Књижевне новине

ua re ——— NUSTIEN | Obrazloženje nade. u

Sweet može izgledoii star i pre-

ispitom, suprotno tome čovek, je mlad koliko i onda kad je došao pa zemlju. I zato je umesno postaviti pitomja vezana za ljudsku mudbinu;: ko smo? Kuda idemo? : '

Pokušaćemo da izvršimo cemoalizu suštine progresa naše epohe ne upućujući se jednostrno svetu nauke i tehnike. Oprezni naučnik Žem Rosimn, shvatajući delikatnost bilo koje evolucije, dugolrajnost i mnoštvo problema koji se upliću primećuje o progresu: »Doći će dom, hoćemo da verujemo, kad najbolji 'među ljudima neće više smatrati kao najvišu noagradu sebi io što oni imaju u izobilju, = čega su drugi lišeni«.

TI dalje na pitanja: odakle smo? edgovcra: mi ne znamo ništa.

»Ko smo? Ne velika stvar

Kuda idemo? Nikud-.

Stiče se utisak da posle ovakvog \ednog ispitivonja čovek treba da swe monje brine o svome poreklu, 5 o svome svršetku nego O SVOjoj sadašnjoj sudbini.

'Ako nauka ima za dužnost da nos privoli da primimo ono što smo zar to ne dovodi do zaključka da se snaga nauke stavi u službu čoveka, svih ljudi somo sa jednom brigom da omogući sreću svih ljudi?

A zar to ne znači jusno da namita može i ireba da posreduje u orgcomizaciji našeg kokektlivnog života, noših običcja, nočih ideja, pa čak i noših osećomja. Da se izbegnu nesporazumi, dopustite mi, da unesem malo preciznosti u odgovore, koje mi irašite. Izgleda mi sigurno da čovek proizilazi iz životinje, kao i da sve šivotinje jednom progresivnom evolucijom proizilaze od elementornih bića, koja su se pojavila na zemlji otprilike pre dve milijarde godina, i koko mislim, kojima ne poznajemo početak, kao što ne znamo gotovo ništa o mehonizmima koji su rukovodili tom evolucijom, Što se tiče budućnosti čoveka kao vrste, izgleda mi jako ogroničena u vremenu, jer su već deni ncše ploemete izdošno izbroimni, bilo da će završiti u sunčanom zagrljaju, bilo da završi nd meki drugi način. Doći će dokle vreme, neizbežno, kad nišic neće ostati od našeg čovečansiva, bar ne moterijalno, a sebi ne mogu da preistovim kokvim bi čudom nešto odnjegovog duha moglo da izbegne kotastro{u. Ali ova osuđenica, OVG prolaznica, ova elemera nema zato menje dužnosti da izvuče najbolji deo sebe some za vreme loga SVOga prolaza, i u tom uređivanju, u toj orgonizciciji ]judskogci, jasno je da nauka imas da odigra znatnu ulogu. Prvo moterijalnu ulogu, Štio joj niko ne osporava, jer od nje očekujemo povećanje nciših tehničkih moći, noših izvora ishrcme, pojačonje noažših sredstava odbrane protiv prirodnih protivnika, a može biti i progres tela i duha. Takođe i moralnu ulogu, jer nauka može, u mnogo slučajeva, ako ne da nom pokcže pravi put, bar da nam pomogne da ga izaberemo, upozoravajući nas nq posledice koje proističu iz našeg izbora. (U vezi sa ovim pročitajte viziju Miodraga Bulatovića »Veliki hodža« koja može da posluži kao opomena: »Pustite da vatra pređe preko . vas i sve će biti dobro i tiho: neka izgori sve io čega ste prepuni... i mnostone svetlucavi, šupljikavi mir, nanos i oguljeno komenje-«),

