Књижевне новине

DKRITIKA:

zbor eseja Isidore Sekulić osvežava u našem sečanju njene knjige eseja. „Analitički trenuci i tome“, i u zgusnutom antologiskom obliku nas seća mnogobrojnih ogleda i članaka razasutih po raznim · časopisima i novinama. Njena reč je uvek bila sveža i origi= nalna, Nailazeći na nju, čitalac je mogao osetiti dah izvornosti, briljantnu primenu eruđicije, bleštavu ironiju i, iznad svega, zanos, u toliko mnogo varijanti i stepen:, za duhovnim vrednostima.

_ Knjiga „Mir i nemir“ omogućuje đa „se lik njenog tvorca još upečatljivije oseti i da se relj»fniie ocrta. Govoreći o piscima raznih pravaca, o muzici, slikarstvu, o filozofskim problemima koji orožimaju sva njena izlaganja, isidora Sekulić traga za elementima Opšteg značenja. Po obimu svojih interesovanja i bogatstvu znania i, zanosa, Isidora Sekulić zauz:ms posebno i vrlo istaknuto muasto kod nas. Ona iđe u širinu, u mnogobrojne oblasti umetnosti i filozofije; uporedo sa tim bogaćenjem novim saznanjima i raznovrsnim izrazima osećajnosti, Isidora Sekulić prođubljuje mnoštvo tema sve do njihovih najdubljih izvora, đa bi zatim iznela na videlo mnogobrojne ožnake i suštine lepote i mudrosti koje počivaju u osnovama „čitave kulture. Njeno enciklopedisko znanje teži, dakle, za tim da upoređivanjem i analiziranjem femomena-đuhovnog života, obrazuje jeđan misaoni univerzalistički krug i sistem, Ona i jednom muzičaru i jednom pesniku traži slične korene. Pišući na jednom mestu o Geteu, koji je uspeo da sve pojedinačne momente svoga života preobrazi u literaturu od opšteg i trajnog interesa, Isiđora Sekulić kaže da je ovaj razvitak slučajnog i privatnog do opštečovečanskog od izuzetnog značaja za kulturu. I pronalazi u svim stvaraocima, bez obzira kojoj grani omi pripadali, to zajed-. ničko, univerzalno, najšire umetničko i Čovećansko osećanje.

Isidora Sekulić je pozitivan duh: to znači da je za nju mnogo važnije utvrditi dobre strane jednog dela, ili čoveka, no one rđave, negžtivne. Kad piše o nečemu što joj,se ne .dopada, superiorni sarkazam reže. vrlo oštro..Ali je „za nju mnogo~. karakterističnije oduševljenje lepotom. Jer u osnovi esejističkog dela Isidore Sekulić rasplamtelo živi zanos za vrhunskim ostvarenjima kulture. Ta strast da se- velike stvari osete i da se ekstaza' kaže upravo je fanatički jaka. Njene analitičke moći su velike, ali i mjena sposobnost za egzajtaciju još veća i lepša. Svojoj intzlektualnoj zainteresovamosti za literaturu, svojim cerebralnim rasčlanjivanjima tekstova ena daje ličnu, ćudljivu, vrlo žensku osetljivost i polet. Usred pasaža prožetih ozbiljnim tonom filozpfskog tvraktata, naiđemo neočekivano, pri jatno uzbuđeni, na opaske pune šarma, prefinjenosti, detinjastovragolaste rekao bih, kađ se ne bih plašio da te reči stavim u bi:zinu ovako jakog i ozbiljnog duha: „Pisao je Hajne: mislim na gospođu fon Farnhagen — ergo sum. Ostavimo duhovitost, uzmimo. na um vatru srca! Da nam Je neki udvarač umeo reći takvo nešto jedared u životu, dosta bi bilo lepote i vreline za vek!...“ Esej o trindđbergu je jedna velika polonika sa.poznatim ženomrscem !Z loje vrcaju varnice ironije, paraokhsa i parodije. Razmišljanja Isi-

-e Sekulić retko kad su hladna i

"ema: U svemu ona traži ličn: vod, subjektivnu projekciju, je veze i odnose sa jednim de-

