ima kođ nas koji znaju da je Jožef Debreceni u prvom ređu liričar. Od njegovih

pesama, ispunjenih nabujalim do-·

življajima stvarnosti, zbog teškoća prevođenja dospelo je, posredstvom radija, samo nekoliko do nas.

Obeležavajući ·„tridesetogodišnji jubllaj književnog rađa Jožefa Debrecenija jubilarnim izdanjem njegovih pesama, mađarski književni svet u Jugoslaviji proslavlja Debrecenija u prvom ređu kao liričara. Pod naslovom „Beogradska ponoć“, izđavačko preduzeće „Brat stvo— jedinstvo“ u Novom Sadu objaviće knjigu Debrecenijevih iza-

- branih pesama. Kao što se iz,na=

slova vidi, Debreceni, koji od oslo

bođehja živi u prestonici, inspirisan „junačkom prošlošću i sadašnjicom Beograda uneo je u svoju zbirku više pesama sa temo:.1 o našem glavnom gradu. Književna karijera Jožefa Debre cenija počela je 1925 godine knjigom „Istorija“. U toku tog dugog perioda Debreceni se od samog po četka pisanom rečju i delom borio za uzajamno upoznavanje jugoslovenske i mađarske književnosti i za razvoj duhovne razmene između dva narođa. Njegovi članci, stu dije, prevođi proze i pesama između dva rata doprineli su tome

da mađarska čitalačka publika do-_

bije jasniju sliku o jugosloven-

skoj duhovnoj kulturi. Tako je pre veo na mađarski jezik pojedina de la Krleže, Veljka Petrovića, Nuši-i ća i drugih, a 1928 godine je, u zajednici sa Kornelom Sentelekijem, pod naslovom „Bosiok“ objavio prvu antologiju mođerne jugo slovenske lirike na mađarskom je ' ziku, u kojoj je sa prevođom sedamdđeset i osam pesama trideset« dvojice liričara dao obuhvatnu sliq ku klasične i savremene jugoslo+ venske poezije. | Književnu delatnost Jožefa Debrecenija je, povođom njegovog jubileja, pored: štampe obeležilo i više domaćih radio stanjca prika= zivanjem njegovih dela, E, O,