Књижевне новине

| __Jedna nostalgicna - kKkrit.ćarska istorija

(Predrag Palavestra „Književne teme“, „ Kosmos“,1958)

Neka misli ko šta hoće, ali znam: kritičareva (prividna) nadmoćnost u svetu književnoumetničkih pojava, ličnosti i tvorevina skupa je cena njegovoga ne malog ličnog ispaštanja. Ne zato što bi on možda bio umorni plašljivko, kukumavka i kukavica: između toga prizemnog tavorenja i uzvišenosti kritičarskog poziva nema blagougodne zlatne sredine i bezbedne zavetrine. Pravi kritičar, što znači borac, nikada neće sebe, samomubčilački. ili iz želje za dopadanjem .i sažaljenjem, praviti i proglašavati nečijom žrtvom i nesrećnim, neshvaćenim prognanikom. (On to može biti, ali tome se ne sme i nmeće pokoriti). Niti će, fatalistički, verovati u podložnost zloj, crnoj kobi. I vi se sad, sasvim opravdano, pitate: pa odakle onda to nekakvo vajno ispaštanje ?

Možda reč baš nije najzgodnije odabrana, ali smisao nije daleko od nje: kritičar je, kao i svi književmi Stvaraoci, fantast i sanjar, ali s tom — izglega neminovnom razlikom što njemu nije dozvoljemo da to bude, ili, blaže. rečeno, što se na to ne, gleda. najboljim očima, ili, ček i kad on to priznabo jeste, primoran je da savlađuje beskrajan i složen sistem prepeoka i pakosti svojih savremenika, sa mutnom i zloslutnom neizvesmošću hoće li on biti taj koji će ih savladati ili koji će biti sawiadam. Otuda, eto, bezbrojna znana i neznana kritičareva iskušenja. Otuda krize. Dileme. Otuda sumnje, česte i Često prilično razorne, . u wvrsishodnost posla kojim se bavi. Obuda povremena klonuća, lutanja i padovi... Nema li tu, razmislimo pravično, trpljenja i žrtvovanja, nekog bolnog samozaborava u službi istine i umetnosti, uporne, nervnmolomeće angažovanosti nasuprot stihiji nesklada u ljudima, stvaraocima, i u onome Štio stvaraju? Nije li to izvesno ispaštanje? Nije li to svojevrsna, muka bez leka i bez kraja?

Za one koji stvarima prilaze iskreno i nespekulativno, antiutilitarislički, — jeste.U takvoj je, dakle, situaciji kritičar fantast i sanjar. Pantast, — onaj koji je do srži, do svoga, korena, do dna samoga sebe vezan, zanesen, utonUo u svoje kritičarske sfere, svoga zvanja i poziva, čovek kome je to gotovo jedini razlog življenja i disanja, i kome se on predaje i posvećuje sav i bez ostat-

ka. |I sanjar, — onaj koji ko zna kakvom igrom sudbine i slučaja nije postao pesnik ili pripovedač

što razjašnjava i snuje o ljudskom udesu, o ljudskom 'smehu i suzama, nego mora da se drži i pridržava drugog, već stvorenog života, umesto da ga stvara, i drugih, suvih činjenica i podataka, umesto onih koje mu, u iznenadnom bljesku, u viziji, niču pred očima; on bi da peva, da sanja, a mora da priča i tumači; on bi da pripoveda, da mašta, da slika i vaja svim bojama i oblicima reči, a mora da 'analizira, da opravdava i osporava tuđe i svačije vrednosti i nevrednosti. ||

Taj fantast! Taj sanjar!...