– Omotni list knjige:

MIRENJE SUDBINE I VEDRINE

lom. Zato njen stil taje žuča: kad se uzbuđuje, POO kad a oduševljava... Njen ton dobija često karakter razgovora: obraćajući se čitaocu sa nekim pitanjem, skreĆući mu pažnju na nešto, Isidora Sekulić nas često zavara, jer mi mislimo da ona hoće i nas da čuJe; odmah zatim ona na naše lakoverne i zbunjene glave izliva čitavu bujicu rečitosti, asocijacija tumačenja... :

· Bilo. da piše o Valeriju, pretstavniku intelektualizma, ili o Strindbergu, koji je strasno oživljavao likove i situacije usređ vihora nagona, ili o Properciju, setnom rimskom elegičaru, ili Petru Kočiću, nenadmašnom slikaru Bosne, Isidora Sekulić traži uspeh, veličinu, meru duhovnog uzdizanja, razmere između individualnog uspona i idealnih mogučnosti koje oličavaju nekoliko najvećih umova. Pogledajte sadržaj knjige „Mir i nemir“ 1 verovatno ćete se, ako niste dovoljno upućeni, začuđiti kad Vidite ovakve naslove u susedstvu: Marko Marulić, Petar Kočić, Propercije, Valeri, slikar Milan Konjović, Katedrala u Šartru, Mocart, Japanska No-drama. Literatura, filozofija, arhitektura, slikarstvo, muzika, sve ujedno... Nije stvar samo u tome što Isidora Sekulić zna neobično

mnogo. To je, naravno, retka pojava, ali ima još jedna ređa: to je osećanje i razumevanje za sve te silne raznovrsnosti.

Marko Marulič {rad Ivana Meštrovića)

| Eseji Isidore Sekulić su isto toliko filozofija koliko i literatura. U njima pisac ispoveda svoje filozofsko uverenje: život je složen, zagonetan i prolazan: iznad je ogromno i tajansiveno nebo ispod koga se ljudi pretvaraju u ništavilo: umetnost i nauka su najmoćnije svetlosti na tom ograničenom ljudskom putu ı kult uma i njegovih proizvoda je, upravo, tako snažan jer je on, taj um, jedjma svetiljka u noći. Filozofski stav Isidore Sekulić, tako: jako naglaŠen, i često pogrešno ili jednostrano tumačen, znači, ustvari, veliki: nemir nad problemima života, saznanje tajanstvenosti Žživot-= nih procesa, drhtavicu intelektualnog čoveka koji je uvideo svu ozbiljnu, duboku i tešku problematiku egzistencije. Ona se obraća velikim ljudima da bi u njihovom delu otkrila iskre svetlosti koje oni bacaju oko sebe: to je vrlo velika potreba, žeđ bolje reći, za saznanjem. Isiđora Sekulić smatra da ljudski đuh nije svemoćan, ai, uprkos tome, ona najviše poštuje snagu ljudske duhovnosti, probuđenu svest želinu istine. Ona mnogo govori o kosmosu pošto je on okvir i dekor čoveka; posmatra~

BEZ REČI

ISIDORA SEKULIĆ: „MIR I NEMIR“, IZDANJE „NOLIT", BEOGRAD

jući ljude u kosmički uveližanim relacijama, ona uviđa njihovu niStavnost; ali isto tako uviđa pri= rodnost, neminovnost toga i zaro ne pađa u očajanje. S druge strane, zraci lepote i istine koje čovek baca po tami, ipak najdalje prod: ru. Tako se u Isiđori Sekulić mire

