Књижевне новине

| SRPSKA KNJIŽEVNA

KRITI

Kada sc prati evolucija srpske književne kritike kroz razne njene faze odmah se uočava mnoštvo literarnih tendencija, suprotnih teoriskih zahteva, disparatnih pogleda na svet. Vuk, neposređan, surov, ·jednostavne i opore reči, traži jezičku čistotu i trezveno prikazivanje života; Svetozar Marković, u ime materijalizma i realizma, odbacuje sa puno i mržnje „metafizičke estetičke teorije i strasno, sa fanatičkim za nosom tribuna, žigoše romantičar ske epigone; njegovu demokratsku orijentaciju „prihvata Jovan Skerlić, daje joj izrazito literarni vid i bori se za literaturu opšte prihvatljvu, čovečansku i naprednu.·On žestoko nasrće na književne mandarine, na spiritualizam, hermetizam i aristokratizam, Nje gov „stariji savremenik Nedić prezvrivo naziva masu u koju Skerlić veruje — gomilom, da bi kasnije Winaver u eseju „Jezičke moguć_Posti“ rezvio dđalje teoriju estetizma, Skerlićev učenik BogdanoME sukobiće se sa već potpuno oformljenim | mođernizmom Koji Re razvio uprkos strahovitim uči'tFeljevim nasrtajima i on će voditi porbu, vrlo korektnu, elegantnu i MWdtešku sa muodernističkim vođaima. Đorđe Jovanović razviće druija stranu Skerlića, njegovu promresivnu literarnu usmerenost, 5SOeiološku metođu i u vrlo tempeFamentnom i žučnom. stilu osuđivaće meke pojave i pravce čije je seme odavno bilo posejano. ·

Antologija Zorana Mišića je pri mer tolerantnosti — u najbližem susedstvu nalaze se protivnici i složno egzistiraju u okvirima jedme knjige. Tu su se trpeljivo sme= stili jedan pored drugoga racionalizam i ijracionalizam, realizam i mođernizam, đemokratizam i aristokratizam, panlogizam i panseksttalizam... I dok Đorđe Jovanović obnavlja Skerličeve kritike srpskog modernizma, Marko Ristić

spaja frojdizam i marksizam, Ono”

što se uočava u književnom i istoriskom proučavanju razvitka srpske književne kritike kroz đecenije, lako se vidi u jednoj knjizi i to još uverljivije, jače, snažnije. Stvaralačka strujanja talasaju se na istom planu, glasovi kritike koji dolaze iz raznih razdoblja, u jed noj knjizi kao da se čuju istovremeno iz istog izvora — večnog ne mira stvaralačkog ljudskog duha i njegove težnje ka istini,

Tako se srpska kritika razvijala w više pravaca, postoji zajedničko obeležje kod svih njenih istaknutih pretstavnika: želja da se kaže samo istina i da ta istina bude plođonosna za napredak čitave književnosti. To je taj životvormi duh istinoljubivosti, hrabrosti i me konformizma koji nju stalno prožima i daje joj zaista moralnu i intelektualnu lepotu. Ona nije zna fla za uvijanja, plašljivost, obzire, servime 'dvosmislenosti. Svi naši velki kritičari govorili su otvovemo, smelo, bezobzirno? omi misu vređali ličnosti, ali su žigosali prin cipe sa kojima se nism laga,

prezira”

KA

Oni su znali da vole i da mrze. Jedan ograničeni „izbor tekstova, kao što je ovaj Mišićev, nije ni mogao đa pruži potpunu sliku srp ske kritike u svim njenim viđovima. Mi viđimo Skerlića kako se plemenito i divno uzbuđuje đelom Bore Stankovića, ali we vidimo mnogobrojne i užasne njegove