I jedan i drugi nose u sebi duboku čežnju za savršenstvom, “za harmonijom u životu ljudskom i u književnim delima, nose u sebi već. izgrađenu, vlastitu sliku stvarnosti i predosećanje kako bi mogla ili čak kako bi trebalo da bude Književno, poetski oblikovana; sve :to, međutim, oni moraju da stišaju u sebi, da povuku u pozađinu i, ako treba, trenutno da zaborave, i da se suoče, da se pomire ili uhvate u koštac sa Životom, sa tekstovima pesničkim. i proznim upravo onakvim kakvi su se javili pred njima, nametnuli, i da tek onda, naknadno, nad svima tim velelepnim zdanjima ili kulama ođ karata, pokušaju da ožive svoj svet, svoje vizije i svoje simbole, Za sve to potreban je velik napor, i ogromno samosavlađivanje. Potrebno je neiscrpno strpljenje i nćsebična ljubav. Nije li to ono isto plemenito i svesno ispaštanje? Kritičara je |nemogućno zamisliti bez rađosnog, stvaralačkog i samozatajnog idealizma i privrženosti svome poslu: u tome je početak prevladavanja | mnogo-

KNJIŽEVNE NOVINE

famatik

·su ji to, i

brojnih" nesporazuma ' | početak

prerastanja kritike, u umetnost...

.* abe y ia Po

..Dok ovo pišem, dok sam ovo pisao preda mnom 'je bio kritičarski lik: Predraga Palavestre: možda sam ja za sve to vreme, govoreći uopšte, govorio i o njemu; podudarnosti su tu, doista znatne i mnogostruke. Najzad, šta to zapravo donosi kritika i' esejistika Predraga Palavestre, fragmentarno okupljena isjedinjena u ovim „Književnim temama”?

"Najpre, tto-;je. povest o jednoj velikoj i svetloj, pravoj slovenskoj nostalgiji. Pred nama je i sa mama je kritičar i ešejisk — sanjar: skoro u svim tekstovima Predraga Palavestre uočavate pesnika i pripovedača kome je uskraćeno da to bude; hteo bi da govori, da obrazlaže racionalno, tvrdo i hladno, a sve Što kaže i Što napiše odmah zatreperi, ritmički diše i pulsira lirikom, atmosferom, seća njem, asocijacijama, neposrednim životnim detaljima... Sve se namah uzdiže i plovi nekuda, talasaju .se i prepliću duge, šumne, pruslovske rečenice, i ukazuju se, izdvajaju nastanjeni, živi prostori kritičarevog carstva: u „Književnim temama” Predrag Palavestra ispituje današnju realnost u poeziji, i

|. PREDRAG PALAVESTRA . kroz ' portrete nekolicine, savremenih pesnika i doživljajne interpretacije njihovih karakterističnih pesama mastoji da nađe realnosti poezije, njenu magiju i suštinu, njenu životvornost; raspravlja o našim današnjim ” književnim (ne) prilikama, o socijalištičkom · realizmu i o ljudskom, humanom smislu poezije;. o usamljeničkom · nemiru Iva Andrića i o sudbinama jer to su zaista sudbine, tragične,

i ljudske i umetničke — petorice naših pisaca: Miloša. Vidakovića, Vladislava Petkovića — Disa, Ra-

da Drainca, Miloša Crnjanskog i Ivana Gorana Kovačića: · Zapažate li-to kontrastiranje tema i nemira, traženje ljudskoga, tu sklonost ka sudbinskom: i tragičnom? O. tome je Predrag Palavestra, sa usrdnom, gorljivom predanošću, i mostalgijom, sa žarom.i verom, sa sumnjom i ironijom, pisao svoje nadahnute „poetske 'esejističke romahne aa Ry ! e

