Књижевне новине

Miođrag Durđić:

'FRIBINA MLADIH

SEVERNI BULEVAR

87, 67 — vetar probudio še i otvafa kapije građa.

Ljudi izlaze i.

tiho ljube bločnik,

87 — na dnu kamenih bunara gasi se fluorescentna reka. Na dnu čelika

hiljade ljuđi i pozdravljaju blizinu jutra, 87 — prozori se otvaraju snovi da prestanu. Panika, u srcu, samo što kriknula nije. Vladimir V. Predić

Samo mukli bat

odlazećih i daleko blistanje trava, u otsudnom i trenutku bola,

đoseže naše snove... Opet koračam hođom laganim

: ktoz predgrađe.

87, ne čujem! 358 87, izgovaram neoporecivo pređ zgrađom skamenjen,

Neraskidivo vezan. O, neuhvatljiva plodnost

oći su tvoje, ljubavi! V

ŽEĐ

· Volim je i više nisam u stanju đa gledam njeno ispijeno lice i iskolačene oči, Posmatrajući njene muke skoro zaboravljam svoju žeđ koja me muči već danima, otkađ smo u nepreglednom beskraju pustinje, bez kapi vode i ma i najmanje nade za spas. Posrćemo, očajavamo, snage su nam na izmaku, kroz nekoliko časova možda ćemo već biti mrtvi.

Iznenada „zastajem kao ukopan, ne usuđujem se da poverujem svojim očima: u beskrajnoj, užarenoj sivini, pravo pred nama, na možda svega nekoliko stotina metara, kao iz zemlje izrasla, stoji oaza... Znam, to je samo priviđenje izmučenog mozga, ali nisam u stanju da uzdržim ludo proigravanje srca, Počinjem da vičem, smejem se, jurim peščanim dinama, povlačim i Devojku za sobom; grlimo se, plačemo od radosti!... Novim snagama grabimo k fatamorgani. „Prolazimo trčeći kroz njena široka, dvokrilna vrata, napijamo &e. stuđene vođe na njenom izvoru,.. Spaseni! Neka bog blagoslovi dobru vilu. koja nam je podarila svu tu sreću i pune pregršti života!

. Fatamorgana nije naročito konforna, ali smo ipak zadovoljni njome, putovanja uvek donose neke neugodnosti. Već posle jednog časa krećemo dalje. Pred nama je opet be! prostranstvo pustinje. Oko podne stižemo u sledeću fatamoerganu, Drago mi je što smo stigli baš u vreme ručka — obično ručavam U dvanaest časova. Nova fatamorgana potseća na devojački pansionat. Pronalazimo jednu stenicu na zidu .trpezarlje i rešavamo da ćemo se žaliti, ali to ostavljamo za sleđeći put. Mi ipak dugujemo zahvalnost Proviđenju koje nas je izbavilo od smrti.

_ Posle popodnevnog odmora produžavamo đalje. Kajemo se Što iz poslednje fatamorgane nismo poneli termos s ledenom limunađom. Za sve je kriva moja zaboravnost. Pokušavam da poverujem da ćemo ipak proći ovu užasnu pustinju. Sunce se približava peščanom horizontu, uskoro će pasti mrak. Krajnje je vreme da se pojavi nova fatamorgana jer užasno smo iznemogli, dani su već prošli otkako lutamo. Biću zaista jakc ljut ako u njoj ne buđemo našli meke krevete za spravanje m kojima bismo odmorili naša izmučena, paćenička tela..,

Vuk Vučo

O-A ZA..I.S CELE N-JA JAN

Pređimo na nemu obalu qđe još nijedanput

Nismo aspređali o raspadanju nade

Nismo grebali nameštene zvezde iz mraka koji ćuti (trajemo zaista otpori niz kaskade

seti se

moraš se prisetiti

odjednom se slegla

dosada.ko mora u bari bez koyvitlanja

setiti se već moraš)

Tim koracima

Tim senkama koje su nastanjene bezrazložno osmosima. Poziv je usledio neodložan pre rođaja

Davno znači bez pogovora

Predao sam se da proskitam i da se umorim

Da zagnjurim iznenađeno čelo, đa slistim išćuđavanja Gondđolama smo silazili niz tok tog bledog sn38,