mržnje. Citalac ipak i u prostori-

ma ove antologije može da oseti široki dijapazon Kritičarskih osobina, strasti i ćuđi: Nedićevu jetkost, Popovićevu nađuvenost, Sker lićevu egzaltiranost, Bogdanovićev hladni intelektualni šarm, Jovanovičevu privrženost idejama i principima, preciznost, toleranciju i suvereni mir Isidore Sekulić. Jedan kaže da je literatura bleda slika života, drugi da je život samo neuobličeni materijal za literaturu: jedan — da je razum „vrhovno merilo u traženju istine, drugi 'da je on lažni prođukt buržoaske kulture koji će potsvest da potisne. Ređaju se filolozi, racionalisti, sociolozi, impresionisti, larpurlartisti, materijalisti, nadrealisti... Ristićeva 'temperamentna, elokventna, intelektualistički “kitnjasta, bez krvi ' i zanosa rečenica sreće se u zajedničkim okvirima Mišićeve antologije uporedo sa isušenim, škrtim i konciznim Ppisanjem Ljubomira Nedića, sa inverzijama Stanislava Vinavera, sa mirnim, glatkim i ujednačenim stilom Milana Bogdanovića. Diđaktika, superiorni moralistički stav Bogdana Popovića koji sve obrazlaže, dokazuje, raščlanjuje i klasifikuje, veoma/se: mnogo razlikuje od Milana Bogđanovića koji ništa ne đokazuje, već samo interpretira, ili od Velibora Gligorića koji u svom ogledu o Disu insistira na nekim suštinskim temama . ovog našeg pesnika. Primećuje se u jed nom ovakvom sintetičkom prikazu · razvoja srpske kritike da je naša ranija kritika od Vuka pa do Prvog svetskog rata bila, uglavnom, didaktička, prosvetiteljska, misionarska. Pošto se ođ nje mno go očekivalo i u nju gledalo kao u vrhovnog arbitra, ona je morala da bude autoritativna, Za jednog Nedića, Popovića ili Skerlića utvr·đivanje vrednosti dela pretstavlja10 je suštinu kritičarskog posla. “poje bio antimpresionizam -u naj većoj meri. Neđić se divi Vojisla'vu i analizira njegovu poeziju, ali uporno,„,iako nenametljivo podvla-

či đa je on više veštak nego pravi pesnik. Kritika treba đa bude sud o vrednosti, pa posle dolazi sve O stalo. Već posle Prvog svetskog ra> ta novija shvatanja potiskuju ona stara o literaturi kao izrazu emocije, intenzivnog života ili spiritualizovanih i estetiziranih · Žživotnih fakata. Bogdanović govoreći o Crnjanskom analizira filozofsku i istorisku koncepciju pisca; Gligorić ukazuje na intuitivnost Disa kao na njegovu poetsku suštinu. Literarna forma i relacija između umetnosti i života u smislu prostog determinizma dolaze drugi plan, LOV Kriterijum Zorana Mišića bio 3e Rkulturno-istoriski. Ali ako se opredelio sastavljač za to đa dš samo izbor Wkritičarskih tekstova, onda zašto je unosio esejističke tekstove Vinavera, Isidore Sekulić, Marka Ristića? On u predgovoru kaže da je w knjigu ineo neke eseje wu

/

TO igi KC i

Zoran Mišić: „Srpska književna kritika“, Beograd, 1958 godine .

želji da pokaže ovaj kod nas mlađi književni rođ. u nekoliko izrazitih primera, U tom slučaju, Branko Lazarević. mogao bi da bude zastupljen nečim vrednijim od onog fragmenta o Rakićevoj versifikaciji. Kad ovo kažemo, onda mislimo na njegove dobre oglede o Bo> ri Stankoviću ili Ivu Ćipiku, a ne na njegove mnogobrojne filozofske i estetičke spise izrazito mističarski nastrojene i u takvoj svojoj nastrojenosti idealistički klišetirane; s one strane, bog, transcendentalno... itd. Moglo bi se staviti nekoliko kritičkih primedbi i na izbor iz dela Svetislava Vulovića, pa i samog Skerlića. Ali po tome što imamo od Skerlića u Mišiće voj knjizi, uveravamo se da je taj nenadmašni kritičar, večita naša nostalgija, zaista bio pravi stvaralac. Neđić ponekad liči na suvog logičara, Popović na pedantnog i pomalo dosadnog predavača, Bogdanović na improvizatora i kozera — jedđano Skerlić đaje utisak izUzetne kreacije! Međutim, ne smemo da zapostavljamo ostale veličajući Skerlića, ostaje, kao poslednji i nedvosmisleni zaključak | da smo mi imali izuzetnu kritiku, darovitu, hrabru, literarnu i poštenu, . Pavle ZORIČ

Zoran Petrović; Bube napadači (Sa izložbe pa Malom Kalemegđanu)

