Књижевне новине

god sam #Wpitao

*

ELEONOR FADZEON

Dobitnik Zlatne Andersenove medalje za 1957 godinu

. Pre polaska u Englesku čuo sam da u Londonu živi prvi dobitnik Zlatne Andersenove medalje, koju evropski Kuratorijum za dečju literaturu dođeljuje svake godine na Dan Andersena drugog a-– prila. Raspitivao sam se u Beograđu, prelistavao časopise i knjige, ali sam i pored velikog truđa čak i ime ove književnice pogresno saznao, A u Engleskoj koga za Književnicu Fadžeon, odgovorio je pitanjem: „Eleonor?“ da bi napravio razliku između nje i njenog oca — književnika iz vremena Čarlsa Dikensa, i brata, pozorišnog krit:čara.. Njene bajke su u Engleskoj pozna te kao kod nas Zmajevi stihovi ili ČCopićeve priče. Ona je omiljeni pisac dečjih priča, bajki i zvonkih stihova, od kojih mnoge znaju i najmanja engleska deca.

Eleonor Fadžeon je 1955 godine dobila Karnegijevu nagrađu, koja se dodeljuje za najbolja dela dečje literature objavljena u Velikoj Britaniji.

Želeo sam da upoznam ovog prvog dobitnika Andersenove zlatne medalje, da upoznam njeno gledanje na dečju literaturu, na decu i vaspitanje uopšte. Međutim, bilo je teško doći do nje, Uspela je da od mnogih sakrije svoju adresu i tako sačuva svoj mir, Kao da se nalazila ograđena nevidljivim zidom, neprelaznim za neposvećene u čarobna dela junaka njenih bajki. Ali njeni junaci ipak nisu uspeli i telefon da začaraju. Tako sam zakazao sastanak i nestrpljivo, iako sa izvesnom nelagodnošću, čekao đa je susretnem.

Bila je neobično čjla i ni po čemu nije odgovaralat mojoj zamisli koju sam imao prema dobijenim

. podacima. Srdačan prijem ohrabrio

me je da kažem svoj utisak. Ona se nasmejala i rekla da ima čak skoro dvadeset godina više. U Engleskoj su stari ljudi tako mladi i čili, Kađa me je povela iz velikog pretsoblja na sprat, praskavo smejući se rekla je: „Iz ove konjušnice vodim vas na senaru, gde se nekada seno sušilo i mačke spavale i qde je doskora *bila moja | kovačnica bajki, a sađa mesto gde radim na svojim memoarima i stanujem sa mister Benom“.

Ušao sam pažljivo okrećući se da pozđravim mister Bena. Ali se on nije pojavio, niti sam ga moagao ugledati u velikoj, jedinoj prostoriji na spratu: „Upoznajte se sa mister Benom“, rekla je mis Fadžeon. Prišao sam fotelji s leđa, Na moje iznenađenje u fotelji je ležao žutotigrasti mačak. „To je Ben, moj verni prijatelj“, rekla je smehom zastirući setu koju sam Engleskoj primetio kod starih usamljenika. ..

Dugo sam razgovarao sa ovom književnicom koja je pokazala veliko interesovanje za najraznovrsnija zbivanja u svetu i jedno ioplo razumevanje za najmlađe, kojima je posvetila najduhovitije časove svog stvaralaštva. A nameravao sam da joj postavim samo nekoliko pitanja da je ne bih zamarao. — Koja vam je mnajomiljenija knjiga bila u detinjstvu?

— Šekspirov „San letnje noći“, Grimove i Andersenove bajke. Sa

svojih devet godina upoznala sam u ovom Šekspirovom dolu sve vile i sve čarobnosti engleskih priča. U njemu sam otkrila sve svoje bogove i heroje, — rekla je ova književnica, koja je bez religije živela preko sedamdeset, godina. Šta više vole engleska deca:

poeziju ili prozu?

Slegnuvši ramenima ?raširila je TUBE pokazujući po prostranoj sobi:

— Vidite, ovo je moj svet. Šta danas deca vole, ja ne znam!

— A vi? — pitam.

