Књижевне новине

„~

PREVEDENI ESEJ

Alber KAMI ·

Fragmenti o stvaralaštvu i slobodi

Ako se nekih dana silazi u bolu, ima dana kad se može silaziti u radost. Qva reč mije suvišna. Još uvek zamišljam Sizifa kako se vraća ka svojoj steni, a bol je bio ma početku. Onda kada su ovozemaljske slike još uvek čvrsto usađene u sećanju, kada js» poziv sreće još uvek neodoljiv, dešava se da tuga naraste u ljudskom srcu: to je pobeda kamena, to je sam kamen. Teško je nositi beskrajno očajanje. To su naše Getsemanske noći. Ali uništavajuće istine nestaju čim ih saznamo. Tako je i Edip u početku pokoran sudbini me znajući to. U momentu kad saznaje pečinje njegova tragedija, Ali u istom tremutku, slep i očajan, on prepoznaje jedinu sponu koja ga vezuje za svet, to je sveža ruka mlade devojke, U tom trenutku odjekuje neumerena reč: »Uprkos tolikim iskušenjima, moje godine i veličina moje duše navode me da sve smatram dobrim«. Sofoklov Edip kao i Kirilov Dostojevskog izriču tako formulu apsurdne pobede. Antička mudrost ovde .se pridružuje modernom heroizmu.,

Nema otkrivanja apsurdnog bez želje da se napiše priručnik o sreći. »Eh, zar izabrati takav put...?; Ali postoji samo jedan svet. Sreća i apsurd dva su čeda iste· zemlje, oni su neodvojivi. Bilo bi pogrešno reći da se sreća nužno rađa iz otkrivanja apsurda. Dogodi se takođe da se osećanje apsurda rodi iz sreće. »Smatram da ie sve dobro«, kaže Edip, i ove reči su svete. One odjekujn u okrutnom i ograničenom svetu čoveka. One uče da ništa nije bilo i nije iscrpljeno. OQme isteruju iz ovog sveta boga koji je u njega ušao zajedno sa mezadovoljstvom i naklonošću ka beskorisnim pamjama, "Fe reči stvaraju od sudbine čovekovu brigu koja se mora rešiti među ljudima.

Sva bezglasna Sizifova radost je u tome, Njegova sudbina je wu njegovim rukama, Njegov kamen je njegova stvar. Isto tako apsurdan čovek, u posmatranju svoje patnje, ućuikuje.sve idole.

univerzumu koji je naglo vraćen tišini podižu se hiljade malih oćaranih glasova zemlje. Nesvesni i lajni pozivi, dozivi svih lica, oni preistavliaju neumimo naličje i cenu pobede. Nema sunca bez

e, a noć Se mora saznali, ŽApsurdni čovek kaže da i njegov mapor više me prestaje, Ako postoji lični udes, u svakom slučaju me posloji neki superiorni udes, ili bar postoji samo jedan o kome om snmdi da je fatalan i dostojan prezrenja, U svemu drugom on zna da je gospodar svojih dana. U tom suptilnom trenutku čovek se okreće svome životu, Vraćajući se kamenu Sizif posmatra ovaj lanac nepovezanih akcija koje postaju njegova sudbina, koji je on stvorio i sjedinio u svom sećanju, i koji će uskoro zapečatiti smrt. "Tako, uveren u ljudsko poreklo svega što je ljudsko, slepac koji želi da vidi i zna da noć nema kraja, stalno je u pokretu. Stena se još uvek kotrlja, ·

Ostavljam Sizifa u podnožju. planine! Čovek uvek ponovo mađe svoj teret. Ali Sizif nas uči onoj superiornoj vernosti koja megira bogove i podiže stene, I on misli da je sve. dobro. Ovaj svemir oisada bez gospodara ne izgleda mu ni jalov ni ništavan. Svako zmmo ovog kamena, svaki metalni sjaj ove planine pume noći, sam za sebe je jedan svet. I sama borba prema vrhovima dovoljna je da ispuni srce čoveka. Sizifa treba zamišljati srećnim,

(»Mit o Sizifu«)

Moderna umelnost je umelmnost tiranije i roblja, ne stvaralaca. Delo koje ističe prvo formu je delo gde forma poplavljuje dubinu, ne govoreći o drugome nego o jednoj sintezi neostvarljivoj i varljivoj.

Umetnost je poireba, nemoguće slavljeno nu formu.

