Књижевне новине

.Mnogom današnjem, novom čitaocu pisac Stjepan Mihalič novo je ime, o kojem je možđa čuo prije dvije tri godine povodom njegova romana „Teleći odresci“ 5 konkursa sarajevske „Narodne prosvjete“ za najbolji jugoslovenski roman godine. A zapravo Je Stjepan Mihalić trajno ime srednjeg, da ne kažem osrednjeg „rain ga“ hrvatske književnosti između dva rata, autor djela što se đanas više uglavnom ne preštampavaju i ne čitaju. Po mojem mišljenju Mihalić se tek s romanom „Teleći odresci“ (1956) afirmirao neizbrisivo kao autentično sadržajan i originalan, svoj i sugestivan pisac, pisac s određenom, svojom fizponomijom i značenjem ·(ulogom), uzbudijiv i izražajan pripovjedač, „slikar svoga vremena i društva“. Prije toga, i u novelama i u romanima, bio je samo tražilac i, što je još manje, često oponašatelj koji nekritički lavira uglavnom između disparatnih polova utjecaja Hamsuna, Kellermanna i Krleže... |

Bilo kako bilo, njegov Književni kapital broji nekih 15 ili 14 knjiga: pet knjiga novela, tri romana i 5—6 dramskih, „kazališnih komada, a sađa obećaje i svoju prvu knjigu pjesama. Vremenski period Mihalićeve Književne aktivnosti traje više od 50 gođina. Lokacija zbivanja njegovih tema i fabula jest pokrajinski gradić gor nje Hrvatske i njegova najbliža geografska okolica — Karlovac ı Pokuplje (kraj uz rijeku Kupu), karlovački trgovački centar i %sirotinjska periferija, pokupska sela i njihovi pejsaži. To je piščev zavičaj, u kojem se rođio i odrastao, boravio sav svoj život i gdje i danas živi i piše, uvijek „među svojima“ i sam sa sobom, „među dragima i mrskima, van žarišta književnih zbivanja i bez onih često potrebnih književničkih veza drugovanja... Iz ovog njegova vlastitog društvenog položaja i udesa klijala je i njegova kKnjiževna riječ: osamljenička melanko lija i osjetljiva, gotovo sentimentalna elegičnost bolećiva, lektirom natopljenog intelektualca, nepraktičnog „duševnog čovjeka“, unutrašnjeg pjesnika, ali i prkosne eksplozije revolta'i,sarkazma, kojima je sebi davao odđuška pod perom, na papiri, u književnom ostvarenju i pjesničkim mueđitacijama i naracijama · „„Kkroničara“ svoga građa i am'jienta.

Takav „revolt i opozicionarski, nezadovoljnički sarkazam načeo je u toj istoj sredini, u Karlovcu, prije seđamdesetak gođina, i Amte Kovačić svojom newvrjsnom i nažalost neizdjelanom romansjerskom groteskom „Među žabarima“. Mihalić je žabarski (kramarski, grajzlerski, beamterski i Kklajnbirgerski) mentalitet dijela svojih sugrađana najpotpunije, što znači dosljedno i uspješno, realizirao, u njihovoj negativnoj i tragičnoj pojavnosti, „spomenutim romanom „Teleći odresci“ — poslije oslobođenja, kad je slobodno mogao razviti sva svoja takva sarkastična raspoloženja i kritička društve na shvaćanja. Tome romanu, njegovim idejnim intencijama, pripovjedačkom prosedeu (što je nov u Mihalićevu opusu) i umjetničkim rezultatima. sada se pridružuie, kao neke vrste dopuna i proširenje „galerije likova“, i ova knjiga novela: ili pripovijesti, skraćenih romana. U četiri novelističke panorame pisac oživliuje i osmišlja va na oko specifične, „posebne“ (izuzetne). i prilično osobenjačke likove (gotovo čuđake) i izdvojene ·porodice karlovačkih društvenih slojeva, i onih „qornjih“, koje tb ovom đijelu Hrvatske nazivaju trađicionalnim, pođrugljivim terminom „Kkaputaši“ (obogaćen: skorojevići), i onih „donjih“, s periferije i s dna, proletere i lumpenproletere; između jednih i drugih propleće se „međusloi“ neostvarenih, promašenih „intelektualaca

