Књижевне новине

a —<——1 _PRIČA „KNJIŽEVNIH NOVINA" 'Kısto ŠĐOTJAR = OI a

| BJEGUNAC NA

Kroz pukotinu na tavanu ruševine u mlazu žutč svjet

tečno određene od tamne mjesečine,

ispod njega, nešto raspremajući.

vjetlosti, tako

vidio je, kako ona prolazi dolje

Vitka kao pomisao na lov na srnđača, ~

gibala se sobom, u lakim sandalama, obučenim na bosu nogu, gotovo

nečujno.

- ___Pukotina se otvarala uska. Đavolski uska. Mogao je jednim okom, kao neki jednooki, ležeći na a VROPVA i podu, punom prašine. Ona mu je ulazila u nosnice i nadraživala kožu lica, s kojeg je

gledati samo

curio znoj. Na ustima je osjetio njegovu gorku slanost. ___ Onda neko vrijeme nije vidio ženu. Samo krug svjetlosti kao krug malog pritajenog sunca. Krug domaćinstva najdraži želji prog-

nemika. Čuo

gleđa kroz prozor, Maestral! Bila je Bila je to obična zelenom bojom.

m je kako je povukla zavjesu na vitku ruku kao istegnutu spiralu. Đva prsta na konopcu,

prozoru. On je zamišljao“

Ženu, što ·

koji se zastire. Ujutru je zavjesa lepršala na vjetru mormarska bluza, bila je jeđro, bila je putovanje. razrezana vreća za so, dobro oprana i obojena žuto- -

Žena se ponovo nađe u njegovom viđokrugu, kojeg sad napusti ·

noći starog prosjaka izgubljenog na

ı x < }

PODU TAVANA

ležaju. Već je više puta odlučio, đa se ne približi pukotini na tavanu, „ ali želja da vidi čovjeka, bila je u njemu jača, To je bila želja prognatog, osamljenog. To je bila želja putnika za oazom, mornara za kopnom, utopljene duše za sprudom pješčane obale. Suđarao se S. | razbacanim ciglama, hrapavim kao osušena zemlja u škrapama, raz-

· drobljenim crijepovima i strepio od njihovog pucketanja, kađ su se

lomili pod njegovim tijelom. Puzanje je bilo vrlo napomo to više, što je vukao sa sobom ukočenu nogu. Bio je sav mokar od znoja i po cijelom *+ijelu osječćao je svrbež, koji se nije dao odagnati kao ni misli, prokleti lovci krupne đivljači.

___Za po sata prešao je ta tri metra, Tu je bilo njegovo sigurno skrovište. Sad iznad njega nije bilo nikoga. Kroz otvor na zidu mogao je kontrolirati cijelu ulicu i vidjeti u sve stanove. u kući nasuprot. "To je bilo kao u nekom filmu: „Pazi, snima se!“ A i crijepovi su se

. žarili mnogo više ıznad'njega. No najvažnije je'bilo za njega, što je odavđe mogao vidjeti luku. Tamo nađesno pogled je konstatirao potpuno razorenje. Ogromni komadi kamena ležali su ispreturani po obali ili su izronjavali iz vode, Za vrijeme plime more je žestoko udđaralo

praznina tužnija od besmislene keju

Još je uvijek sparno, i mjesečina ne rashladi blokove kuća i.

kosine krovova. Ugleđa je ispod sebe samo u kombineu tamne boje, „Prokletstvo“ — reče on kađ mu kaplja zagađenog znoja preskočivši fuk brane obrva, padne u oko. Čuo je, okolo ma nekoliko milimetara oko sebe, oko svog lica utisnutog na pođ tavana, kako kaplju kapi, kako plove u svojim malim putovanjima uz načičkan dlakama obraz,

_ Ona je sad dalje raspremila postelju. To je uvijek bilo nešto najljepše. Žena, koja sprema ležaj; Bielina svježeq rublja. Kao bljesak! Dva velika jastuka, pokrivač. Onđa je njena ruka, a bila mu je viđljiva samo do. nadlaktice, stavila na stolac kraj uzglavlja knjigu u crvenom povezu. Želio

pinjalo, tražilo. Bilo.je uzaludno.

. Leđa u ispranom kombineu tamme boje gipko se saginju. To wije bio pokret nosača, pralje. To je bio pokret kupačice na pijesku, luk srne, lasice. Sigurno je razvezivala sanđale. Onđa se uspravi i podigne ruke zajedno s kombineom. Bez zavjese, kao stari grčki bogovi, koji su voljeli bijelo, sunce i more.