Jedan od njih je ciklus eseja o pesnicima pod· naslovom. „Roman poezije”. Htedoh reći: impresionističko-lirskih eseja, a međutim oni mnogo više od toga: gotovo sve što u ovakvom slučaju ozbiljna i obavezujuća reč „roman” može da ponese i podnese. U razmim mpovodima· i na različitim primerima Predrag Palavestra je tu, bolje i upečatljivije nego iko dosad, rasvetljavao viteške puteve i neizbežne stranputice mlade književne „generacije koja je u naš književni. život ušla posle rata, upravo izišavši iz tog rata i Narodne revolucije i zamenivši ratno oružje oruđem graditeljskim i pesničkim. Njenu veličinu i njene zablude Predrag Palavestra je, razumeo, i gde god je trebalo davao svemu razumnu meru i pravo značenje: i svome neslaganju i protivljenju i svome oduševljenju. Pritom je osluškivao nove glasove, poruke onih koji su dolazili; jer „Vrata se otvaraju za druge”:

\ bi |

»Posleratna generacija Yycć ima: svoje juče. Mladost pro„lazi. Bez patetike i jedana- esterca o progrušanoj kosi. Bez nostalgije — za čim?» Ide se ulicama. Penje uz stepenice ı silazi niz njih. Putuje se va·gonima druge klase i otsulno zuri u pejžaže, šeta sc drvoredima, vozi tramvajima, stoji na mostovima i gleda u reke, žudi plavetnilo, gaća po blatu ljudi imaju svoje sklonosti, svoje ljubavi, ljubavi velike i

male, tople sobe i slabe cipelc, jedno odelo i nekoliko košulja, brinu se velike brige, brinu se male brige, postoje uspomene, mnoge uspomene, drage, nezaboravne i one koje bi irebalo zaboraviti. Polagano, mladići se navikavaju na proslu i jednostavnu reč: juče«,

U toj smeni i prolaznosti, u tome sumornom čekanju na mostovima, u brigama svakodnevnim i čežnji za vedrinom Predrag Pala-

vestra je — prizavao on to ili ne — našao jedan od izvora svoje nostalgije: „Mladost nam prola-

zi. Znate li to?”, sa zebnjom u glasu kaže jedna ličnost u drami Džona Osborna „Osvrni se u gnevu”, „Mladost prolazi”, kaže kratko Predrag Palavestra, mađa ne zdvaja i ne krši ruke, ali jedna 'iskra sete ostaće da još dugo i tiho tinja u srcu. Prežalio je svoj zanos za generacijom, kao što je ta generacija odavno već prežalila svoju u ratu izgubljenu mladost. Oba ova pregaranja rodila su nostalgiju koja zrači iz „Romana poezije”, toga mozaičnog i .nejednakog a ipak celovitog istoriskopsihološkog kolektivnog portreta posleratne naše književne generacije. VA šta ćemo s. poezijom? „ Predrag Palavestra zastao je (u eseju „Realnost u poeziji”) pred „velikim smislom poezije koji se očituje u umetničkom moralnom imperativu da se čovek objasni i da se čoveku pomogne...”, i na tome uglavnom, u ovoj knjizi, zasnovao svoj stav prema pesničkoj umetnosti. Taj stav se dalje grana otprilike ovako: „..čovek čija je moralna egzistencija najdominantniji literarni motiv..:”, a ta moralna kategorija obuhvata elemente „i društvene i umetničke i istoriske odgovornosti”; pesnici su, prema Predragu Palavestri, „propagandisti moralnog smisla poezije (pomoći čoveku) i tribuni imtegralnog: aktivhog humanizma” (sve podvukao P. P.). Iz ovoga svega može

se zaključiti da Predrag Palavestra ima izvestan stav prema poeziji i književnosti, pa — utoliko bolje za

njega: pred nasrtljivošću poborni- ·

Nastavak na 4 strani Miloš Iz BANDIĆ

PESNIK I

"