.} krvavim

PKRRITIKA

STJEPANA MINA

(„Be

So

STJEPAN MIHMALIĆC

poluintelektualaca, koji vrludaju izgubljeno i ne sluteći svoje putove i ciljeve, nemočni da se Otrgnu od svoje klase i oslobode... Raspon događanja, u kojem se kreću. Mihaličeve fabule: od historijske, „austrougarske atmosčere

“ kameleonskog građanstva uoči Pr-

vog svjetskog rata do međuratnog malograđanskog, zagušljivog stanja * političkih, socijalnih i moralnih spekulacija i kriza svih individua, porodica i slojeva; a zaključna je, infernalna kvintesencija u povampirenju ili katastrofama žrtvama Endehaz:je (NDH) pod fašističkom okupacijom u Drugom svjetskom ratu.

Sve četiri novele u ovoj Mihalićevoj Knjizi pretstavljaju četiri nekonvencionalno i nestereotipno složene životne histor:je i sudbine, koje su posvećene zajedničkoj hi storijskoj panorami. Bilo da su to u osnovi subjektivne historije poje

zdana nevolja“, „,Zora“, Zagreb, 1959)

dinaca i njihovih porođica i kruTova, bilo da su „društvene slike“, 'zrastaju· i uvjetovane su ·sudbinski društveno-političkom stvarnošću i njenom vi»rantnom | „moralnom konstelacijom. Tako je, prividno subjektivno - sentimentalnog · karaktera, historija neostvarene mla denačke ljubavi hrvatskog intelektualca - trgovačke kćeri iz bogate jevrejske kuće, u prvoj noveli „Bezđana „nevolja“, ali su njene najdinamičnije, suđbonosne komponente podvrgnute grubim političkim okolnostima — događajima u itmurnoj atmosferi i depresivnom stanju ustaškog pakla. Ono, Što impresionira u t:ijesnim okvirima ove ljubavne i ljubavničke peripetiie, nije ni njen lirski sentimentalizam ili tragizam, ni erotična prenapregnutost i bijesni sadizam „razočaranog ljubavnika, nego porodična atmosfera i moralne diferencijacije uslijed političkih neslaganja „i sukoba. Ali, tražeći epilog tom razdraženom potođičnom stanju, pisac Se poveo upravo ?ža avanturističkim finalom s puškaranjem i potocima krvi (kao u kakvom western filmu), pa se taj finale prenaglašeno odvaja

od prirodnog toka zbivanja i svo~ y,]

jom namještenošću, izvještačenom konstrukcijom, kvari ž~“jelovitost sugestivnog i doživljajno uvjerljivog dojma ove inače bogato komponirane društveno-političke i psi hološke kronike. U drugoj noveli, „Sasvim svakidašnji Domagoj Kirin“, intoniranoj lirski, melankolično i fatalistički, pisac je najuvjerljivije i najsnažnije, s nepretencioznim intimizmom i nostalgično obrazložio sudbinu izgubljenog, obzirnog intelektualca i njegovu promašenu (proigranu) lju-

bavnu sreću — motiv što je SVO-

Hi

jim mmetnički izveđenim argumentacijama dosegao široko Ssocijalno značenje u preciznom, ade kvatnom tretiranju svih društvenih pobuda i okolnosti. Takav tragizam života promašenih ljudi realiziran je živopisno i ı novel „Tragom Sečićeve bilježnice“, u koju tek provokatorska intervencija ustaške Rkonfiđentice upada nametljivo i nedovoljno obrazloženo, kao nepotreban Deus e machina u zamršenom klupku intriga i bezizlaznosti ustaške stvarnosti. A u noveli „Ljuta Pepeljuga“ pisac je u kompoziciono inven tivnoj panorami plastično prikazao svakiđašnji život zabačene periferijske uličice (Slijepa ulica), 8 potrebnim epizodama „proleterskih i malograđanskih sudbina od njihova djetinjstva do njihovih kobnih, često patetičnih životnih svršetaka, kojima u mekim slučajevima historijsko - politička zbivanja određuju odlučan, sudbonosan pečat. Uz neznatna odstupanja i padove Mihalićeve se novele odlikuju posebnim, originalnim umjetničkim postupkom, Koji sađa, kao i u romanu „Teleći ođresci“, ne ovisi ni kakvim vanjskim, književnim utjecajima. Njihova je pripovjedačka rečenica — neposustala, pastozna (gusta) i sintaktički „gotovo prkošljiva izražajno grafički oštra i temeljita, „natopljena izmjenično gorkim lirizmom inspira cije i konfesionalnosti, i sarkastičnom gorčinom psihološke i socijal ne vivisekcije i obračuna, pa je i u tome pogledu umjetničko osvježenje u „suvremenoj „hrvatskoj

prozi.

