Књижевне новине

INO UN U:O

O POJESNIRU U ZANOSU ŠIMI VUČETICU

Wime Vučetić pripađa staroj genepPuciji hrvatskih pisaca (rođen +909.), iako je punu afirmaciju stekao posljednjih godina, naročito zbirkom pjesama „Ljubav i čovjek” i zapaženim Kritikama i esejima, naročito onim o Miroslavu Krleži i s područja estetike i Književne teorije. Knjiga „Na svome” dio je pjesničkog rada i jedan mali presjek kroz vremenski raspon od trideset godina, pa tek ovom knjigom pružena je mogućnost đa se kompleksna Vučetićeva poetska ličnost sagleda u potpunosti sa svim vrlinama i manama,

Stojeći na putovima lirike izmođu dva rata, Vučetić je pjesnički izraz prodđubljivao, ali daleko od bilo kakvih formalnih ekscesa, pa se naizgled mnoge njegove pjesme današnjem čitaocu čine odviše formalno zastarjele, što je samo znak izuzetnog razvoja, a nikakve konzervativnosti. No Sime Vučetić pošao je i dalje, te se neke njegove pjesme približuju nadrealizmu, naročito nadrealizmu Rastka Petrovića, i nema sumnje u to, da se Sime Vučetić inspirisao na pjesnič« kim tekstovima pjesnika venja”, Ali to može biti i znak iste pjesničke prirode, Obojica elemen~= tarni, negdje upravo paroksistički dinamički, više uspijevaju u iragmentima nego cjelinama, što je opet jedna od karakteristika ranog nadrealizma. Obojica vole jantastično, mitološko i plastično. Mnoge slike u Vučetićevoj poeziji vise u praznini lišene određene namjere, ali zato vrlo „agresivne”, dinamične i nametljive. Bilo bi vrlo zanimljivo pronalaziti zajedničke crte Rastkove i Vučetićeve poezije i njihove korijene u nadrealizmu, te razlike između tipičnih nadrealističkih pjesama Šime Vučetića li bilo kojeg našeg predratnog ili posljeratnog nadrealiste, Najvažnije je ovdje uočiti da se Šime Vučetić nikađ nije podao manirizmu; on je samo neke stvari prisvojio i na svoj način pretvorio u svoje shvaćanje poezije i svoju poezijsku formu. Na području jezika on je učinio mnogo. Jezik mu je Kkrepak i izvoran, negdje kristalno jasan i čist,“hegdje drastično mulan, a intonacija mu je„deskriptivna i govorna. Najviše upotrebljava _imenice, a malo je glagola, pa je sve krcato predmetima. Pažljivim ira. ženjem uočit ćemo niz riječi prisvojenih iz starije književnosti i neke riječi dosad neupotrebljene, a ponegdje je ugodno pronaći staru poetsku figuru (slavensku antitezu).

Svijet njegove poezije je fantastika; fantastika života Ua smrti, predanost uživanju i traženju, VjeČnost u moru i zemlji, dionizijska orgija čula. Najpoetičniji i ujedno najjači je u pjesmama djetinjstva, gdje pjeva himne moru, hobotnicama, magarcima, mornarima, kravama zaklanim negdje u podrumu, ikonama i suncu. To je poezija čovjeka koji svemu prilazi sa ljubavlju i plahoćom djeteta. I uvijek je tada suptilan, maštovit i jednostavan u viziji. I kad gradi svjetove mašte i kad ruši stvarnost krvi, rata i klanja („Postmuinchen-

ska scena”).

„Otkro= ”

_ Ponekađ kao đa se nametne konSstatacija, da je ovo poezija — seljačka, ako je uopšte moguće tako bukvalno razgranićavati pjesnike i poeziju — Vučetićeva poezija jednim djelom spadala bi u tu tematsku skupinu. Tu poeziju karakterizira baladičnost motiva kao i poetska sredstva, koja se naročito vide u figurama usporedaba i meta fora (crvena krv, bijele košulje, plava kosa itd.). Ti ukrasi su stalni epitetoni, tako da uz određen pridjev mi odmah asociramo na određenu imenicu. Međutim Vučetić raskida takvu figuru, tako da dobivamo iznenađujuće „pridjeve (modre zvijezđe, crno mlijeko, itd.).

