Књижевне новине

Rim Elizabete Bouen

ELIZABET BOUEN

Poznata engleska spisateljica Klizabet Bouen objavila je knjigu prove o Rimu, tom stecištu đrevne rimske civilizacije, Renesanse i MDwadesetog veka, kojt je već inspirisao mnoga velika pera. Posle uspeha svoga romana »Smrt srca«, Elizabet Bouem je duže vremena sakupljala Teleške i skice o Rimu, koje je wu periođu ođ 1923 godine, godine SVOE prvog poznanstva sa »Večnim građom«, pa sve do svog poslednjeg boravka pretprošlog leta, stalno pisala i najzađ izđala pođ maslovom »Vreme nw Rimu«, Pisac prikaza o ovoj

* *

knjizi u »Tajmus«, MDaviđ Đembpsej, naziva njeno delo smom« jednom građu koje je izišlo pravo iz jednog toplog i inteligentnog šenskog srća.

I, zaista, dBčisigdpet Elizabete HBouen sa Rimom se prenosi na čitaoce, kroz čitav niz lirskih opisa i digresija u Klasičnu prošlost ovog građa. Ona uvodi čitaoca u misli carice Livije, žene imperatora Avgusta i kasnije zloglasnog Nerona, i sa njom menja opažanja o Rimu mermera, hramova i trgova sa. Rimom malih kafea u niklu i hromu, porušenih stubova i sećanja na jednu veliku prošlost. Izgubljena u moru turista, Elizabeta luta toplim. prolećnim večerima i dolazi do čuvenog Forum Romanuma, odakle ma izgrejaloj mesečini vidi građ koji neprestano živi već tri hiljađe gođina:

»Majzad, — kaže Klizabeta Bouen u svom monologu, — tu je i sjaj Meseca. Noći — a onai ko poznaje Rim, kako me bi znao bar jednu njegovu noć — Kkađa sve blješti, Neon, ulične svetiljke, izlozi nisu mišta wiše nego šljokice na dnu Kanala, Ogromnost neba, koje je znatno veće nego danju, me smanjuje grad kao što mu daje simbol drskosti u njegovom postojanju na ovom mestu. Ne pitaš se pri toj ođbijajuaćoj i nepriklađnoj svetlosti da li mim iraje nego da li je to trajanje ikađa počelo«.

.*

„Znak srama“ Vili Hajnriha

Nemački pisac Vili Hajnrih, jeđan od »mladih. gnevnih ljudi« u Nemačkoj, objavio je roman pod „gornjim naslovom i podigao veliku prašinu u literarnim i političkim Krugovima svoje domovine. To je priča o nemačkom vojniku, povratniku iz,ru> skog zarobljeništva, koji zatiče jednu novu Nemačku u punom ekonomskom procvatu ali sa starim nacistima na odabranim položajima, Za one Koji traže pravdu i kaznu za Krivce. rata i strađanja nema mesta u novoj đržavi. Razočarani „Hajnrihov junak ipak ima dovolino snage da u svojim dijalozima pomogne svom autoru u skiđanju maske sa đemokratskog preobražaja u Nemačkoj. Hajnrih nemiJosrđno šiba sve negativne pojave savwremene Nemačke i n tome nalazi podrške naprednih Kkrugova i Kritiku onih koje razotkriva ova knjiga. Književni kritičar „socijalđemokratskog organa »Die PFreiheite piše o ovoj Knjizi, upoređujući je sa Hajnrihovom ranijom knjigom »Gvozdeni Krste, pista NOJF"-Ć daleko “iznad: mase Rnjiževnika tu savremenoj Nemačkoj. »Ako uopšte ovđe ima ijednog »mlađog gnevnog čoveka« onđa je MHainrih jeđini«, kaže se u prikazu ovog lista. Ostali Kritičari gleđaju na Vili Hajnriha Kao nemačkog Đžemsa MDžonsa, „poznatog dadutora »Otsada do večnosfi«. A. K.

* * kd

Rezuliai nagradnog konkursa

Saveza jevrejskih opština Jugoslavije

Ovih Je đana završen nagradni konkurs Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, raspisan marta 1959 go» dine za maučne i Književne rađove sa jevrejskom tematikom. Na KkonKkurs je prispelo šest naučnih i dvadesetičetiri književna rada.