__ Okrenuta mu je leđima. I njezin zadrhtali toraks nije vidio. Mislio je, kako već dugo nije imao ženu, To je bila težina tijela kao gromađa zarušenog ugljena u šahti zdvojnog ruđarta. Ona se dolje

| svlačila slobodno, ne znajući da je netko promatra. Čovjek je vidio

· Bvijetli prijelaz boje kože na mjestima, gdje ih je pokrivao kupaći

| kostim, Žena se vjerojatno često kupala u moru. Mislio je na nju

ı obučenu u more. Vrat i kosu. Pjenu pođ rukama. Volio je njemo lice, Sigurno, To je kazivalo oko, Rastuženo, Nešto — što je moglo biti izgubljeno,

. „. Sviđale su mu se uvijek crnokose žene, premdđa je takvih imao najmanje, ali njena kosa ni smeđa, ni žuta, sa crvenkastim sjajem, nije mv: smetala. | U đugoj mođroj spavaćici činila mu se još vitkija i ljepša, iako je bila obična ljupka žena s lijepim očima i raskošnom kosom. No

j Aka: za njega gotovo nešto nestvarno, To je bio pogled iz njegovog pe ; |

" Dolje u sobi je sada bila mirna kao disanje, jer je žena legla

u krevet. Morao je iskrenuti glavu, ako ju je htio vidjeti. Daska ta-

vamskog poda žuljila mu je hrskavicu nosa, .

' Čena je'ćitala, jednu je ruku stavila pod glavu. Kratki široki rukav otkrivao je tamno kovrčanje na svezi ruke s ramenom. Sjećao se, kako 'je njegova žena voljela čitati naveče i kako je uvijek sta+ vljala ruku pod glavu, a široki rukav spavaćice, koje su kod nje uvijek bile opšivene čipkom, isto je tako otkrivao pazuh sa svijetlim plavičestim dlačicama. Nježnost njene ružičaste puti. Plave oči, koje su gledale kao dječje, Mislio je, đa je ipak bilo. pametno, što. su se ra-.

- zišli posve mirno, Mao prijatelji, A to nikad nisu bili! Ona, koja je bila hladna na milovanje, jer je u njoj bilo nešto od zimske mjesečine u brđima, tako qa je bezdušno varala. „Jadnik!” — mislio je na onog studenta, kad je to: saznao. „Gleđao me je u.oči svako veče!” Ali nije pravio scene. Nije primjećivao. Pustio je, da žive u toj nesigumosti, znajući đa će ih to još više povezati, A on je osim toga bio „opsjednut & drugim, što mu nije dozvoljavalo da živi bez gorčine. To je bila krv čovjeka. Natopljena u zemlju. Izgubljena.

Ponovo je osjećao ranu s težinom povaljenog drveta. Bedro je

resilo kao vrućitom naduto tijesto, sa sakrivenim svrdlomm u mekoj

tuđoj osovini. Kao i svako veče, o kojem je mislio cio užaten dan pod medđi-

| teramskim potkrovijem, on se vraćao. Vukao se na trbuhu prema svont

OST SLOBODE

SVECAN

je pročitati naslov, ali nije mogao. Oko se na

Nastavak sa 1 strane

naroda, pokazujući im po kakvu su je cemu platili njihovi ocevi“.

TI još je zapjsao:

„Srpski narod imao je ponosito srce, koje se moglo rascećpiti, ali ne i saviti, kao što se ne može saviti ni srće hrasta U gori“,

To srce, srce hrasta u gori, srte je svih maših naroda.

1943, u Čajniču, dok su oko has tinjali veliki. kompleksi avionima spaljenih šuma i dok je, sva u cvetu voćaka i peni talasa. —o činilo mi se kao nikada do tađa šumela Drina, u razbijenoj, unak8ženoj zrradi Jeđinog hotela ša čijeg je balkona Tito proklamovao osnivanje Druge proleterske britadoc, zakazana je i, Uprkos svint 0rozičavim pokretima jedinica, dežana svečana kulturna priredba,

T ua toj hiskoj, opustošenoj dvormi, sa tragovima metaka i ne davne velike eksolozije PO ziđovima, u tom čudnom restoranu ha wskavittanoj međi Bosne, Srhije, Sandžaka i Crne Gore. u toj dvo-

i j borci iskitili cvećem EO ave očiju, u Uuelu,iž“

1 sjaiem svojih maaa ualeđao sam —C klavir.