Najveći stil u umemosti je izraz, a najviši pobuna, Pravi „kritičar nije ništa drugo nego ukroćeni romantičar, genije u pobuni oju je sivorilo njegovo čislo merilo. Zbog toga nema genija u

šuproinosti 5 onim što svi traže danas u negaciji, iz neverovanja; lo znači da veliki stil nije prosta stvar formalnosti.

(»Pobunjeni čovek«)

* * * 7 Naša dužnost čoveka je da nađemo onih nekoliko formula 'koje će umiriti beskrajnu zebnju slobodnih duša. Treba da okrpimo ono Što je iscepano, da učinimo pravdu mogućnom u jednom svetu tako očevidno nepravednom, da vralimo veru u postojanje srece narodima zatrovanim nesrećom veka. Prirodno, to je natčovečanski zadatak. Ali natčovečanskim se nazivaju zadaci za koje ljudima treba mnogo vremena da ih ispune, to je sve.

· . Ako mi moramo da se pomirimo 5 tim da živimo bez lepote i slobode koju ona preistavlja, mit o Prometeju je jedan od onih

koji će nas potsećati da svako osakaćenje čoveka može biti samo.

privremeno i da se čoveku ne služi nikako ako mu se ne služi potpuno.

Na neki način, smisao buduće istorije nije u onome što se misli. On je u borbi između stvaralaštva i inkvizicije, Uprkos ceni koju će umelnici plaili za svoje prazne ruke, može se oče” kivati njihova pobeda. :

I u našem najcrnjem nihilizmu tražio sam samo razloge da prevazidem laj nihilizam. Uostalom, ne vrlinom niti retkim uzdizanjem duše, već instinktivnom vernošću onoj svetlosti u kojoj sam rođen i wu kojoj su ljudi naučili već hiljadama godina da čak i mw samoj patnji pozdravljaju život. |

Hvale me, ja malo sanjarim, vređaju me, jedva da se iznenađujem. · · (»Leto«)

•·. .* “*

... Pisac me može danas da služi onima koji stvaraju isto riju: om mora da služi onima koji su joj potčinjeni; Kmače je šam i lišem svoje umeMosti. Sve armije lransiva sa svojim mili» onima ljudi ne mogu da nastane njegovu pustinju — čak i ako je on voljan da idć ukorak s njima. Ko bi, posle toga, mogao da od njega (pisca) očekuje gotova rešenja i fine moralne zakone! Istina je tajanstvena, neuhvatljiva, uvek je treba iznova osvajati. Sloboda je opasna, s njom je isto toliko teško izići na kraj koliko je uzbudljiva.

U svim prilikama svog života pisac može da ponovo zadobije ono saosećanje jedne žive zajednice koje će ga opravdati, Ali samo ako: prihvati dve dužnosti koje čine njegovo zanimanje plemenitim: služenje istini i služenje slobodi. Kako je njegov poziv sjedinjavanje najvećeg mogućeg broja ljudi, om ne može da odobrava · laž i ropstvo, koji stvaraju pustoš gde god. vladaju... Plemenitost našeg zanimanja uvek će bit duboko usađena u dvema obavezama koje je teško primetiti — wu odbijanju da lažemo o onome što zname i u olporu prema ugnjetavanju.

Nikad nisam bio u slanju da zaboravim sunčevu svetlost, odu

ševljenje životom, slobodu nm kojoj sam odrastao. Ali mada ta mostalgija objašnjava mnoge moje greške i nedostatke, oma mi je besumnje pomogla da shvatim svoje zanimanje i još uvek mi pomaže da prećumno budem uz sve one mirne ljude koji, širom sveta, podnose život stvoren za njih samo zalo što se sećaju ili hratkobrajno ponovo doživljavaju slobodne trenutke sreće.

. simbolično.

.fCAp Sl

dija jedne začepljene solo-trube u Šostakovičevom klavirskom koncertu (opus 55) postaje čovekovo zagrcnuto dozivanje upomoć na goloj i pustoj ledini jedne dobro organizo vane i propisne pragmatističke koncepcije umetnosti u vremenu kađa je ova kompozicija nastaia (19535. god.).