. vedrina, strah i sumnja. Nije to

eklekticizam, nego širina i širskogrudost. Isiđora Sekulić se nikad ne gubi u delu jednoga pisca, ne uopštava stvari nikad toliko da se ne bi 'primetio njen stav, gledišta, raspoloženje; ona uzima one elemente koji njoj najviše odgovaraju, njih raspoređuje po svojim nazorima i tako stvara figure, pune originaine

ali i preobražene lepote. Ona je

suviše obuzeta filozofskim nemirima da bi mogla da buđe samo interpretator. Često uzima pojeđina tvrđenja književnika kao ilustracije za svoja razmišljanja. Materijal jedne knjige služi joj kao potvrda za tačnost njenih sudova, kao najpogodnije sredstvo kojim ona može objasniti sebe, svoj mir i nemir. Za svoje misaone preokupacije Isidora Sekulić je našla izvanrednu formu. Jezik i stil su jedan od najviših kvaliteta esejističkog dela Isidore Sekulić, a samim tim i naše esejistike uopšte. Njen rečnik je bogat, svež, slikovit: u tekstu u kome se govori o najzamršenijim pitanjima, čitalac naiđe na neki izraz koji greje i osvežava, na duhovitu dosetku i osobenu sintaksu. Pavle Zorić

ISTINA istvaralačka sloboda

_ Bilo bi preterano reći đa je „Mo litva za moju braću“ roman jedne generacije, i pored toga što to delo može da se, iako malo spekulativnijim metođom, na izvestan način, veže za Glezerovu „„Klasu 1902“, za Remarka, za Hemingveja. Delo bi, isto tako, moglo da se veže i za T. Vulfa; moglo bi, jer je to jedno samorodno, iskreno i talentovano stvarano delo koje savremenosti, naročito našoj, postavlja izvestan broj značajnih pitanja. Ali „roman jedne generacije“ to nije, a to ni ne mora da bude nimalo odlučujuće,

Tako sa vidnim znacima stvaralačke zrelosti; iako, deklarativno, u nekoliko dužih lirskih ili nelirskih partija to treba da bude „roman jedne generacije“ — da bi to bilo delu nedostaje kako veća svestranost tako i vidnija, umetnič ki obrazloženija određenost generacije u pitanju. Ne u sociološkom smislu. Reč je o jednom organskom · umetničkom ·«totalitetu koji prirodno uključuje, pored o stalih, i sociološki momenat, kao što je to slučaj, kad je već reč o njima, kod Glezera, Remarka, Hemingveja ili T. Vulfa; taj totalitet nedostaje „Molitvi...“.

Ali, i pored toga, „Molitva...“ je uspelo delo o našem čoveku, o čoveku uopšte.

Sav u začecima, sav u nagoveštajima, sav u fragmentima i nedorečenostima — · Kad je u pitanju najdragocenija umetnička materija koju nam delo eksponira, roman M. Oljače je potresni krik i možđa to najviše i možda samo to što je to jedan, rekao bih, kod nas u-

Mlađen Oljača

samljeni, skoro stravični krik vezuje ga za velike zagovornike rat nih generacija — Glezera, Remarka i Hemingveja. Ono što ga vezuje za T, Vulfa ili, u drugim aspektima njegovog značajnog dela, za Kafku, to je skoro totalna uslovljenost čoveka koju autor u„Molitve...“ katkad, i delimično, u izvesnim ponornim trenucima svoga puta kroz kratki život svojih ličnosti a naročito svoga glavnog junaka sagledava sa jednim dubokim, mlađalačkim humanizmom čo veka koji je i u toku rata i u godinama posle rata, u najplemenitijim svojim emanacijama stavio sve u službu tog humanizma — te

· Muzika davne prošlosti

„SLOVO O POLKU IGOROVU“, SA STARORUSKOG PREVEO M. PANIĆ — SUREP,

Jedan od najlepših spomenika sta re ruske književnosti, „Slovo o polku Igorovu“, koji je odavno ušao u riznicu svetske Kulture, slikovito i uzbudljivo, sa prisnim lirskim raspoloženjem, đočarava tra-

gičnu istorisku činjenicu — Jednu. ' od mnogih epizođa feudalne Rusije

XI veka — bitku (i poraz) Novgorod-Severskog kneza Igora Svjatoslaviča (gospodara, jedne od 15 ondašnjih „Rkneževina) s Polovcima 1185 godine, Neuspeh ovog pohoda narod je osetio kao težak udarac jer su stepski nomadi Polovci iza Dona decenijama pustošili državu koja se još njje bila učvrstila. Književni odjek tog narod nog bola je lirski spev koji još i danas deluje svojom iskrenom i ne posrednom emotivnošću, obiljem izrazitih likova i poetskih slika, u kojima su istorijske činjenice samo osnova na kojoj su izatkane divne šare visokog pesništva. Strasna lirska pesma i oštra politička osuda, poziv na jedimstvo i prokletstvo neslozi.