Nisam sigurom smemo li primili k srcu mi »u mraku nepoznavcnja naučnih hipoteza« sugeslivne reči naučnika »koji zna sudbinu Zemlje i Čoveka«? Ili ga točno, ali nekorekino nazvati očajnikom, jer se malo nada, jer se premalo zavoravc, jer možda uopšte i nije čovek sa nama, koji se mrzimo i volimo, koji opraštaemo i pamtimo da bi se prljavo svetili. Ili je bilo saopštenje namenjeno za ljude

koje označavomo kao »buduća po= koljenjae. ~

U vezi sa irenutinim sicnjem duhova i problema u svetu i u vezi sa perspeklivom civilizacije inte= resanino je i bitno piteonje pomerljivosti nekih »tobož nepomerljivih međa koje sputavaju«. Naime, imamo li mi koji živimo u doba olirmacije novih energetskih mogućnosii i destiacie etičkih principa mogućnosti da ubrzo o stvorimo „pravedniji, pošteniji i ravnomerniji svet slobodnih i cngažovonih ljudi? Imcmo li prava da verujemo u skoru budućnost elastično povezanih nacija ili regiona u okviru jednog efikasnog, stvarnog i. doslednog svetskog orgoanizma? Kako se može zomisliti icj OTganizam? 301

Idecino, on ireba de bude sličan nekoj konstelaciji mase. potencijalw (onako kako se tumače neodređeni sislemi u Teoriji Konsirukcija, koji se mogu i treba da fretiroju »kao biološka bića, bića koia elastično reaguju na bogatstvo izmena stomja oplerećenja i naprezonjae). Da objasnimo. Postoji samo jedon izlaz. Mogući iermonuklearni kotoklizom apsirqahujemo iz prostog razloga šio možemo poverovati rezonovoanju Tenesi Vilijemsa: »Ne verujem u pravu nesreću. Ne verujem u greške. Ne verujem u heroje i moralisomja, Postoje samo ispravni i grešni, uzvišeni iz polrebe, a ne slobodnim izborom« (kurziv je moj — V. T.).

Izlaz je organizovcomje svetske zajednice u kojoj će postojati optimum ioleraninosti, „oplimum slobode, raspodela odgovornosti preme roaspoloživoj moći i elikasnosti, što je moguće skladnijc koordina=cija reckcija, šlo je više moguće brže komunikacije želja i comcliza, želja, zajednički pokret da se učini život srećnijim i pogodnijim, mogućim; zajednička borba da se savlada priroda koja ncm icko često nije ncklonjena.

To je misao kojo će jačctii uprkos prividu beznađa.

Misao koja ima duboke korene, onct izražava sponicni zahtlev. koja je »životvoraščoja«,

Gde se sve mogu sagledati razlozi za njeno realizovanje?

Budimo oprezni, cali poneseni verom u čoveka.

Noravno, ne samo U progresu Tebnike, u tom ogromnom koraku

8

vg SVETU ELERTRONIKE: — Zamisli, ona piše autobiografiju!...

čoveka na

Mostovi mira ostaju...

napred, u tom već stravičnom rilmu mehanizama koji pomažu čoveku, ne samo u snazi novo Oslobođenih energija.

U fluidu pipanja i proveravanje ljudske sklonosti ka solidarnosti, u ljudskom strahu od otuđenja, u potvrđivcnju zajedničkih stremljenja (varijacije su neznaitne) i U zajedničkoj nužnosti.

LIK I D

Đorđano Bruno ostavio je u nasleđe nauci i čovečanstvu dela iz različitih oblasti, ali nije ostavio nikakve autobiograiske spise. Dugo se znalo samo o tome kako se odigrala njegova smrt, a ne i kako se odvijao njegov život. Mnogo je vremena i truda bilo poi:rebno biografima da taj život rekonstruišu na osnovu nađenih dokumenata koja su dugo i vešto bila zaturana, u prvom redu na OsnoOvu zapisnika sa njegovih saslušanja i suđenja, kađa je islednicima Ikvizicije morao da da iscrpne pođatke o sebi i o svome radu.