Ponajlakše je, naravno, ođricati saznajnu vrednost muzici i apstraktnom pravcu likovnih „umetnosti (recimo, tašizmu). Pa ipak, za sve one koji u „Strancu“ sada već, avaj, mrtvog Kamia ne viđe priču: o jednom bezrazložnom ubistvu, več filozofsko-poetsku ispovest o čovekovoj unutarnjoj usamljenosti, za one: koji su se estetskom senzibilnošću ispeli do shvatanja da ni u figaralnom slikarskom delu jeđan kućerak i jedno golo drvo kraj nje nisu ni kućerak ni drvo, već likovna elegija, pesma tuge, ili pomirenja, ili bolne uzaludnosti, za one koji u Bahovoj Sarabandi, iza arabesknog vijuganja jedne tiho ploveće melodije, umeju razabrati ned skurz:.vno ispoveđanje morala gordog dostojanstva čovekovog pređ smrću i pred prolaznošću, za sve njih svako umetničkc delo, samim tim što je ispunjeno određenim emocionalnim karakterom i značenjem, ispunjeno je i potencijalnom iđejnošću, jednim latentno datim gicdan,cm na svet, jednim moralnim stavom čovekovim (umetnikovim), U jednom :zvrsnom nedavno ovde objavljenom ogledu jeđnog našeg. mlađog naučnika), logičara po struci, rečeno je: „neđiskurzivni simboli, daleko od toga da samo izražavaju i evociraju osećanja, imaju i jedno ogn:tivno značonje”, a pisac ovog ogleđa, služeći se po istom pitanju nešto drugačijom terminologijom, i ođavna insistirajući na nerazdruživosti emotivnog ı široko uopštenog iđejnog karaktera i smisla umetničkih tvorevina, želeo Ji da na ovom mostu podvuče, da idejnu suštinu jednog umetničkog dela mi možemo nekolikim različitim (ali nikako ne i proizvoljnimi približno tačnim varijantama verbalno, filozofski, aforistički, esejistički formulisati, ali đa će ona pri svem tom ostati samo jedna unutarnja

-_——

* Dr. Mihailo Marković: Značenje umetn:žkih simbola. „KnjiževTa novine“, br, 107 od 4. XII. 1959) g

KNJIŽEVNE NOVINE

duhovna klima umetničkog dela, jeđan ekspanzivno zračeći med:tacjoni napon, jeđan sugestivni i stimulativni elan, koji primaoce umetničkih slika „sasvim „sigurno može prosvetliti i dovesti đo jedne intelektualne lucidnosti koja im' je pre dođira sa umetničkim delom nedostajala.

Uzeću za konkretni primer koncert za klavir i orkestar Enriks Josifa, delo prvi put izvedeno sredinom „prošlog meseca. Iz jednog sićušnog „motivskog jezgra razvijaju se stravične eksplozije akordskih blokova. Ko ima nekog iskustva „sa razvojnim procesom „savremenih harmon=

Pavle STEFANOVIĆ: |

skih odnosa među tonovima, ali i

sa prototipovima muzičkih konglomerata zvukova u samoj stvarnosti vremena koje naš je napojilo

kricima, ,ne može se oteti utisku, ~

da jeđan budni duh upozorava vasceli svet na opasnosti koje se nad

njim nadvijaju. Ako ste u kolikom-

tolikom unutarnjem duhovnom srod stvu sa jednim mladim „čovekom koji je umom buđan (da ne kažem: dalekovid), „morate biti zahvaćen: emocijama koje se javljaju u čoveku samo u časovima saživljavanja sa sudbinom čitavog sveta, Sa jednom takvom, panhumanom euforijom mi, slušaoci Josifovih profetskih opomena, ne možemo ostati na mlakom nivou svakidašnjih templacija i bamalnih, sitnograđanskih, psevdo-iđiličnih meditacija. Mi moramo rasti, zauzimati stav unutarnje moralne i duhovne pripravnosti, stav maksimalne budnosti. Ovo muzičko delo nema nikakvog programa, a napisao ga je prošle godine jađan naš sugrađanin jevrejskog porekla. Prošle su već dve-tri nedelje od koncertnog izvo. denja (u kojem je klavirist Zdenko Marasović zablistav kao nikad, ne samo svojim instrumentalističkimi

. (Iz govora prilikom primanja, Nobelove nagrade)

ya

čarskom, ljudskom intuicijom, totalnim razumevanjem unutarnjeg

smisla svih onih osobeno organizo-

vanih klavirskih tonova koje mu je valjalo. izvesti, otsvirati, obznaniti). Nad civilizovanim „svetom Evrope opet se nađvila avet mržnje, pretnje, progona, zla. To je, razume se, van muzike, izvan. njenog: domena. No ja moram po ljudskoj savesti priznati. da me događaji u Nemačkoj i po drugim evropskim zemljama, :đogađaji o kojima javljaju novinske vesti ovih dana, nisu izne" nađili. Stao sam se prisećati, šta

sam o njima mogao čuti i saznati ranije, i setio sam se: Čao sam đuboko ljudsku pobunu protivu njih,

· virtuozitetom, već i svojom muzi- pobunu protiv mračnjaštva — još

pre mesec dana, u muzičkom deiu Josifovom.