— Znate, uvek sam verovala da veliki pesnik daje malo više potsticaja nego veliki prozni pisac. On može na svoj pesnički način upotrebiti reči da buđu bliže istini nego prozni pisac. Ja ne marim za fakta, Volela sam ono što nisam mogla baš sasvim da razumem. Stih u poeziji, znate, buđi ptretstavu o nečemu, Ja nikad nisam želela da znam stvari. Volela sam snove u njima. A najbliže snu stiže pesnik. O, teško je to objasniti zašto sam «više volela „poeziju. (Hteo sam nešto da kažem o poetskom postupku i o novim ptroznim delima, ali me ona uhvati za ruku) — Ne pitajte zašto... U mojim mladim danima mi smo voleli vilinske bajke i priče, a današnja deca, izgleda, više vole životinje kao junake priča,

— A Šta mislite delima ?

Pogledala me je sasvim prijateljski i kao u poverenju rekla:

— Znate, ne mogu da ga podnesem kad manipuliše sa ljudskim bićima. Ali, mislim, da su njegove životinje očaravajuće, On ıma genijalnost za životinje. Ali ja ipak ne volim njegovog Paju Patka!

Govorili smo o Diznijevoj mašti i njegovom mođerizovanju klasičnih fabula. Zatim sam izneo svoj ulisak o poplavi šareno nakinđurenih knjiga sasvim sumnjive vrednosti, koje i iz engleskih izloga privlače pažnju prolaznika' svojim isenzacionaljističkim izgledom. — Opasnost zavisi od prvih susreta dece sa knjigama. Ako se upoznaju sa najboljim knjigama i uđu u njihov svet, živeće u njemu kao u svom domu. Za takve mlade čitaoce kasnije nema opasnosti. A sasvim je: drukčije sa decom koja već jednom zavole drugorazredne stvari.

Interesovalo me je njeno shvatanje o vaspitanju književne kuliure mlađih, pa sam je upitao šta u tome može da pomogne škola. Odgovorila je zanimljivo, na svoj način:

— Da ja imam dete, nikad ga ne bih dala u školu, U školi se dete formjra po kalupu kakvi su svi njegovi vršnjaci. Ja nikada nisam išla u školu. Otac mi je davao đa učim da bih postala ličnost kakva sam ja i niko drugi. Ali, nažalost, tako ne mogu sva deca. Potreba da steknu sredstva za život najveći je kamen smutnje u vaspitanju. Jer se u školi i ne vaspitava i ne obrazuje dovoljno kako je to potrebno svakom pojedinom detetu, već priprema za privređivanje u životu.

Šta mislite o sistemu školskih ispita i ocena?

o Diznijevim

III LU} ]}UIUU}J—LUILUMJUJUIIUJJUUJUUIIJU LULU UUJUUIUULUJUU ULJU 1} UMU}

Dva brata uboga

Vuk KRNJEVIĆ

A Grčku treba zgrabiti za utrobu

sna budnog, tog sjećanja, dok Narcis

bludi u meni: ja volim tu pticu grabljivu

jer bijah premlad * mislio sam da voljen biti

znači posjedovati sebe, o ptico, koju izmišljami | | govori mi o mojstvu kao žena dok tako pomaljam se iz polujave jer slutim drhti drob moja pred slikom pređivnog puta

u sebe. O Narcise, tako je otsutna pod nogama tako nestvarna

dok tu pred vodom Sspoznajemo, pred tom strmom slikom svojom:

ova bila je pranoć naša jsta.

držimo se za Srce;

trava

zelenom

noć mati od koje ko nedonošče

iz utrobe pitke nas dokopaše biljke | jana, o ruke vode me vaznose: sad vraćamo se 3o trbuha jedinog, do bezbrižne jame u kojoj

vođa je smrti, u kojoj

kućavica je budna i miris' rebra onog

što izrodi nas mrtve. To vraćamo se

u život pravi: preko leđa smrti

i goli od tvoga maznog razgovora ptico .

i pronađeni: o šumo, poganog užasa iz koje pomaljam se iz kojeg ko tele blenem u svoje kose

ubijene već, same već, u trulež topli dok

pauljam otrovan već, već premro od ulica, od zvuka

betona lažne te jave dok sunce jutarnje gleda me, o vodo, o Leto, u tebi ja sam

samo. Sve ostalo je bilo u budućem. To '

biće o meni glas. Ja

njušim se i žderem već ruku

skotne vode, već same oči vođe me u rijeku čarnu: sirene pjevaju glasom

što godi mom umu. Ne uhu.