Đordano Bruno (1548—1600) je svakako jedan od najpatetičnijih figura koje se uzdižu iz sive i pokorne jednoličnosti u kojoj je živela Italija u drugoj polovini XVI veka. Sa Tomazom Kampanelom, Lučilom Vaninijem i Galileom Galilejem, Bruno spada u pobornike „nove filozofije“, ili filozofije prirode, u ljude koji su hteli đa misle svojom glavom u doba kada se to smatralo smrtnim grehom i kada se zbog toga ispaštalo i stradalo. To je bilo razdoblje kome je dao svoj pečat Tridentski sabor: period katoličke reakcije i inkvizicije. Bruno je bio strastan temperament, sav u kKrajnostima i pun suprotnosti. Taj temperament ga je gonio da intenzivno voli ili intenzivno mrzi; i on je uvek, svom dušom, mrzeo ono što je bilo suprotno onome čime se oduševlja=vao. Velika ljubav prema radu, nauci, istini, rodila je veliku mržnju i odvratnost prema lenjosti, neznanju i laži. Zbog toga, još dok je bio u manastiru, Bruno nije mogao đa se pretvara i da sakrije svoje ideje; nije mogao da ne diskutuje. Godine 1576 poveden je protiv njega postupak pod optužbom da je branio jeretike, To prvo u nizu suđenja koja je imao da izdrži, nije okončano, jer je fra Đorđano, koji i onako nije više morao da podnese život u manastiru Sv. Dominika Mađore, za koji kaže da je bio „leglo podlih lenština, lopuža i neznalica“, pobegao u Rim, Međutim, morao je vrlo brzo da ga napusti, jer je i tamo bila stigla dostava protiv njega.

Tako je počeo za progonjenog fratra život pun gorčine i teškoća.

Đorđano Bruno je čovek i mislilac koji zauzima vrlo visoko mesto u istoriji kulture. Njegove postavke ušle su u baštinu nauke. Toko tvrđi da je Galilej u svojoj teoriji svemira razradio ideje koje je izneo Brumo.

'Pomata su Brunova dela: Lo spaccio della bestia trionfante (Isterivanje triumfujuće životinje) i De umbris idearum (O senkama ideja). U Parizu Bruno je pisao i objavio sleđeća dela: De predđicamenti dei,Cantus Circaeus, De 85

PItOGHUESA

pragu

} deći odlučan

Taj fluid raznose vetrovi na sve strone napaćenog čovečanstva.

On se ne da veštački zaustaviti. Raste jedna sposobna i dalekovida mladost sveta, koja nema potreba dc usvoji gadosti i krotko= vidost jednog dotrojalog sveta obračuna.

Prelazna faza bi vrlo verovcino irebalo da se odigra pred ncšim

godine 1958

očima u ioku nekoliko sledećih de-

njene brzine zaviei slekorak. Ona 5e možda podudara sa predlogom Hruščova aaikaya ukazuje Džordž Kencn) da se život na OVOJ ploneti pretvori U »veliko sportsko takmičenje«. Sport sko, naravno, U smislu etičkih principa antičke Olimpijade, Mada ovo rezonovcnje može da se učini kao pomdom Utlopiji, ipak je Ono preslikavonje bitne zaklonjene jezgre duše savremenog čoveka i potrebe epohe. Kencn primećuje da su mnogo momje razlike i suprotnosti između dva džina od kojih strepi svet, nego problemi koji se između njih ukrštaju. On doje ovaj primer. Sovjeti najavljuju da će Sovjetski Savez uskoro stići Ameriku u proizvodnji mleka, maslaca i sira po glavi stomovnika. Kenan dodocje: »Alal vom Vera, tako i treba. Amerikanci koji su to već postigli, nemaju razloga da vcm zavide, Oni pozdravljaju vaše uspehe. Ali, ni ideal koji u ovom momentu vi nosite (u Americi u doba prvog prosperiteta postojao je slični entuzijuzom) ideal blagostomja njje koncčno rešenje, koje neće postavljati nove i teže probleme. Amerika se sada bori kako da reši situaciju ogromne, dobro orgonizovone i snažne sitruklure »u salu«, koja treba i sutrc da živi spokojno. Ona se sada pinje da reši taj stravični problem u svetu u kome postoje barijere, nesklad mogućnosti i želja, nesklad sličm otroliji mišića i sklerozi krvnih sudova-.