Malo je pisaca u našoj literaturi koji su u tolikoj meri slavljeni i osporavan: kao Sima Milutinović, te nije čudno Što je pretstava O njemu i njegovom delu sve do naših dana ostala nepotpuna, protivurečna i nepravedna. Naime, Sarajlija je bio zle sreće da su prema njemu bile neraspoložene dve veoma uticajne ličnosti u našoj literaturi, Vuk i Skerlić, a njihovi jednostavni sudovi o njemu najglasnije su se čuli. Stoga je naša ištorija književnosti ostala, u neku ruku, .Milutinovićev dđužnik. To je očito imao na umu i Vlađan Nedić kada se prihvatio rekonstruisanja Siminog lika i preocenjivanja njegovog dela, nastojeći da .ispod naslaga dosadašnje literature O nmjemu i istraživanjem novih i nepoznatih podataka otkrije pravi Simin lik. · %

Nedić Je Milutinoviću prišao bez

ikakvih predubeđenja i unapred postayljenih teza, oslanjajući se isključivo na autentičnu, poznatu

i nepoznatu, arhivsku građu, koristeći se i pesnikovom zaostavštinom i konsultujući obimnu (našu i stranu) literaturu o njemu i njegovom “vremenu. Zato Neđićeva studija mnogo potpunije i objek-

'tivnije osvetljava Simin život i de-

lo, tako da nam je posle čitanja ove knjige Sarajlija znatno razumljiviji, bliži i draži — kao čovek i pesnik. Jer taj „ludi čovjek“ — kako ga Vuk naziva, ispoljio je u onom herojskom, ali i surovom vremenu „đmneizmerni humanizam, široko rođoljublje, istinoljubivost i radinost, kvalitete pđred kojih njegova nastranost (nesumnjivo prenaglašena) izgleda bezazlena i be-

značajna. [;, :Tumačeći uporedo ·pesnikov Životni put i ocenjujući njegovo

stvaralaštvo Nedić u ovoj studiji, razdeljenoj u jeđanaest poglavlja, pokreće i tretira nekoliko veoma zanimljivih problema, ne samo 9O Milutinoviću, nego uopšte o našoj književnosti prve polovine 19 veka i počecima naše modeme poezije. Analizirajući pesničko formiranje

. čije činjenice treba pesnik svojim učešćem u odvijanju

DRUŠTVENA POEZIJA DUSANA KOSTIĆA

(Dušan Kostić „Povratak u Zelengoru“, Novi Sad 1959)

Najvidljiviji rezultat poetskih raspoloženja u zbirci »Povratak u Zeengoru«, u ovom izboru, pregledu, autoantologiji rodoljubive, angažovane ili, možda najbolje, društvene poezije Dušana Kostića, podrazumeva očevidno učešće pesnika u najbučnijim i najburnijim doživljajima koji su naše narode susretali u “poslednjim prstenovima Života. Pored pesnikovanja, ovaj revolucionar i borac umeo je da se snađe i u naprednim studentskim kretanjima koja su priprcmala, zajedno i istovremeno sa ostalim naprednim nemirima, bolje dane, pa iu ratničkim kolonama. pa i u onom posleoslobodilačkom ritmu obnavljanja. Pesnik ispoveda trenutke velikog iskušenja i najvećeg trajanja On upevava u svoj dnevnik istoriju života i teoriju smrti, teoriju najgroznijeg nestajanja koje nije štedelo i nije uzimalo nikakve razloge. Ta smrt, koja tutnji iza svakog stiha, nije obeshrabrivala, ojačavala je krug nade i oči uspeha, ali i očajavala nc\prijateljske beonjače spokojstva.

"Ova poezija očevidac je i pratilac životnog pokreta pesnikovog. | Ona svedoči da »pre no što zapcva, pre

no što ućuti, mora pesnik žŽiveti« (Gete). Ona je i sadržaj vlastitog postojanja, ali i postojanja jednog

vremena, dokumenat njegov koji, baš zbog tog upadljivog unutrašnjeg slaganja sa autentičnošću doba, nije uvek. wu snazi da tom trenutnom imperativu potrebe obezbedi umetnički intenzitet. Ovim stihovima je fiksiran jedan zanos i svetlost dalekih bregova budućnosti koji su borbenim ı burnim odricanjima približili se i pretočili u izvor neprekidnog · zadovoljstva obnavlianja (Tin: »Obnoviti se ili umrijetil«). Njihova društvenost zagarantovana je i opštom istlinitošću. Svaka pesma je otvoreni kavez Želja, ona je bogatstvo koje se ne osiromašuje narednim i stalnim prisvajanjima tih reči i ritma koji je znao i imao pošlovanja da prestanc — kad je potreba za njim presahla.