A znam voda je

duboka. i gladna u kojoj jedini sam. Već mebiće. A moram jer vraćam se do trbuha jedinog, do toplog legla u kojem kucavica je budna i miris rebra onog i

što izrodi nas mrtve, o Narcise

sjeti se kad bio si ljubio vodu.

HHHHHIHHMRHIHULUILHJHUUMIJH HU HIJRHHIUTJILIHILIIHILUJI III UI LILU III URA HILL?

6

— Ja mrzim ispite. Mislim da je kljukanje dečjeg mozga sa mnogo Tfakata veoma opasna stvar. Ali ako nastavnik ima entuzijazma i maste, dete će mnogo više dobiti. Mislim da je najvažnije otvoriti deci njihove sopstvene prozote u svet. Učiniti sve da dečja mašta postane živa, pa neće kopirati dtuge ijudđe.

. — Obično se tvrđi, — kažem da-

lje, — da đeca nemaju briga, da su srećna. Smatrate li da je čovek srećniji dok je dete?

— Ne. Niko ne može biti nesrećniji od nesrećnog deteta. A mi odrasli smo nesrećni Što smo izgubili svoju bezazlenost. I kako starimo, sve više težimo da se vratimo na tu čistotu sreće, ako smo je ikad imali u prvoj radosti i zadovoljstvu u detinjstvu. al

— Šta možete mlađima preporučiti iz svog iskustva?

— Svako mora da prođe iskustva patnje i osećanja bola pre” nego što pronađe neku vrstu SVOje mudrosti za sebe lično,sda bi se ponovo vratio na čista osećanja iz detinjstva. To odnosi nešto vremona. Ali ako dete postane nesrećno, nema ništa Ššlo se sa tim može upoređiti, A kasnije godine nam donose razumnost kada saznamo đa nikada više nećemo biti srećni, Zato bi sve trebalo učiniti da mladi imaju sreće bar dok su mladi. Toj sreći uvek će posle težiti dok ne saznaju, kao što smo to mi saznali, da se raznorazna zbivanja mogu proživeti i onda sve prođe...

Na kraju sam zamolio Eleonor Fadžeon da kaže nešto o svom delu.

— Ja nisam samo pisac za decu. Za decu sam pisala kada je najrazigranije bilo dete koje do današnjeg dana nije umrlo u meni. Pišem za decu sa istim zadovoljstvom koliko uživam pišući za odrasle.

— Kako sađa gleđate na pisanje za decu?

— Ja sam završila svoja dela za decu. Ne želim da se ponavljam. Ali izdavači traže: „Napišite, molim vas, knjigu za decu, recimo, staru 8 do 10 godina“. A ja im kažem da nema stvari koja je za baš takav dečji uzrast. Jer deca su sasvim različita. A gođine nisu merilo za klasifikaciju, Da je meni, znate, otac davao knjige pogodne samo za moje gođine, ja bih sigurno izgubila kontinuitet u razvoju svoje mašte. } ı — Na čemu ste najduže radili? — pitam.

— Ja više ođ svega volim ekspe= rimentisanje, rekla je ova 76-godišnja književnica, Posle stihova, nekoliko romana, pa priča za decu i odrasle i bajki, sada pišem memoare u četiri dela. Imala sam tako mnogo od života'i sada izdavač traži da završim knjigu u četiri dela.

Pitao sam hoće li pisati i o Crnogotrcu Brajoviću, koji je pre četrdesetak godina boravio u njenoj

'kući i kao dokaz svog postojanja

i talenta ostavio veoma zanimljivo vajarsko delo.

— Da. Brajović će zauzeti vidno mesto u trećem tomu mojih moemoara. Polazeći, pitao sam: n

— Da li poznajete dela za decu našeg književnika Branka Ćopića?

— Ne, nažalost, kaže i odmah pita: — A znate li vi Robetta Frosta?

— Ne, — kažem. — Žao mi je.

— E, baš mi je milo, jer eto ni ja nisam znala za vašeg pisca. Srdačno se smejala. Do suza. Kao dete. — Pa, eto, kaže, — ni za mene niko nije znao preko Kanala, dok nisam Wiobila Andersenovu medalju. Sada su počeli da me prevode na sve strane. Čak i na japanski.

— Bajke pripađaju celom svetu, kažem. I vaše će pripasti takođe.