„Suđeći po sadržini — kaže auto ritativni pisac Istorije stare ruske književnosti, prof, N. K. Gudzij autor „Slova“ bio je verovatno ratnik iz družine kijevskog kneza Svjatoslava, ali njemu nisu bliski i razumljivi samo podvizi u bitkama prekaljenih boraca — on shvata i saosećanje brata prema bratu, i bol majke koja oplakuje poginulog mlađog sina, i ođanu ljubav žene koja doziva u pomoć prirodne sile da joj vrate dragog muža.“

Sadržina speva, koji čini sklad-

mu umetničku celinu, sastoji se

IZDANJE „NOLIT“, BEOGRAD

iz tri glavne slike povezane jednom idejnom niti, to je kostur dela: početak pohoda koji Igor preduzima samo sa bratom, sinom ı nećakom, a bez podrške drugih kne ževa, privremeni uspeh pri prvom sudaru s Polovcima, _a „sutradan, drugi sukob sa'svima strašnim posledicama. Druga slika prikazuje kijevskog kneza Svjatoslava, koji prvo sluti, a zatim saznaje tužnu istmu o Igorovu porazu, vidi proročanski san i obraća se „zlatnim rečima“ feudalnim knezovima pozivajući ih na jedinstvo radi odbrane zemlje i osvete Igorovih rana. U trećem delu nepoznati autor priča o Igorovu povratku iz poloveckog ropstva, koji je njegova žena Jaroslavna svojim suzama izmolila od prirodnih sila.

Ne otstupajući ođ tačnosti istorijskih zbivanja autor ih zaodeva u raskošno pesničko ruho. Kao što mu je živo osećanje savremenih društvenih problema i potreba spojeno s tananim umetničkim oblikovanjem, tako isto i osećanje lepote prožeto je svežim panteizmom: priroda u „Slovu“ živi i diše zajedno s čovekom, uzima neposrednog učešća u njegovoj sudbini. Jezik speva upečatljivo deluje bogatstvom pesničkih poređenja, epiteta, simbola. Ta simbolika je veoma raznovrsna i slikovita:

„Ođ svitanja do večera,

od večera pa do zore

lete strele prekaljene,

grme sablje o šlemove

i čelična koplja pršte

u predelu nepoznatom

usređ zemlje polovecke,

Crma zemlja pod kopitom bi kostima zasejana

a zalita krvlju ljudskom:

tuga niče Zemljom Ruskom“.

(Prevod M, Panića-Surepa)

Krupan je Književni i kulturni domet — dobiti na. savremenom našem jeziku, i na savremen način objavljen, prevod čiste poezije „Slova“, koje se u srpskoj književnosti može porediti — naročito na onim mestima gđe je lirski akcenat jače istaknut — sa pesničkom tugom kćeri gospodara Drame, monahinje Jefimije.

M. Panić-Surep postavio je sebi koliko smeo, toliko i odgovoran zadatak: da savremenom čitaocu đočara visoke umetničke osobine poetskog spomenika XII stoleća, da oživi i otelotvori žestoke bitke, ljubav i bol, rodoljublje i gorčinu ondašnjeg ruskog čoveka, ratnika i poeta, koji se borio đa sačuva zemlju od istočnjačkih najezda. Posao ne samo odgovoran već i vanredno težak, skopčan sa prethodnim studijama, proučavanjem obimne literature i komentara kojima je „Slovo“ obraslo za sto pedeset godina, otkako je njegov ru kopis pronađen. Prevodilac je mo | rao da odgovori mnogim zahtevi=

ma, a glavni od njih, ljubav prema delu, M. Panić poseđuje u punoj meri. On je osetio čednu muziku i čari speva, njegovu čistu, neuvelu krasotu, a to je baš ono bitno od čega je trebalo poći.

