Књижевне новине

Mastavak 58 1 strane

Ta književnost, „ušuškanuı im šalovima i zavesicama neikloho proklamovanih pleme~

o vrlina i pozitivističkog zdrarazuma. Lukač se, potpomognut. SVI svojom obazrivom filozofijom apstraktne (idealizovane) društve|B duhovne higijene, zalaže · za jednu knjizevnost lišenu svih uzbu“enjB, magične čaer:, pustolovnog, otkrivačkog_ duha, . promene, izneTadnost!, oštrog, ledenog vetra i strasne vreline; za Književnost amorfnu, skoro uškopljeničku, geometriisku, U kojoj je sve unapred dobronamerno nlanirano, ·pnedviđeno, sračunato, tako da ništa ne- ugodno ne može da iskrsnć i DOremeti mir i samozadovoljstvo to-

a beskrvno" sivog rostora. Ne ustručavaimo SC da '%—_0 dna e take književnost teret bez rremca, i jedna vrsta okrutnog intelektualnog nasilia.

Možda se i sam Lukač gnuša takve književnosti, ali na koordiPa njegovih potvrdnih Rri-

ih izjašnjavanja | neizbežno sc 10 u Senke hladnog carstva jedne neumoljive · književnc doktrime. Tukač je, naprimer, za doslovnu jasnost. U svome kirstaškom pohodua protiv avangardizma on ističe nekoliko argumenata; jedan od njih je alegorija. Zašto i čemu ale· gorlja? — buni se Lukač. Ona je

sumnjiva. Ona. je „izvanredno problematična“. Ona je, bazmalo, društveno štetna. Lukmč zazite od svega Što na prvi 'po-

uled nije prepbznatljivo i razgoveino. Alegorija je za njega subverzivna. (Uostalom, i vođeći državnik jedne socijalističke zemlje izjavio je nedavno prilikom pregovora o međunarodnoj kulturnoj razmeni: „Ne želimo ništa pisano između redova“!) Jer, doista, alegorija, metafora, ezopovski jezilt, basna — deo su književnosti i element; društvene kritike. Đa ib se bojimo, odričemo, zabranju,jemo? dar socijalističko društvo koje. vaspitavanjem ljudske svewti nastoji da „jkine i prevlađa RUdikamo veća iskušenja i opasno ;ti mora da oseća nesigurnost ı strah pred alegorijom i basnom kao do lićima svoje vlastite savesti? Ne mora! Alegorija je potrebna, kao što je potrebna i Kritika. Strahujući od kritike, ustvari, Lukač s» obara na alegoriju, i najlakši ba3čin đa je se za sva vremena otarasi bio mu je da je baci u ogayn: mulj avangardizma, u tu močtvaru, u to blatište, i da se iz njega nikađa više ne pojavi.

Ma muodernu, književnost Lukač

avangardističku gleda kao”

u oku društvenome redu, koji su izvor stalne opasnosti za društvo i — gotovo odgovorn:; kao organizatori hladnog rata! Lukač o tome izričito kaže: „Naš prafenomen je dakle konvergencija ta dva oD trastna· para: realizma i antiree! zma (avangardizma, dekadence), s jedne strane, i borbe za mir i rata, 5 druge“. On doduše napominje da se toj konvergenc:ji „mora BEilažiti oprezno“ i sa „mnogo Ugrada“, no time OVO vulgarno izjednačavanje jednog Knjizevncg pokreta sa fenomenom hladnog rata ne biva uopšte dovedeno Dliže razumu, niti spaseno: Ono najočitije pokazuje kako Lukač U svome antiavangardist: čkom maršu fatalno iđe nepravim stazan!a, koristi se nedoličnim, . izmišljenim dokazima, ne ustežući se ponekad 'šak da nasrne,—/ sekirom na kOmarca. Ogromno je, doista, to nepoverenje ' ı strašan je taj pritajeni ali utoliko nepržjatniji podozrivi policijski đuh. Da bi avangar~– dizam što plastičnije obeležio kao bujan rasadnik kriminala, atonta– torstva i drugih jezovitih ziočina i . morbidnosti, Lukač analizira, pored alegorije, i ostale elemente koji su inače samo deo suštinske n · problematike modđerne strah, samoću, patologiju. A to su — Lukač se tu ponovo laća maiopređašnjeg sasvim neslavnog argumenta — „oni misaon: i emocionalni elementi lj:u:dskog unutrašhjeg života na čijoj prevlasti ZaSnivaju svoju propagandu 1 tadizam i hladni rat“. Eto sad! Na kakvom je to sistemu očajanja i straha fašizam zasn:vao svoju PprOpagandu, nije jasno. Ali. da ni fašizam nije trpeo književnost i?" gubljenosti i očajanja, i da je 1 OB