Milan SELAKOVIČ

POVEST SEČANJA

(Roksanđa Njeguš: „Kidanje“, „Kosmos“, Beograd, 1959)

Roman „Kidanje“ na istaknutom THestu ima posvetu: „IVanu Matiću, rudđaru, koga je narod, moga kraja. zvao Vidačak, jer je bio vidovit, i zato ubijen 27 avgusta 19534 godine na Promini, kod stare trafostanice“, Ova posveta, donekle, odmah upućuje čitaoca da je roman „Kiđanje“ ustvari jedan isečak iz borbe našeg proletarijata između dva rata. Međutim, ako je Roksanđa Njeguš ostvarila sliku bojeve monolitnosti našeg pokolenja tog vremena, ona je dala i nekoliko poglavlja koja upečatljivo sugeriraju atmosferu borbi koje su unutar Partije doprinosile permanentnom izgrađivanjua sve više definisanih principa borbe i revolucionarne angažovanošti naših radnih masa.

Međutim, umetnički kvaliteti romana „Kidanje“ nisu ekvivalentni suštini njegove političko-etičke poruke. Naime, to je bar vrlo evidentno, piscu koji se hvata u koštac sa radom na književnom đelu koje treba da afirmiše čitav jedan kompleks naprednih ttežnji proletarijata i njegovih borbi, potrebno je mnogo više inventivnosti, moći za prođor u dubinu materije, mnogo više umetničke senzibilnosti koja je barijera što otklanja opasnost padanja u kič,

„prosto: potrexno je više moći da

se život zahvabi tako da čitalac ne stekne utisak đa je pisac svoju političko-etičku poruku viđeo kao primarnu, dok je na njen račun zanemario razrađivanje svih onih elemenata koji delo čine sumom autorovih jasno izraženih umetničkih potencija.

Roksanđa Njeguš nije posedovala tu meru kreativne potencije koja je dovoljna da se izbeqnu crnobela šematiziranja odnosa ljudi

- Cogažor

Vi koji padate licem srcem zemlji čovjeka vi ste najbeznadniji i najtrajniji

Bespomoćni na' brdu tihi wu tokovima

Ličnost vam je zatvorena na tankoj crti međe

S jedne strane život s druge strane Kad razgovaram s vama

dani i noći

već sam vrlo daleko i ne znam kako i kamo da. se vratim Sasvim je jasno da treba naći novo tlo "Tlo na koje se ne silazi dotrajalim riječima

Niti nestalna daha

On mora biti od moći koju još ne znamo

i na njemu da cvate naša prava

kuća

Kad budem čitav postat ću nestvaran a kad budem potrošen tamo ću se nastaniti

KNJIŽEVNE NOVINE

Milivoj SLAVIČEK ~

političkih borbi. Na primer, kada slika Gqrađanskog politikanta, · mi se , Čitaoci, osećamo kao da smo se već negde suočili sa obrascem takvog lika; kada nam daje panoramrn prelomno revolucionarnih akcija, Roksanđa Njeguš upada u patetiku, parolu i diskripciju koja se nalazi na granici nemogućnost: da se ove partije pruže na inventivniji način i, na drugoj strani, jednog u priličnoj meri isforsiranog: modernijeg pripovedačkog postupka. Zato, čini mi se, bilo bi uputnije da se Roksanda „Njeguš latila memoarskog i hroničarskog prikazivanja svih onih ljudi i zbivanja oko kojih je, kao okosnice, izatkala tkivo romana. Jer roman, danas, u našim vremenima, obavezuje autora na tematska i na pripoveđačka nekonvenmcionalna rešenja; na rešenja koja u nama neće odjeknuti kao nešto već čuveno, kazano, prevaziđeno, čak ako istu tu rečeničnu konstrukciju i atmosferu nismo do sada sreli u bukval nom smislu te reči. To se može dokazati, naprimer, „sledećim pa/sažima iz „Kiđanja“:

