Књижевне новине

KRITIKA

Beaonmazssn isMnaustevza

Vladan De-nica: .,Proljeća Ivana Galeba“, „Svjetlost“, Sarajevo ı

Mi nikada nismo oskudijevali u nađdarenim piscima, ali ni danas, kad se na svim „stranama neprestano javljaju sve nova i nova imena, nemamo nego nekoliko pisaca, čije svako djelo unaprijed dočekujemo s povjerenjem, sasvim sigurni da naš ne će razočarati. Vlađan Desnica je jedan od «njih. Svojim dosadašnjim radovima, ne

" rijetko izvrsnim psihološkim studijema a nikađa ispodprosječnim novelama stekao je glas našeg EFlauberta, koji me piše mnogo prije svega zato da bi mogao pisati dobro. Njegove proze su uvijek majsStorski komponirane. A

Roman „Prolječa Ivana Galeba” još nas više utvrđuje u takvom uvjerenju, jer je to najbolje, najzrelije i najdublje njegovo dosadašnje ostvarenje i, po mom mišljenju, najbolja proza godine. 1zuzetno je već i time, što u njemu nema verbalističkih egzibicija kao u velikoj većini naših suvremenih romana, i što je moderno duhom i problemima koje donosi i razrađuje, a klasično, u izrazu i odmjerenom povezivanju mozaičnih detalja u cjelinu punu duboke životno mudrosti. Vidi se da ga je pisao ıntelektualac koji zna, ali i umjetnik, koji osjeća sudbinska pitanja života i smrti, pa u pojedinim odsječcima nalazimo izvanredne lirske kristalizacije i aforistički zgusnuta iskustva. .

Čini mi se da upravo riječ „imkustvo” može izraziti suštinsku O sobinu Desničina romana. „Proljeća Ivana Galeba” je u izvjesnom smislu, bez sumnje, roman ideja, kao što ga je nazvao Dragan Jeremić, ali pod pretpostavkom, da riječ ideja ne shvatimo odviše filozofski, nego po prilici onako, kao w svakodnevnom razgovoru kad se za nekog invencioznog čovjeka kaže, da ima ideja. Ivan Galeb je konšemplator, koji o svemu što zapaŽa u sebi i oko sebe razmišlja i meeđitira, pronalazeći suštinu u vanjskoj ,pojavnosti i iznoseći, 1!z poglavija u poglavlje, u prvom lieu oštroumna zapažanja o ljudima š pronicave karakterizacije pojedimih njihovih osobina, ali i bizarne šdeje, teze i hipoteze, koje iz noečekivanog aspekta osvjetljuju ptobleme, o kojima smo navikli da mislimo konvencionalno, pod utjecajem predrasuda. Pojeđina poglavUa gotovo da i nisu nego takvi bizarni boeletristički eseji nabijeni Đodđsmislom. Sjetimo se samo refBleksija o teatru i ironično-alegomnog 'raspredanja svih mogućih mogućnosti u vezi s pronalaskom Mjeka protiv smrti! Ipak, u svemu tome nisu primarne iđeje, nego iskustvo izraženo čas konkretmim situacijama (odnosno iz njih izvedeno!) a sad opet nadahnutim meditacijama. Zato je Desnica stvorio kod nas dosada neudomaćeno djelo — roman iskustva.

„Proljeća Ivana Galeba” nije pripovijest o jednom životu nego iskustvo o životu uopće. U njemu se ništa spektakularno ne zbiva. Jeđam senzibilni umjetnik, violinist ali i ambiciozni pisac, leži teško bolesten i sjeća se pojedinih doga= đeja u kojima je prethodno suđjeMovao, Nedostatak vanjske dinamike nađomješten je unutrašnjom na= petošću. Ništa u Desničinu romamu nije akcija, u sjećanju Ivana Caleba su ostali samo značajniji

đetelji, koji su izgubili vrijednost dokumenta i postali građa kontemplacije. :