TI zalo je neophodno da se bace razumne i ioleranine kcrte nct sio, za koji će sesti ozbiljni i dosto= janstveni neimari buduće svetiske države. Bez cenkonja, bez veštačkih nagađanja, bez okrutnosti. Jer treba najzad i zauvek ukloniti rcit koji nije rat, ili mir koji io nikako

cenija, i od

ELO ĐORDANA

chiteciura libri Lulli commentum, De umbris idđearum, Ars reminiscenđi, i svoju brilijantnu komediju na italijanskom jeziku II candelaio (Svećnjak), koja je imala mnogo uspeha. Svećnjak, zajedno sa Makijavelijevom Mandragolom, zauzima posebno mesto Uu komediji Činkvečenta. Kako tvrdi Spanpanato, imitirali su je u Francuskoj Sirano đe Beržerak, a koristio ju je čak i Molijer. Svećčnjak je slika pokvarenosti, neznalaštva, sitničarske pedanterije, sujeverja i ostalih mana tadašnjeg društva. Napisao je i niz drugih dela: rasprava.

U svom predgovoru „Metafizičkim dijalozima“ Đovani Đentile kaže: „Brunove spise, zbog mnoštva reminiscencija, zbog bizarnih i dosadnih ponavljanja, koja potsećaju na pripeve iz bajki, zbog literalnih citata i aluzija, neobično je teško razumeti u svim pojedinostima.“ U tome se slažu stari i savremeni komentatori i naučnici koji su ga proučavali i proučavaju ga.

Kod Bruna nailazimo ne samo na komplikovane već i na čudne misli. Shodno tome, i forma kojom ih uobličava je neobična. Jezik mu nosi neizbežan pečat propovedništva kome se godinama učio u redu dominikanaca i pun je latinizama. Reč je o delima pisanim na italijanskom. jeziku.

U drugoj polovini XVI veka učeni ljudi su još uvek, i to vrlo rado, pisali na latinskom, naročito kađa su bila u pitanju naučna dela, mađa su istovremeno uveliko i strasno raspravljali o pravu „vulgarnog“ italijanskog jezika. Iako je Bruno bio iznad svoga veka po shvatanjima i originalnim mislima, on ih je iznosio na način i jezikom toga veka. Ali, tom načinu i jeziku on je dao pečat svoje indi-

vidualnosti. U Italiji je tađa preo- .

vladđavalo gledište da od mnogobrojnih dijalekata treba usvojiti fiorentinski dijalekt kao književni jezik. Taj jezik Bruno osvežava Sočnim napuljskim rečima i izrazima, ali su mu obrti još uvek latinski. Rečenice su mu zadihane, neujednačene, glomazne, ponekad i rogobatne. Kađa izlaže svoje misli on to čini bez postupnosti, u jednom dahu. Iskazuje ih preko mnoštva uzbuđenih rečenica koie izviru naglo jedna iz druge, Uključujući u sćbe, između zapeta i zagrađa, bezbroj uzgrednih asocijacija iz kojih pisac izvlači čitavu bujicu metafora i epiteta. Uz to on neumorno pravi izlete u mitologiju, istoriju, literaturu, , pa i u crnu magiju; obračunava se usput {e svojim protivnicima obasipajući ih najpogrdnijim nazivima.