Top sna KASATO |

Niz paučine ludog bunila koje ne boli više

Podneva ta suhnčana morska bruje i isceljuju

Da li će biti nađen,na silu boga jedan nezamenljiv smisao Predvečerju? a ·

Verovatnoća je bezbolna neizvesnost i gostoprimstvo Stišane Panikc za kratko,

Smiraj što se sleže leleka listova

Kratkih otimanja što izdišu neprimetno ı

Dok iverke smeha vetar voza trikovima osveženja Razapeto je jedro lakoverne duše, koja je sigurno upala Na jeste ; Jave koja nije tu đa utoli žeđ, đa razastire radosti

Da brine za poremećaj mrtvaje

Saslušaj kraj mene provalu neljudi i Potop u kome ćemo Ti i ja nevešto pratiti (jedino naš sluh) Srebrne korake Dogane koja ovoga puta stići do Toskane Đo golubova : I trešanja i ćavrljanja,

i

Nema razloga da se povratimo 'U:tuđinu a Nerazgovetno je pitanje kc je ođ prolaznika zalutao u ovoj ' Pustinji . Koja nepregledno peščana i usijana traje Koja neće biti u stanju da spreči nsše iscelenje. ! . Vladislav Tišma

IM | Ha ž kb] 78 Ž i ı ~ Kaje N

»Bili smo deca oviju Dpunin unca,.« (Urezinov

KNJIŽEVNE NOVINE ea

š.APRITĆCA

Branko V. RADIČEVIĆ ·

Gleđala je plavog mlađića iz udaljenosti svojih godina, A on se čudđio: zašto su njene oći sive i potamnelo gorke? Nađao se: omekšaće njene oči ako bude govorio obične stvari, jer ena uvek strepi. A šta su to obične stvari? Ustao sam rano, pogledao se u ogledalu, susetki "?vao dobro jutro, prodavcu cigareta ponudio cigaretu. Obične stvari koje se pominju kad se ništa ne dešava. Možđa ih ne treba ni pominjati, jer nemaju važnosti, postale su bezliŠme. I on je baš tako govorio. A ona je mislila, gledajući ga zatamnjeno: ima vremena da- đoživljava i te obične stvari. Koliko će puta reći dđobar dan? Koliko će puta uludo šetati ulicama? Koliko će puta stajati na nekom uglu bez misli i želja, đosađujući se jer je mlad, jer ima mnogo vremena? ] ona je požalila dane koje je umela da pretvori u događaje. I sada ih pretvara. Ali neće moć: dugo da izdrži. Kađa bi bila sigurna da će sve to da potraje, bii& bi mima, A to bi značilo: on seđi pored nje i mora neprestano da je gleda i da se boji njenih odlazaka. Ovako: ona se boji njega ı plaši se njegovih odlazaka. Da li je to počelo da nastupa vreme konačno odlaska? i

Imala je dovoljno godina da budđe lepa. Ruke su joj bile.oble. Prsti su potsećali na male igračice. Obnažene i razigrame, bestidne 'i podatne., A njena su ramena imala snage za mnoge noći ljubavi. Ništa za to što je prevalila četrdesetu. Kada je izgovarala reči, usne

' su joj se punile čulnim sadržajem koji nije imao srodnosti sa stvarima koje je pominjala. I bilo je pravo čudo to odvajanje, ravno ·

dušnost reči i neravnođušnost usana. Pa ipak, oko njenih očiju mrežalo se vreme. I ona je jedina znala za umor svojih „ramena. Jeđino je ona osećala koliko je nekada bila nadmoćna i koliko sada mora da se trudi da sve to postigne. Bio je to veliki napor. Umarala se, Ali niko na njoj ništa nije mogao da primeti.