Kao u svakom istinskom djelu, i u Desničinu romanu pojedinosti, ma kako izgledale realističke, da

tako kažem, ujedno su i simboličke. Svejedno je „da li ih je pisac oblikovao prema stvarnim modelima ili su one rezultat stilizacije uvijek je u njima dublji smisao. Ivan Galeb se, na primjer, sjeća dugačkog hodnika, u kome se igrao kao dijete. Vrata su bila staklena, tako da se sunčana strana uvijek kupala u svijetlu, dok je suprotna strana odbijala svojom hladnoćom, svojom zasjenicom. Pisac odmah iskorišćuje Uvjerljivo opisan i neobično plastičan detalj stvarnosti, da bi ne samo pronašao početnu jezgru filozofije, bolje reći životnog iskustva Ivana Galeba, nego i bitnu oznaku životnih amplituda uopće. „Mogu reći da sam' djetinjstvo proveo u tom hodniku gdje se bio vječiti boj između svjetlosti i sjene”, ispovjeđa Ivan Galeb, i odmah nastavlja: „Odatle mi je, možda, ostala za čitav život ta vječita dvojnost, ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosti i na zonu mraka...” „Proljeća Ivana Galeba” čini suvremenim romanom upravo to, ŠiOo

u njemu nije prikazan tipični jednosmjerno izgrađen karakter, nego čovjek nađaren sposobnošću samopromatranja i „autoanalize, zbog

čega često dolazi u suprotnost, pa.

čak i sukob sa samim sobom. Galeb ne promatra čovjeka. samo u drugima, nego ga otkriva i u Sebi, gotovo kao neko đrugo lice, s čijim se mislima nikađa ne miože potpuno suglasiti, ili je pak odmah svijestan relativnosti istine. U Desničinu romanu, kao što sam već istaknuo nema akcije, ali ml njegovo glavno lice koje o sebi svjedoči nema razumijevanja za suvremenu trku. Čini se da nije samo njega poseban život učinio takvim, nego đa je i on svoj Život zbog svojih specifičnih značajka učinio izuzetnim. A promatranje iz prikrajka omogućilo mu je da život i ljude upozna mnogo bolje od onih, koji su burno i aktivno sudjelovali u događajima. Njegov stav na kraju karakterističan je za čovjeka siromašnog životnom rađošću, ali bogatog iskustvom, koji i u malim stvarima

nalazi veliko ·

Wladan Desnica,

zadovoljstvo, radujući se još jednom proljeću i sunću koje se Uuvijek ponovo rađa. Svijestan toga, da je „tb stvarima jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija, jedan Dpijani besporedak i jedan đubljismisao”, on prevladava bol i pesimizam osjećajući da „nema stvarnijeg dobra od toga: mir s radošću, s bolom — i preplavljenost sun-

cem”, Vlatko Pavletić

| GOGOLJEVA. FANTASTIKA

„JFantastične pripovetke“, Nolit, Beograd

Jedam usplahireni izmišljač svo-

jih bolova, strahova i patnji, često.

je govorio, povodom bilo kakve sitnice: „Ovo je sumnjivo, ko zna

kako će se to svršiti po mene“.

Nesrazmera između vrednosti ličnog dometa i priđavanja važnosti samom sebi, ovđe je postajala svo=jevrsna igra životne fantastike, Viđamo je, ne tako retko, ali, s pravom, malo pažnje poklanjanio toj narcisoidnoj kleveti stvarnosti. Nekiput, međutim, slični slučajevi pretstavljaju pravu torturu za okolinu. Šta više, u datom momentu, imaju moć sugestije, čija opsesija zahvata veći broj ljudi. Dešava se da to, u izvesnim trenucima, biva i korisno, zanimljivo, pa i lepo. Znači, vrti se u jednom krugu sujete, neđaleko od umetnosti. Umetnost nije udaljena od. tih običnih, malih ljudskih slabosti. Jer koliko smo puta zastali pred onim često uočenim nitima koje vezuju ·umetničku delatnost sa jgrom koja se obično naziva „život“. To je granica na sredini puteva,

Sudija o počecima s književne kritike

Studija Dragiše Živkovića o počecima srpske književne kritike u dobar čas je došla posle knjige Zorana Gavrilovića o kritici i kritičarima da jednim plodnim vračanjem u prošlost odgovori sve življem interesovanju naše književne publike za teoriske probieme i kritiku književnog stvaranja.