Miroljub Jevtović

~

Tornton VAJLDER

| PODIJUM I JEDNA ·

ILI DVE

Pretkraj dvadesetih godina počelo je da nestaje onog zadovolistva koje sam osećao pri odlaženju u pozorište. Prestao sam da verujem u priče čije sam pretstave tamo gledao. Kađa sam zaista odlazio, bilo je to zato da bih se divio nekom sporednom aspektu komađa, delu velikog glumce, reditelja ili scenografa. Ipak, u meni je istovremeno raslo ubeđenje da je pozorište najveća umetnost, Osećao sam da je u moje vreme nešto s njim pošlo naopako i da ono ispunjava tek mali deo svojih mogućnosti. Divio sam se Maks Rajnhartovim, Luj Žuveovim i Old Vikovim pretstavama klasičnih dela isto tako kako sam se divio najboljim komadima mog vremena, kao što su Čežnja pod brestovima i Naslovna strana; ali to beše škrto divljenje jer u duši nisam verovao nijednoj njihovoj reči, Ličio sam na učitelja koji ocenjuje pismeni zadatak; svakoj od ovih ponuda dao sam A +, ali stanje đuha onoga koji ocenjuje pismeni zadatak nije stanje onog koga je svladala umetnička tvorevina. Odgovor koji đajemo kad „verujemo“ nekom delu imaginacije jeste odgovor koji glasi: „Stvari zaista tako stoje. Uvek sam to znao a da i nisam bio potpuno svestan da znam. Kad pred ovim komadom, romanom ili pesmom (ili slikom ili muzičkim komađom) znam da to znam“. To je onaj oblik znanja koji je Platon nazvao „sećanjem“. Svi smo mi u mislima ubijali; i bili ubijani. Svi smo mi viđali smešno u osobama vrednim poštovanja i nama samima. Svi smo mi Upoznali užas kao i očaranost. Imaginativna književnost nema šta da kaže onima koji ne prepoznaju koje je nemogućno potsetiti na — takva stanja. Od svih umetnosti pozorište je najobdarenije da probudi u nama fo sećanje — verovati znači reći „da“; aii u pozorištima mog vremena nisam se osetio potaknutim na neki takav zahvalan i nesebičan pristanak. :

To nezadovoljstyo me je brinulo. Nisam bio spreman da se proglasim blaziranim i preizbirlji-

. vim jer sam znao da sam još uvek u stanju đa verujem. Verovao sam svakoj reči Ulisa i Prusta i Čarobnog brega, kao što sam verovao i svakoj reči stotina komađa kad sam ih čitao. Pozornica je bila ono mesto na kome je imaginativno pripovedanje postalo lažno. Konačno, moje nezadovoljstvo pređe u ozlojeđenost. Počeo sam da osećam da pozorište nije samo neađekvatno, ono je promenljivo; nije htelo đa se osloni na svoje dublje mogućnosti. Našao sam reč za io: ono je težilo da ublažuje. Tragično nije imalo vatrenosti; komično nije imalo žalca; društvena kritika nije uspela da nas optuži s odgovornošću.

Počćo sam da tragam za onom tačkom gde je pozorište iskočilo iz kolos»ka, gde je odlučilo i gde mu je bilo dopušteno — da postane niža umetnost i nesuvisla razonoda.

Nevolja je počela u devetnaestom veku i bila je povezana s usponom srednjih klasa — one su želele da njihovo pozorište ublažuje. Nema ničeg lošeg u srednjim klasama po sebi. Mi to sad znamo. Sjedinjene Države, Skandinavija i Nemačka su zemlje sređnjih klasa, i to u tolikoj meri da se više ni ne sećaju svoje nekad prezrene i smešne podređenosti (one su bile podređene ne samo aristokratiji već, u ljudskom dostojanstvu, i seljaštvu). Međutim, kad- je jedna srednja klasa mova, mnogo šta kod nje nije kako treba. Kađ izranja pod senkom aristokratije, iz mita i prestiža tih pretpostavljenih dobroga roda, ona je naizmenično nesigurna i napadno samozađovoljna. Ona mora đa nađe svoje opravdanje i smirenje u sticanju novca i razmetanju njime. I dandanas se članovi sred~

