Књижевне новине

“o iikla“ Ju", i U Zo... ZR Ni oma ki

Ne znam kada će to tačno biti, ali sigurno je da dolazi vreme da i taj san, koji već decenijama traje, postane delo; delo koje se pamti, koje je jedna džinovska suština. Više

nego išta drugo, ovo je naše doba doba puteva, do daljina i prostora koji su doskora često bili samo vizije budućnosti, neodređene i čak, ponekad, nestvame. Doba puteva istinskih i puteva simbola. Jer, na kraju, šta su drugo revolucije, oslobodilački ratovi, poroznost savremenih granica kojima se takođe, kao nečim prevashodnim, karakteriše naše vreme šta su drugo svi oni nego putevi simboh? Napori rasa, naroda i pojedinaca, do juče tlačenih i u tami, da dođu do sebe, do svojih kontinmiteta, do svoje sudbine — zar nisu to? Čudesne staze do starog wrča koji se zove sloboda i wu koji svaki narod, svako pleme, red i poredak sipaju novo, Svoje vino, prema svojoj meri, svome ukusu, svome vremenu.

A m tom sazvežđu koje se zove čovečansbvo, prostor što se na svim mapama sveta beleži kao Jugoslavija, iz godine n godinu ima sve dostomije, sve plemenitije i časnije mesto — u relacijama, naravno, koje određuju savremeni svet, wmutrašnje potencije i snage koje su, najzad, · granica svakom ljudskom činu, i onaj ideal koji postavljaju sebi wdruženi brabri i ponosni ljudi.

' Godinama evo, zaista, mi smo krčioci novih pnteva — do sebe, do svoje nacionalne i socijalne suštine, do naše istoriske sudbine, do sveta. to je možda ono najlepše što narod, i pojedinac utapajući se m narod i rastući sa mjim, mogu da stave kao ponos na svoje lice, na lice čoveka

uopšte, na lice svoje i čovekove istorije. Čovek — to je ono što Je om bio,

ono Što on jeste, i, čini mi se, najviše ono što on može, hoće i mora da bude — ·3postavši svestan značaja. i smera svoje volje i lepote svog opredeljenja. I kad jednoga dama prvi voz bude pošao prugom Beograd -—

Bar — a ja zaista ne znam kada će,

to biti, ali sam siguran da iaj dan nije dalek — biće možda najbolje prisetliti se stvari sličnih ovima i onih „koje na.neki način proishode iz njih. 123, ta pruga, taj put, to će biti: jedan od najgigantskijih podmhvata koje je naš socijalizam imao da pre duzme ostvarujući sama sebe, svoj 'smisao čovečnoshi i življenja u svetu koji i on čini. Jer, iza i oko nas bilo je, biva i biće mnapoma i rezultata koji će, materijalnim spregovima mereno, biti možda i značajniji od ovoga. Ali. nijedan od svih tih naipora i rezultaša čini mi se da će teško moći lako da se uporedi sa ovim baš po omome što on nosi kao ideju, kao smisao svog odvojenog bitisanja nm sklopu bitisanja našeg nacionalnog organizma. Jer toga zamišljenog dana, koji će verovatno biti prazničan, koji će sigurno biti veliki Dan Praznik, završiće se Jedan dugotrajan proces, složen i vrlo komplikovan.u prvom redu po energijama koje su se u toku' njegovog

- rajanja nagomilale i sudarile i, su-

darajući se i prožimajući, promenile, i otpočeće jedan drugi isto toliko složen i zamašan ne samo zbog sume snaga koje su njegovim završenjem ostvarene, već najviše zbog toga što će tada biti nagoveštena jedna nova, sjajna zora ža stotine hiljada ljudi, za milione —.o ne, nije reč O ma'ierijalnim stranama, prvenstveno.