VOLTER ILI ZRELOST SVETA

Volter: „Filozof koji ne zna“, Kultura, Beograd, 1958

Dva čoveka dala su ime francuskom XVIII veku: Žan-Žak Ruso i Volter. Onaj prvi, dogmatik osećanja i fanatik „prirodnog čoveka“, više je nadahnuti prorok (sam je govorio đa mu je ideja „Rasprave o poreklu nejednakosti“ došla odjednom, jednog sunčanog popodneva, kađa je išao da poseti svog prijatelja Didroa u zatvoru) nego prođorni i sazreli' mislilac, i za njegovo ime ostaće uglavnom

vezan XVIII vek. Ovaj drugi, jedna od najvispretnijih glava koje je

čovečanstvo imalo, prevazilazi taj vek. Njegov oštar, usečćen osmeh stalna je opomena jednog tako nad moćnog duha,

Taj zreo realizam je ono što čini osnovnu karakteristiku Volte=rovog đela, On nije idđealista prošlosti, niti idealista jedne nezrele budućnosti: ona prva je nepovratno prošla, „sav taj drevni svet“, pisao je Volter, „bio je tako različit od našeg, da iz njega ne možemo više da izvučemo nikakvo pravilo ponašanja“; budućnost je još neizvesna, treba prihvatiti sadašnjicu onakvu kakva je, ako se več bavimo istorijom, neka to bu-

istorija „skorih vremena koja nam je nužna“,. U ime tog "zahteva on kritikuje Monteskjea, u jme jednog drugog zahteva om kritikuje Rusoa. To je zahtev razuma, zahtev jedne razume Travedđnosti: „pojam o nečem praved nom mi se čini tako prirođam, tako sveopšta tekovina svih Tjudđi da je nezavisan od svakog zakome, svakog ugovora, svake neleotjaf,

Nema u tome ničeg neizvesnog, ničeg što bi trebalo otkriti, ničeg što bi trebalo povratiti — „veliki broj mudrih ljudi... uvek je usvajao razlikovanje pravednog i nepravednog.“ Nema sumnje, to je samo jedna racionalistička fikcija, ali fikcija iza koje stoji jedan zreo razum, jedno nepokolebljivo uverenje u moć razuma,

Volterov racionalizam daleko je od Spinozinog racionalizma. Spinozin racionalizam je jeđan spiritualistički racionalizam, jedna aske za, jedno prevazilaženje čoveka. Ništa od toga kod Voltera — za njega, potrebno je samo da čovek bude dovoljno razuman i dovoljno pametan. Volterov čovek sene uzđi že, on shvata. On je nadmoćam onako kao što je nadmoćan Martin iz „Kandiđa“. Jeđan je ideal, i jedan tip/na osnovu koga je gra đen taj racionalizam. To je Njutnova fizika. Volter je bio veliki poštovalac Njutna — markizi od Šatlea napisao je čak jednu nadahnutu pesmu „O Njutnovoj filozofiji“, zajedno sa njom, komen tarisao je njegova „Principia“. Najzad, njegov bog je „večiti graditelj koji kreće glistu i okreće Sunce oko njegove osovine.“

Koja je osnovna tema tog raciGnalizma? To je racionalizam egzaktne nauke, i prihvatanja granica te nauke, U članku „Prirođa“ iz „Filozofskog rečnika“, Priroda kaže filozofu: „Ja sam veliko sve,

Ne znam ništa više. Nisam mate~

mnatičarka, a sve je kođ mene ure eno po matematičkim „zakonimoe. Togođi, ako možeš, kako je sve to madčinjeno.., Zadovoljite se, atomi,

moja deco, da vidite nekoliko atoma koji vas okružuju, da popi=

šete mekoliko kapi moga mleka, da bivstvujete nekoliko trenutaka wu mome krilu, i da umrete ne sa> znavši vašu majku i vašu hranitelji kw“, Te reči potsećaju na Mjutno= vo čuveno igranje nekolikim ka= mičcima na obali velikog okeana manje koje priznaje svoje ne=> znanje. 2 Pi

VolteF ide i dalje. On veruje đa nam „stvari koje ne možemo dosegnuti nisu pale u deo“, i da je „neznanje naša apanaža.” Pilozof „koji ne zna“ priznaje granice Tra šeg saznanja.