Mada se „Slovo“ može posmatrati i. proučavati.u wiše aspekata, od kojih je najvažniji književno-istoriski i pesnički, lični ukus i književne preokupacije vodili su M. Panića, bez kolebanja, ovom drugom planu. Da to nije bilo momentano oduševljenje već dublji unutrašnji alinitet svedoče i reči prevodiočeve u jezgrovito i pristupačno pisanoj uvodnoj raspravi. S pra vom konstatujući da šest ranijih prevoda „Slova“ na srpski ne mogu da zadovolje savremenog čitaoca, M. Panić-Surep navodi objektivne uslove koji su ga potstakli da se' prihvati ovoq zahvalnog posla. To su: prvo, što je rad na tekstološkom .proučavanju „Slova“ daleko odmakao, pa je skoro i završen, a drugo, što „savremena metrika daje mogućnosti da se otkloni jedna od osnovnih ranijih smetnji pri prevođenju ove poetske tvorevine daleke prošlosti“. Uviđajući đa se „Slovo“ ne može prevoditi stihovima utvrđenog metra i da „svako nasilno uganjanje njegove sadržine u ujednačene strofe, u osmosložne ili desetosložne stihove, nužno dovodi do raskida sa ritmom i figurama originala", M. Panić je za ovu. čistu poeziju „bez stihova, strofa, slikova, čak i bez asonanca" prihvatio rešenje Akademije nauka SSSR, koja je nastojala da odvoji „ritmičke jedinice teksta“, Posle ovog prevodiocu je bilo jasno „da je autor ovoga speva zasnovao njegov ritam na mu-– zičkoj frazi govorne rečenice". ,

Usvojivši ovaj princip, prevodilac je pošao od rečenice do rečenice, pri čemu se u svom postupku nije đržao ni krutog formalizma, niti je davao na volju slobodnom poletu mašte. Potrebnu opreznost i odmerenost sačuvao je i pri prenošenju najtežih zamršenih mesta, kojih još ima u „Slovu“. U tom poslu, naravno, nije mogla da se sačuva formalna dužina svake metričke jedinice, ali prevod u celini zvuči kao original. Panićev pothvat je došao kao rezultat težnje da se đelo prouči, doživi i „da se prenese u svoje vreme“, Zato je prevodđilac, srećom, imao sve podobnosti, jer se i u svom originalnom pesničkom rađu uvek obraća izvorima narodnog stvaranja. Tako obavljen posao urodio je plodom. Dobili smo uspešno kKnjiževno prenesen i protumačen tekst jednog remek-dela, koje će zainteresovati ne samo slaviste, već i širi krug obrazovanih čitalaca,

Petar Mitropap

/ TT XJ MLADEN OLJAČA: „MOLITVA ZA MOJU BRAĆU“, IZDANJE,

„NARODNA PROSVJETA“, SARAJEVO

bespoštedne borbe protiv konsers vatorskih tendencija i uslo

koje sputavaju svestrani stvara= lački rast i razvoj ljudske ličnosti,

„Ležim u zemlji, duboko. Zako“ pan sam. Ispod mene ilovača, · pa tama, oko mene ilovača, pa tama, nad glavom i telom ilovača, pa ta+ ma... S leve strane glave, iznađ samog uva zjapi rupa kroz koju je proleteo kuršum... Zakopan sam i mogu slobodno da pričam o sves mu...“ .

U ovom, nepotpunom, {ragmen= tu kojim delo počinje, sadržana je osnovna intonacija i koncepcija dela. Kasnije će se javljati i mladalačka patetika i, često, površna deklarativnost u vezi sa mnogim pitanjima i u odnosu na mnoge pojave našeg savremenog života, ali osnovna intonacija i koncepcija „Molitve...“ ili, bolje reći, osnovni stvaralački doživljaj iz koga je nas stalo delo ostaje istog intenziteta i iste, impresivne, iskrenosti.

Ne „roman jedne generacije“, nego iskidan krik jednog sloja naših ljudi i čoveka uopšte, krik u „tami u podne“ (darkness at noon“) kako bi rekao Kestler, to je „Molitva za moju braću“.