Lica zauzeta svakidašnjim malenkostima od briga neće primiti k srcu ovu izjavu. Nastaviće da živuckaju u sitnicama. A jeđan umetnik zvikova nedavno je u ovom gradu govorio o sveopštim, svečovečanskim mukama, brigama i opasnostima, i ja sam uveren da nikako nisam jedini kojeg su orkestarski zvuci ove simfonije s klavirom pozvali još tađa da misli o onome o čemu dans milioni ljuđi misle. Ukratko: mogu se i muzikom prođubiti i usavršiti neka već ranije stečena saznanja o svetu u kojem živimo.

SLIKE DRAGINJE VLASIĆ

Svoje tematske preokupacije kon cemtrisala je Draginja Vlašić uglav nom na veliku kompoziciju s aktovima i ređe na portret.

Pri. transponovanju prirodnih o-

| blika — akta i cveća — slikar u-

stvari iznosi izvestan tajni smisao, sve je u kompoziciji utopljeno u fantastičnu atmosferu i postalo

Figura i cvet, dva su osnovna elementa slikareve neobične teme. Kao kod naivnih slikara površina je gusto pokrivena — problem dubine i prostora ne interesuje slikara. Fon slike satkan je od ogromnih sočnih cvetova čiji su pojeđini delovi dati izrazito plastično sa čulnim osećanjem materije. Oni su glavni nosioci koloriSstičkih vrednosti kompozicije. Na njima je bukteće crveno i blješteće žuto sa zvučnim zelenim i nekoliko tomova duboko plavog. Ovakvi elementi palete svakako govore o intenzivnom doživljaju boje. Ali ona nije na slici shvaćena fovistički, i ona ima svoju simboliku, svoj gotovo vizionarski karakter. Ovi veliki cvetovi nabubreli od vitalnosti ne pripađaju ovom, nego nekom fantastičnom svetu izobilja i plodnosti.

Na kompoziciji su osim njih još obično dva ili četiri — uvek ženska — akta. Kreću se u čudnim pokretima kroz šumu ogromnih sočnih cvetova. Dok su ovi jedri cvetovi intenzivnog kolorita što dominira slikom, aktovi su čudno jskrivljene groteskne skice što liče na okerno sive ljudske znake. Dok je oblik cveta negovan, forma aktova slikaru je sekundarna, samo je širokim hitrim potezom potcrtao njihovu nervoznu erotiku. Na kompoziciji su oni manje važni od pozadine, deluju nekako voljno u nju izgubljeni. Svakako da ovakva suprotnost nije slučajna,

ima nešto od barokne trađicije, dinamične i vizionarske na ovim po dimenzijama vrlo velikim kompozicijama, Dramatična koncepcija nameće razne asocijacije, Očigleđno je kompozicija u svom barok= nom nemiru nosilac jednog dubokog sukoba, sukoba snova i stvarnosti u kome usamljenost vidi umnožen samo svoj lik...

Portreti, pojedinačni i dvojni, takođe su ekspresionističkog karak tera. Oni su ustvari odlično slikarski rešene male „kompozicije. Intenzivni u boji, sažeti u formi što nosi odjeke sećanja na autoportretske odlike. Bučni akord crvenog, zelenog, mrkog i okerno belog kojim su obično kompono= vani, umekšan je namerno iskrzanom fakturom. Lik kroz nju gleda ugašenim odbleskom starog ispu-" calog, mrljama posutog ogledala. Slikar je i ovde sačuvao simboliku značenja koja pokreće njegovu imaginaciju. . .

Draginja Vlašić je zaokupljena umetničkim „problemima „duboko različitim od onih kojima se najčešće bavi njena generacija. Slikarska strast koja gori sa njenih slika, spontana je i čulna, daleka. od svake intelektualne preokupacije. Ona svakako duguje svom učitelju Zori Petrović izvesna tehnička znanja, smelost vladanja velikom površinom i hitrinu izražavanja. Možda im slikarski tempe= ramenti imaju srodnosti, ali je karakter njihove umetničke koncep“ cije sasvim različit.

Bez obzira na mlađost umetnis ka o kojoj govori i neujednačenost pojedinih partija i izvesna nedorađenost akta, — neosporho je đa je ekspresionistička simbo:ika koju donose njegove kompozicije originalna, da slikar ima šta d« saopšti, a to je njegovo, lične k snažno.