Iznenadnost je svojstvena pjesniku Vučetiću, ali uvijek samo ona iznenadnost koja ima korijen u stvarima, a ne u antomatizmu sliA ka i čistoj apstrakciji.

Zato kađa se dublje pozabavimo tom poezijom viđimo da nema po-

djele unutar njegova opusa, jer je

on i tu svojstven, originalan i često tajnovit, što će reći da je pravi pjesnik,

Njegove pjesme stoje na granici epsko-lirskih tvorevina, a pjesniku

Na svome“, izdanje „Kulture“, Zagreb

je vrlo bliska deskripcija i naracija. Mnogo se govori protiv narativnosti u mođernoj poeziji i kada se za neku pjesmu kaže da je nara tivna, onda uglavnom mislimo da je i Joša, Međutim, mnogo puta se griješi kada se omalovažava narativni izraz nekog pjesnika. Zna se da je narativnost dosegla vrhunac kod onih pjesnika koji se uopće ne smatraju narativnim (Villon, Baudelaire i danas Jacques Prevert). Naracija je tek onda osuđena. na propast kad postane sama sebi svrha, kada su svi drugi izražajni elementi podređeni tonu pričanja. Naprotiv ton pričanja potstiče prirodnost izgovora, i prirodnost ritma.

U nekoliko Vučetićevih pjesama moguće je vidjeti „jedno i drugo. Prvo, kako je naracija sama sebi cilj drugo, kako je naracija dio cjelovite pjesničke izražajnosti (pje sme: „Lutka”, „Euriđika” i dr.).

Knjiga „Na svome” pruža i pouku i ljepotu. Pouku o prirodnosti razvoja pjesnika i njegovim čvrstim temeljima u našoj tradiciji, i ljepotu koju može pružiti samo prava istinska poezija.

Tomislapo SABLJAK

ANI G U.S A

Božidar Timotijević: „Veliki spavač“,

„Nolit“,

„Ništa me više me može zadržati: ja spavam snom

daljina i okruglog ludila ·

ovog sveta, što je bos i gorak beskrajno.“ B. Timotijević

Osećam da će se me mali, broj

čitalaca naći u položaju sličnom .

mome kad bude stavljen pred zadatak da kaže ili napiše ono Što

oseća i misli o pesmama Božida- .

ra Timotijevića., Neđoumica nije izazvana u nemogućnosti da se ostane u ovim formulama nežnosti

koje nuđi pesnik, niti u kolebanju ·

oko izbora centralne tačke koja organizuje ove virtouzne forme

neodređenih sadržaja, već i u pri- .

nudnom putu koji je skopčan s poznatim rečenicama pri razgovoru o njoj. Kao što su, po mom mišljenju, mnajrafiniranije i naj-

sažetije definicije pesnika kazane

stihovima (kod nas je to VrIO dobro uradio pesnik Branko Miljković) tako je odgovor o Knjizi koja nas izvodi iz svakodnevne

emocionalne ravnoteže adekvatan tek onda ako je prožet onim dra-

Beograd

žima koje nas čine pesnikom, dok smo u njenoj vlasti.

Ja sam se osećao pesnikom dok sam pročitavao stihove „Velikog spavača“, pod njegovom sugestijom prihvatio sam raspored stvari i složio se da one imaju svoj pravi izgled, živeo sam snom daljina, prihvatajući misao da je tamo, s one strane, naš kraj, a ovde, gde smo, gde smo dnevni i ranjeni

ja. Otpor prema tom snu bio je, međutim, vrlo veliki, kađa sam bio suočen sa ponovljenom slikom i figurom, što me je navelo na

zaključak da je vrlo opasno buk- .

valno upoznati ovu poeziju, lišiti

samo njegove, ne smemo do kraja poznati i otkriti, upoređujući je sa čulnim, i realnim percepci-

jama, njoj preti opasnost od Upo-

ređenja sa racionanom slikom. Ona je previše nežna da bi podnela teret realnog sadržaja. Ako učinimo tu nesmotrenost, nećemo oštetiti pesmu, jer ona je izvan