Filozofija ove poezije wije sve spasavajući lek, ona pomaže kao objašnjenje stvari i stvarnosti i želi da dokaže učešće čovekovo u prolaznosti. Zbog toga nije apstrakina, ni nemerljiva, sabijena je u dekor poeziji pristupačnih moliva i razložnosti. Shvatanje sveta po lakvoj „koncepciji pretvara se u jedinu mogućnost angažovali, što

Simino, dokazuje kako je uticaj klasicizma, nekad isuviše istican, samo okrznuo Simino, stvaralaštvo, dok je najveća i nepresušna inspiracija njegova bilo narodno pesništvo. Uticaj narodne „poezije na Simu je razumljiv i prirodan, kada se. zna da je Sarajlija od najranijih dana takoreći rastao s njom. Razvijajući dalje „misli u ovom smeru, Neđić postavlja pitanje početaka modernog pesništva našeg. Jer, ne samo da je Sima pevao u narodnom duhu „nekih triđeset gođina pre Branka Radičevića“ (pružajući time i Vukovoj borbi snažnu podršku), nego je svojim pojedinim pesmama trasirao puteve novoj srpskoj romantičarskoj poeziji, Ove tvrdnje . potkrepljuju znalački odabrani stihovi iz viđinskog periođa Siminog. Zato nije smeo Neđićev zaključak da se „novo srpsko peshištvo začelo 1816 godine u Viđinu“,

Celo jedno poglavlje knjige posvećeno je „Srbijanki“.i životu Milutinovićevom za vreme njenog postanka. Detaljnije je obrazložena pesnikova zamisao speva, naznačeni su izvori kojim se služio (a. to su najčešće usmena svedočenja Uustanika, a i sam Sarajlija je bio blizu događaja — u mnogim i učesnik). Proučavajući i sačuvane rukopise „Srbijanke“ Nedić ističe, nasuprot nekim dđosađašnjim shvatanjima, da je pesnik pre štampanja prerađivao veliki brej pevanja, „granao i dopunjavao stihove iz rukopisa". Dotičući se pitanja pesnikovog izraza u ovom delu, Neđić smatra da su neizgrađen naš književni jezik, izvestan otpor Simin bilo kakvim ustalienim normama i brzina pisanja, kao i uslovi pod kojim je nastao spev, osnovni razlozi što je pesnikov izraz tako mutan i ncobičan. Neđić analizira i druge nedostatke sneva, ističući razvučenost, slabu kompoziciju i uopšte sirgvost materijala usled čega .snev kao celina nije , uspeo. Međutim, zmeža ino je" da: le: onu 5 Otto i takve stihove koje je „mogao na-

DUŠAN KOSTIĆ l

tajni i čini, jer čitalac obično kada se nada pesniku susretne čoveka. U takvoj funkciji, koja nije suštastvena

novina za društveno u poeziji, pesnik Dušan Kostić odvodi svoje likove u najprirodnije izraze. Kjudi,

za koje se zaključuju da izniču iz ovih rima, nemaju razvlačeno osećanje obaveze'i dužnosti — kao što smo to navikli da nalazinto u poeziji ovog smišla ranijeg i sadašnjeg ponekog poetskog, borca. Oni su nei zclovani stvaraoci, izražajne vrednosti večnoprisutnog „sutra, bezumni optimisti sa lovačkim instinktom. za žrtvovanja i koji ne trče za sopstvenom senkom. već istražuju | bunare budućnosti. Oni nisu zlosrećni.ljudi kojima sve polazi za rukom kada više nije potrebno, oni se ne prihvataju nikakvih snova, niti maštovitih, želja, već drže jednu zrelost, ispisujući odgovor za većinu pitanja koje su zajednički. mnogi poštavili. Oni su, proučavajući i praleći, ŽivotDi- krug, doprineli da stvari imaju ovakav izgled kakav jeste danas.