tada će, i ne samo tada, verovatno biti značajnija baš ta sveukupna le. pola mnoštva ljudskih činova slivenih u jedno, ono što je u tim ČinoYima splet hiljada vidljivih i nevidljivih mogućnosti za jedno novije ı pravije življenje, a manje, će, va Jda, biti važno to što ina i sedamnaest kilometara novih železničkih šina (iako, najzad, sve

se radi o pet sto- ·

raste na t PI SY. lona robe a. cedi. fojloa _ putem da se prevozi, o dva miliona hektara šnma koje će lakše moći da se eksploatišu, o stotinama miliona tona oslobođene rudače. Zato što to materijalno, to fizičko, to ljudskim rukama 1! ukusom opipljivo, neće biti svrha samo sebi, nego će biti tu da posluži jednom drugom, višem, plemenitijem maće i taj veliki put, kao i sve velike građevine sveta, svoju velikn dušu, moćnu i neponovljivu, i ta će velika duša, od toga zamišljenog dana, koji će, pored svega, biti i kao jedno pravo izlučivanje blještave svetlosti, rađati jedan novi svet, veliki deo našega živoga organizma uklapati u njegov totalitet, ostvarivati taj iotalitet do njegove punoće. Mogu da zamislim kako bi to otprilike izgledalo u jednom malom spektru, u jednom atomu, m jednoj sićušnoj slici koja iznenada, pred vaŠim i našim očima, pred licem sveta, počinje da se menja... Stolećima 'je živeo u nekim bespućima i kamenjarima meki čovek, živeo je decenijama tamo meki gorštak, i nebesa u koja je on gledao imala su vrlo muske vidokruge, a njegove su ruke vrlo malo mogle da obuhvate. I tamo, još dalje, u ravmicama Vojvodine, nastanili se ljudi čija pluća i grlo danima preko leta davi gusta prašina, i na drmgoj strani, m Makedoniji, m Srbiji, na Kosovu i Metohiji, m Bosnš, sve dalje i sve wiše, živeli su i žive ljwdi koji nm sebi neprekidno i odavno osećaju dubolkn, gotovo nagonsku težnju da se brzo pomiču iz svojih predela, da se sasvim zbliže sa onim što tamo stoji, blizu mora, da se on sasvim zbliži sa njima, da najviše postanu jedno... Odvajala ih je istorija, odvajali sn ih tame i masilnici, odvajah reke, planine i vremena, ali što god je tih odvajanja bilo više, žudnja u svim onim pojedincima, u svima onima mnogima bila je veća: da produže svoje ruke, da srcima dadu što više poleta, da mislima i naporima dadu majveći mogući raspon krila... I došli su ljudi i pokazali im put, poveli im oči, muke, volju i — pogledajte kako se najednom ta volja, ta prigušivana volja, ta voba koja nije znala kuda će sa sobom, pogledajte kako se na» jednom džinovski razmahala... ao da ta tamna, teška, kamenita i lepa

"brda nisw bila ta radi enih bogat-

stava koja su m njima i njihovim dubodolinama i dubinama, već da bi sav taj ogromni wevet mogao da pokaže svoju volju, onu divnu žudnjn koja je već gubila svoje strpljenje, stolećima gomilano, koja je prskala od nabreknutosti, koja je u nečemu najzad morala da se ostvari.

A onda fe, u edno isto vreme, svet počeo da se smanjuje i približuje, da širi... Promeniše vrlo lako svoje pozdrave Srbijanac i Crnogorac, lakše mo ikada, Sandžaklija i Vojvođamin, i Makedonac, Bosanac, Hrvat, Slovenac počeše da prestaju da traže da razlikuju svoja imena. Dugo i otegnuto ojkanje, epski široka i nadahnuta reč učini se sama sebi lepša čim bi obojena mekotom govora onih iz Povardarja, a lalinska poskočica i šala, odjedared pronađe novo podneblje za svoje trajanje. 1 uskoro ljudi kao da se začudiše zaista zašto su se zvali posebnim imenima. Da neki pomisliše da promene svoje kOšulie uime nove ljubavi koju su pronašli, uime SVOg nOvoOB ljudskog imena, neki pomisliše da promei i kape uime te iste ljubavi. I svi vic še da su im dlanovi, to što ih najviše obeležava, zaista isti, željni jedni drugih za susrete svakoga dana... ! od svih onih ranijih govora, morace ipak na kraju da ostane ponešto, pomisliše još mnogi, ali će lepši od svih biti wpravo onaj koji se toga dana, pri tom susrelu, u tom olva– ranju nove ZOTĆ, počeo da ostvaruje.