ıI tog trenutka, odjednom, U meni, oko mene, sve Se _preobražito, kao t snu, kao u čudu oi švi zvuci, sve boje, Vi pokreti,

šva ljudska lica. „__SŠ Rad da je, čim sam ga 'uoledao, oživeo — tako nem. „pokriva mrašimom eksnlimzile u kojoi je ia ko, ko zna koje čajmičko dete

ty zna koji borac, u proleri gr Žinrstom, naofeno samo r:

ši — slobođa narođ",

mmtan, Yaieteći možda ha neki da”

Tek am Rovil je mrošno, ili na TM ki faleki dam koji će doći, : naađeeđem, čudesno lem Rk&ćO NI fa našim rekama, na nasim Pa meelirn "prevojima, od pašim i rastietanim drvoredima ~ a leti našeg, Uuepravljenod, voka,

KpgMayNE MOVINE

Niko ga nije okyorio, Niko mije dotakao njegove dirke.

Ali sam ja čuo, iz tog zatvorenog klavira u uglu sa vrlo malo svetlosti, i De Falju, 1 Šopena, i Betovena — i besmrini zanos Ru> že de Ila, Iz tog klavira su, nečujno, brujali i rasli, pceplićući se sa našim pesmama, Svi tonovi velikog života naroda — škripala su «va vešala širom naše zemlje, jeČali su, do škrguta zuba, svi naši porazi, odzvanjali su svi glasovi gnevne gorčine i rađosnih zancsa naših buđućih slobodnih tmuetnika i građitelja i grmele sve pobedne bitke nepokornog čoveka sa Vardara, sa Save, sa Morače, sa Morave, 88 našeg ponosno ryort.

Slobođa narodu.

Tako je zapisao nepoznati, bezimemni, + prašini, u eksplozijama. razbijenom Čajniču 1045. I mmtvi svih naših revolucionarnih borbi ustaju na dđanačnji dan, i rame uz rame sa živim graditeljima socijalizma, ponavljaju te dve vođike neči naše Revolucije.- ?

; ma slobodi je stvava> NB ira Roja oslobađa čoveka ograničenošti vremena i prosto ra, Uuslovnosti i okolnosti,” tako da on može da nađe svoje ja baš u odnosu na te kategorije. Slo bodno izražavanje ljudskog duha u okvirima istine 1 lepote drug. je. izraz za umetnost i literaturu. Literatura je proces samoci Bvanja u odnosu na ljudsko uruštvo, oslobođavanja od konservatorskog, đeformišućedq pritiska vre mena, grupa ili lokalnih interesa. Jedini kriterijum stvaraoca je :stina, jedini cilj pravičnost | jedini iđeal napredak čovečanstva. Pisac ne sme đa zavisi od grupe niti od pojedinaca, A istina i pra vičnost su kroz dela oravih SON ničkih stvatalaća uvek pbrethodil;

socijelnim pokretima i fevolurija~

ma. Pesnik i pisac uvek su bili vesnici tih događaja,

Nije mali broj onih koji smatraju da jedini cilj pesnika treba da buđe služenje apstraktnoj Lc„poti. Ali, još uvek, oni u čove> čanstvu čine manjinu. Književnost, više nego ikoji drugi oblik umetničkog stvaralaštva, održava se kon kretnim životom i odražava konkroetni život. _

Hilo bi interesantno i od znaža. ja utvrđiti koliko presudam uticaj je, da upobrebim odomaćen izraz, socijalna literatura izvršila na rast i transformaciju maše takozvane muođernističke literature u mnogim njenim vidovima | realizacijama između dva rata. Međutim, neosporno je da Knji= ževnosti daje vrednost i snagu istinitosti samo vlastita svest stvaraoca i njegovo vlastito osećanje stvarnosti. ?