Govorio je obične reči i čudđio se: zašto nije zađovoljna? Nije ni slutio da ona zna da se on brani od sebe. A što su reči obične, bez krvi događanja, to je zbog punokrvnosti njegovih gođina, On je siguran i kada mu se čini da je slab. On sve može, jer ima mnogo vremena. Mlađi je od nje i ništa mu nije daleko. Mogao bi da se okrene i ode. Nikada ga ne bi stigla. Ali zar je to krivica? Ona je morala da se odluči šta da čini. Da odč ili da ostane? Možda bi bolje bilo da ođe. Nije bila takva žena. Nije mogla da ode, Rešila je da pogine. Jedino tako može da ostane oho što je bila, prava žena koja se ne boji ako zna šta će se dogoditi, )

: Stanovala je na kraju grada. Vraćala se umorna. Polako se pela stepeništem. mali vrt je bio mlad | ona mu okrete glavu. Smetalo joj mlado drvo kome nije znala imena. Bilo je ispršeno i činilo se — bezobzimo. Kao da je velika hrabrost biti mlad. Bio je to dan uoči zaruka kojima su se svi začudili. Prosto: neko je slegnuo ramenima, neko je nešto rekao, neko je ćutao, spreman da progovori kad bude trebalo. Svi su bili začuđeni i — pomalo — zapanjeni. Žena kao što'je ona može imati ljubavnika. Zar joj to neko brani. To je njeno pravo. Ali žena kao što je ona, ne bi smela da im& muža. Jer to vođi brzom rastanku. Takva žena ne ume da izabere muža koji će ostati. Gođine su je učinile nerazumnom. Godine il: bes na koji je bila navikla. Ona traži muža ljubavnika. Takvog muža nemaju ni mnogo mlađe žene. Nikako muža ljubavnika. Uostalom, takve muževe je imala. Jedanput. Dvaput, Triput. Zar nije mogla da ih sačuva spominjanjem ?

I ona je,mislila o tome. Zbog toga je pozvala svoju đecu u veliku sobu koja je imala teške zavese i anđelčiće više 'Kreveta, Tamna soba sa ogleđalom koja je mirisala na njene noći koje nikada nisu bile spokojne i mire. Pozvala je svoju decu u sobu da im nešto kaže. A strepela je: zar im išta može reći. I da li je njena

deca mogu razumeti. Negđe, u njoj, rađao se krik. Plašila se: otki. nuće se krik i sve će se pretvoriti u prah i pepeo. y|

Ušla je devojčica, pa dečak, ušla je još jedna devojčica, za njom dečak. Na kraju se pojavio mladić sa brčićima. ,

To je uplašilo. Mladić sa brčićima. Visok, vitak, taman u očima, lak u koraku, zategnut u ramenima. Ali, sve bi mu to oprostila, svu tu prenaglu izraslost, samo ne brkove koje je pustio, Treperila j* od nekog bolnog stida. Zar je već toliki, Zar je morao tako brzo da poraste. Zašto nije pričekao dok ona ne ostari, Mlađić sa brčićima liči na svoga oca, I on je nosio takve brkove. Ima njene oči. „Ima moje oči!" :

Dođi da te vidim, pozvala je mladića. Imaš moje oči, to sam htela da vidim. Nije dobro što imaš moje oči. Uplašila se za mia-

MALA LETNJA MEDITACIJA

Nastavak sa 1 strane

aaa rare

NIH NOVINA"

< “i. r i » dića. Nije dobro. A on se Čuđio: šta se događa sa majkom? Ali nije pitao. Nije smeo da pita. ·

- Devojčice je uzimala u krilo. I gledala je sebe kađa je bila devojčica. I plašila se: greh je ne ostariti na vreme. Zašto nisam na vreme oštarila? Pa je molila za đecu: neka ostare na vreme. Tako će moći da žive. Ako na vreme budu ostarila. :

Zovnula je najmanjeg dečaka. Imao je njene oči. Zovnula je većeg dečaka. I on je imao njene oči. Ličili su na očeve. Svaki je imao drugog oca. I! ona ih je pamtila. Svakoga po nečemu. Znala je ona da pamti, Laž je da brzo zaboravlja. I dan danas pamti, Parmtiče dok bude živa. Nije mogla na vreme da ostari . I zar zbog toga treba da buđe nesrećna? Zar su srećnije žene koje su na vreme prestale đa žive? :