— Stanislav Ježi LEC

Ne gledamo sa visine na Ve padove. Umrimo zdravi, ii Neprijatelji postaju sve slič Teško originalmima. · : Kad bi uvo znalo da govor Juda je drugovima · pokvario cenu, : 'Pomalo se gub i čima. Jer je danas zločin klasika svakidašnjice. x; kao oučavanje čoveka ma MIG" i Obje :č ne dedukcija ili 'mdukcija nego obdukcija. l Dve generacije: mi smo zajed” mo sanjarili, oni zajedno spavaju. · Smatram da sam optimist. Verujem u sjajan uticaj pesimizma. Protiv koga ie usmereno moje

niji,

i romantizam zlopostao _ OV APA OLU JUNE

KNJaŽEVNE NOVINE

Neočešljane misli

zabranjuje da mislim. SEO Ponekad vrlo su mali oni koji nemaju ravne sebi. Ko je stvorio svet ovo nedelo priznao Je spod Bog. e ica baraba postaje RPBIBA njegovo barbarstvo dobija supuine nijanse. i Istina je samo . Ne možemo dakle tražiti da njoj svi bu du verni. _ »Muza za ulica«! Izašla, Čak '»prijateljica ulice.

Videćeš,

» Za sada

samo Go-

jedna. Ne mo-

je postala yGledaj ljudima u oći.

šta ii preti s leđa. ; | Ko želi da plovi protiv struje neka me traži da struja menja

pravac. , (Prevela Terezd VUJČIK)

tacija Jajeta

MILICA. ZORIĆ:

KOMPOZICIJA

TI oni svi skupa okrenuše uho ka tom svom novom govoru koji je njihov i nije njihov, koji je majviše njihov... A sa brdovitih i neprohodnih strana, m goleme stanice, na male stanične perone, koji kao da su majednom iz čarolije nastali, uzeše da se slivaju reke ljudi, da bacaju od radosti kape, kačkete, kečeta, šajkače, sve to postade kao neka velika šamna voda na putu ka onom moru, ka Baru, ka svim okeanima i brodovima sveta, i mornarima na Severu i Jugu, i ZŽapadu i Istoku. A mala deca usput; devojčice i dečaci, „nekim tajnovitim snagama pokrenuta, napustiše svoje tojage i stada na padinama Zlatibora i svih drugih Zlatibora do mora, i rukama uzeše da klikću svoje detinjstvo koje se otvara, da mašući rukama pozdravljaju putnike koji sm 'onuda ' prolazili, koji su otpozdravljali. ) i '

Sve ovo zaista može biti jedna zgusnuta vizija toga dana budućnosti kad prvi voz krene iz Beograda un Bar. A možda, zbilja, i neće tako izgledati, ni taj dan, ni taj svet, nego ljudskije i piunije, više prosto i Jed-

nostavno, obično. Ali će to nesum-

njivo biti delo, delo koje ne traži spomenik, koje će samo sebi biti to. Rekli smo, reklo se već mnogo puta, da je ovo maše doba, doba puteva — puteva simbola i puteva istinskih, širokih drumova na kojima ljudi sve brže i zahuktanije, sve žednije koračajn jedni ka drugima kroz tamu, kroz noći, kroz muke često, ka radostima, svestranijem životu, da bi postali ono što najpunije mogu biti: golemo bratstvo u sebi i oko sebe, jedan golemi govor. U svesti, nezavisno od matemijalnih činjenica, i na njima, eno već postoji ta čudesna blistava iraka, te dve trake koje se probijaju ka tome, sjedinjene, i one počinju da imaju svoju sudbinu i svoju legendu, njihovo trajanje je počelo. I ljudi okolo njih, i svi oni koji na ovaj ili onaj način hrle ka tom putu budućnosti, ne mogu a da ih makar kako ne osećaju u damarima svojih bića, u dubinama svojih žila. Jer je čovek ono što je bio, ono što jeste, ali najviše ono što može i mora da postane — kroz delo. A od ovog