rado prisvajao opbtimist. ičku, zdraie | ratobornu

Vu, nazdravičarsku i Ob pseudoliteraturu, to je više n 90 izvesno, i Lukač to verovatno

sam veoma dobro zna. No on očevidno ne odmerava reči „i brka pojmove; zar bi inače Narodnu revoluciju i oslobodilačku borbu jugoslovenskih naroda nazvao „građanskim ratom“?!

Van sumnje je, međutim, da oni elementi”

„misaoni i emocionalni

— samoća, strah, očajanje. patologija — nisu nimalo pitome stva– ri. AL: tu ne možemo ništa: one 5U neminovne, neizbežne kao i vazdun ovog vremena Koji udišemo, pun varnica, pun guste, latentne Ma7 tre. Ne smatram, naravno, da So moderna književnost biti Tec | vrednija ako strah, samotnička : patološka stanja uzmć, kao Svoj

KNJIŽEVNE NOVINE

ua” atentatora i kriminalca koji sate

jedini, isključivi ali biće! okrnjena rođostojna alo savremene ljudske Vi, zbriše iz SVOg

motiv; naprotiv; i nedovoljno vete komponente situacije izostavidokruga. Kako, međutim, postupa Lukač? a, naveđe neku pesmicu Gotfzia ena (koji je, ne smetn;mo to Uma, napisao: „Ja sam život a video tragičnim, ali sa >nSatom da ga živim“) ili Roberta uzila, spomene pritom Samjuela Beketa i Anrija Monterlana, i; na POnovU. toga — generalnim daletoseZžnim potezom — optužno ustanovljuje „Opšti, vladajući značaj patologije u avangardističkoj knjizevnosti“ i uporedo s tim „im. tenciju za veličanjem abnormainoga“. To zvuči giljotinski Strogo, ali „vladajući značaj patologije“ time nipošto nije dokazan. Jednostavno nije dokazan zato što Lukač Uporno propušta da na dnevni red stavi problem čovekovog položaja kao individue u današnjem totaltarnom svetu, njegov strah od „viših sila“ i njegovu grubu potčinjenost „višim ciljevima“, nemoć bespomoćnost i Krizu humanističke misli koja unezvereno i preštravljeno lebdi ili od očajanja pada u prah pred bezđušnim „cin;zmom masovnih likvidacija i pompezrnih rehabilitacija, pred otvorenim terorom, porobljavanjem, „atomskim eksplozijama, kolonijalizmom kažnjeničkim logorima. Život Surov. Covek se na sve strane bori i snalazi kako zna i ume, rukama, laktovima, „noktima, zubima, suzama. Od svega toga Đerđ Lukač a šematski — vid: samo pometnju građanskog intelekfualca i to mu je dovoljno da patologiju (patološki aspekt ljudske egzistencije) iskoristi kao jedno od nyajtežih oružja u svojoj opštoj ofanzivi protiv mođerne književnosti.

A otkuda zapravo ta poplava patologije? Ništa neobično: ona po stoji od vajkada. Ima je i kod Iiomera; ima je i u Petronijevom romanu „Trimalhionov pir"; ima je kođ Dantea, ima je kod Šekspira, i tolikih drugih. I kod Mihaila Šolohova, naprimer. To što, se ona danas javlja u poplavnom naletu, potencirana, „dominantna, „nervozna, posledica je složenosti i 5UJpersenzibilnosti mođernog čoveka, S ı naučno-psiholoških analiza. 1 ne manje od toga — to je jedan od vidova otpora i protivudaraca bezobzirnoj brutalnosti sveta. Je — kaže Šekspir u stihu —:;

„Očajnu boljku očajni leči lek ili nikakav“:

'Kakve sve muke često ap Čoveka da piše — ko bi znao? Kroz poeziju pesni; se, Darca O stalog, i osvećuje društvu ili grupi pojedinaca za pretrpljene bolove i

je'

avangardizmu...

poniženja; izobličuje ih, unakažava .