A i takav, iskidan, u nagovešta= jima, u začecima, svesnim ili nesvesnim, u nedorečenostima (što, mišljenja sam, više treba tumačiti mladđošću pisca nego stvaralačkim metodom i postupkom, iako u tom pogledu ovo delo svedoči o iskustvu jednog pisca koji dobrim delom ume da vlada materijom), roman M. Oljače izuzetno je delo naše savremene literature u odno= su na, naprimer, „pionirska“ dela O. Daviča „Pesma“ i D. Ćosića „Daleko je sunce“.

„Molitva...“ nadmašuje „Daleko je sunce“ nesumnjivo u formalnom pogledu, i pored svih neđostataka u svojoj svojevrsnoj strukturi. Ispred „Pesme“ stoji po svom iskrenom i dubokom, neverbalnom humanizmu; nasuprot Davičovoj skoro notornoj panseksualizaciji (i pored Davičovih čestih „socioloških, političkih, partiskih deklaracija), u Oljačinoj „Molitvi...“ ljubav, odnos čoveka i žene, u svoj svojoj mnogostrukosti, tragizmu i lepoti doživljuje se u sagleđavanju mnogo dubljih i zato ljudskiJih, i zato humanijih stvaralačkih preokupacija.

Humanizam wopšte, humanizam koji jestako često bio i koji će sva kako još uvek tako često biti barjak kojim mašu i pokreti i pojeđin ci čija se dela mogu okvalifikovati svakako samo ne kao humana, humanizam kao društvena koncepcija, kao kompleks moralnih kategorija, humanizam kao polazna tačka i kao završna reč to je u delu „Molitva...“ možda najvidniji i — najimprosivniji elemenat.

T zato se možemo složiti sa P. Palavestrom koji u pogovoru „Molitve...“, pored ostalog, piše:

„Ne heroj, i ne samo uvek pripadnik neke određene geneacije, već čovek stoji pred nerešenim problemom svog najdubljega subjektiviteta, pitajući gđe su mu koordinate...“

Živimo u vremenima kada ndrodi još uvek stoje jedan prema dru= gome — s kontinenta na kontinent, iz zemlje u zemlju — naoružani manje ili više, savršenije ili manje savršeno, do zuba. Junaci našeg doba stoje još uvek jedan prema drugome s kontinenta na kontinent, iz zemlje u zemlju u manje ili više bespoštednim odnosima konkurencije. Osnovi egzistencije i naroda i čoveka još su uvek u pitanju; možda je, i jeste, više nego ikad, ugrožena i egzistenm cija samog čovečanstva.

Stvaralačka ali i ubilačka (ili sa=moubilačka) tehnička sredstva čovečanstva razvila su se do fantastične efikasnosti a uporedo sa njima i svi mogući izmi: savremeni izmi, zajedno sa svojim propagatorima, dostigli su možđa najviši stepen savršenstva.

Mehanističko i školsko tumačenje istorije čoveka i čovečanstva tretira vremena prvih pisanih tekSstova, pronalazak pisma kao početak istorije čovečanstva. Ustvari, i pored svih ogromnih naučnih i kulturnih, i najplemenitijih, tekovina, čovečanstvo još uvek živi, u izvesnom smislu, u praistoriji. Humanističko, u pravom smislu re= či naučno tumačenje istorije daće taj značaj — značaj početka isto= rije čovečanstva wremenu, eposi kad svima narodima i svima ljudima, s kontinenta na MKkontinent, iz zemlje u zemlju, budu obezbeđeni osnovi egzistencije u materijalnom i moralnom pogleđu.

Iksi i Ipsiloni, Pastori i Prefek-= ti, Zabrinuti i Nonšalantni iz član ka o moralnoj i misaonoj krizi M. Ristića i sličnih publikacija u tim činjenicama mogu da nađu, bar delimično, odgovore na izvesna svoja pitanja. Polemika započeta člankom M. Ristića u „Mladosti“ koja,

Čedomir Minderović Nastavak na 9 strani