Књижевне новине

LREDBINA"

| SPOR

OKO

AUTORSTVA

· Nastavak sa 1 stran. '

je u diskusiji na skupštini govorio drug Erih Koš.

·Međutim, jedan od razloga za đonošenje novog Zakona o autor= skom pravu bio je i taj što je „Jugoslavija 25 juna 1951 godine pristupila Bernskoj konvenciji i time uzela na sebe obavezu da "kroz svoje zakonođavstvo sprovede sva rešenja koja je Bemska kon= vencija usvojila u oblasti zaštite autorskog prava“*). Bernska konvencija sadrži, poređ normi koje su obavezne za sve zemlje potpi> snice, i takve norme kojima ostavlja zemljama potpisnicama da pojedina pitanja regulišu u Svom unutrašnjem · „zakonođavstvu po svom nahođenju. Pitanje trajanja zaštite regulisano je u članu 6 bis Konvencije („Službeni vesnik Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ“, br. 13 od 1 jula 1951 godine), koji u stavu 1,doslovce određuje:

„Trajanje zaštite koju daje ova konvemcija obuhvata život autora i pedeset gođina po njegovoj smr> ti.“ Bernska konvencija dalje određuje šta će biti ako jedna zemlja uveđe duže trajanje zaštite od 50 qođina po smrti autora, razjašnjava kako se računa rok ođ 50 go= dina kođ amonimnih, pseudonimnih i posmrtinih dela, i dozvoljava da se zakonom svake zemlje potpisnice reguliše pitanje trajanja autorskog prava na kinematografskim i fotografskim delima, kao i delima primenjene umetnosti, ali za sva druga đela ove određbe važe kao obavezne norme koje su sve zemlje potpisnice đužne uneti u svo» je zakonođavstvo. 1D

U takvim okolnostima postojala je samo jedna mogućnost, a to je da se ove odredbe Bernske konvencije prenesu u naš novi Zakon o autorskom pravu. To je i učinjeno, pa je u članu 48 zakona ođređeno da „autorska imovinska prava traju za života autora i 50 godina po njegovoj smrti“ sa dodat= kom „ako odredbama ovoga zakona za pojedine. vrste autorskog prava nije drukčije „određeno“. Ovaj dodatak odnosi se na autorska prava na fotografskim i kine=matografskim delima, kao i na delima primenjene umetnosti, jer samo za ta tela Bernska konvencija ostavlja ođrešene ruke zemljama potpisnicama, pa je i naš novi zakon ovo iskoristio i odredio trajanje autorskih prava na tim dđelima na 5 odnosno 10 godina.

Pri takvom stanju stvari potpuno je proizvoljno i bez ikakvog osnova trvđenje druga Eriha Koša, iako se on, kako veli, konsultovao sa „izvesnim „našim istaknutim pravnicima“, da raniji režim iskoriščavanja autorskih prava umrlih autora nije trebalo ukinuti i đa se taj režim nije kosio sa Bernskom - konvencijom, a njegovom zahtevu za uspostavijanje ranijeg stanja apsolutno je nemoguće uđovoljiti.

Ali, ne rađi se tu o jednoj formalnopravnoj smetnji za uspostavljanje ranijeg „stanja. Naprotiv. ovde se radi o jednom duboko prin cipijelnom pitanju iz oblasti autorskopravne zaštite. Osnovni princip Bemske konvencije je da se autorima u što je moguće većoj meri obezbedi uživanje njihovih autorskih imovinskih prava i slobodno raspolaganje tim „pravima, Ako ostala imovinska prava mogu biti predmet slobodnog raspolaganja, kako za života nosilaca tih prava tako i za slučaj smrti, zašto i auiori ne bi mogli — kako za života

%*) Iz obrazloženja predloga Zakona o autorskom pravu.

„do tioga da bi savremeni mnogo teže plasirali svoja dela,

tako i za slučaj smrti — raspolagati svojim autorskim imovinskim pravima, Bernska konvencija im to omogućuje time što. trajanje tih prava produžuje za 50 godina po smrti autora, a za celo to vreme podvrgava ta prava režimu slobodnog raspolaganja.