» | | ” • * _aba O ć njih klasa u Engleskoj, Francuskoj 1 Italiji ose ahi malo smešnim i poniženim- dena edHo{[db Prestiž aristokratije zasnova je Mt bal sadnoj neistini: đa sec moralna nadm

sobnosti za vođstvo prenose putem hromozoma, i

o i ružaju povlastica propratnoj laži da sredina koju Lake GvatovaMiu

i dokolica teži da postao O anjujući svoju laž,

ija, brane 0 adyat rietqoyu samo takve elemente koji mogu

da pomognu njene interese, aromu a ne krv, ljup-

Kosta O Oi kulturu i novoprispela e štetna po KU aaa MM, ıl VEĆU gde e Sa au dea: klase stale su 2 ROD Veki i stekle vlast nađ Poe aPidbi su bile pobožne, pokorne zakonima i e lj ga Bile su uverene u večni život na onom S (godi ovom su otvoreno sedećle OR MN Šluoe O olahae te. Dvorile su v dje adojb meBtD, Bile su blagonaklone U RNEO Sbanlodhib ali odlučile su đa ignorišu PSI Ž [] a še ravđe i gluposti u svetu oko sebe; i OSa e da. razmišljaju o onim elementima U x. | : a bili smešni, plitki i štetni. Nisu verovalč # i pokušale su da ih poneltai ia adi Žž i zgleda, o prirodi života đovoljno Se, ! o Ć 3 Mokied laganjem finansiskog stanja i . O OPBaBaNj O ostavlienim pravilima pris oj gP d SONG bio nesiguran položaj; ponori 5uU ibi i obe strane. Vazduh je brujao od pitanja a BSG staviti. O 1 =: ae iSuplika srednje klase stvorila je pozoriš: td koje nije moglo da je uznemiri. Ona se bacila ma

elodramu (koja s tragičkim mogućnostima pod O Guba na M ke Težina da od početka znate đa će 56 sve srećno završiti), na sentimentalnu dramu oi potpuno dopušta pretpostavku đa je Poe Ti X misli) i na komeđije u kojima su lica. bila G pretstavljena da su uvek ličila na nekog drugog š ne na sebe. Između komađa koje je napisao Šeridari u svojim dvađesetim godinama i prvih dela Vajlda i Šoa, na engleskom jeziku nije bio napisan komad čak ni od skromne važnosti. (Ako se slučajno ne divite i ne izuzmete Šelijeve Čen či. Ova se puds blika, međutim, bacila i na Šekspira. Kako se zas štitila od njegovog sondiranja? Kako je zadavila pozorište — i to sa takvim efektom da nas ono

ioš uvek đavi? Tamo su se već nalazili trozidna.

Scena, zavesa, proscenijum, ali ne uzet „ozbiljno“ — s obzirom na vreme u severnim zemljama on je bio jedna uđobnost. Ona ga je uzela ozbiljno i naglasila i uvećala sve ono Što je,na taj način otstranjivalo, presecalo i sputavalo radnju; ona je sve više i više zatvarala komađ u muzejsku vitrinu.,

Ispitajmo zašto pozornica s trozidnom scenom guši život u drami i zašto i kako ona sprećava verovanje. OBMANJIVANJE, VREMENOM

Svaka rađnja koja se ikad dogodila — svaka misao, svako osećanje — dogodila se samo jednom, u jednom trenutku u vremenu i prostoru. „Volim te“, „Rađujem se“, „Patim“, govorilo se i osećalo mnogo biliona puta, a nikad dvaput na isti način. Svaka ličnost koja je ikađ živela živela je u jednom neprekidnom nizu jedinstvenih okolnosti, Ipak,

što je čovek svesniji ove individualnosti u iskustvu |

(neizmerne! neizmerne!), on sve više počinje da obraća pažnju na ono što je zajeđničko ovim sasvim različnim trenucima, na primere Koji se ponavljaju. Kao umetnik (slušalac ili gleđalac) koju „istinu“ više volite — onu izolovane okolnosti ili onu koja obuhvata i sažima neizmerno? Koju je istinu vrednije reći? Svako se đoba u ovom razli-

o ena eo ad

Kroz

Obećala sam vam nekoliko reči o umetnicima čija sam atelje poselile a čija dela nisu kod nas dovoljno poznata, Teško mi je da odaberem...

Ne ireba se baviti istorijom umelnosti pa imati u Parizu uve islo osećanje i uvek istu slrepnju: osećanje kao da ste sada i prvi i poslednji put u ovom gradu i sirepnju da li ćete stići sve da vidite... Toliko je toga uvek novog što ne pozncjele, što bi da pogledate, a toliko je toga što biste da ponovo poselite, da biste obnovili uljske koje ste imali prilikom upo= znavcnja, Čini vam se da što više sivari poznajete, sve vam je drukčije, novije. U ovo spadoju i delovi

Sonja Đelonevterk; Rompozicija..