Jednom mi je, na Gangesu, je-

dan od indiskih prijatelja SOVĆ ralačkih snaga čoveka i nacoda ==

rio:

— Vidite, jedna od najtragičnijh pojava u društvu jeste deformacija, unakažavanje ljuđi.Kad mali birokrat izraste, od njega postaje plaćeni funkcioner. TI tada | mnajzrazitija individualnost podleže odgovarajućem pritisku okolnosti. Tu nije samo u pitanju novac, prihod. On se navikava na svoj položaj, a vi znate da nav'ka ima strahovitu moć, Ima izvesne sigurnosti u rutini, i niie je tako la ko navustiti, Zatim, tu je 1 čni prest', koji takođe nliie „bezačajns stvar. A tu je 1 uverenje da s! društveno koristan, Pati funkcioner, na primer, lčno je zainteresovan za Dostojeće stanje stvari, i kad nastupe političke r.csudlasice uvek je spreman da, ne razmišliajući mnomo o sređatvim» crti svalcornn Troji Tvacbhnmvwliq pene 'nalkenvVenoiemninan mitanin i ma ni način, po hjegovom mišljenju, u-

Jliustracija Slavoljuba Bogojevića

znemiruje „redovan“ tok part.skog života. To su ljađi zaslepljeni ver~

tikalnom strukturom +—'ne viđe·

principe. Čini mi se da bi, na pri= mer, mnoge sooljaliste trebalo, na neki način, izvinite, reč nije moja, osocjjalizovati.

Ganges se gubio pred nams u pesku. Nad rekom se širila izmaglica. Neki ogromni plehani čamci prelazili su preko rukavca. Odnekud mi je sve ličilo na Vojvodinu a ja sam mislio — „ma katedralu u Šartru i, pomalo .otsutan, i ne želeći da negiram originalnost ideja moga prijatelja koji je govorio sa strašću, samo sam ponavljao:

“Dada

Pisac je' savest društva i on6 što on može lično trenutno da 'lobije žrtvujuči svoju savest ustva= ri je ·i njegov gubitak i qubitak kulture čovečamstva, gubitak dtuštva. FP . I zato naš pišac na” današnji đan, zajedno sa svim našim ma> rođima, slavi veliki događaj „29 novembar 19435. ? i A:

Za dostojanstvo ljuđi { naroda.

Za slobođan razvitak svih stva-

do potpunog materiiamoq blaGqo-

. stanja i svestranog Kulturnog pro-

cvata, V i Čedomir Minderović

o njih; kao dva neprijatelja —- kamen še branio, i ve je bilo okete bijelo od pjene, uzvitlane od bijesa, rastopljene gorčinom. Si | Taj dio luke pun je iskrivijenih starih tračnica, razbij ava, kvarenih lokomotiva i mnoštva kostura vagona, izlomljenih • dotrajalih teških kotača. | Tu su još bile i stare petrolejske cisterne, truH ostaci boč: nekoliko nagorjelih gređa, a tu i tamo između betonskih gurvuve Oe tjaraže sjale bi se istrgane čelične opruge kamiona, ODO Say a taksija i limuzina. Tik do mora, između kamenja | pijeska, stari istruli brođovi, Der lan stali su polomljeni jarboH s precstalim iskiđanim žicama bro anteni Tamo još više desno, gdje je wd ı završavao s plažama | me slinicima bijelio se mali gat sa sportskim jedriljcama, na pijesku modrile su se svježe obojene sandoline, mali sportski čamci i vitki | povi jela s visokim jarbolima i smotanim jedrom na palubi. Ali ž njega nije zanimalo, premđa. Je nekad vrlo želio takav mali jedrenja! s posađom od dva čovjeka i blistavim slovima na krmi. i oci Ravno preko dvorišta susjedne kuće je otvor velike luke, koje je očekivao spas. Mislio je na velike crne brođove, kojima je crveni gazomjer đuboko uranjao u sivkastu vođu punu ulja i otpadaka, Čitao je u ranim jutrima, kad je sunce budilo kroz otvore na krov, njihova imena na krmama sa stranim prekomorskim firmama. Gleđao male fiqure izderanih mornara, koji su ne rijetko ličili na razbilače. „Sigurno su velike hulje“, mislio je, ali je vjerovao, da bi 5 njime ao nešto učiniti. : a U jutro su brođovi, pod blagim swncem 1 vjetrom, koji nlje mreškao more, izgledali kao igračke vostavlime na velik, posve blag đian. A onda su zatrubile sirene. Tamni krakovi brodskih đizalica počeli su se kretati. Pađala je crna razdrobljena prašina ugljenaŽutjele se Tokve ispuštenog ulja, Svjetlucali su se ljubičasti plamenovi aparata za zavarivanje kroz škripu strojeva i signale brodđskih sirena, A more je večeras bilo srebro. Rastaljeno srebro. Tamo iza kuća uzdignut mjesec, ali one su se dizale visoko u svojim tamnim sjenama kamenih biokova i tako ia KODIČAVATE jado đrugoj, ds mjesečeva svjetlost jedva dopiraše do prozora đrupog 8. | i lk. i io: tr(ju. Na ploči „Adrie bara". Pjev harmonike, trube sasvim malo jazza. Pokreti pritisnutih plesača. U ulici rrafc Mrak stare razrušene ulice. Svijetla dviju svjetiliaka. Osamljenih. Jedna na početku, đruga na kraju, gdje se ulica završavala ruševi