Taj princip prenet je, naravno, i u naš novi Zakon o autorskom pravu. To pretstavlja jedan od bitnih elemenata novog „zakona, po čemu je on mnogo napredniji od ranijeg zakona, koji je znatno oara ničavao raspolaganje autora njego-

vim autorskim imovinskim pravima

za slučaj smrti. Rađi se dakle o

novom režimu, inspirisanom prin>

cipima Bernske konvencije, kojim se autorima obezbeđuju njihova imovinska prava u mnogo #većoj meri nego Što je to bio slučaj u režimu ranijeg zakona. Zato me 1 čuđi da baš autori književnici traže vraćanje starog režima i da je skupština Udruženja Književnika tribina za ovakvu kritiku „novog, naprednijeg i za njih „povoljnijeg zakona. Sve ovo jasno govori da o uspostavljanju ranijeg režima ne može biti reči ni sa formalnopravnog stanovišta, ni sa aspekta pro-> širenja autorskopravne zaštite,

Ali ima tu i jedna druga stvar o kojoj je potrebno govoriti, U praksi je, naime, zapažena činjenica da okolnost što je istekao rok autorskopravne zaštite, a time i obaveza plaćanja autorskog honorara, ne utiče na srazmerno pojef= tinjavanje izdavanja i prikazivanja autorskih dela. To znači da izda=> vači Knjiga i priređivači priredaba u cene svojih „proizvođa“ kalkulišu i autorski honorar za dela koja više nisu pod zaštitom, a okolnost da se za takva dela ne plaća autorski honorar — pri istom nivou cena zaštićenih i nezaštićenih dela — omogućuje za izđavača i pri=ređivača superđobit koju oni zadržavaju. S druge strane mogio bi se doći do zaključka da bi izdavači, ako bi u cenu zaštićenih dela kalkulisali autorski honorar, a ne bi ga kalkulisali u cenu nezaštićenih dela (što bi pojeftinjavalo nezaštićena dela) mogli biti stimulirani đa izdaju ili prikazuju što više nezaštićenih dela, jer bi plasman tih dela usled nižih cena morao biti znatno lakši, To bi, opet, moglo dovesti autori

koja su opterećena sutorskim honorarima, što bi se štetno odrazilo na savremeno stvaralaštvo, Problem svakako postoji. Neke zemlje pokušale su rešiti ga na taj način što su za korišćenje sutorskih dela na kojima su se imovinska prava ugasila ustanovila neku

vrstu regala u korist zajednice, Ne |

rađi se tu o režimu iz našeg ra= nijeg Zakona o zaštiti autorskog prava koji je u suprotnosti sa principima Bernske konvencije i pretstavlja ograničenje „autorskopravne zaštite, već se radi o jednom potpuno novom institutu u punoj saglasnosti sa Bernskom konvencijom. Po tom institutu koji je poznat pođ imenom „domaine public payant“, ostaje zaštita autorskih imovinskih prava sve do navršetka peđeset gođina po smrti

autora, ali se po isteku tog roka

za sva autorska đela plaća izvestan đoprinos u poseban kulturni fond, | . ; Pravnici koji su sarađivali na izradi novog Zakona o autorskom pravu, kojima Erih Koš prebacuje nesavestan rad, nisu ni ovaj problem zanemarili i ukazali su na mogućnost uvođenja ovakvog Kkulturnog fonda i kod nas. U materi= jalima podnetim Narodnoj skupštini nalazi se posebno obrađeno ovo pitanje, pa je ono bilo i predu met raspravljanja zakonodavnih

faktora. Ali do uvođenja ovog fon- onih zemalja koje su takvu zaštitu đa nije đošlo zato što bi to dovelo uvele,

đo nesrazmernog obterećenja naše

Dušan BARANIN

7 A MEA

Pri pomisli na Vula i zemlju kupljenu od njega, Mikaševo lice se ozari rađošću. Uze dva orlića i odmjeri ih da vidi jesu li jednaki. Poturi ih na stranu i poče da teše treći. U mislima mu izroni lik uđovice Gospave. Samo časak mu ruka uzdrhta pa ponovo poče mehanički da radi. Zagleđa se u sitan čvorić, koji je trebalo da pažljivo steše, a.u isto vrijeme poče đa se ljuti. „Šta je morala Gospava da školuje onoga svoga klemponju? Pljunuti je Mile, On, siromah, zaglavi od rane. Umro mi je na rukama“. Čim mu se misao zakačila za Gospavu, otpočela je da se mrsi i zapetljava. Njen sin Vojin, svi _kažu, uči mimo ostalu djecu sa planine. Zar onaj šiljo sa klempavim ušima? Milov sin, i da najbolje uči! A Mile je kod moga pokojnog oca bio na~

jamnik sve do ženidbe. Ali, eto, njegovom sinu iđe škola za rukom.