SVETLOSTI |I TAME POTSVESNOG

Žan Pol Sartr: „Zid“, izdanje „Epoha“, Zagr:b

Sartrove novele koje nose naslov prve pripovetke u žzbirci, „Zid”, nastale su kao ilustracija njegovih filozofskih teza, što je, uostalom. slučaj i sa ostalim delima ovoga pisca. Tako je predđumišljaj, afirmacija jednog stava, njihov osnovni pokretač, on se ovde previđa, ostaje potisnut i natkriljen čisto estetskim i umetničkim kvalitetima i delovanjima. Polazeći od uverenja da je potsvest najistinitiji deo bića, Sartr joj poklanja punu pažnju crpeći iz nje svoja nadahnuća. „Između misli i želja s jedne strane, i prava delovanja s druge, diže se često neprobojan zid. Mogu li se uništiti naše misli, mogu li se one streljati, zatvoriti ili prognati? Šta biva sa njima zarobljenim u oklopu ljudskog bića? Osetite li nekad kakvo je prokletstvo ta unutrašnja slobođa?”*)

Menjajući red stvari, Sartr izvlači u prvi plan ono što u biću ostaje potisnuto, onaj tajanstveni ljudski život učauren duboko i sputan obzirima, stidom ili strahom. Da bi što ubedljivije ostvario SVOju nameru, da bi što očiglednije dokazao svoje stavove, on ih ne prikazuje na prosečnim, običnim ljudima gđe bi njegove postavke izgledale bleđe. On traži i nalazi, manje ili više izopaćene ljude, i u njima otkriva u dela preobraćene instinkte koji žive i kod normalnih osoba, ali samo kao prigušene želje („Soba”, „Erostrat”). Slikajući liniju delanja potsvesti, on ot-

——– _

%) Iz razgovora pisca 8 autorom ovog prikaza („SMISAO I LJUBAV”, Da li je krug zatvoren?)

kriva neizmernu dubinu ljudske psihe teško vidljive spolja. U ličnostima nastranim i odbačenim, pronalazi, često, oaze detinje ćistote, dok se u kreposnim bićima, katkad, otvaraju tamnc i zagušljive bezdani. Taj život koji traje u mahnitanju potsvesnog, u Svetu svemoćne fantazije, pruža mu izvanredne, mogućnosti, Oslobođen duga navici i moralu, oslobođen svakog obzira, on se javlja kao poprište unakrsnih delovanja svih onih sila koje čine istinito biće čoveka i koje ga, sputavane, često menjaju ne samo psihički već i fizički. Erupcije potsvesti (afektivna stanja), Sartr prikazuje kao popuštanja zategnutosti, kao triumf divlje prirode u kojoj se čovek najbolje odmara od one nametnute. Sartrovi junaci su mahom pobunjenici protivu ustaljenog života (Pol IIlber, Eva Darbeda). Često zastrašujući u svojoj deformaciji, nalik na karikature, oni nisu ništa drugo no defektan, bolešću uništen ili bar račet crgan na kome naučnik prikazuje, sa očiglednim dokazima, ono što bi samo teoriski objašnjeno bilo neubedljivo. Govoreći jednom o Dostojevskom, jedan francuski mislilac je rekao da je „neđostojno velikih duša širiti oko sebe čamu koju sami osećaju”. No, čama tog pisca bila je izazvana tragikom onih najponiženijih od kojih su „pristojni i puni saučešća”, okretali glave. Sartra osuđuju zbog njegove „radosti za uništenjem” i zbog infernalnog daha kojim odišu njegove atmosfere. „One su me pritisle, ja.sam se otrovao njima, ja sam „nesrećan zbog njih!” uzvikuje ovaj pisac

NOOB E oi Rad II LL ILI ———

— Ja saznajem karaktere ljudi pre ma Mujigama koje imxajm M

KNMIJŽEVNE NOVINE

biblioteci...

Sartr

za koga prijatelji tvrđe da „uvek u džepu nosi kocku šećera za va šeg psa i vatru za vašu cigaretu”. Pisac ovih redova je prisustvovao jednoj diskusiji na Sorboni „kada. je Sartr uveravao publiku da on ne misli da je. život besmislen već da je čovek izgubio smisao za njega i za vreme u kome živi. Mo, on ne objašnjava anemičnost i izopačenost. tog čoveka, i tu je, možda,

njegova. slabost. On je konstatuje

i ostavlja da deluje impresiyvnošću svoje otuđenosti, pušta je da sama priča svoju istoriju.