Dosledan i uporno stalan u svoi kazivanju rodoljubivih sadržaja, pesnik Dušan Kostić nije uvek bio u prilici da sve svoje pesme propne na umetnički · zadovoljavajuće ~ visine. Svedočanstva istine traže i otatupanja od veštih pesničkih slika, a takvih

nužnosti — u” ovoj. poeziji ima. Taj-

'nedostatak, ne nedostatak strogosti već podatak i činjenica odgovornosti i koristi, nisu suzili značaj.ove poc-

„Matica srpska“,

zije. Ona postavlja izbor: interesovanje za prošlost, za verodostojne 'događaje, a | umanjena umetnička

· wrednost kompenzira se silinom, pu“

'noćom “osećanja i ka života. y ' Pvisutan je u ovoj lirici vrlo pri"metan epski naglasak. To nije prič'ljiva boja usporenog ritma već smirenost u lirskim raspoloženjima i jedan, za nijansu samo, tiši pesnički opis obogaćen širinom i potpunošću u doživljaju — inspiraciji, u svim, pa i u unutrašnjim potsticajima ove poezije. U tom dometu je i jezik zbirke. Uslovljen trenutkom inspiracije i trenutkom nastanka, nije uvek potpun. Inače, čist je i po mnogo čemu (po izboru i unutrašnjem značenju) “blizak narodnom govornom ieziku. Pesnik je nastojao da se oslo> 'bodi svesnih opasnosti ostajanja u već pozžnato-kratkovekim · ponavlja \njima narodne epjke.

Ima, istina i uostalom, isuviše gla» snih mesta:

otkrivanjem razvit-

Ovdje Evropa sva je sad na broju, [abričku slogu ne remeti inom!. Tu svak je drznik našo tablu svoju pepelom posut, ogrnut tišinom.

Ne brblja Berlin, ćuti i Rim »vječan«, Tokio dalek — svi pod nogom stoje. Razgledaš, zboriš: »Šio sam gord . i srećam, oružja ovdje nema zemlje mojel«... (»Mrtvo oružje«), — nepotrebnih tirada:

Neću te dati, znam to. Ni obrva tvojih. mir. Ni vrelu igru meša dok gromovi luduju negdje, nad tobom, iza brijega. Poklonio za tvoja nebesa rascvjetanog vedrog sebe. | w(»Zapis zemlje«}

— i parolaško-mitingaških izraza:

Nija se most. Brigada stupa.

Nad glavom — pako, dolje — Piva, Kako je, vidiš li, sloboda skupa, kako je u svakom od nas žival...

(>»Piva«)

što je svakako nepotrebno u jednom ovakvom izboru, u ovoj autoantolo« giji, koja je morala da preraste tes kuće zbirke, periodične publikacıje

i žurnalističke zahteve i „ciljeve, a

za šta nije bio potreban izvanredan napor.

Miloš JEVTIG

Sarallija*,

pisati samo pravi pesnik, i to ne mali“.