I mic po mic, iza'će od njega čovjek. Ovo poslije rata, sve se zaista nekud uprijeko odđronilo. A ona, Gospava, kao da nije dvoje rodila! Sva je nekako mimo druge žene, Sazrela. Ponosito nosi glavu, U očima joj je vatra i na licu nešto prigušene tuge..." : i

Sjećajući se Gospave, Mikaš osjeti kako ga tijelom pređe žudnja. Rađosno i zamagljeno buknu u njegovim grudima. Osećao se onako kao kad je u rano jutro bosim nogama gazio rosnu travu nabujale livađe. Više mu se nije tesalo. Zabođe bradvu u ćepalo, Osjetio je po= trebu za pušenjem. Zađugo je uđarao ognjilom da zapali trud. Kad mu to pođe za rukom, prinese ga nosu te omirisa i zatim prilijepi na ci> garetu. Sumrki dim se izvijao u kolutove i motljao oko glave. Očima je pratio igru dima, nastojeći da zaguši u Sebi nemir. I što se više truđio đa to urađi, postajao je kao za inat sve nemirniji. Zatim mu misao skliznu u sećanje.

... Duvao je vlažan, južni vjetar. Razbucao je snježne namete. Bljuzgala je svuda voda. Razbile se prtine i jedva su seljaci uspjevali da odgrežu od kuće đo kotara, đa namire ovce. Ispod snijega su se ukazivale međe, kočevi ograđa i veliki stanci kamenovi. Sve je, od šume đo torine sela i planine, mirisalo na rano proljeće. Nebo je prevlačila platina magle.

Mlin mu nije rađio zbog suvišne vode, koja je pođutorila magazu i točkove. Do neko đoba dana obilazio je jaz. Učvršćivao ustave i onda okrenuo kući u selo đa ruča. Dosadno mu je bilo kod kuće, Uzeo je krplje te odgrezao đo kotara. Sinovicu Milisavu poslao je na skijama u varoš da mu kupi duvana. On je ostao da je zamjeni na torini.

Mlustracija Slavoljuba Bogojević?

Ograbio je po kotaru trinu i metnuo je pred konje da birkaju i zabave se. Zatim se pripe na zasjek podine, malko da prodrijema prema suncu. I tek što je sklopio oči i osećao kako ga san draška po očnim kapcima, ču kako neko šljapka grezavom prtinom kotara. Odmakao je krajičak kabanice i pogledao. Začuđio se kad je ugleđao Gospavu, koja je prilazila plotu i kašljucala, Ostao je da leži, pravio se kao đa spava.

— Vidi se kome je sve potaman — reče ona i nasloni se na vrljiku. .

Mikaš pomisli: „U oko bi se klađio đa je đošla za sijeno,. Silam !li si, Mikašu, đok imaš u ambaru i kotaru! Biće, vala, i većih glavonja da pognu ovoga proleća vrat i s užetom dođu mome kotaru“. Promeškoljio se, kao da se buđi iz sna. Sudlanicom utro brkove i rekao:

— To si ti, Gojunaka ?

— Ja, Mikaščino, i upravo do tebe — odgovori mu ona šarajući po strani očima, jer se sećala kako je jesenas u mlinu kiđisao na nju, a ona ga odbila i još mu se naruga]la.

— Dođi da zapalimo! Uđovica uvijek voli da joj se dimi.

— Bih rađo sjela i zapalila: samo, ako mi ti ne daš malo sijena, moram lomiti vrat i tražiti ga na drugoj strani.

— Ni bog ne može ljudima dati sve što im treba!

— Ti meni možeš, alko hoćeš! Zajmi mi stranu sijena dok ova grezavica prođe. Čim mognu saoni i volovi, đovući ću iz Bara i vra= tiću ti! — reče Gospava, smeškajući se ulagivački.

— Ih, brate, nevolja je što nemam drugog, osim ove pitomine, što sam je čuvao za jagnjenje i oranje ~— odgovori Mikaš, gleđajući Gospavu kao jastreb goluba, FP

— Nije vala ni moja ništa gora. Zeleni se kao da je juče ukošena, Samo, koja vajda kad danas do njega ne mogu doći.