— jer su hteli da qa izobliče i unakaze; on ih kažnjava samo rečju, a oni. su mogli (i mogu) njega fizički. Zašto bi onđa njegova ijteratura. ili poezija morala biti sadistička i patološka kad već tako nisu okršteni postupci onih koji su je, „takvu, prouzrokovali?! (Ovde govorimo samo o ozbiljnoj književnosti a ne o namernim patološkim orgijama, histerijama i mistifikacijama petorazrednih bulevarskih škrabala na Zapađu, i drugde.) Pravi pisac je veoma retko sam po. sebi sklon zlu — čak 1 onda kad mu· je reč najgorča i misao najmračnija.

Samoća fakođe smeta Đerđu Lukaču, velikom masoviku i borcu za kolektivizam. Izazvala ga je jedna poetična rečenica Tomasa #Vulfa (koji nikako nije avangardist, a ipak se, eto, obreo među Lukačevim žrtvama), u kojoj Vulf. njemu wsvojstvenim, zarom i temperamentom, poručuje da je samoćča „neizbežna, centralna činjenica ljudskog postojanja“. To je

· delimično tačno, a delimično pro-

terano. No samoća je neophodna i ponekad lekovita za čoveka koliko god je njegovo življenje nezamislivo bez društva, van zajednice, Usamljenici zadaju daleko manje (jiavobolje durštvu nego neki drugi ljudi; ako :ma iko štete od njihove izolovanosti i usamljivanja, onda je imaju oni sami. U samoći se naBjčešće rađaju velike misli, đela, DOduhvati. U samoći izrasta iđeja O nužnosti jačanja | judskog bratstva i drugarstva. Samoća okrepljuje. Ona je bolna, slatka, besšciljna, spasonosn8a. U njenim senovitim, zvučnim tišinama boravi jedan svet na granici svakog dobra vedre tajne, i dalekog zla. Sam9-

ća je ljudska potreba. Viđeti u ujoj samo izvitoperenost, bekstvo iz stvarnosti, samo dekađemtsku

masku i kukuljicu znači Šturo, oO-

boga O jednostrano usvajati SO

cijalističku iđeju O oslobođenju čoveka. Tamo ade se priznaje puna individualnost čovekova — a 5ocijalizam je priznaje — mora Se priznati i čovekovo pravo na vlastito

životno opredeljenje, Da i pa ssmn~-

Mogu li, hoće li najzađ to da te PBpd Lukač i ostali ĐO-

dobni [ukačevci? sleđećem broju) Miloš 1. BANDIĆ

( Završetak u

S.

novim romanom »Pećina«. se jednom prilično jednostavnom fapbnlom o otkriću neke pećine strane dvojice mlađića, Voren tretira duboko moralne probleme ljudske egzistencije. BSukobljavajući živoifni nagon, oličen u jednom od njegovih junaka i moralne principe svog drugog karaktera. pisac je duboko zašao svih i materijalnin i đuhovnih vrednosti, kojima čovek obogaćuje svoje

Bin.

ROBERTA PEN VORENA

"Prošlogodišnji dobitnik Pulicerove nagrađe za poeziju, pozneti Kknjiževnjk Robert Pen Voren, skrenuo

je pažnju publike i Kritike svojim

Mladen KLJENAK

MOJ SIN KONJANIK

UMRO SAM ONOGA DANA, kad sam zaželio da se njime produžim. Jedino nisam znao telefonski broj Bore OĆ ureda, niti sam još bio odlučio kakvi konji će me odvući: bijeli ili razigrani. "To, uostalom, i nije bilo važno, jer mi, možda, ne bi udovoljili molbi da idem za bijelcima i da cvijeće bacim raku, To bi, vjerojatno, bilo zabavno: u koroti, nijem, s dostojanstvom i bez suza, uspinjati se u grad bez ulica i sobom do nijeti šumorenje aleja. Rekli bi da je blagdan i oglasihi bi me blagdanom, ali bih prethodno morao Ući u kovčeg. I bijelcima bi na povorima iskočile žilc: i oni ulaze u svoj najmanji prostor, samo glavu ispruže kao dozivanje svima, koji bi htjeli uzveličati sveča» nost svojim mramornim uslima. Na koljeninia dočekala bi me tišina: nategnuli muk vrela kamena, koji ne može da se oslobodi svoje postojanosti.