nama kuća. Sve mirno! On je žvakao komad kože od slanine, gleđajući krož

prore rasnuklog crijepa u nebo. Sjećao se dobro noćnog neba. Nekad najbolš đak iz astronomije! |

Koža se ođupirala, zubi su upađali u nju kao u neku gum, Ali glad je nadđvlađavale. Nakon dva sata žvakanja koža ispusti masta sok, koji je pomiješan sa slinom curio niz ždrijelo. Žvakao je taka dva sata, jer se glad nije stišavala, Vilice zabole { zglobovi postanti tvrdi i suhi. On prstima izvadi sluzavu kožu i postavi je do sebe ra komad crijepa. y

Bilo je prevruće, đa bi mogao zaspat!, a i rana na beđru ga }d Dboljela. Usprkos svega on je mislio na ženu. I to ne kao muškarec sa željom da uzme. Kao putnik. Lutalica. Čovjek sa željom da usne u mekoti kreveta zavijenog lica u neku gustu đugqu kosu. Misao i želje isprepletale su se s potrebom za.cigaretom. „Jedan dim", reče a u sebi. Jedan dim ispušten potpuno iz dubine. ! već je zamišljao onaj siv trag snažan i uspravan u nizu zgusnutih pravaca, koji nađire iž đubine ždrijela. Mnogo je mislio o tom prvom dinru ciqarete.

Kasnije je netko prolazio ulicom. Ležao je.na leđima i bio je odviše umoran, da se preokrene i pogleda đolje. Ali to je moglo zabav:ti maštu. Vježbao se iz đana u đan u prepoznavanju koraka malog brnja stanara ulice. Korak je bio pomat. Umoran. Težak. Korak čovjeka, koji se njihao tijelom. Korak kratkih nogu ispod snažnog trupa, Nije bilo potrebno provjeravati. To je bio sigurno muž prljave žeme, što stanuje nasuprot, On je uvijek dolazio kasno, a u jutro odlazio rano Rijetko ga je viđio kod kuće popodne. Činio mu se :·tađ vrlo nespretan u svojoj rađničkoj majici, položenih ruku-lopata na koljena zakrpljenih hlača, Izgleđe, po broju djece, da se snalazio kod kuče samo u krevetu.

Djeca su bila crma i kovrčava; Govorila su vrlo brzo I u svom đijalektu, da ih on. ovđje na tavanu, nikađ niju mogao razumjeti.

Žena je po cio dan hodala stanom samo u bijeloj košulji. Šamarala svoje starije dječake, dojila najmlađe dijete i svađala se sa ženama iz dvorišne zgrađe. To su bile beskonačne prepirke, koje su ublažavale samoću pod potkrovljem. Kuća je zatvarala pogled prema moru, ostavljala na desno samo malen izrez. More! To je bilo više nego O 05 ana stvarnost kamena i zraka. Ponekad su | taj otvor zastirale mo: lahbte i isprano rublje. I onđa je Teđalo kao đa:sve.jedri FP i e } je .

Noga ga je sve više boljela. Znao je, đa ako bol ne popusti, đa se slijedeću noć ne će moći đovući do smetlišta po ostatke hrane. Te je bilo smetlište među ruševinama. Tu su se bacali otpaci gotovo cijele ulice, Po noći se izlijevali kroz prozore napunjeni'noćni suđovi. Ovdje su dolazile umirati razderane mačke. Lutali su štakori. AH bilo je dosta otpadaka hrane. Ljuske od krumpira, razmrskan parađajz, neizglođana kost, Kože od vojničkih čizama, nedđopojedene komzerve, Zato je mislio, da bi bilo najbolje otić; noćas, aH umor mu nije đo~

zvoljavao. Odjednom je bio vrlo pospan., Htio je da spava. (Odlomak) i

BOGOVI I LIUDI

Wastavak sa 3 strane

&ti bile blizu bogova, davala je dobre izglede da se sve okonča reć no 1 uspečno, Interesantan je izbo zapovednika posade, kapetana brođa, kako bismo danas re. Ta du• nost i čast pala je na, zlatokosog Jasona, majlepšeg Grka, koji esim svoje lepote ništa. nijo mao što bi ga dižalo fmnađ drugih. Jason je izabran na predlog heroja Herakla koji je sasvim mudro procenio sna-

pađale u nesvest...