dela neće skoro biti plemenitijeg, ko-

risnijeg, lepšeg, zaista... Slobodan DŽUNIČ

Dva francuska

JAJE. U Ateljeu 212 prikazan je komad Jaje savremenog ' francuskog pisca elisijena Marsoa, Jaje se može tretirati i kao bezazlena priča o čoveku, koji je neprestano nastojao. da prodre u malograđansko društvo iz koga je isključen zbog svog smetenjaštva. Postupi li tako, reditelj će napraviti manje ili više melanholičnu lakrđiju sa satiričnim prizvukom, no neće zadovoljiti osetljivijeg gledaoca sposobnog da ispod bezazlene privatne istorije nasluti i razvijanje nemilosrdne istine o tragičnom konfliktu individue i ljudske zajednice. Međutim, ako

·autorovu tezu da se glavni junak

Mažis nalazi izvan društva, koje mu se ukazuje u obliku glatke zatvorene površine jajeta, shvatimo simbolično (kao izraz čovekovog trenutnog osećanja odnosa sa Ssvetom), razumećemo da su Mažis i njegova okolina „ustvari delovi jednog istog poretka stvari: istovremeno, to će nam objasniti Mažisovu bolnu zaokupljenost pojmovima i odnosima . koji vladaju ~ tom prividno „nepristupačnom svetu, kao i Mažisovu | iskrenu patnju. zbog isključenosti iz malograđanskog društva. ai -

To će nam takođe objasniti i zašto pisac svoje đelo naziva komedijom: u Jajetu, Marso se gorko ruga i malograđanima i glavnom junaku, a ako ponekad osetimo samilost prema Mažisovoj sudbini to je samo posledica prepoznavanja nekog sopstvenog iskustva u, Mažigovom wlučaju. Takva intoerpreotkriće nam još nešto: s jedne strane, da je Ma žis u nekom ranom trenutku života osetio potemcirano osećanje niže vrednosti i manje intensivno, ali isto tako dworenjeno,. osećanje ljudske zajednice, Osećanje inferiornosti u kome „nijeđan ljudski indiviđuum ne može naći mirovanja“ pokušao je da prevaziđe Uutvrđivanjem · onih duševnih snaga koje su mu ioš u detinjstvu

potvrdile svoju efikasnost: kultivisanjem zavisti, pritvorstva, častoljublja i mržnje. Mažis je tako formirao životni stil pomoću koga je težio ostvarenju jednog fiktivnog cilja, manifestovanog potrebom da se celokupni društveni

mehanizam poldvrgne njegovoj

(Mažisovoj) volji. Mažis je to postigao kroz zločin ali je pritom skoro sasvim rigušio sopstveno osećanje zajednice i dospeo u trajan konflikt sa društvom. Prava vrednost dela je, dakle, u otkrivanju te psihološke istine O prirodi jedne opštije ljudske situacije. S druge stramb, takvo shvatanje suštine komada dovodi nas i do osobenog poimanja njegove forme: komad nam se ukazuje kao karakteristično unutrašnje Mažisovo sazrevanje pri čemu okolnosti objektivnog, sveta deluju kao projekcije .te svesti u razvoju.

Iz tih razloga neophodno je odbaciti redđiteljevo shvatanje da komad slika „sukob jedne istinolju»ive prirode i malograđanskog društva“. Polazeći od takvog shva tanja, reditelj Bojan Stupica je d2žfinitivno razgraničio dve sfere u kojima se odigrava komad: svet malograđanske otužnosti i unutrašnji Mažisov svet. Malograđansko društvo slikao je pomoću oštrih estradnih karikatura dok je Mažisa ~obličavao — u inteligentnom i osetljivom tumačenju Pavla Minčića — 3„progresivnim sazrevanjem dva osnovna tona: mirnog Stalože= nog rezonerstva — u pripovedačkim pasažima, i nadmoćne ciničnosti — u trenucima kad Mažis

aktivno učestvuje u radnji. Mažis.

je vremenom postao neka vrsta negativnog heroja, koji mačem nasilno otvara Školjku ovoga sveta. Mažisov. cinizam, duboka amoralnost i bezočno osporavanje osnova na kojima počiva svaka ljadskui zajednica stekli su vremenom oreol umesto đa izazovu gađenje i odvratnost. Mažis nije bio uzne=