Uprkos toj razbarušenosti i glomaznosti, njegov način pisanja je vrlo snažan i drži čitaoca u napetosti, jer, pored retorskih izliva, pretencioznih popovanja i svakojakih akrobacija i paradoksa, osvaja

'Ševa živa mašta dočarava, \punim oduševljenja, kojim veliča

grad,

dubinom misli, neočekivanom lepotom i svežinom slika koje pišlirizmoni i iznosi svoju uzbudljivu i velićanstvenu viziju sveta, i zapanjujućom „vervom“ svoje često vrlo duhovite satire.

Njegovi spisi su u pravom smislu reči ogledalo njegovog karaktera i njegovog života, baš zato što su ostali čisti od svakog naknadnog doterivanja i glađenja, onakvi kakvi su bili kada ih je u svojim lutanjima i bežanjima iz građa U iz države u državu, grozničavo diktirao u nastupima gneva i srdžbe, izlivajući svoju mržnju na one koji su mu osporavali pravo da misli svojom. glavom i da svoje misli javno iskaže. U njima on otvoreno izražava sav svoj prezir prema podlacima, neznalicama, lažnim doktorima i filozofima, koje naziva najpogrdnijim imenima. Sa isto toliko žestine i silovitosti (ali to nije više žestina i silovitost mržnje, već žestina i silovitost. ljubavi), on izlaže SVOJU „nolansku filozofiju“. Strasno i ođuševijeno brani njenu istinu i suprotstavlja je preživelim teorijama, laži i Ticemerstvu. Obožava i uzdiže iznad svega svoju „nolansi “ muzu koja ga nađahnjuje ljubavlju prema slobodi misli i istini.

Taj svoj iđeal istine i slobođe Bruno je nosio kroz ceo svoj Uzburkani i mučni život. Za njega je konačno i dao taj život. I mada je raspop Đordamo ponekad bio primoran da prikloni svoju prkosnu glavu pred silama kao što su bile Tnkvizicija i Reforma, i da pristane na kompromise i pomirenja, pa i na pokajanja, on je to činio samo da bi spasao svoju dragocenu nolansku filozofiju i mogao dalje raditi na njoj (što je smatrao SVOjim najvećim zadatkom i u čemu je bio sav smisao njegovog života). Svoju novatorsku filozofiju on je uvek izlagao i dokazivao polemišu= ći i pobijiajući Aristotelovu. · Kao što je qrdio katoličku crkvu i njene sveštenike da bi privremeno veličao slobodu u zemljama reforme, koje su mu u više mahova „davale azil, on bi posle kratkog „vremena počinjao isto tako wštro da napada svoje domaćine čiji se protestantizam nije slaqao sa „nolanskom filozofijom“, Na taj naičn je izazivao prepirke i skandale koje nije često imao strpljenja ili hrabrosti da izdrži do kraja, te se povlačio i prekiđao ih odlaskom u neku drugu zemlju u kojoj bi neki knez bio voljan đa ga štiti ili univerzitet bio spreman da ga primi kao lektora.

Bruno je pređavao na „mnogim evropskim univerzitetima. Biti lektor filozofije u to doba značilo je čitati i komentarisati Aristotelovu filozofiju koja je tada bila usvojena i opštepriznata. Bruno ju je

ne može da bude. Bilo koji pore= mećoj ravnoteže snaga dotle, mo= že lako da dovede do neurasteničnog ekscesa koji bi ugrozio egzistenciju čovečcmstva,

Osloboditi se dakle ratova i po= sledica ratova, osloboditi se ne= skloda između razvijenih i nerazvijenih područja, ukinuti krutost postojeće konstelacije snaga i inieresa u rasponu svih kontinenata, osloboditi se dogmi koje ne rešGvaoju nego zagorčavcju i na silu »kidaju preko kolena« sve poku= šaje u embrionom stomju, dakle pre no što bi mogli da se približe kristolizaciji. Jedina mogućnost O vog sveta je novi vid njegove strukture, novo disanje bez mržnje i cinizma, disanje oslobođeno straha. od bede, straha od nasilja i straha od budućnosti.

sJer prvi plač novorođenčeta u Čikagu ili Zanboangu, Amsterdomu ili Rongunu ima isti prizvuk i uvek znači: evo me došao som na svet, Vaš som. Član porodice, biću voljeni i nevoljeni, usomljeni i na> pušteni, surovi i milosrdni — jedna velika porodica koja se čvrslo pripila uz kuglu zemljintu da bi žive= le i održala se.