Ostala je sama pred velikim ogledalom. Ruke su prelazile preko lica. A"onda su polako svlačile haljinu, Gledala je otkrivanje svoga tela. Otkrivala se polako, deo po deo, Bilo je to rađanje. Pretvarala se u mlado, snažno telo kome godine nisu mogle ništa đa učini. Gledala je svoje telo u ogleđalu i mislila na plavog: momka koji ima mnogo vremena. I plavi momak će stajati pored velikog ogleđala. I njega će, kao i prethodne, primiti okvir ogleđala. Ona će se polako svlačiti. Ovako kao sađa. A on će gledati njeno rađanje. Tada je najjača. Znala je da je tada najjača. Da li će biti srećan ili nesrećan? Tražila je odgovor na svom telu. Gruđi su se prkosno izvijale kao da govore zagrljaju vremena: nisi nas uništio, nećeš nas uništiti. I njen je vrat bio sasvim obal. Obal i beo bez ijedne bore starenja. Zagrlila je svoje telo i zaplakala.

Stajala je tako u polutami, zagrcnuta i uplašena. A onda se ponovo, sa nekim čudnim besom otkrila. Sinulo je telo koje n.je moglo đa ostari. I kao da je raslo. Sa bolom i krikom koji je pri- · tajivala.

Da li volim svoje ruke? Volim li ramena? H

Usne su se punile čulnim sađržajem, a ona je znala šta kriju pod tankom, vrelom, nabubrelom kožicom.

Da li voli? Nije znala da odgovori. Napustila je ogledalo. Pokrivala se u postelji. Drhtala, Kao da su je dodirivali prsti nečije velike pakosti, prsti koji su ostarili mnoga tela. Ležala je i gorko mislila: telo je krivo, neka ga ostare prsti nečije pakosti. A onda se uplašila za sebe. Ne treba misliti. Samo o tome ne treba misliti. Odmarala se za noć koja dolazi. i

A noć je došla, Nekako iznenadno, prebrzo. Mađa je znala da dolazi, bila je zatečena u nekom oklevanju. Došla je noć. I ona nije mogla da se povuče. ; :

Plavi mlađić koji je imao mnogo vremena išao je lako pored nje. Govorio je obične stvari i opet se čudio: zašto su njene oči tako tvrđe i neprobojne? Zbunjeno je ušao u veliku sobu, koja je imal teške zavese 1 anđelčiće više kreveta. _ r

Ali on mije viđeo zavese i anđelčiće više kreveta. Ušao je pravo u ogleđalo. P-

_ _— Da se slikamo? — upitao je strepeći. — U ogleđalu da se slikamo! .

Okrenuo je ka ogledalu. Stajali su rame uz rame. Bila je bleda i dehtava. Prebacio je ruku preko njenog ramena. Ali ona je i posle toga bila bleda i drhtava.

Zbunio se, pa je promucao: zašto si bleđa i drhtava?

A ona je drhtala i tanjila se u pasu.

— Sad pogledaj! — rekla je tiho. — Sad pogledaj našu sliku u ogleđalu! i- i

Otkrivala se kao da je sama. Polako se otkriva. Zar se nije odmarala za ovu noć? Zar se nije dovoljno plašila, dovoljno napatila? Za ovu noć,

\Zadrhtao je: :

— Vidim našu sliku u ogledalu. Hoču jo5.

A ona se otkrivala polako. Rađala se.

— Ja se rađam!

Molio je:

— Požuri kad te molim! r

— Gledaj me dok ne poluđim. Ja se rađam.

— Do dna sam te video. Još se rađaj.

— Gedaj me dok ne poludim. Ja se rađam. Tada su se začuli glasovi, Nisu imali nikakve veze sa njima;

- Bili su daleki i ravnodušni. Ali, ona nije mogla da izdrži, Kriknula

je, jer mije mogla da izdrži; da izdrži onako naga, rođena do tame. Zatvorila je oči pređ slikom u ogledalu, Iza njenih nagih leđa po javio se mlađić sa brčićima. O koliko je narastao i obrkatio. Ali to je bila fotografija. Fotografija koja se ogledala u ogledalu. Fotografija koja je stajala na zidu.