LIRIKA.U

PREVODU

VALERIJ BRJUSOV

VALERIJ JAKOVLJEVIĆ BRJUSOV (1813—1924) je pored Aleksandra Bloka najznačajniji pretstavnik ruskog simbolizma, U poeziji se javio krajem prošlog veka, ali pun procvat svoga stvarala-

· štva postiže u gođinama uoči Oktobarske revolucije, Brjusov je veoma plođan i raznovrstan pesnik, Njegova se poezija kreće od čiste Jirike do poetskih filozofema; om je i pesnik prirođe, i urbani pesnik, i pesnik kosmosa. Zalagao se i za takozvanu naučnu poeziju čiji je osnivač Francuz Rene GiL Brjusov je bio veliki eruđit ı izvrstan poznavalac mnogih jezika. Preveo je na ruski nekoliko pesama mašeg Milana Rakića, Poznate su, između ostalih, njegove · knjige stihova: »Mlađost«, »Seđam đuginih boja, »Urbi et orbi«, »Treća straža«, »Stefanos«, kao i zbirka pripovedaka »Plameni anđeo«,

PRE

Poznajem strogu i jasnu

I tutanj zaprege oštar dsuviše, I gvozdene rešetke na prozoru ureda, I opustelost ulice, koja usnu ne diše,

Noć je pala u godine, slobodno i ludo.

ZORE tu svetlost, koju gledam,

Još plamte vatre svih sila i nadahnuća; Sveži jutarnji Vetar tiho zapahne grudi,

i, ko grobove, bezbroj nepokretnih kuća. e

I sami, i udvoje, tamo spavaju ljudi.

Ili nauznak, ili ničice —

kako koji.

Duboko i visoko nebo nadamnom stoji, I svečana daljina u svojoj nagoti rudi.

· Dva su jednaka sveta i dve jednake stihije:

Svet dana i svet noći, bezumlja i mudrosti, Al teška im je međa — ta ponoć koja izbije, Kad se troši mrak, a slabe su još svetlosti.

Sa nadanjem poslednjim, duša svoj noćni san Hoće da izlije u prazne oblike 'dana,

Al uzalud sva borba i uzalud vračanja: Pokoriće me, moćni moj neprijatelj, dan.

VEČERNJA GUŽVA

Bujno-šarene ališe dreče, Jauču reči koje slede U reklamama, čiji sjaj uveče

Ranjava, oštar, ko krik pobede.

Spavaju iza stakla stvari; zlato I dragulj sjaj u obrov pretvori, } iznad zvezde dukata — jato U severnoj svetlosti gori.

Sav ispresecan iruwpcima dugim Vatrenih ulica — živ je grad. Gamižanje nakazama grubim Večernju gužvu proslavljuje sad

Zatajivši nebo i zvezde s njima

Nad prostitutkama i mudracima, Nad talasanjem svih plesača.

Kvareći linije kadrila, znaju Da između parova — zvoneći, Svi tramvaji modre munje daju, Automobili — 3mlaz svetleći.

Gudalo, pod muziku točkova, Ko dirigent, diže stid rumeni, Da mnogoglasnu gomilu iznova Slije n jedan hor crkveni:

»Drah slavimo, Veličanstvo Tvoj Za te kolo okolo oltara Električnih koji gordo stoje ı

Plava je svetlost fenjera sve jača Sjurivši koplja u nebesa stara! MAGLA

Pored tihog kamala Ive svijaju grane.

Uz vodu put se svija, Senke su užurbane. Pozdravlja ptica smela

·'Kıoz mrak zvezdu što sija.

Pored tihog kanala Ide· povorka bela Povijenih devojaka: Lice im is vela, Pod ogrtačem tela Umorenih koraka.

S dna tihoga kanala Pojavljnju se konji,

Ko gromade niz reku,

I konjanici koji

Niz maglu što je pala Nagle sve brže nekud! ·

Niz kanal tih sve jače Jure u gomili zloj.