„Pred njom, iz krša, prelazio je preko ceste dugi i nepravilni red ovaca. Jedna za drugom. Polako i mirno“. Il: „Pucketali su poslednji suvarčići i rumenim sjajem ocrtavali Martinov lik. Na njemu je bio stari koporan sa pohabanim resama i izlinjalim brusom“; „Ante Ivac otpi, izvuče iz džepa veliki crveni rubac i pažljivo obrisa dugačke Orkove pa susak uruči, ukrućen i dostojanstven, seljaku do Sebe“. Nismo li se već bezbroj puta sreli sa ovom i upravo ne sa ovom, pa opet, i ipak, sa ovom rečenicom i sa: „..izvuče iz džepa veliki crveni rubac...“ i: „...pažljivo obrisa dugačke brkove..."? Nije li nam i ova rečenica poznata: „Pod njim je živjelo hiljadu života, umiralo hiljadu smrti, i omi su to osjećali, na Dušanovim usnama, dok joj je stezao ruku, javljao se iskiđan smijeh (kako,već tađa nije primijetila da onog njihovog osmijeha nema više), nervozan, grlen, koji je otkrivao skakutanje njegove jabučice, nađimanje njegovih gruđi, i u njoi samoj odjeke istog tog smijeha koje je on dočekao iskeženih zubi i đubokih žednih očiju“? Ako uzmemo u obzir đa O. vome pasažu prethodi: „...'pa su zaboravili ovce i gleđali svetkovinu boja a ona je sa drhtavim strahopočitanjem gazila po suhom lišću koje je, mislila je, upravo za njih napravilo mekan i šuštav sag“ — onda zaista imamo dovoljan raz log đa zažalimo što Roksanđa Njeguš ovaj pastoralni štimung nije

NK

dala manje konvencionalno, dakle, ne jankoveselinovićevski, u maniru opisa ljubavi Jarana i Jaranice, ne u „stilu“ – „Jova Ružu u sviralu zove“. Dobija 'se utisak đa je ova i ovakva mesta u „Kiđanju“ Roksanda Njeguš mogla đa izbegne da je obratila više pažnje tome da 5e nijedan pasaž ne ishitri, ne ostva.ri kao površna deskripciia koja isključivo treba dđa se ukomponuje u fabulu i dođa prikazu sukcesije zbivanja bez obzira na svoju „specifičnu težinu“.

Odlučujući se za širinu zahvata

teme, ne izdvajajući one posebnost, koje će u potpunosti i jednim pouzdanijim i sigurnijim postupkom moći da sugerira čitaocu, želeći đa u isti mah da hroniku borbi naroda Kkrševite Promine i roman ljuđi toga kraja, težeći ka monumentalnosti, ostvarenju · „iz jednog komađa“ a ne poseđujući dovoljno daha za jedan takav veliki i na svim mestima podiednako i uravnoteženo speli đomet Roksanđa Njequš je pružila dokaz svojih opravdanih ambicija prema romanu ali i neđovolinog snalaženja pređ sve više složenim zahtevi ma koje naše yreme postavlia pred savremenog romanopisca kome su, kao u slučaju romana „Kiđanje“. dobre želje i pošten, ljudski, etički đefinisan i iskreno emotivni odnos prema životnom materijala koji će se oblikovati, samo pređuslovi jedne uspele umetničke realizacije. Ono što u ovom romanu pretstavlja vrednost — to je Uslovljeno iskremim, ponetim i emotivnim ali od teme i neđovoljno đistanciranim odnosom Roksanđe Njeguš prema ljudskoj poemi o narodu Promine u danima koji su zračili narodnim borbama rukovođenim od KPJ i nađama' u rađanje novih, ljudskih „društveno-politižkih odnosa kod nas. _A te borbe, klecanja, nađe i pobeđe, do čitaoca dđopiru iz romana „Kiđanje“ koji je, koliko rezultat jednog iskrenog emotivnog odnosa prema temi. toliko, i rezultat izvesnih nesnalaženja pređ zahtevima savrememoq romansijerskog postup ka i rezultat plemenite težnje Oduživanja etičkog đuga istinito đramatičnoj i za uvek nepresahloj tradiciji borbi našeg proletarijata. U ođuživanju 'đuga jednoi Dprošlosti utkanoj., u našu sađašnjost, sadržana je qlavna vređnost OvOg rOmana „koji kvantitativno neveliki opus Roksande Niequš osetno đopunjava i pošteno reprezentuje kao iskrena povest kazana pođ imperafivom · reminisćenciia nasa 'jorbe prominskih proletera Da li jie ova vrednost dovoljna? Bronmko PEIĆ