To je rukavica bačena ti lice filozofiji, jedan totalni deziluzionizam saznanja. Treba se setiti Onoga Što se dešava na brođu koji Je Mikromegas držao u svojoj džinovskoj ruci: „Brodski sveštenik stađe čitati molitve... mornati psovahu, a filozofi sa brođa stvarahu sisteme." Ako ovo imamo u viđu shvatićemo odmah ovaj Volterov pozitivizam, jedan Kritički i revolucionarni pozitivizam, pozitivizam egzaktne nauke, koji se okreće protiv svake spekulacije i svake metafizičke konstrukcije,

Jedan je sasvim praktičan cilj koji je Volter želeo da „postigne svojom kritikom spekulativne filozofije. To je određivanje jedne oblasti istraživanja u kojoj je najverova*'nije da će ljudski mnapoti biti nagrađeni izvesnim i sigumim pezultatima, To je, na prvom me-

stu, jedna eliminacija problema koji se ne mogu rešiti i koji se, većinom, pokazuju kao pseudoproblemi. Na drugom mestu to je određivanje filozofije u oblasti egzaktne nauke, jedna afirmacija nauke putem afirmacije jedne razumne filozofije. Naglasak u OVOme ne pađa na filozofiju, već na nauku. Fifozofsko objašnjenje mora đa buđe naučno objašnjenje, objašnjenje u onoj oblasti u kojoj je moguća jedna pozitivna verifikacija. Volter nije: bio teoriski filozof, i njegova dijalektika zaostaje daleko za đijalektikom jednog teoriskog uma kakav je, na primer, bio Dekart. Ali je on imao jednu veru u moći ljudskoga ra zuma, ne u moči njegove konstrukcije, već u moći njegove asimilacije realnog, u moći „onoga što Marks naziva „prisvajanjem sve ta od strane jedne glave koja misli.“ |

TI ne samo to, Celu jednu filozofiju Volter je kritikovao kao ce linu, on ju je više odbacivao nego što ju je kritikovao. . „Priroda“,

kaže Um Istini u „Istorijskoj po-,

hval wmu“, „beše pokrivena zlim velom i sva nagrđena tokom bezHrojnih vekova, Na kraju je došao jedan Galiej, jedan Kopernik, jedan „Njutn, koji su je. pokazali skoro golu..“ To je stavljanje filozofije u jednu novu situaciju, i ne možemo zameriti što je ono u prvi mah bilo nešto primitivno i prilično naivno, | | Ali prava Volterova filozofija, pravi njegov stav malazi se u filozotskim pripovetkama i romanima, kao: Što su „Kandid“, . „Istoriska pohvala umu" i „Mikromegas.“ To je onaj Volter kopa mamo, ciničan, jeđak, ali uvek zreo i uvek dorastao svemu i dorastao . svetu, Pravi. Volter, to je Mattin iz „Kandida“ koji ima jeđan odgovor na sve ljudske gluposti: sleganje ramenima, Ako Voltec veruje đa je čovek u osnovi pametno biće, ili bar da je u svetu postojao uvek jedan, makoliko mali, broj pamet= nih ljudi, on bez ikakvog "ustručavanja prihvata činjenicu gluposti, predrasuđa, fanatizma i zabluda. O toj podvojenosti sveta:'na razumne i nerazumne, i u prihvata= nju nerazumnosti kao nužne, leži nadmoć i zrelost Volterova. Ne po stoji nijedan čarobni štapić čiji će đodir „učiniti da ljudi postanu odjednom razumni, nema istine: koja će svima biti jasna i koja će sve učiniti dobrima, Nema jednog konačnog i defimitivnog obećanja. Pofsetimo se Knjige koju je kromegas dao ljudima i u kojoj oni treba da „sagledaju sam kraj stvari“. Šta se onda događa? Ljudi odnose Knjigu u Pariz, sekretar Akademije nauka je otvara i nalazi samo prazne, bele strane. To nije obećanje, to je nadmoćni 6smeh nad svim obećanjima. Me traži li, pitamo se, možda Volter i suviše mnogo ođ ljudi kada od njih traži da buđu razummi i zre1? Postavljamo li sada to. pitanje. dokazujemo samo da je bio i ostao velika zrelost sveta.

i -

Volter ·

Stevan o JAKOVLJEVIĆ:

„KRVAVA AVLIJA

„Prosveta“ — Beograd, [958 god.