— Imaš li uže? — omekšanim glasom upita je Mikaš.

postizanja takvog finansiskog efekta ne bi trebalo, pored tako neu-

Postavlja se pitanje da li mi ima zemlje prema inostranstvu. Rađi mo računa da, radi toga da bi se, naime, o tome da Bernska kon- organizacije naših autora došle do vencija predviđa kao minimalan sredstava za kulturni fond koji se rok trajanja autorskih prava koji formira iz doprinosa za dela onih svaka. zemlja potpisnica mora uve- naših autora koji su umrli pre pesti — 50 gođina po smrti autora, Mđeset godina — plaćamo inostraali dozvoljava da svaka zemlja u> nim zemljama potpisnicama Bernmveđe duži rok zaštite, Međutim, ske konvencije doprinose za sva polazeći od principa reciprociteta, dela stranih autora umrlih pre pe'Bernska konvencija određuje da, deset godina (Šekspir, Balzak, Beako jedna zemlja dopusti traja- toven, pa sad već i Verdi itd.). Ja nje autorskih prava đuže od oba- mislim da je odgovor na ovo pitaveznog roka (50 qođina po smrti nje jasan, ali mi nije 'jasno da li autora), trajanje autorskog prava drug Erih Koš to želi i predlaže. ima da se renuliše ne po minimal · Tako stoji stvar sa „„poboljšanoi obavezi iz Konvencije, neno Do njem“ finansiske situacije saveza zakonu zemlje u kojoj se zaštita i udruženja autora o kojoj je na traži. s tim đa ne prelazi trajanje skupštini Udruženja književnika utvrđeno u zemlji «porekla dela Srbije diskutovao drug Erih Koš. (član 6 bis stav 2 Konvencije). — Pritom ne mogu đa se ne osvrnem Šta to znači? To, pre sveqa, znači i na način njegovog diskutovanja. da mi po Bernekoj konvenciji ni- Jer koliko god shvatam nastojanja smo dužni da uveđemo kulturni druga Eriha Koša da pronađe fifond i obavezu plaćanja doprinosa nansiska sredstva za autore i njipo isteku 50 qaođina po smrti auto- hova udruženja, ipak mislim da bi ra. Ali, ako to uvedemo, onda mo- „takva nastojanja trebalo usmeriti ramo računati s tim da će se u u tom pravcu da se njima ne nanašoj zemlji plaćati doprinos za rušavaju oni principi iz #blasti autorska dela i po isteku 50 godi- autorskopravne zaštite koji obezna po smrti autera, i to ne samo beđuju autotima potpuniju zaštitu za naše autore već i za sve autore njihovih prava, a zatim da radi

Bernar Bife: Muški akt

KNJIŽEVNE NOVINE

mesnih i neosnovanih argumenata, rad pravnika koji su sarađivali na izrađi nacrta novog Zakona o au torskom pravu kvalifikovati kao „neđovoljno studiozan rad“. Ako već drugu Erihu Košu nije poznato da su pravnici koji su na tom za> konu sarađivali dobili naročito priznanje zakonođavnih faktora za savestan i stručan rad na izradi njegovog nacrta, moglo bi mu biti poznato đa je taj mođeran, i za autore naročito povoljan „zakon naišao na puno priznanje autora iz svih oblasti stvaralaštva. Meni nije poznato koji su to „izvesni naši istaknuti pravnici“, S kojima se drug Erih Koš konsultovao, ali znam da oni naši pravnici koji su na izradi nacrta zakona sarađivali ne dele mišljenje druga Koša o u spostavljanju ranijeg režima, Kako u našoj sredini, nažalost, nema mnogo stručnjaka iz oblasti autorskog prava, bilo bi korisno kanđ bi „istaknuti pravnik“ — 5ĐKonzultant druga KEriha Koša izašao iz SVOG inkopnita, a. najbolja prilika bi mu

za to bila đa pod svojim imenom

odgovori na ovo moje razlaganje.

. Dr Fedor Bagala

— Kud bih bek užeta pristala! Ponijela sam ga _ odgovori

mu ona.

— Preskoči ovamo, i 1 vrati! Udovica si, a kađ bi umjela s ljudima, ne bi ti bilo loše! — reče pružajući joj ruku da se pripenje na podinu. i

— E, ako sam tuđovica, nijesam ispaša — odgovori mu Gospava, igrajući se vragolasto očima, a u sebi je mislila: „Šta mu bi te tako brzo pristađe ?“ : i

Svi u selu znali su da je Mikaš tvrđa srca i pasje đuše. Škrt na m':lost i neosetijiv prema tuđoj nevolji, Oštar i rapav, kao neote> san kamen.