· Problem. uticaja Sarajlijinog na mlađe savremenike i uopšte pesnike, u nauci o književnosti nije još dovoljno proučen i šteta je što se Nedić nije više na tome zadržavao. On, doduše, konstatuje da Siminih tragova ima kod više pesnika, navodeći Kostićeve, stihove i dovodeći ih. u. vezu sa onim iz vidinskog dnevnika, objavljenim posle Sarajlijine smrti, ali se nije upuštao u ' detaljnija ispitivanja. Naglašeno je da su i neki prozni pisci uzimali obilato građu iz Siminih dela, a neke . drame “Đure Jakšića oslanjale su se na .njih. Sasvim opravdano, Neđićevu pažnju najjače je privukao odnos Milutinovića i Njegoša i kao ljudi i kao pesnika. Navodeći već poznate rezultate u nauci o ovom problemu, autor je i sam na brojnim primerima pokazao da je Sima uticao na Njagoša znatno više nego što se obično pretpostavlja i hije, preterano reći da ne mali broj misli i stihova u „Luči Mikrokozmi” i ..Gorskom vijencu“ ne bi bio onakav kav. je bez Siminih dela, a nesumnjivo da se mora imati u viđu i neposredan uticaj Sarajlijin na svog učenika. Posmatrana u ovom svetlu i Njegoševa ođa „Prahu Sime Milutinovića“ mnogo je više nego obično sećanje na nekađašnjeg učitelja. Obuhvativši celokupno MilutinoYićevo e. Neđić je razmotrio i njegov rađ na skupljanju narodne poezije, kao i njeqova prazličita istoriska dela. Za „Pjevaniju“ kaže da i pored poznatih nedostataka pretstavlja lep prilog skupljačkom radu narodnog blaga, ali u zasenku Vukovoq rađa ostala je isuviše zanemarena. Iz istoriskih, spisa, Nedđić izdvaia delove od literarnog značaja. ističući i njihovu veliku vrednost kao prvorazrednih. istoriskih izvora za iedno veoma značajno ra14-01 „naše prošlosti.

Posebnn vredan Dr:1wq nauci pretstavlja prikazivanje društveno-po-

>

- (Vladan Nedić „S.Milutinović Nolit, 1959)

litičke aktivnosti Milutinovićeve, naročito one iz prve faze Ustavo= braniteljskog pokreta, jer je o t04 me izneseno niz novih i interesant= nih podataka za koje dosađašnji ispitivači ili nisu znali, ili su ih zanemarivali.. Međutim, u donošenju zaključaka Nedić je veoma uz“ držan i oprezan, kloni se švakod polemisanja i tuđim stavovima, dkoliko se ne slaže s njima, suprot< stavlja samo nepobitne . činjenice, bez posebnog komentara. Mađa je to u nauci dragocena vrlina, ipalš smatramo da je kod pojedinih pros blema Nedić mogao da: smelije istakne svoje stavove i zapažanja, tim pre što je za to često imao dovoljno . elemenata (napr. odnos naših pisaca prema Milutinoviće= vom delu i dr.).

Mora se istaći još jedan kvaliteć ispoljen u ovoj knjizi. To je prefi= njeni smisao Neđićev da iz mora Siminih stihova izdvoji one i da. nas žive, „sveže od uhvaćenog ži-“ vota, tople od dčovekoljublja, uz“ burkane od bujice osećanja, uzvjtlane od mašte bez uzda, umne od poimanja događaja, zamišljene od vasionskih tajni“ (65 str.). Zato s pravom možemo očekivati od Nedića da mriređi i poseban izbor Milutinovićeve poezije kojim bi bile obuhvaćene mnoqobrojne poetske iskre i plameni. zanimljivi i za današnjeg i sutrašnjeg čitaoca, a činili bi čast i svakoj drugoj literaturi. i

Da zaključimo. Raspolažući najraznovrsnijom građom (knjiga je, naime, doktorska disertacija izostala je samo bogata naučna aparatura), Neđić ipak nije đopustio da qa savlada taj golemi materijal. Naprotiv, može se reći da ova stuđija ima čisto beletrističkih kvaliteta. „Pisana tečno, „lirski, s kratkim i živim rečenicama, ona je vrlo zanimljivo štivo, mađa ni za trenutak nije lišena naučne pođloge „dokazujući da nauka i beletristika, kađa se razumno prožimaju, samo modižu ”~--"=net dela,

Vaso MILINČEVIĆ,

3