... Kako će izgledati Porodica čoveka u budućnosti bližoj i daljoj, odgovor će glasiti: Pročitaj acko znoš i umeš, u neobičnim i iajem= stvenim očima mladostie.

Svega jedem postoji čovek na svetu: ime mu je svI LJUDE

Toj čovek treba da postupi po savetu pesnika lejtsa:

»Dajte ovoj deci, novoj na sve

Ćutanje i ljubav 1 druge rosom prekrivene časove

I zvezde gore“.

Tek tada ima smisla da se njes govca misao zaokupi i ispita stid sao jedne davne poruke nade:

»A poslednji neprijatelj koji će bili uništen jeste smrt« (I. Korinćonima 15,26).

Vladislav Tišma „

BRUNA

godinama proučavao kod dominikanaca i poznavao je, ali se sa njom nije slagao, pa nije mogao da izdrži a da je, na samim predavanjima ne napadne i pobija, i to onako žestoko kako je on umeo, i da joj ne suprotstavi svoju novu „nolansku filozofiju“, što se kosilo sa propisima i izazvalo nezadovoljstva i prepirke.

Ali kađa su karđinali inkvizitori zi htevali đa porekne svoje filozofske postavke, on im se nije pokorio. Seđam godina provedenih u tamnici bio je nepokolebljiv, i do poslednjeg daha, usred plamena lomače ostao je veran svojoj „no lanskoj filozofiji“ i „nolanskoj muzi“,

Ako se Brunov život i karakter dobro prouče i analiziraju, imajući uvek na umu njegovu herojs<u smrt, ne bi mu se smelo prebac:t1i da je bio slabić. Njegov je život bio tako gorak, tužan i tragičan (tragičniji od njegove smrti koja je bila grozna ali veličanstvena u svojoj patetici), da izaziva jeduo bolno saučešće zbog svih patnji i poniženja, primoravanja i nasilja kojima je bio izvrgnut Bruno kao čovek, kao običan, mali, kukavni, nezaštićeni ljudski stvor u neljudskim uslovima inkvizicije. 1 ako se taj mali čovek, čiji je um bio j?dan od najvećih i najsmelijih toga doba, borio, koprcao, napadao, „pa se i povlačio trenutno prestravljen nakaznošću i snagom hidre sa kojom se bio uhvatio u koštac, to je prirodno i ljudski. Ne može se za Bruna reći da je bio slabić, ako je imao momente klonuća i malođušnosti. Ali on nije izmišljeni heroj bez mana i straha, o čijoj se slavnoj smrti zna više nego o njegovom životu i njegovom delu. On je bio čovek od krvi i mesa, sa svim protivrečnostima ljudske duše: sa manama, vrlina= ma, slabostima, upornošću, snovima, ambicijama, „herojskim stra stima“. Čovek koji nam. postaje blizak i shvatljiv baš kroz te SVOje ljudske crte. Njegovoj Se herojskoj smrti divimo tim Vise što znamo da je, poznavajući strah, i potpuno svestan opasnosti, u najsudbonosnijim trenucima svo ga života umeo, ne kao zaslepljeni fanatik, već kao pravi čovek, u punom i najlepšem smislu te reči, i kao pravi filozof, da se uzdigne i da ponosno i prkosno odbrani svoOje dostojanstvo čoveka koii misli i da ne porekne istine u koje je čvrsto Verovao.

(Iz predgovora knjizi odabranih dela Đ. Bruna) |

Vera Bolkotić-Mijušković KNJIŽEVNE NOVINE