Dok se Gospava pripinjala, suknja joj se zakači za čaporsk rožge. Umiješa se i vjetar. Koljena i beđra joj bljesnuše bjelinom. Mikaš je buljio, a ona se zbunila. ,

Sjeđeli su jedno kraj drugoga i pušili. Vjetar je donosio miris torine, borove smole i probuđene šume. Gospava je punim ustima pri~

· čala o sinu Vojinu. Mikaš je pratio polovimom mozga, a polovinom

mislio: „Bliža je četerestoj nego triđesetpetoj, a eto, vala, mogla bi da čiknmne snagom i ljepotom svaku nevjestu. Udovica je gora nelomljena i trava nekošena. Gdje su mi bile ranije oči đa to ne vidim? Ona moja, vuče se kroz kuću kao pomntina, Sva je krmeljiva i glava joj je uvijek umotana u krpetine. Gadi mi se đa je pogleđam, kamoli šta da pomislim. A tebe, Gojana, bel: đanas neću oprostiti!“

Zatim je on svaljivao s podđine sijeno, a ona ga stavljala na uže: Breme je naraslo kao naviljak. Preko drška od vila zajednički su za= tegli uže. Ukrstili ga { naposletku je on napravio oramenice. Svezahd breme su pomakli u stranu. Preostalo sijeno pokupili na pokrovac, u kome se iznosilo ovcama na torinu. Kađ su i to svršili, Gospava sjede na pokrovac. Mikaš prinese breme i namesti joj ga đa se s njim za« prti. I, dok je Ona upetljavala uže na prsima, gledajući joj obnaženš koljena, zahvačen žudnjom, Mikaš navali na nju,

— Psino — viknula je namještajući suknju.

— Samo bez vike — odgovori on, pomažući joj đa Se ispravi pod bremenom.

Časak su se gleđali s mržnjom, kao zvjerovi. Zatim je ona, je cajući, lagano prešla plot i povijena pod bremenom odđorezala prtinomi kući. Mikaš je zadugo gledao, sukao zađovoljno brkove i mislioš „Sve se dobro svršilo. Što je plakala, to je i red da urađi tako žena. Ali OOSOJatei kad se omečila, sigurno će češće uvratiti kođ mene u mlin“.

Uveče kad je u mlinu ostao sam, nikako nije mogao iz sećanja da otjera Gospavin lik. Njeno duguljasto lice u okviru crne marame, zrikave, varničave oči i osmejak u kome se na dnu naslućivalo malko tuge, stalno mu se vrzmao po pameti. Sjetio se kako je u jednom času i ona klonula. Uzdrhtala i privukla ga rukama: „E, baš sam bic 0 M“ još ranije nijesam to urađio“, pomisli meškoljeći se prema

Noč buja mrakom i btišis nom. Vitlovi predu pjesmu obi= lja i sitosti. Šumi vođa na pe« rajima. Čeketala su ne patišući ubacivala ječam među Kkosovce. U Mikaševim grudima i oka njega sve je preplavljeno čudnom atmosferom, Čak i vjetar napolju u omorikama šaputao je tugu prohujale mlađosti.

Mimo običaju dugo je sjes dio toga večera. Pušio je i sa= njario, što mu se već godinama. nije događalo. Jasno mu je bilo. Prvo rat, zatim internacija, uporna borba i rad, odvikli su ga od ljepote i lične sreće. Cijeli dosadašnji život usmeren mu je bio da što više prikupi novca i zapati stoke, da mu ljudi u selu zavide i mrze ga što je moćan. To ga ponovo, otrijezni i naljuti. „Sađa mi je jasno, starim! 1 ranjje sam Uzimao žene i zaboravljao na njih dok zađem iza plota. Gojunka se uplela u me i ne da se pomaknuti“, završi misao i

gadljivo pljunu, kao da je gađao ono slabo što se omekšalo u njemu.

Sutrađan je zađugo popravljao vodđenični jaz. Pojačao ustavu. Sjekao pažljivo kamemove, zasuo žito i pustio vođu. Pošto je sve uđe= sio kako treba, okrenuo je kući da ruča. Čim je ušao u scbu i viđeo ženu, koja je ležala iza peći povezane glave i vodnjikavih očiju, odmah se oneraspoložio. Čak ni jelo mu kao obično nije prijalo, Cijelo vris jeme ostao.je škrt na riječi i turobno zamišljen. Pavle ga je nekoliko puta zabrinuto pogledao i naposljetku upitao:

— Baćo, đa nijesi što bolestan?