A htela je da ponovi: Ja se rađam. , - _

_ _ Našli su je mrtvu u kupatilu. Bila je bleda i mrtva. Mrtva,

mlađog tela. Kako je to moglo đa se dogodi?

Niko nije rekao: njeno poslednje rađanje!

Niko ne reče: rađala se!

Da li je to zaista bila smrt?

KUĆA BEZ ČUVARA.

ROMAN HAJNRIHA BELA

Neću se ovđe đoticati strahotno krupnog problema o zatvorenosti ovog drugog, Užeg kruga, o svagdđašnjoj neumitnosti pozivanja svesti na samu sebe, o ukletosti svesti da sve Što zna i što je u stanju da zna o samoj sebi prinuđena je da vađi, da kopa, da crpi.iz same sebe, Ta problematika je preširoka, ravna problematici beskonačnosti vasione koja se širi (kuda, kamo, zašto?), i zato, „kada se već metodski ograničavamo na oblast umetničke „fenomenologije, gledajmo samo to jedno od tolikih „čuđa“ sveta u ol smo se 'obreli. Odigrava se tu, u toj posebnoj oblasti naše ljudske delatnosti, nešto što ne umem nazvati

drugim imenom nego cirkulacijom jedne speci- ·

fične psihičke energije, koja je, baš po Lenjinovim

rečima, „najviši proizvod specifično organizovane

materije“, pa sve i ako nisam nikakav. adept teo'rije hemičara Vilhelma Ostvaldđa (koji je sam sebe smatrao pozitivistom na liniji Ernsta Maha, dakle disiđentom Ogista Konta), moram uviđeti i priznati da sve što mi je posmatranje umetnosti pristalo đa otkrije nije ništa drugo, | ništa više do uviđanje da postoji i đa se već vekovima odis grava izvesna cirkulacija umetničke svesti (opšte i pojedinačne) od umetnika do njegovog konsumenta i od lucidnosti ovog poslednjeg đo primarne duhovne stvaralačke nužnosti onog prvog. 0

Isprva (a to „isprva“ je metođološka kategorija wenetičkog procesa, a ne hronologije toka stvari) umetnik je imao doživljaje, iz kojih su se napabirčila, nataložila njegova životna iskustva, saznajna i osećajnd, a onda iz toga saznajnog i emotivnog životnog „taloga“ — iskustva nastao je u umetnikovoj ličnoj, pojedinačnoj svesti jedđan fond, koji se neođoljivo tiskao ka slikovitom ovaploćenju, iako sam umetnik o suštini tog procesa preobražavanja životnog iskustva u posebne, konkretne umetničke slike ništa nije morao znati, kao što obično, najčešće u stvari i nije znao, nego je on jeđino, pod spasonosnim i ozaravajućim dejstvom tog bogatog fonda saznajnog i emotivnog iskustva, neodoljivo stremio stvaralačkom činu izrađe i razrade određenih, konkretnih umetničkih slika ove ili one vrste, Tako je nastalo umetničko

đelo, u čijim je konkretnim slikama čitalac, po-.

smatrač i slušalac nalazio i u kojima on navek nalazi ođuška svojim sopstvenim težnjama da se izrazi, da iskaže šta je osetio i razumeo iz sve“ ukupnog košmara sveta koji u njegovoj svesti ođbleskuje, Primivši kao lični emotivni doživljaj

,

pustu igru umetnikovih pojedinačnih. slika, svu izmišljotinu njegove mašte, sve izobilie arabesknih šara umetnikove stvaralačke igre (one Moju će neoprezni lako krstiti kao „formalizam“, „kon“ struktivizam“, „larpurlartizam“ itd, „konsument umetničkog dela predaje se talasanju svoje sopstvene mašte, prepušta se krugovima asocijacija pretstava svog sopstvenog sveta iskustava, dospe= vajući' najzad u čudesnu oblast jedne misaone i osećajno intonirane duhovne klime koja nije sasvim njegova i nije sasvim strana i tuđa njegovoj ličnoj 1 sopstvenoj duhovnoj (saznajnoj i osećajnoj) „atmosferi".