Može se i tako boriti. Zar treba veća optužba zla nego ga sugestivno naslikati i ostaviti da deluje snagom istine! Bilo bi naivno tvrditi da slikajući zlo, Sartr pleđira za dobro. On prvenstveno teži sagledavanju istine. Taj napor ima boju i pečat njegova sopstvena životna iskustva slabašnog dečaka i mlađića koji se razvijao pod kompleksom inferiornosti, zatim čČoveka koji je Kroz najsporednija vrata, i kroz sve etape, bez skokova, morao da izbori mesto u svetu umetnosti. Humanizam koji je meosporno prisutan u ovom Ppiscu sastoji se u tome đa čovek otvorenih očiju i svesno, osmotri svoje neprijatelje skrivene u sopstvenoj prirodi i da se čvrsto s njima uhvati u koštac („Detinjstvo jednog šefa“), Sartrov moral je moral jakih i gorkih, moral onih prekaljene volje, onih Što su kao dijamant i na koje se može primeniti Zaratustrina misao: „Sasvim je tvrdo samo najplemenitije”, Upravo takav je Sartr kroz sve svoje priče u zbirci „Zid”, U „Sobi” i „Intimnosti”, čovek bi mogao biti obmanut. Ali svako žrtvovanje je samo prividno. Nema u ovom piscu ništa od altruizma spenserovskog tipa, on prezire Šopenhaue– rov moral samilosti. Ljudi, ponje-

mu, ne zaslužuju samilost, jer je

ni oni. sami, u krajnjoj liniji, nemaju i jer je ona nepotrebna i.po-

nižavajuća kao svaka slabost. On smatra da se slobođa sastoji u tome da čovek ima hrabrosti i volje za sopstvenu odluku i odgovornost i u tom smislu uzvikuje kao i Niče: „Moj pojam slobode! — Vrednost jedne stvari, često, nije u onome što se njome postiže, nego u onome šta se za nju plaća, Sta nas ona staje.” Čjtavim svojim bićem, Sartr se suprotstavlja radikalnim metodama odricanja, „sečenja u korenu". On je protivu jalovljenja, iskorenjivanja ljudskih nagona. Treba mudro reagovati, treba se s voljom odupreti sve-

| mu što premašuje naše moći i što

bi nas na neki način uništilo. Sna.ga čoveka jeste u njegovoj svesti, a plemenitost u oscćanju odgovornosti koja treba da je iznad svih ostalih vrlina. Stoga je ovaj pisac u čitavom svom delu, na vidljiv ili teže uočljiv način, za oduhovljavanje ljudskih nagona, za njihovo harmoniziranje sa savešću i osećanjem odgovornosti.

Ali, koliko ih je koji u ovome uspevaju? Ljuđi idu linijom · naj· manjeg otpora. Nije li to vaskrsavanje pikarskog duha iz Servante_sovih vremena: „velike ribe jeđu male” | „čovek čoveku je vuk”! 'Sartrovi junaci, boreći se za praVo sopstvene prirode, nailaze na prepreke koje, katkad, beskrupu-·lozno prelaze. Te prepreke su ČeSto drugi ljudi lišeni njihove snage i volje, Slova zakona postoje samo za delikte označene paragrafima. Upravo ovo su ona osetljiva mesta odakle je započelo ono što se naziva „rđavim uticajem eg·zistencijalizma” i u čemu ima isti-

Nastavak na 5 strani —

Nađa MARINKOVIĆ

i okruživala ga pažnjom. Pitao

dašnjem poslu, smislom!

dom i očajem.

. Prosjak koji je do malop

niš pred mlađom, dršću kao njemu, žajući je, kao đa

· tlo! Tađa se on jedva grohotom nedđužnika, štećeno.

zlom, samo senka tog dalekog kra-

je njene udaljenosti, u kojoj vib=" rira zvukom i bojom. Jednu pesmu iz Timotijevićeve zbirke, i ne.