— Zašto bih bio bolestan? — odgovorio je tvrđo Mikaš.

. Da ne gleda ženu i ne misli o Gospavi, pošao je na torinu. Ni te se dugo nije mogao smiriti. Pošto je naredio koje sijeno đa se čuva. za volove, okrenue je pravo mlinu. . i

I što je proljeće više osvajalo, to je i nemir u njemu sve više rastao.

_ „Viđi ti kučke, kako se uselila u mene i ne dđa mi mira! Ma, koji me đavo tjerao đa diram u udovicu? Nijesu tu čista posla. Bogaml, nijesu! Ima mokorepa, koje nešto znaju i uvračaju čovjeku. Čini mi se, kođ nje je to u krvi!“ bumio se Mikeš.

Nadao se svakog dana doći će, a pošto nije dolazila, uveče je bio još nemirniji. Okopnjelo je. Završilo se oranje i poliski radovi. Breze su puštale pupove. Bukve listale, a jele mrezaale. Pod strehom mlina zacvrkutale su lastavice u gnjezđu. Tako nijednom Gospava nije došla, Mikaš je nije mogao zaboraviti i svake večeri mislio o njoj.

____ A jutros, kad je otpočeo da teše orliće, stalno se mislima vrzmao oko nje. Nešto ga je iznutra opominjalo, đanas će doći! To ga nikađ nije moglo đa prevari. I u času kađ je već tesao Šesti orlić, viđje je kako silazi putelikom niz borik, Onaj slap sunca što je bujao na licu, ispuni ga svijetlom po grudima. Savladao se i pravio da mu je sve~

jedno. Ona je s ramena bacila torbu. Nazvala mu je boga i sjela su~

protno njega na ćepalo, ein — Donijeh ovo da mi promelješ. Slava mi je kroz koji dan, trebaće mi za pite i krsni kolač — reče, a ispod oka je pogleđala

„zbunjenoaq Mikaša. ·

_ „~- Malo prije sam, zasuo — reče, a u glasu mu se nešto mutilo i raširene oči je proždirale.

— Može se ovo i rukom pomljeti Zaslužila sam bar toliko ;

od tebe! — Jesi, vala, ali eto... __ ___Zajedno su ušli u mlin. Izmakli koš i Gospava se namjestila: te šakom iz torbe sipala pšenicu u otvor gormjea kamena. Mikaš je lo paticom kupio brašno iz mučnica. Kroz vrata je nađirsalo proljeće i miješalo svoj miris sa đahom brašna i čađi. ı dok je Mikaš mislio: Ba bez nje OVO sam se kao đa sam izqaubio najđražu stvar ž u. Samo mne trel| a se zanosim. Lukava je to žena. O OV RO va je to žena. Nastojaće Gospava je pažljivo sipala pšenicu u otvor kamena, a u sebi razmišljala: „Vala, prisješće ti, pasji sine, ona prevara u kotaru. Oblizuješ se kao šarov i piljiš sa mučnice u mene. Samo danas nećeš vidjeti CG O mu onolika snaga, psini“ iy ad je pšenicu samljela i brašno pokumil | iž | šeđna 1 {ZlayBoi bag pokupila, Gospava diže torbu na — Ovo si mi dobro učinio i neću ti zaboraviti! — a COO i ne misliš platiti? — upita Mikaš. o aa oveče mene! Nego, da ne z im. ljađa dinara,na zajam do pazara! 18 O TA V ı er PUNI ONMI — Ti misliš da sam ja buđala? Da ti da šake do lakta — viknu ljutito Mikaš, x Bre, ROSO ORO O ~ Ako mi ne vjeruješ, onda ostaj zbogom!

Išla je ne obzirući se sve đo borika. Zatim zastade, Osmjehnula

'mu se i doviknula:

ZREO: te, samo, donesi mi što šam tražila!

_ Mikaš je obneviđelim očima gledao za njom. Htio je da doVI da neće doći, a bio je ubjeđen, poći će. Tek kad i ona ON ONo zamakla, okrenuo se i pošao ćepalu, Sjeo na njega i žalostivo gledao

brađu, Zatim promislio se: malko i šapnuo: „Poči ću, a znam, ni tomi ”

neće vratiti...“

h' : L