Devojke za sobom mame, Ruke šire iz tame —

I plašt svijaju svoj

S njihovim ogrtačem! (Preveo Branko MILJKOVIĆ)

komada

mireno nesigurno stvorenje, koje pred nama otkriva smisao odirranih događaja, i čija se groza prepliće sa užasima sveta koji a3 Okružuje, a pretstava nije gomilala gnusobu na gnusobu i na kraju je izostao konačni efekt: nismo osetili gađenje pred jednim svetom koji ćemo još dugo morati da menjamo.

Nekoliko mladih glumaca ostvarili su zanimljive kreacije: prvenstveno, Branka Petrić, koja ie sugestivno ocrtala jeđan gotovo potpun ljudski karakter; tri sveže karikature naslikali su Vlada Popović, kao Digomije, Zoran Ratković, u ulozi Gistava, i Rastko Tadić, koji je igrao gospodina Ber tulea. Međutim, nekim mlađim t\imetnicima mora se zameriti što isuviše nekritički usvajaju postupak izvesnih Mfirmisanih beogradskih glumaca.

PISAČA MAŠINA. Koktoova Pisaća mašina (prikazana na Maloj sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta) razlikuje se cd stereotipnih francuskih bulevar= skih komada trilerskom konstrukcijom fabule i bleštavim varničenjem duha, koji nagoveštava da je delo napisao umetnik sposoban da se ozbiljno zamisli nad životom. '"Trilerski kostur dela — traganje za piscem „anonimnih pisama, koja zapljuskuju malu palanku i prouzrokuju niz trageđija — ustvari pomaže uobličavanju nekoliko klišetiranih ličnosti iz salonskih kOo*iada, romantičnih sadržaja, gqolicavih porođičnih odnosa i neobično zamršenog ljubavnog mnogougla zapletenog između oca porodjce, njegove prijateljice, dvojiće blizanaca i usvojenice. Upitamo li se da li je Koktoov komad zabavan — u ovom slučaju taj kriterijum „se nameće — primetićemo da je pažnja publike najpotpunije zaokupljena u prvom činu; drugi čin donosi izvesno rasplinjavanje od trenutka kada karakteri budu uobličeni, ođnosi uspostavljeni i

misterija zapletena; interesovanje sasvim opada u trećem činu, u kome prisustvujemo skoro potpunom zanemarivanju „detektivske priče, veštačkim obrtima i jednom završetku ružičastom i idiličnom.

Ređitelj Mata Milošević dopustio je da se radnja prirodno razvija i sav se posvetio stvaranju mJastičnih likova. S vremena na vreme, režija je uspostavljala ironično otstojanje između gledaoca i odigranih događaja i u tim trenucima pružala nam najpotpuniji doživljaj. Zoran Ristanović je sa tananim osećanjem za unutrašnju i spoljnu karakterizaciju naqlasio sličnosti i razlike blizanaca koje je igrao. Dubravka Perić je đobro ispoljila i neposrednu naivnost i romantičarsku izveštačenost „mlađe devojke čiji je lik donosila.

Nedovoljno korektan izgovor Ančke Levarjeve nije nas sprečio da uočimo njenu finu diskretnu glumački tehniku i sposobnost ire nutnog zgušnjavanja emocija, toliko potrebnih da se izrazi dizanje i padanje nada, koje. prati poznu ljubav Koktoove junakinje.

Najzad, izvođenje Pisaće mašine na Maloj sceni Jugoslovenskog đramskog pozorišta nagnalo nas je da pomislimo: da Kokto već decenijama „stoji na čelu falange francuskih pisaca, koji žele da pozorište napusti realistički stil i o krene se čistoj teatralizaciji, u kojoj — po njihovom' mišljenju počiva sva lepota pozorišta i njegova osnovna „unutrašnja nost; da se Kokto svojom dramaturgijom odlučno „suprotstavio shvatanju po kome su „napetost“ i „iluzija stvarnosti“ osnovni elementi dramskog dela; da pomisli« mo, ne bez gorčine, đa je Mokto napisao desetak komada, koji mogu odlično da posluže za razumevanje savremenog evropskog intelektualnog pozorišnog zavereni= štva, ali đa su do danas, beogradska profesionalna pozorišta prikazala samo dva hnjeqova realistička komađa (Strašne roditelje i Pisaću mašinu).

Vladimir STAMENKOVIĆ

vrod~

|