Mogao bih sto pula, s lakoćom se pomiriti da mc odvežu bež vodiča, jer sam Siguran da i mrtav mogu pogoditi svoj grob: nitko još nikada nije ostao pod vodopadima zvijezda, svatko“je svoju tamu morao sprijateljiti prvim susretom. Ne treba se najavljivati za grob: pokrivači samoće natkrile našu. nestalnost i ispod njih osjelimo se zauvijek spremni za pomirenje.

Pokušavao sam da i dalje govorim sebi. Nastojao sam se utješiti\da ne moram znati telefonski broj pogrebnog ureda. Taj broj nikada nisam našao u telefonskom imeniku, iako se već ne koliko godina nije mijenjao, i ja sam od korice do korice znao sye stranice: ovako su razvrstani advokati, ovako liječnici Svi su na okupu, da se ne bi prestrašili nepoznanstva i da se ne bi iznenadili jedmi drugima. Opasno je iznenaditi se ravnodušnošću susjeda, ako prije nismo saznali da smo zavađeni za neprolaznost. Svi su ljudi imali susjede. } u telefonskom imeniku imali SU SUsjede: susjedi su potrebni svakome, tko se boji da je nemoćan.

Ne mogu sc sjetiti da li je telefonski broj pogrebnog ureda unesen u knjigu. Na koju bi ga stranicu mogli odštampati? Ne vjerujem da ga ne bih primijetio, da je umesen: ja sam isuviše pamtio, a da bi mi nešto tako važno izbjeglo pažnji, jer važne stvari ne smijem zaboravljati.

Uzalud se naprežeš da se sjetiš toga broja, rekao sam. A što bi ti wopće Irebao?

Da naručim pogreb

Bijelce ili konje razigrane

I aleju zasniježenu cvijećem da izvedem za sobom

TI uzdrhtalo nebo odmoreno nad zdencem

Jednu nepokorenost i naricaljke ulice

Tužaljku za nebom i očima

Upitnik: Jesu li oči nebo ili nebo u očima čuva SVOJU, ljepotu

ILUSTRACIJA SLAVOLJUBA BOGOJBVIĆA

'Obraćanje: Poštivam one koji nisu dznenađeni topotom lišća što ulicama suzi

"Telefon mi treba da ih obavijestim:

Da konjanici svoju pulanju znaju od faBebin

Da oni mogu ravnati zvijezdama

Da je za jednu nijemu radost potrebno Zubočayibi sve riječi

1 da nevini dan cijenim kao pet stoljeća

Poslije svega ostala bi mi još jedna obavijest:

I sada primite znanju da neću da budem blagdan uplakanih alcja

Grad bez ulica umanjen je za jednog. stanovnika

On ostaje nastanjen u sebi grob

Ako možete primite ovu obavijest

ČOVJEK KOJI JE STAJAO UZ ZAHRĐALI KREVETIĆ imao je dovoljno vremena da čeka. Nije se uzbuđiyao šarenim zastavama rublja, koje je očekivalo nijemost bijelih tijela, niti riječima, koje su dopirale do njega. To je bilo prvi put da su ljudi mogli vidjeti nekada bijeli krevetić. Stvari moraju isprije-

_ čiti pred nas svoju stalnost i tek onda pnidružit ćemo se njihovoj

samoći. Pošto je. ovaj krevetić?, treba upitati. Ali, ovaj čovjek može odgovokiti: On je samo za gledanje. Za gledanje?

biološko egzistiranje i đaje. mu veći

SVEŽA PROZA

smisao. Voren nedvosmisleno dajc prednost ovim đrugim vrednostima.

*

HERMAN VOUK I NJEGOV NAJNOVIJI ROMAN

Proslavljeni pisac »Pobune ma iejmu« Herman Vouk, završio je svoj novi romam sa izrazito religioznom sađržinom. Potpuno različić od ranijih njegovih đela koja su ga proslavila, razmatra položaji duboko religioznog dJevrejina koga” raspinje tempo savremenog Života u Americi i težina trihiljadugođišnje religije i trađicije. Roman »Ovo je moj Bog, pretstavlja intimnu ispovest intelektualca koji veruje u religiju i u boga i to brani snagom velikog književnog

talenta,

Služeći

ođ

u romanu, u analizu

PRIČA „KNJIŽEVNIH NOVINA

ževnih novina«, boravio je ovog meseca u Poljskoj, u okviru razmene poseta urednika poljskog »Rulturnog pregleda« i »Iinjiževnih novina«. Za vreme boravka Minđerović je vodio razgovore sa nizom poljskih pisaca i kulturnih radnika, a posebno u Tecdakcijama listova »Kulturni pregleda, »Ziće kuliura, ostalog, | govoreno i o intenzivnijoj saradnji ovih listova sa »Rnjiževnim novinama« — o razmeni pojedinih materijala, pleinih brojeva koji bi se štampali u Poljskoj, odnosno kod mas.