* * *

IZLOŽBA SLOBODANA CARAŠANINA

Jeđan mlađ slikar pokušao je da ispriča svoje ođuševljenje prirodom. Poslužio se smelom tehnikom koja se upotrebljava za slikarstvo suprotnih koncepcija. Pokušaj nije neinteresantan, uostalom: „slikajte kako hoćete, samo da bud inteligentno” — rekao je Pol

. Gogen.'

” Oči slikareve ispunjene su neobičnim oblicima i odnosima boja jednog čudnog sveta što nastaje pod površinom mora.

U želji đa transpomuje viđeno, slikar je primenio dva postupka. U fiksiranju detalja poslužio se načinom konkretne likovne đeskripcije. Velikim nanosom paste sa jako isfakturiranim partijama težio je da sugerira strukturu i naročito istakne treću dimenziju forme, načinom koji se — služeći se plastičnim jezikom reljefa — odvojio od slikarstva u tradicionalnom smislu reči. Međutim, u kompoziciji celine, zađivljeno je slikarevo sećanje išlo za stvaranjem adekvatne atmosfere. Poslužio se za to lazurnim tonskim pasažima koji se naziru između reljefnih bojenih nanosa vezujući ih u nekad izvanredno nađene kolorističke celine. Sliku naj češće rešava u akordu sivo — mrko — zelenih (br. 15) ilii plavo — ljubičasto— zelenih odnosa (br. 14); samo ponekad na slici dominira tonalitet jedne game, naprimer crvene (br. 12 i br. 13). Sukobom svetlih i tamnih partija teži da sugerira dubinu i prostor, Horizontalno izduženi format kojim se slikar u wećini služi, na kome i razvoj teme teče u horizontalnim pojasevima,

đoprinosi izvesnoj uravnotežemosti cele kompozicije.

Tehničkim postupkom kojim se služi Slobodan Garašanin i koji u prvi mah jako pada u oči, ızražavaju se neki savremeni apstraktni slikari, naročito u Americi i Bel=« giji. Međutim, ova je koinciđencija, za sada bar, samo · spoljne, tehničke prirode, jer dok je njihovo slikarstvo apstraktno po kon= cepciji, dotle je Garašaninova per« cepcija vezana za prirodu, za ne“. ke njene specifične oblike, za pod« vodni svet.

Solidnom predradnjom (vrlo uspe le skice!) Garašanin je uspeo da sd u većini radova otme površnom e fektu koji se lako postiže tehnikom koju je odabrao. Želja za analizom detalja i za transponovanjem atmosfere sugerirane celinom kom=pozicije uspešno je rešena na najboljim platnima. Slikar je na njima uspeo da pomiri i svoja dva različita postupka, To u prvom redu zahvaljujući izvanrednom sluhu za odnos boja koji je dominantna slikareva odlika i onđa kad rađovi ne prelaze okvir eksperimenta.

Na najboljim slikama (,,Nepoznat6o ostrvo”, „Obala”, „Moj svet”, „Su“ ša I, II") Garašanin je uspeo da odnosa lazurne površine i teške, guste; reljefne materije izgrađi har= monične celine koje donose iskrem doživljaj sa često svežim lirskim akcentima. Ima na njima nekada impresionističke radđostinađ otkrivanjem oblika kroz odnose vode | svetla, date u modernoj verziji.

Dr. Katarina AMBROZIG

ce „Sea (74

U skamcnjenom času zvezdano more teče

preko sablasnih gradova, preko

spaljenih reka,

ostavljajući društvo.i mirisavo veče

skitač odlazi tamo gde ga niko

ne čeka.

Razbijajuci katance dok sve tamnice sruši, obilazeći daleko oko \opasnih gradova, skitač, zaklanjajući od kiša svoje uši, odlazi usamljen od domaćinskih krovova. Ispod zvezdanog neba koje beskrajno slazi na naše kuće i polja u opojnome maju, daleki naš brat, skitač nas obilazi, čopori vernih pasa na njega besno laju.

& ]

x*

Ljubav neće postojati dok razdvojeni traju

led i vatra na istoku i zapadu.

Sve je mirno, al se nadamo napadu.

Uzalud veče ulazi u glas ptice

| Ni na jednoj strani vojnici ne spavaju. Nr

i iznad krovova zvezde se razvaljuju. Ljubavnici se sve više udaljuju. Zatvorenici misle na zavičaj iza Žice. UJzalud teku reke w mlako veče. Moj grad se ruši jer je zarazan.

Liiubavnici su m;ytvi,

Svet je prazan.

Vernici sa molitvama ispod nebesa kleče

/

Petar PAJIĆ

• (wilt