Odbačen iz života, izgubljen, :20galj, promašen, pretvoren u već nezanimljivu ništicu, u polomljeno dotrajalo stablo na koje niko ne obraća pažnju, anonimni učesnis u sveopštem kretanju koje je, za bezimene i slabiće, neuhvatljivo i ogromno, Moloa, đa bi bar kolikotoliko pokazao i dokazao da postoji, ispričao je priču o sebi, jednu ispovest o posrnulim ili pro palim ili odavno već izlapelim malograđanskim idealima.

Moloa, paralizovan u jednu, a zatim u obe noge, kreće se na biciklu (ili na trbuhu i laktovima) ka majci, isleđuju ga policija zbog prekršaja izvesnih saobraćajnih pravila, neka žena neođređenih qo dina, osobina i kvaliteta napadio aa osvaja i Moloa sa njom „ispra'Žnjava višak seksualnih draži“, beži i ne stiže nikud, kreće se DO šumi i po ravnici, pada u jarak, u blato, „spasava se“. Koga i čega, — nema pitanja, nema odgovora. U drugom „delu Žak Moran traga, jer — dobio je nalog da nađe Moloa. Moran ima sina, buđe mvaralizovan, hoće. da nabavi bicikl, ima ga, često onaniše, ubija stranca koji se iznenada „pojavljuje, ne zna: je li taj stranac Moloa, je !i on Moram, Moloa? Vraća se, poražen, porušen, „beđan. Uostalor, on je uvek bio poražen, porušen, izmišljen. 5

Tako je Beket ispričao dve avanture — „Odiseje“ bez cilja i bez smisla. Uvek, vraćanje na isto, ponavljanje. I lepa rečenica koja protivreči: „Ali putevi menjaju izgled, kad se njima vraćate“. Vraćanje u ništavilo. Varijacije na teme apsurđa. Sve je kod Beketa stvamost uzaladne igre, Umiranje rađi •umiranja, .opis koji ne pokušava ni da izvuče smisao kretanja ni da se orijentiše ka praktičnoj transformaciji „sveta“. Autentično neotkriće.

Od pwpulsirajućih, mnogoglasnih, raznorodnih i raznopojavnih „kretanja, tokova i odnosa, ođ ogromnosti životnih neponovljenih stru janja i rašćenja, nastajanja — u Beketovom delu nema ni traga, ni zvuka, ni simbola. Naprotiv, život je besmisao, ništavilo, apsurd. Sve je svedeno na truljenje i rastavilja nje na intelektualne raspadanje. 'Beketova vizija, odnosno namera, bila je i jeste: đa ostvari totalitet tog raspadanja, tog „besmisla, te negacije života i negaciju te nogacije. Pokušao je i hteo, poput velikog pisca „Ulisa“, da u jeđin.stvenoj svojoj intelektualnoj negaciji, osmisli svekolike treptaje apsurda, gluhoće, bezizlaza, tamo, Da dokaže kako živeti ustvari zna či umirati. Od svoje velike vizije ostvario je samo senke, spoljašnji dekor, samo apstraktne napomene i najave, neuhvatljiva treperenja, jednostranost „besmisla“. I njegova tema i njegova literatura, podjednako je jednostrana. Kaže se — Beket ne objašnjava već potvrđuje poraz. Ali — kako može da potvrđi poraz Moloa, Gođo, Ham s ličnosti koje ne žive, ne deluju, ne angažuju se, ne vole, ne mrze — dakle, kako mogu da budu poraženi oni koji su imaginarni, koji ne postoje? Beketove ličnosti nemaju tu čast — da budu poražene, jer ne mogu da dožive poraz. Samo oni koji sa pobeđivali i koji pobeđuju mogu da osete i da dožive pravi poraz. Tako se Beketov „pakao“ ili „raj“ nameću kao neođređena macjija koju ne mogu da spasu intelektualne

fikcije a još manje efemerne variNajviše se može prihvatiti

jacije.