Razdoblje sfpske književnosti koje zahvata ova knjiga — obeleženo, „prema Skerliću, prelazom od racionalizma romantizmu i pobeđom romantizma — značilo je u nacionalnom smislu blagotvoran preporod, a u međunarodnom smislu svakako jedinstven paradoks. Trebalo je pratiti pojam književne kritike kod nas od stupnja kada je on identifikovan sa psovkom i ličnim opađanjem u književnosti do svesti o nužnosti i dostojanstvu te „učene radnje u interesu napretka“ koja se počela izdvajati iz sple fova filološke i naučne kritike. Trebalo je pratiti pojavu prvih recenzija u retko sparenim kompletima starih novina i godišnjaka iz vremena kada je od jezika i pravopisa do priznanja vrednosti narodnog stvaralaštva i pravca rane umetničke RKnjiževnosti sve još bilo pod znakom zabrinutog pitanja. Valjalo je utvrditi karakter i smer razvoja Kritike jedne književnosti u kojoj su sa romantičkim zanosom isticana klasicistička pravila N. Boaloa, a sa klasicističkom strašću se pisalo „po pravilima babe Smiljane“. Pored odličnih monografija o Vuku, Hadžiću, Vidakoviću i T. PavloviĆu i većeg broja sitnijih i posebnih priloga, među kojima se ističe nedavno objavljena zbirka ogleda Miođraga Popovića, jednog podrobnog i sistematskog pregleda kritičarskih i estetičkih pogleda _ ove epohe dosad mije mi bilo, Živkovićeva studija je prvi put,w vidu jedne istorije izložila mišljenje ove književne epohe o sebi samoj.

Sintetičkom, jezgrovitošću O

Živković je uspeo da prevaziđe pozitivističku rasutost i robovanje hronološkim tablicama, Kroz važnije kritičke tekstove ovoga razdobija pisac je pratio ne samo Uudaljena idđejna zračenja, već i mnogobrojne nijanse njihovog prelamanja u svetlosti nacionalne poetike koja se zametala. Moglo bi se, međutim, zameriti piscu da su, pored velike pažnje koja je posvećena dalekom uticaju krupnih sistema, nešto zapostavljeni neposredniji i bliži uticaji Šafarika, Kopitara, Kolara i drugih čija s mišljenja ponekad odlučujuća za

razumevanje originalnosti i značaja domaćih kritičara.

U svojoj koncepciji Kritike dr Živković je jako naglasio ulogu ocene, _ zapostavljajući _ ulogu tumačenja književnog dela. No,

praktično, u analizama: važhijih kv; tika nije. poremećena svestranosti. . Živković odmerava vrednost Kritičkih sudova prema jednom savremenom stavu U odnosu na tađašnja ostvarenja, ali i prema relativnoj novini koju je donosio sam sud u uverenjima savremenika. Posmatrajući nastanak srpske književne kritike, pisac se vraća starom uverenju da se za njen pravi početak ima smatrati druga Vukova recenzija iz 1817 god. na Vidakovićevog Ljubomira u Jelisijumu. Razmatranjeni kritičkih tekstova iz kasnijih decenija pokazuje se da je postepeno usvajanje Vukovih pogleda na književnost bilo preduslov ponovnog uzđizanja kritike na mivo se koga je ona bliesnula „kod svoga

rodonačelnika., Sređišna misao m&

kojoj. se dr Živković zadržava u Wnjiževnoj kritici. ovog perioda je porast svesti da se za opšteljudsku i nacionalnu sadržinu domaće Književnosti mora, uprkos Svako podražavanju, stvoriti nacionaina ,forma. A nju su svi pred romantičari prenebregavali Ovoj formi je bilo gotovo predodređeno

— Kad se setim svih onih knjiga iz preiplate koje nam se gomilaju Kod kuće, uhvati me jež, o

KMJA4ŽEVNE NOVINE

lepa mera

Dragiša Živković:

rpske ·

„Počeci srpske književne

'

kritike (1817—1860)“ „Rad“, Beograd

da se stvori unošenjem duha narodne poezije u umetničku književnost. Među prvim Xritičarima srpskim šire su prikazani Pavle Ars, Popović i Konstantin Bogđanović Znatna pažnja je posvećena prvom priznatom i uglednom kritičaru i estetičaru Đorđu Maletiću koji je imao nešto dara za popularizaciju tuđih estetika, ali vrlo malo za lične sudove. No najvažniju ulogu u formiranju srpske nacionalne poetike dr Živković je video u naučnom i kritičkom radu „Jovana

Subotića, pesnika, kulturnog rad-

nika i poligrafa čije zasluge m ovom polju uopšte nisu bile ocenjene. Period konačne pobede nacionalnog duha i pune zrelosti u književnoj kritici romantizma Živ-

·ković vidi u poljavi Jovana Ristića

i grupe vukovaca pedesetih godina prošloga veka, kada se javljaju : vesnici jedne realističke teorije. Zanimljiva je činjenica da su u ovoj epohi i sami pisci rado stupali u žestoke polemike sa svojim kritičarima i često im suprotstavljali dublje i ispravnije ideje. Pažljiva stručna kritika će u Živkovićevom pregledu otkrivati, niz PP EP, 1 : propusta i slabijih mesta. Nije li napr. svakako trebalo makar za-