Popularni pisac Srpske tri

| l1ogije Stevan Jakovljević se, po"

slednjih godina, okrenuo događa= jima iz naše nedavne okupacije. U široko datoj bronici o životu u zarobljeničkim logorima, kroz tragedijU i ponos znanih i neznanih. likova u senci, pisac je ŽivO, preci zno kontinuirano obrađio svoje U-< tiske stečene na dugom četvoros godišnjem putu od obala Medite= rana do Nemačke, kroz sumorhe, puste okupacijske pejzaže. Sagle-= dao ih je kroz jedan svet ljudi u okovima, mučenih bolnim nostal= gijama za rodnom grudom, za slobodom. Rasvetlio ŽIVOT glađi, te= rora i poniženja, ali i veličinu mo« rala.

U Jakovljevićevom literarnomi svetu dominantna je faktograiska gradnja. Njegove knjige mahoni nose. karakter hronika, jer se Ppričahje oslanja na jedan određen red dokumentarnih podataka. Jakovlje-« vić ne pretvara stvarnost u viziju, niti pak transponuje istoriska dđata u doživljaj, kao što rađe mnogi romansijeri. To opet ne znači da Jakovljević daje suvu, registrator= sku gradnju koja ima isključivo dokumentarnu vrednost. On đaje životne isečke, detalje, bez subjek-= tivnih stvaralačkih doživljaja. Om ima razvijen smisao za „lokalno vremensko đimenzioniranje, za ka rakterističan detalj“.

T u svom najnovijem delu „Ki“ vava avlija“, koja po svojoj kom« pozicionoj strukturi ima oblik jedne duže pripovetke, Jakovljević sd vratio svojoj omiljenoj temi slikama iz ratnih logora. No, iu O vom delu autor nije sredio svoje doživljaje po zabeleškama i sećanjima. Ova Knjiga rađena je na osnovu nođataka jednoga borca. Iako posredno, pisac je ušao u je dan ambijent dosada skoro neobra= đivan. A niški koncentracioni lo= gor, ta đruga srbijanska „kuća o plakana“, još je jedan od teških svedoka okupacijskih nedela. 1

Uzbudljiv događaj, opisan G O voj knjizi, koncentrisan je u dvorištu gestapovskog logora, „krvave avlije“. Taj događaj odnosi se ta jedno bekstvo iz tog zatvora, bekstvo u kome je „od Sstočetrđeset šest zatvorenika, koliko ih je bilc u jednoj sobi, poginulo u malom dvorištu ili na žicama četrđesetdva lica, a sto četvorica su uspeli đa se spasu“. j

Pisac, i sam ratni zarobljenik, našao je, u ovom uzbudljivom sve= dočanstvu, istinske afinitete. i pričanjima učitelja Milije našao je one vremenske i prostorne koorđinate na osnovu kojih je jeđnim retrospektivnim osvrtom, kao đa ilustruje svoja sopstvena osećanja, izneo pređ čitaoca jeđan svet ljuđi „mrtvaca ma dopustu“, u izuzetno, teškim đanima i specifičnim prilikama. | sva ta bolna drama čoveka tu svakodnevnom susretu sd smrću, nije ubila u njemu đuh i želju za otporom. U delima Stevana, Jakovljevića ne preovlađuje pesimi stička vizija sveta, iako joj je, u delima sa ratnom tematikom, pra vo mesto. Ta vizija je natkriljena onom drugom, jkontrastirajućom vizijom slobode koja emanira u moralnom otpotu, u duhu borac& koji se nć pređaju rezignaciji,

U knjizi ima i konvencionalnom standardnog ređanja istoriskih do+ gađaja toliko puta već ponovljenihM i poznatih. Oni su poslužili piscu kao kontinuiteti da bi se lakše sa“ gledavao tok izlaganja. Jakovljevi« ću nije bio cilj da obuhvati široku . sliku života ovoga logora, niti pak da iznese jednu evokativnu pano= ramu prošlosti. Ovđe je uzet jedan đogađaj — istinit i krvav.

Tako pisana sa skromnim bpre= tenzijama, stilski neđorađena, ova knjiga je uzbudljiv dokumenat jed< nog vremena. I — skroman spome«“ nik žrtvama.

Jovan, VULEVIG,