vessla je pokrenulo „Argo“ iz Jolka prenae Crnom Moru, Posađa je Oozivala boga iskrcavanja Apolona da blagoslovi njihov polazak. Na tom đugom putu Argonauti u prošli kroz fantastiče= peripetiže, kakve je mašta starih (Croka mogla da isplete, 1 svaka od tih peripetija bim je ma izvestan načim priblično isto tako zonimljiva kao i

Mlerajnji cilj vuta. Jer mije bila l- ~

šema dreži otkrića { mitslo} zbiva~> nja. Čecti suloobi u lukama de u pristajali de se odmore cvi mwaj~

| Prodor umetnika...

Nastavak sn 7 strane đublje prodro u suštinu jeđnog strasnog i martirerski plamenog nemačkog zvučnog tkanja, u Fantaziju C-đur (opus 17) Roborta Šumana. Tu zagrcnutu ispovest Sumanovu, iz godine (1836) Kada se morao odreći Klare, kada je' ktoz svoj. ljubavni, životni samo pregor uspeo đa se uzvine do jednog triumfa samotnosti. do pobeđe jednog siromnštva koje. je, kroz umetnost. načinilo 'kvalitativni skok u boaatstvo izraza. Pier domkan ie

rukama ispričao prekrasno, preva=..

zišavši note 1 dohvativši sdm boli Šumamov nadvladani oganj zvučne vižije. Ni tri suptilne pijese iz dru ge sveske tuceta Debisievih prefu-

'diuma (treća, peta i poslednja), ni

melanholična pasija Foreove moblese (Nokturno, br. 4), ni prozrač~+ no muagličast& Ravelova sonatina, (8 već, naravno, ni leoi Šubertov Emprompti s varijacijama) ne otkriše ovog večera svoja latentna bića, koliko ta teška, valovita, i5posnička Šumanova Fantazija.

Pavle Stefanović

Slavniji morrari, ređovno SU zavr Šavani pobedama Argomauta. A kako i ne bi, kađ je Herakle, div heroj, mogao da razori sam semcit čitav građ. Poređ njega slavrd pesničar Poluks i strelac PFaler, kao 1 ostali, smelo su jurišal i ve= što tukli neprijetelie. Put je oro> lazfto, nema šta, veoma zamimljivo, Čak i kađ bi nastali đuqi, đosadvrš deni plovidbe, kndđ ie nsstupala netvoza, međusobni sukobi if žestnke svađe koje nisu slutile na doro, pred Aroaonaute je istureo Orfej, diva WR cve knige, t svojom ma oričmom irom 1 nemađm"šnim qla= som vraćao đrunovima mre. buđeći u nima owlemenitost. PĐricwatvad Orfeja na brođu činilo je Ovo Dutovenie pvrifatm'm. va čak 1 više, 0 de osm'šlivamo Wmetreošću. Naravno. putovmje jie završeno t« BWeenmo, jer su tako hteli borvvvi, ni} trenediia „mije, rome ii , mimoišla skoro mi jednog Argos watut2., _ Robert Gvevs je &Ve svole juns2 ke, ne povredivši leqendu, oribićs šio lfudima ističeći mihoeve 1jdskoa csobine, Heroj Herakle je vroždrs liivko i piianica kakvoj nema ravs me ma daleko, Često su mjemovi istupi bdli siledžiski, „mneodmerem! pa i neliudđski, ali je (pak niegqova prirođa bliska prirođi čoveka baš wo tome Što je postuoho kako Ti je rasvoloženje zemovedđnlo, , Da bi sečirvao levotu lemende, Grevs Žu je pr'hvatio tu njenom autentičnem blu, all. irmradivši o nje svoj romen. koji ime svoj tok 1 svoju posebnu vredncst koo Književno delo. on je dođao dobri đozu humora 1 ironije. đa bl, valjđa, bio što reamdiji, Može se reći da je ovde to ispalo sasvim dobra, zanimljivo 1 duhovito. |

Žika Lozić