-beležiti napis o idili pod naslovom

„Nešto za stihotvorce naše“ u prvom godištu Pavlovićevog Lista? Bila je izvanredno karakteristična primedba nepoznatog autora ovog sentimentalističkog članka: „Ko

zna da li neće i o Gesneru koji je Nemce u umozritelnu Arkadiju preselio prenežno potomstvo reči da je u nečem surov bio“. Nije jasno zašto u ovoj knjizi nije obrađen iako interesantan vid književne kritike kao što je bio Sterijin parodiski Roman bez romana. Za žaljenje je takođe što pisac nije analizitao onu zanimljivu legendu o kritici u ruhu grčkog mita koju navođi pisac knjige Jedna. pesma i jedna epoha. U toj legendi sc tvrdi čak da je kritika božanskog porekla i da joj je cilj savršenstvo, a najkobniji neprijatelj zavist, Živkovićevu studiju. me treba shvatiti kao poslednju i konačnu reč o prvom periodu srpske ktitike. Ona je značajna po krčenju staza i po pogleđima koje je bacala · sa raščišćenih proplanaka. Kao takva, ona će biti neophodan priručnik svakome ko bude proučavao srpsku književnost i Žžurnalistiku u prvoj polovini prošloga

· veka i nov potsticaj takvim pro-

učavanjima. Treba pozdraviti i nameru za objavljivanje jedne istorije metrike u srpskoj poeziji koja bi odlično đopunjavala ovu studiju, a koju je pisac u predgovoru knjige najavio. Najzad, ova knjiga je dobar povod za pitanje: nije li vreme da se izda jedna antologija izabranih tekstdvVa stare srpske ·kritike.

Ivo Tarticlja

između onih zbivanja gde ·počinjev odnosno gde se završava Svet Um metničke mašte. Tu je negde i su rovo zamišljeni Gogolj. Uzimao je od života nevidljiva sanjarenja, kos ja nedvosmisleno dokazuju postojanje drugih bića u nama samima. — svega što opažamo i ne opažamo tokom bešumnih proticanja najba= nalnijih svakodnevnica.

Jer Gogolj je bio taj koji je dos veo, U vezu ništavnu činjemicik dnevnog opstanka sa beskrajnim, dubinama straha, koje prevazilaze dnevno, i u jednom trenutku saži-: maju čitav život. Kao u pripoveci „Vij“, strah nateruje čoveka da odjedanput sagleda „elementarnu jasnoću smrti. A tek pre nekoliko časaka taj junak Gogoljeve famtazije, bezbrižno je večeraq, šalio se i spavao, da bi zatim sve žudmje njegovih strasti iznenada. zaigrale ironično kolo smrti. Ili umreti ili poludeti, — otprilike bi bio Gogoljev zaključak, Tako je strašan bio utisak velikog pisca o svetu u ko moe je Živeo.

Toliko je nakazmog video va} sumeorno nasmešeni pesnik, da je, verovatno, u fantastićnom osetio odbranu apstraktnih iđeala lepote o kojima je slušao još u detinjstvu. I nije on bio jedini koji je to činio. Saznao je neuništivu snagu 5u= jete i potsmemnuo joj se u pripo“ veci „Nos“.

Žudnja za beskrajnom i besni slenom srećom oličena je u tom nosu. Uništeno ljudsko biće traži svoju izgubljenu nesreću, ono što ga, ustvari, čimi bednim, a Što mis kako ne može da razume. Satanskš je susret između nosa i njegovog vlasnika: između jednog ja, koje bi trebalo da postoji, i drugog ja, ko je svojom razornom 'snagom omogučava postojanje onog prvog.

Nije čudno što se mnogi i naj Faznovrsniji pisci pozivaju na Gogolja, želeći da objasne svoje literarne koncepcije. Gogolj je uspeo da u jednoj celini sažme i ispreplete najružnije karikature sa najčistijom lirikom lepote. Narodne bajke, koje je slušao u svojoj prvoj mladosti, značile su za as svakako, jedan svet koji se nikad ne može zaboraviti, jer se tu nije odvajalo lepo od ružnog, smešno od žalosnog i tragično od komičnog. |

Možda bi jedna obimnija analiza pokazala da se kod Gogolja nalaze mnogi elementi koje savremeni Čo= vek prima kao bitno karakteristiko . moderne umetnosti. U tom „humo« ru kroz suze“ svet je dobio jednu novu dimenziju, odnosno naše sas znanje tog sveta usvojilo je, kao ' odredbu realncsti, određeni vid ne= dorečenosti, tj. ono što bismo mo gli nazvati „podtekst“.