Da li bi bilo moguće uspostavljanje |] utešno, | zivot.

plodno, ozaravajuće zatvaranje tog kruga da i umetnik i uživalac njegovog đela nisu duhom, prijemčivošću duha, odražajnim moćima ljudske

svesti, okrenuti svetu stvarnosti, svetu materije, svetu njenog beskonačnog kretanja, preinačavanja, preobražavanja, postepenog i skokovitog? Ne verujem. Naprotiv, uveren sam da je ovo njihovo međusobno opštenje posredstvom konkretnih umetničkih slika samo zato moguće i da a se ono već. vekovima odigrava samo zato što sva~ Ali ka svest, bila ona umetnički stvaralačka ili prema umetničkim proizvodima asimilatorska, nezadrživo stremi otkrivanju, upoznavanju, razumevanju zakonitosti sveta čiji je ona jeđan od tolikih proizvođa, jedna.ođ tolikih formi postojanja. TI sada, čim je ovaj prvi, uži krug međuljudskog svesnog opštenja zatvoren, uspostavljen je 1 kontinu:tet odbleskivanja sveta objektivne stvatnmosti u ljudskoj svesti, vazđašnji odnos svesti prema svetu, | mu, „najvišeg proizvoda specifično organizovane mate vije" prema sveukupnoj materiji.

Ne tražimo, dakle, kraja ili početka ovoj dvostrukoj — internoj ' eksternoj, međuljuđskoj i svesvetskoj cirkulaciji. Hoće li nam se, prohte 1 nam se đa njenu zakonitost ispitujemo (a to jedino i jeste pošao čitave filozofije umetnosti), možemo ovaj krug (de bilo preseći! dospećemo, na kraju puta, u polaznu tačku. TTeraklitovo „Sve teče“ (panta vel) živi i u umetnosti i u svakoj teoriji wmetnosti: a veliki, genijalni Mocart, nazvavši u periođu svog „Don Huana" (1787) iwdnu od svojih lakih i igrivih simfonijskih vizija ..Ma!om noćnom muzikom“, pomaže mi, evo, u ovom času nepretencioznog: međitiranja o, umetnosti da ov i nazovem kako nasjoV ove pregršti misli glasi.

Pavle Stelcnović

(izdanje „Zore”, Zagreb, 1957 god.)

Konture posleratne Nemačke uočavaju se reljefno u ovoj knjizi, Pro» blem dece čiji su očevi ostali đa tru• nu u tuđim zem)jama, i čije su malke stupile u odnose sa drugim ljudi» ma, taj problem se nalazi u prvom planu, Patnja raste u dečacima okruženim lažnom atmosferom intimnosti. Osećanje samoće i napuštenosti pro» šima njihov tek probuđeni duhovni

Pisac zastupa hrišćansko gledište da su deca kao oličenje nevinosti, na• šavši se u sredini nemoralnoj i iskva• | renoj, i sama osuđena na propađa= menjanja, nje. Kroz čitavo delo on provlači neke religiozne reminiscencije, veru• Jući izgleda da je spas u ostvarivanja dogmi o čistoti i meporočnosti, sumnje u osnovne stavove veju u čitavoj knjizi i tako ne dozvoljavaju piscu da ostane dokraja mistik, Uostalom, njegov umet« nički đar pomoću koga se on orijen• tiše ka životu i ljudima Je isuviše. Jak t prisutan. a đa bi pisac mogao đa se ođrekne istine za ljubav svoje hlrišćanske iđeologije. Zato je u nje= · kako to s pravom , primećuje pisac pogovora Novak Simić, knji ževnik jači od hrišćanskog propoveđ• nika, Uprkos moralizatorske tendem“ cije koja se nadovezuje na faktografsku podlogu ove knjige ·i đaje romanu jeđan smisao za nas neprihvatljiv, njegova realistička snaga Je očigledna i vredna. Nesređene prilike posleratnog pemaćkog života Hajnrih Bel opisuje stilom u kome ima Ssar• kazna i ireniie, intelektualne zgu> snntosti pnane Wratkih i reskih rečnič• kih s«svetluecanja. Ova čitka I zanim-• tjiva proza ie svakako dobar literalni dokumenat za wpeznanvanje specifiče nosti savremnog mnemačtog života.

hrišćanske

“ayla ZORIĆ

3