Izmišliena Samjuela Beketa

a Beograd 1959, pre-

(„„Moloa“, „Kosmos“ vod Kaće samardžić) ·

zagoneika

mišljenje — da se Beket igra. Igra u smislu razonode i zabavljanja, U

smislu humora i podražavanja. Svi.

imaju pravo na to, „Svi su u pravu“, rekao bi Beket, i ironično i gorko, što znači da se i on angažuje. Ali tačno je, da svi nisa u pravu. > ,

Beketovo sagleđavanje sveta ispalo je površinsko, nerazuđeno, neodređeno. U mnogolikosti komploek snih zbivanja i odnosa Beket se nije snašao i nije našao, pa je tražio izlaz na drugoj strani — u negacij! tih zbivanja, tih vrletanja, tih sudara ı menjanja. I opet, ne može se negirati nešto što se ne

doživi, ne spoznaje — iako to" može „da se „odbacuje“ i ne priznaje.s Međutim, Beketov primer može đa Sude itekako koristan:

snažnije umetničke ličnosti uspelo će sjediniti u svojim delima Beketov način tretiranja i oblikovanja pojedinih situacija, likova, štimunga, odredbe i karakterist'ke

„raspadanja“ sa svojim doživlja materije i

jima i „menjanjima“

SAMJUEL BEKET

čoveka. Na jednom mestu U,romanu Beket to intuitivno nmznačava: „Rekao sam „vam to, moja brača će me pobediti“.

O ličnosti Samjuela Beketa, građanskoj i umetn čkoj, mnogo se

govori, a svi kažu „malo se zna“.

Zna se sasvim dovoljno: šta je radio, gde je živeo, šta „je napisao, gde sada živi. I najvažnije; da. je to intelektualac, koji zna šta hoče a, verovatno, i šta može. Prirodno je da i sam Beket shvata koliko uspeva u svom tretranju i ostvarivanju revolta odnosno apsurda, slobođe odnosno nužnosti, I prirodno je, prema tome, da Beket u ovom romanu i cinično i rezignirano · :zjavljuje (ili je to intuicija, iskrenost?): „Neću da budem određeniji“. Taj stav se ne može braniti nekakvim argumen tima — kako Beket ne zakljačuje uopšte, kako ne saopštava, ne potvrđuje. Kako je protivrečan. Katko posle jedne izrečene istine od-

mah govori suprotnost, negaciju. Za maločas cit:rane reči realna Beketova negacija bila bi, prema,

naprimer, Radomiru Konstantino-' viću: „Reći znači izmišljati. Lažno dabome“. Međutim, to nije negacija, pošto · sam Beket izjavljuje: „počinje da mi biva dosta ovih izmišljanja a druga me pozivaju“. Igra se nastavlja.

Roman se završava pomalo i sim bolično: „Onda sam se vratio u kuću i napjsao. Ponoć je. Kiša šiba u okna. Nije ila ponoć. Nije pa-

'dala kiša“. Da Samjuel Beket ve-~

ruje malo više u sebe i u svet oko sebe napisao bi da nije ponoć, da nije padala kiša. Tada, međutim, tone bi bilo „beketovski“...

Rađe VOJVODIĆ

%

po aby O Boa BMP,

Niti ko predade crnom kobniku ruke

niti položi misao i ljubav

ispod ovog sazvežđa što kruži oko glava. Možemo uz svoj krvni mlaz naslijedit

živi zvuk i metalni dah mjesto barikada,

u ovoj ·vrsnoj igri dvoumi se mrak da ga nema kad crveni vjetar nanese lica što se uz smijeh pozdravljaju lobanjama iznad masnih rijeka,

'Taloži se dan što će doći

da uzvisi dugo projekatovana čela,

dogovor jedan Se

i glave se poređaše |

za njima mostovi i brane rastresoše plodnu zemlju

dok kamen otima riječ

i slova zaslijepe oči

plamenom iz svih koštanih trava. Misao rani svijetli ·. Rw bježeći iz nakaznog zvuka što u svaki san dolata.

Isparava ljubav životolom od svih porijekla jači, Sedam vjetrova proljeće nadvikuje

i pepeo se zažari

pa nema vode koja može da gasi. ~

Govorilo se iz glasa u glas:

Sedmoga dana ne prekorismo mrtve.

\

| Blažo \ŠĆEPANOVIĆ

Care aan rano ranea prea una ruzu ear a uu ananasa aurea rernu naar eee

MN . ~ " a