Od naučnih radova „nagrađen je samo rad Ir. Đura Orlića iz Dubrovnika, pođ nazivom »Iz istorije đubrovačkih đevreja«, i to povećanom trećom nagrađom 'ođ 25.000.— dinara. Ziri za naučne rađove sačinjavali su: Aron Alkalaj, publicista, Dr. Andrija Gams, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, Dr. NLavoslav Glesinger, đocent Medicinskog fakuiteta u Zagrebu i Dr. Vuk Vinaver, saradnik Istoriskog instituta Srpske akađemije nauka.

Za Kknjiževne rađove dodeljene su sleđeće magrađe:

Za roman i dramu: prva nagrada od 50.00.— dinara za roman »Hazvejano sjeme«, „autor Đanilo Na bhmijias, Opatija; druga nagrađa ođ 50.000.— din. za dramski rad »Sjene«, autor Duro Bosnić, Rijeka; treća nagrada od 20.00.— din. za roman »Potoci sasušene zemlje«, autor MDavid Filip, Beograđ.

Za pripovetku: prva nagrada od 15.000.— N din. „za pripovetku »Simona«, autor Dragiša Vitošević, selo Barc Gružanske; druga nagrađa od 10.000.— đin. za pripovetku »Tok velike reke«, autor David Pilip, Beograd; treća nagrađa ođ 5.000.— din. Za pripovetku »Lutka«, autor Branislava Siler, Novi Slankamen.

Za pesmu nije dođeljena ni jedna magrađa.,

Pored nagrađa koje su pođeljene prema propozicijama Konkursa, žiri Je pođelio šest utešnih nagrađa,

KNJIŽEVNE NOVINE

T. S. ELIOT

kao proizvođom pera jednog ~

T. S. Hiot o Šekspiro-

a Role O iphid vim SavVreimeniečlina Pod naslovom, „»MEseji o drami iz doba Klizabete«, Tomas MKEliot iznosi svoja gledišta o dramskim piscima toga đoba, koji su inače savremenici vilijema Šekspira. Eliotovi eseji su pisani pre nekoliko decenija i bili su rastureni po raznim đavno mestalim književnim časopisima. U ređakciji samoga pisca oni su se ponovo pojavili u izđanju OKksforđskog univerzi-

te(a, i svojom obimnošću i stuđioz-

nošću đoprineli da se pruži više svetia razvoju dđramc u to blistavo đoba engleske Književnosti. Devet eseja u ovoj knjizi se bave grupom pisaca, koja je inače poznata u istoriji kao »Univerzitetski umovi«, inače tvoraca prilično dobrih drama, među kojima one pripisane MKristoferu Mariou stoje odmah pored Bekspirovih. „Mliot đetaljno ulazi u svojim obimnim esejima wu ličnosti pisaca i vređnost njihovog dramskog stvaralaštva, izvlačeći poređenja koja donekle iđu na uštrb samoga Sekspira. # &# *

Roman Jevrejina bez oladžbine

»hzdajnik«, roman pariskog novinana Andre Gorea, pretstavlja autobiografiju pisca, inače austriskog devrejina, čija je odišeja počela 5a MHitlerovim Anšlusom. Pisac je kao dvanaestogođišnji „delak prećutao svoje jevrejsko poreklo i u vreme previranja u Austriji pristupio nacističkoi omlađinskoj organizaciji, u nađi da će Ba ovi primiti kao ari jevca, Međutim, dečak je raskyinkan i kođ jednih i kod drugih. Svoj izdajnički Krst, mlađi Jevrejim nosi čitave dve decenije. Za ovu knjigu predgovor na 36 strana napisao je Zan Pol Sartr, koji naziva Gorca tipičnim savremenim ljudskim bićeni, nalik na svakoga od nas,

* * *

Nova poeziia Roberia Louela

Američki pesnik Robert LoucčI, čija je zbirka »Dosadni đvorac Gospodnji« dobila Pulicerovu nagradu «xa

»ljubavnim pi~ ·

*dnom obimnom knjigom stihova, pod

Žika LAZIĆ

„KNVIŽEVNIH NOV/NA”

DAVID PRED PUTOVANJEM

Oko njega je bio mrak, a tražio je mir. U mraku: se plašio da ostane sam, jer čudni likovi pokojnih ijudi veselili su se svom raspadanju,. Tađa je buknula želja za odlaskomi, za bekstvom. Ali.to nije bila ona groznica koja je prožimala Davidovo telo več dvadeset pet godina, to nije bio taj odlazak.