biografija Marsela Prusta, iz pera pžordža Pcjntera, saradnika Britan-

Treba pokazati da i on može biti tu, kazao bi čoyjek. koši se nije uzbućdivao što rublje na vjetru žali potopljene plivače.

SVOJU PRVU DUŽNOST IZVRŠIO SAM. Obaviiest Je dg7Ota jasna da me znaju da sam grob. Sada se mogu okrenuši u sebi. Tu me nitko ne može iznenaditi. Bez susjeda sam i čitava ta: ceremonija prošla je sasvim skromno: bez suza i cvijeća. "Trebao bih sam sebe okititi, da me mogu raspoznati. Recimo da oke mene naraste drvored, da imam dovoljno sjene, koja će me za” žtititi. 'Kako će to biti divno napraviti uzglavlje “od sjene: jeka koja će me usaniti, ušpavanka za Sve zalutale

smjelih stražara.

Osjećam kako se širi deblo, u grobu.

Govorim da sam dobar grob. Stijene su već ovlažile. To je dobar znak. Ulzstremit će se u tajni čas vojske šutljivih debala i kroz njihovo pomicanje moći ću nazirati pokrenutu oblinu bijelog oblaka.

Uopće je dobro što nadolazi vlaga. Tvrda debla raširuju se i probijaju prostirku samoće, Iskazuju golemu snagu: pred njihovim čelom raslvaraju se uspavane livade i otkrivaju treskom ta» janstvenu unutrašnjost. Do meni škrope grudve vruće zemlje: oblog topao mojim kostima.

Nitko ne može zaustaviti ovaj rast. Vruće pregršti rdkeyijePaić livade grade me u gnijezdo i ja čeznutljivo gledam rast aleje i

· osluškujem muziku, koja najavljuje pohod ogromnih stabala što

izrastaju k oblaku, i tužaljku livade za otrgnutim cvjetovima. Još nije završeno ovo zauvijek premiještanje. Moram još očekivati da me uzavrela voda stegne oko pasa. Onda mogu u horizontali leći i prepustiti se tom malom moru: kad više ne budem uspravan, mogu biti siguran, da se nastanjujem grob.

Primijećujem da livada postaje iskričavo jezero: najavljuje se zvučnim koracima.

ČOVJEK KOJI JE. PRODAVAQ ZAHRĐALI KREVETIĆ zainteresirao se za rublje na vjeiu. Od duge šutnje po» stao je tužan: bijela tijela utopljenika s rijeke nije mogao približiti ovom rublju. Ljutio se Što nije znao izmaštati golu prestrašćnost, koja bi najprije zavukla ruke u ovješene rukave. Zatim bi pokrila golotinju i u trku se sklonila za plotove da se može u gra vratiti nepromijenjena.

To ga je ipak zabavljalo Bila je samo jedna mogućnost da zaboravi da sjedi kraj zahrđala krevetića, koji je danas prvi put iznio na sajmište. Nikada dosad nije bio "ovdje.

Možda i ne znam, pomislio je, što sve trebam činiti, kad prodajem dječji krevetić, zahrđali. "Treba, vjerojatno, glasno govoriti da je za prodaju, da nije iznesen da bismo ga tugaljivo motri i oduševljavali se njegovom samoćom.

Čovjek uz krevetić odlučio je da bude živ.

Na prodaju viknuo je

Prodaje se jeftin dječji krevetić

U njemu je odraslo dvoje muške djece

Dajem ga ispod pola cijene

Još se uspavanke nisu tišale

'Tko treba dječji krevetić u po cijene - dobije ga

Za san je stvoren

U po cijene dobijete krevetić

I uspavanke ncutišane ža sinove vaše

Covjek koji je stajao uz krevetić, postiđeno je gledao preda se: ljudi su preokupirani vrevom, a da bi razumjeli preplašeni glas.