TI baš ta neđorečenost, budući jedna od osobina čovekove više= strukosti, osvetijava Gogoljevu umetnost' iz jednog posebnog i na= ma vrlo bliskog- aspekta. Zato iz“ gleda prilično besmisleno praviti u! umetnosti razliku između realnog i fantastičnog, pošto je već sama U= metnost, kao takva, jedna slutnja naše mašte, :

Predrag S. Perović

VELIKI POH

OD

· Roman Mihaila Renovčevića, izdanje „Stožer“, Beograd

Maša humoristička Književnost je obogaćena jednim novim delom. ROmam „Mibaila ienovčevića »Veliki pohođ« je zanimljiv i mzmačajam po femi Koju pisac Wu njemu obrađuje š po karakteru same obrade. Pred met Yvomana je četnički pokret m

Srbiji, 1941 godine; piščev Književni

postupak je izrazilo humoristički. Mumor je to naročite vrste — ismevanje sa žaokama satiričnosti, ali sa još više grohotnog smeha, Stvaraju se smešne situacije, pokazuju se gluposti i besmislice nosilaca velikog pohoda, jedne dobro Vođene lakrđije u kojoj učestvuju četničke ftrupe sa svom ozbiljnošću i komičnom mnmađutošću Koju im Renovčević pridaje. Renovčević Je imao ,.đobra građu za, stvaranje komike: upadljivu protivurečnost između stvarne sićušnosti jednog pokreta i njegove pretenci-

oznosti. Pisac je odmah wočio đa u

pozi, u velikim gestovima, bivših Kraljevih gemerala koji sanjaju o istoriskoj slavi, leži glavni moliv a literarno uobličavanje, General Pohiselić i pop Nićifor su groteskne figure: onako važni, pompezni, tobož puni zamaha i nađuti oni izazivaju smeh i u trenutku organizovanja velikog pohođa bivaju doveđeni do apsurda, Tu su drugi šereti, gurmani, žšemskari, pijanice, svi učesnici jed• me tragikomične lIakrđije. Renmovčević se malazi u ulozi režisera burleske. On drži u svojim rukama konce događaja, on je tvorac samih đogađaja. Sve se razvija po određenoj zamisli, po koncepciji unapred pređviđenoj. Autor se isuviše često po» sazmje iza scene i preterano naglašava da je om tworac te fantastične

priče. Priča je sama po šebi izvrsno komponovana, ali Renovčević pone” RĆađd istrčava ispred njenog prirod-, mog tempa, objašnjavajući je suvišmim Komeniarima, Bolje bi" bilo da je Mmenovčević izostavio delove Wu kojima istupa kao rezomer, kao Kkomentator, jez samo fabuliranje je đovojjno jasno i razumljivo. Renovčević ima smisla za dinamična pri-. čanja, a fo je ovde maročito bilo potrebno: gyoteska zahteva bogat sadržaj i mnoštvo scena koje se brzo smenjuju, Roman »Veliki pohod« je

Stevan RAIČKOVIĆ O DAJ MI

O daj mi usporvcniku od slcrpci

U budni son što obara

I svet nepoznati otvarc \ Kao raširena mcipa.

Jer da postoje reči. to mora Iz zvuka kada voda kapa

Kad već postoji sios slcpa 1 kopa sveta, slap bora.

Od dovna li to sluh izdvaja Šum spor — kad kop na kop badci Ko prostor časovnik vom grada. |

Ako za reč već nema spasa,

· Što vreme u sebi rozdvajc. | O doj mi bor uspavonku bez glasa. |

veliko smejanje nad paradom jednog degenerisanog' pokreta, paradom Ve» što i znalački Književno inscenira» nom. Ta ozbiljna lica, ti pokroti ljudi ubeđenih da rade za Đesmrtnost, taj lažni sjaj iza koga se Wriju tri» vijalnost, grubi inticresi i ograničenost, sve io potsečća na filmsku per= siflažu King Vidora, a po ftehmici pisanja na MWtomena RHolana, čiji je

inače mnesumnjiv i oćigledam,

Pavle Zorić

uticaj