Učinio je nekoliko nepotrebnih pokreta, kriknuo promuklim „baritonom početak neke arije, naglo. prestao da peva i spustio se na ivičnjak.

Sedeo je oslonivši obraze na dlanove, i zurio u memljivu svetlost ulične svetiljke.'Sa vrelom glavom, sa uprtim pogledom u polu-

svetlosti, pre odlaska, dakle, trebalo je nešto.

učiniti, jer do odlaska, možda nepovratno, („Gle, stigoše me sudbonosni trenuci i velike reči”, zacereka se David) ostalo je još . malo vremena; Možđa još jedam dan. A možda ni toliko. I zato pre nego što podvrgne telo tom kretanju („Kako su to užasne reči”, · pomisli David) treba noktom napraviti ogre· botinu na površini te guste supstamce. (Koje supstance? Da li moždane supstance ili mermeme supstance? Koje supstance?” pitao se David.) Pijunite .nekom u lice? Nije to imalo nikakve dublje otsjaje sem milataranja ruku. Psovati se može i van tog hodnika koji spaja mirovanje sa gledanjem. Zapretiti ravnodušnim životinjama isto je što i zapretiti dalekim, plavim brdima, ako ne i uzaludnije. Ali zato može razbiti prozor, osvetljen prozor. Hitnuti kamen u taj okvir svetlosti

·i slušati kako zveket razbijenog stakla pu- ·

tuje na jug. „Pođimo za senkom”, reče David i pozva · senku prstom, „Oh, oh, zar je zaista sve tako?” govorio je.

Išao je dugo, prepuštajući se navici da ga vodi, jer nikađa nije razmišljao kojim će putem stići do te kuće. Prešao je nekoliko ne potrebnih ulica, izabravši najduži put, ali je osećao da ga instinkt vođi tamo gde treba. bPrelazeći taj nepotrebni deo puta, on je savlađivao otpor koji ga je ispunjavao pitanjem da li je zaista neophodno to što će učiniti pre odlaska, Domogao se strmog, kaldrmisanog sokačeta, skotrljao se dižući visoko noge, jer se plašio da se ne saplete o krupno kamenje, i kad je bio pred. drvoredom visokih jablanova, stao je, i Klimnuo glavom.

„Stigao sam”, pomislio je, Nije znao gde je. stigao.

Došunjao se do ograde i provirio kroz razmaknute tarabe. Sa osvetljene ulice srušila se masa nesređenog razgovora mlađih uličnih bukača. Stavivši ruke u džepove, David je video kroz tarabe. Zašto je dolazio? pitao se, Zar se ne može otići tek tako, kao što se došlo, zar se mora nekom pružiti ruka? Kome bi i pružio ruku? Zar ne bi bilo lepo otputovati odmah? Još noćas. Šta ga sprečava? Ništa. ~ Onda na put! Na put, što

| pre!"

|-Šao” prštima' kroz kosu, ·

'Došao je do kapije, napipao bravu i pritisnuo je. Lako škripanje zarđalog metala i tihi cijuk nepodmazanih šarki. Put je bio otvoren. David je stajao pred: otvorenom kapijom. Osvrnuo se: ulica je bila pusta. Stupio je korak napred, pa naglo stao. Nazirao je u mraku tesno, popločano dvorište, matkri ljeno bujnom krošnjom razgranatog kestena

u čijoj se senci nazirala česma, Prljavo, hlad no, uvek jesenje dvorište na predgrađu. Zar je trebalo nekom ruku pružiti pre rastanka? Dve niske, dugačke kuće, okrenute jedna drugoj licem, gledale su se prozorima sa mržnjom. Samo še kroz dva okma probijala oskudna svetlost i pađala na osvetljene stvari kraj oguljenog zida. Zapabnuo ga otužan miris trulog povrća i zbijenog ljudstva u tesnim sobama. Gleđajući dvorište, iskrslo mu je u sećanju zgranuto lice jedne žene, jedne daleke, prošle žene na nekom đubrištu, u nekom šupljem danu, pred smrt. Stegao je bravu ma kapiji i prošaputao: „Gadovi!”