Koliko stoji ovaj krevetić?, pitao je mladić u sivom odijelu,

Dajem ga u po cijene, DOSGvari onaj čovjek.

U po cijene? To ne vrijedi toliko.

Kako ne bi vrijedilo!

To više nije krevetić. To je za staro gvožde. Ako vam ga

prime.

Ne. znale vi kakav je pravi dječji krevetić. U ovome rastu dobri ljudi.

Dobri ljvdil, smijao se mladić u sivom odijelu. U kakvoj je

svezi taj krevetić i nečija dobratal

Kad vam kažem. U njemu su odrasla dva moja sina. Kupite rgal Tako je lijepo gledati kako sinovi rastu.

Mladić u sivom odijelu prošao je oko dječjag" * krevetića.

Ne bih ga prodavao, ali hitno trebam novac.

Meni ne treba ovaj krevetić. Samo tako, pitam.

Zar me biste željeli gledati ako vam sin skače u krevetiću» Skače kao konjanjk, pravi konjanik.

Moj sin konjanik, htio je reći mladić u sivom odijelu. Nije mogao sakriti radost.

Kupite ga, kupitel, rekao jc onaj čovjek.

Kažem da meni ne treba.

Kupite ga, u po cijene dajem ga.

Moj sin konjanik, reče mladić u sivom odijelu. Bio je sretan osluškujući svoj glas: produžavao se nijemi završetak i čuo je bičeve užarene što ubrzavaju topot, ali je tada, preneražen, shvatio, da time svoju trajnost daruje za iščekivanje. I tog trenutka, umjeslo u trajanje, skočio je na napeto uže, koje ga je vuklo svčžetku,

Ne smije se prodavati ovaj kreveti, rekao je mladić u sivom odijelu.

Mladić je odlazio.

Onaj čovjek gledao je za njim. ZŽavolio je samoću ovog krevctića, prebacio. ga preko ramena i vratio se u grad, osluškujući neutišane uspavan

JEZERO: JE NARASLO, aleja se oslobodila livade. Posljednji tresak okrenuo me u horizontalu. Sad sam uistinu grob: moje preobraženje počelo je onoga momenta kad sam zaželio da se odvoji od mene. On je vukao snagu iz mojih kostiju, koje će uskoro narasti debla aleje, i ostavljao me sve manje meni. Pripadam njegovoj nesmotrenosli. Morao je znati da me umanjuje i da sam sve riječi uzalud “izgovorio.

Posljednje deblo izbilo je i livada s cvjetovima raskomadanac znak da grobar završavam svečanost obilježavanjem cvjetovima-

Friimaknuo sam se jezeru. Sad sam sasvim umanjen. Na jezeru plivaju cvjetovi — posljednji ušutjeli stražari, Za njima se njiše moj šljem.

Morao bi sada dBči; pravi je čas.

Moj sin konjanik, Mia sam reći. '

Ovo jezero je sigurno. U nj ne će više pasti ni jedna bomba.

Dođil Zar nisam sasvim umanjen? 7)

Evo: tu još pliva šljem.

Dajem ti i ove ruke, posljednje što je još moje.

Možeš zaveslati njima, jedino produženje svijela, OL OD MA a ugaV LAME -reGRı SUSRURNA MR MIP NEE mene.

zahrđalog

i igrati

SARADNJA skog muzeja, »KNJIŽEVNIH NOVINA« SA POLJSKIM LISTOVIMA

Ceđomir Minderović, urednik »Rnji- poznavaocima.,

velikog književnika, čitaocima cvetanje

khumentima, literackije«, »Odra« i »Nova Tom prilikom je, između

pa i specijalnih kom-

MLADE, GODINE MARSELA PRUSTA

Neđavno je objavljena zanimljiva

T. RUZMARIN

~“

konjanike i poyorke ,

Ona otkriva O a A E EE Rn Ad. OV. LOM rovi Ana i ORV{ĆO O MBIANU

Prusta veoma malo poznatog čak i, . njegovim pasioniranim ijubiteljima i Počev od prvog đečaštva i preko pubortetskog razvojt

autor otkriva i razvoj onog& Prusta koji je kasnije uzdrmao književnost celoga sveta. MMInoge strantce iz ove knjige se zasnivaju na sigurna proverenim pođacima i pisanim do-

VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO

9