DVE PROZNE VINJETE

NAPUŠTENOST

Vrelog julskog dana, rano poslij

i s v je podne, poslije ručka (ručka svejedno gdje i goleme kavanske prostorije osmotrio što su kutrile uz netom ispijene čaše, i zurile u

, Ž sam se: ljena žena ili su i pomrli roditelji, djeca uvijek, a prijatelji mučki zatajili? Ili su

Uzaluđ sam hvatao moguće,

|

Božidar Timotijević

nas, već sebe, povredićemo svoju, pesmu i bićemo neprijatno izne= nađeni.

Ponovo se vraćam pitanju: kos jim ćemo putem doći ponovo do Božidara Timotijevića, do njego= vog velikog sna? Mislim da ih nema više od dva, od emocional= ne težnje ka sličnim i racionalnog, svesnog ispitivanja te sličnosti. Prvi je neodređen, on polazi iz ritmičkog saglašavanja unutrašnjih vibracija sa ritmom poezije koja budi našu blagu želju za onim svetom kome je posvećena. On je malo iskaziv, to je put nejasnog sećanja, kao da nas odvodi u svet koji nam nije nepoznat, ali čiju sliku ne nosimo u pamćenju. Ali on je, verujemo to, jedini pravi put do Timotijevićeve poezije. Jer, drugi, ovoj poeziji, nije ništa drugo do grubo baratanje cvetovima, čija se preosetljiva harmonija može lako povrediti. Recimo, kako -bih jednu od najboljih pesama ove zbirke „Još samo otići“, mogao đa objasnim „nekome, uključujući i prijatelja, čija predodređenost za ovakvu poeziju ne dolazi u pitanje? Kojim rečima, kakvim životnim smislom da dofinišem to re= miniscentno talasanje fluidne supstance? Sve britke, sjajne misli o njoj ne pokoravaju se rečima, ne povode se čak ni za rećima kojim je pesma iskazana. Objašnjavaci je bio bi grub nasrtaj, kao kad bi na jednoj čistoj apstrakciji, sa koje zrači odnos boja, tražili figure identične onim koje cpažamo u životu,

Zbirka pesama Božidara Timotijevića” prožeta je svetlošću avgusta u kojoj je pesnik prepoznao Velikog spavača, prijatelja Svog, i sebe u njemu koga je uzalud „iščekivao u #šisenzibilnoj usamljenosti. Iščekivanje se pretvaralo u san, ispunjen često i onim što je pesnikovo sećanje, osluškivanje daljine i predviđanja ljubavi ili zla. Ako je govor ove poezije istovremeno i slika, ako je rec Cesto samo sama sebi cilj, a verbalna asocijacija ostala izvam pesme da joj preti svojom suvišnošću, onda možemo reći da je Timotijevićeva zaljubljenost u čednu, daleku reč, neobičan zvez= dan trag potekao iz njegovog originalnog ritma, koji ga pokteće i nosi. Timotijević je pravi pesnik. Njegova povodljivost i njegove omaške su pesničke, a zamerka ne može nikad biti isključiva, niti preporučujem onom koji zamera, da bude isuviše siguran u svoje pravo.

Dovršavajući ovaj napis jednim prijateljskim pozdravom „Agatonu“, poemi izvanrednih -detalja, ostajem još uvek u nedoumici kako ću naći kratku, jasnu defini-

· ciju ove poezije, A opet, mislim -da je dovoljno 'i ono što se oseća :da bih ostao svagda na domaku

njenih izvora. Žika LAZIĆ

možda odmah svejedno kada), u šupljini sam razbacane sudbine, prazno.

Nikad prije nisam vidio toliku bijedu samoć čak i onog jednog poznatog, o kome l POOR O0Je

je javnost dane i dane slušala je li ih iznevjerila vootputovala daleko i zaklonuli u svom svaki~

koji ih je hranio pouzdanjem, izdržljivošću i

ozbiljne razloge, ništa nisam

dokučio, i oni su ostali obavijeni tajnom, što se dimila dosa-

- e rije iz desetaka ruku sabirao a rice, dok ih je skupio đovoljno, drhtavom je rukom slagao žie-

lijepom konobaricom. A ona, kojoj ruke na sigurno i vješto natakala mu čašicu; ali, se o nešto nevidljivo spotakla, izvrne piće na

primjetno nasmijao, potmulim, zagušenim svijestan da je njegovo pravo ostalo neo-

pru-

Milan SEKLDAKOVIČ

AA“ M

O

racionalni povratak .