LIKOVNA UMETNOST

pariska ateljea...

(Pismo iz Pariza)

grada i muzeji, i moslovi na Seni i stare građevine, i izložbe i pozorišla, i divne knjižare i ulice prepune gqlerija i antikvara, i trgovi i ncjlepše arcnžiremi izlozi... Šia pre pogledati -— šla opet pogledati... Ali onaj koji se bavi isto rijom umetnosti, i to savremenom, morc svemu ovome da doda još i niz atelje umeinika, od kojih ie svaki ambijenat jedne posebne ličnosli i svaki izvor drukčijeg doživljaja. Evo vom dokle ovog pula dve žene, slikorke i vajarke, jedna iz najstarije, a druga iz najmlađe generacije; i dva umeinika iste generacije, Jedan je skulptor, Fran= cuz, a drugi slikar iz grupe umetnika stromaca kojima je Froncuska posiala nova oladžbina.

s ĐĐ

U sveilom, modernom inlerijeru svog velikog aieljeau u ulici Sen Simon još uvek vrlo ciklivno radi Sonja Terk Delone (Sonia Terk Delaunay). Posle smrti Mori Loroansen, onc je jedina žena kojoj pedeset borbenih godina savreme-

· ne umeinosti znače ujedno i pede-

set godina njene napredne umetničke cktivnosti, | | Rođena je u Ukrajini 1885, Studircalc je slikarstvo u Nemačkoj i Parizu, Bilo je to u vreme fovisic, od kojih je slikorka ponela svoju ljubav za jerke boje. Preko Roboerta Delonea, za koga se 1910 udaje, Sonja dolazi među mlade revolucionarne umeinike kubističkoy kru gq, a ubrzo i u red prvih pobornikoca opsiraktne umelnosti. Od tada se njeno ime i njen rad vezuje za niz novina i originalnih poduhvata

u likovnom životu Pariza,

~ Iskustva stečena preko kubizma

i Deloneovog orlizma prenosi ona ne objekte primenjene umetnosli:

na ilusiracije i kosice knjiga, nc

keromiku, drvo, tekstil. Za: ruski ba» let Djagiljevoa, rodi u istom gmislu kostime za »Kleopatru«. Qd 1920 svoje nove kolorističke koncepcije primenjuje na modu i ods= vanje, Proučavcjući uzajamno dejstvo čistih boja, njihov simultemi ritem, i kontrasle koji stvaraju dinocmičnost kolorita, Sonja kreira i izlaže nove vrsle clezenironog tek: stilcr i njene projekte prihvetaju velike modrie kuće, pozorište i film, ca naročito ih koristi unulta= Šnja dekoracije. Tako da u rczvoju moderne mpnimenjene | umeinosli,

Sonji Terk Delone pripada, mee đu pionirimc, sasvim izuzeino mg '

sto.

Po Deloneovoj smrti 1941, Sonja se opet koncsniriše na čČislo slikorstvo noslervljujući me scmo 5VO" 10 nego i prekinule | Deloneova istraživemje ı domenu dinemike i zračenja čiste boje.

*

*'*

Skulptor je boš dovršio fonićnu za bazen jedne Škole. Vode će dolcrziii odozgo i podeli duž ivica skulpture, Vojoer je računao sd sjajnim crtežom temkog mlaga či“ je će mreža, kad fontema bude po“ stavljena, obuhvatiti menumentalne forme i oživeti kompoziciju.

Korižčem Longe. (Kemrljeonm Lons geut) pripade generciciji frenćcus skih umeinikq rođenih 1904. Škos lovao se u Parizu. Dela mu se nas laze u muzejima Poriza u unuira? Snjosli Fremcuske kao i u mode“ nim gdlerijuma u inostronsivu.

Boreljefi u drvetu, Đune forme u bronzi ili arhitektonski kompono“ ·Voni monumentclni oblici u kas menu, donose qgledaocu vrlo kom“ pPleksen doživljaj. Osobenost Lon= geove umelnostli setkemco je iz i komponente. Dok u svojoj, osnovi ovakva skulptura Gqovori o dubo“-

KNJIŽEVNE NOVINE