"Koga tražite?” zapita neko iz mraka.

rare sartsaee ee aesrazaazezaer an ara eieorirrazrtn arni Orieraz ura e reiser maersei air eee area ie eraenieo eee —ieriieeena i up aeaira ro ain

poeziju, pojavio se ponovo sa jenaslovom „»istraživanje života« U literarnom dođatku lista „»Njujork Herald Tribjun«, kritičar Edmund

· Uzdrhtala mu je desna ruka ion je pro- . i;

David se ni s mesta nije pomerio, samo ·je malo više podigao glavu i pomislio: „Javljaju se!”

„Tražite li nekog? ?? javi se ponovo glas iz mraka.

David pljunu i prošapta:

„iGadovi!”

„Ja stanujem ovde; ako tražite nekog...”

„Šta te se tiče”, prošaputa David. „Jači sam od tebe”, pomisli. Nije znao zašto je to pomislio,

Otvoriše se vrata i svetlost iz pretsoblja osvetli čoveka ostrag. Pojavi se žena, stavi ruku na čovekovo rame i zapita glasno: „S kime razgovaraš?”

ILUSTRACIJA D. STOJANOVIČA-SIPA „Eno”, reče čovek, i pokaza rukom prema kapiji.

„Ne viđim nikog”, žena će.

„Spava ti Se reče čovek.

„Spava mi se”, odgovori žena.

„Zašto onda ne ideš, da spavaš” je Čovek.

"Ne vidim nikog tamo”, reče žena,

SBpi ta

„KHapija je bila otključana i.on je baš.

ulazio, kad sam ga. primetio”,

„Kapija otključana! Bože, opet su zaboravili da je zaključaju!”

„Oni namerno neće đa zaključavaju Kkapiju. Baš sam ga primetio kađ je ulazio i zapitao sam se da li traži nekog”.

„Vi, prljavi, mali gadovi”, šaputao je David. „Znam vas”.

„Hoćete li reči koga žena.

„Neću!” reče David, ali tako tiho da ni sam nije čuo svoj glas.

„Mi možemo vikati, zar me, Mijate?”

„Sto se ti mešaš? Idi u kuču”.

„Sutra je praznik. Koga tražiš, čoveče?”

„Ama zašto se ti mešaš? Iđi unutra”.

„Zaboga, Mijate,. Zašto se ljutiš?”

„Umukni!”

„Ti se bojiš i zato vičeš na mene”.

„Ako neko treba da razgovara s tim čovekom, onđa. ću razgovarati ja, jer znam kako se s takvima razgovara”.

„Ti.... pa razgovaraj. Ali otkud znaš da tamo stoji čovek?”

tražite?” uzviknu

glava.

iHtel"”., “#72 eieajAr

„Pa vidim gde stoji pored kapije”.

„Ali on stoji i ćuti. Bojim se”, vikmu žena..

„Uđi unutra”, reče čovek i gumu je, ali, mu se ona ne pomeri. .

„Zašto ne prestanete? Uđite u vaše pr-" ljave stanove i gledajte svoja prljava posla”, Šaputao je David.

„Ako nekog tražite, recite slobodno. Znam ' ceo komšiluk",

Tada se otvori jetlain: od osvetljenih prozora i kroz njega se naže okrugla, ošišana”

„S kime razgovarate u ovo doba, pobogu?

Možete li malo: tiše?” zacvili starački glas

iz sobe. , „Leš si, leš“ si, starče", prošaputa David.

„Kod kapije stoji neko | ćuti.:Pitao sam

ga nekoliko puta traži li nekog, ali. on neće ni reči da progovori. Nit govori, nit se Si mesta pomera, komšija”.

„Čudnovata stvar, Velite, nit romori, nit. govori? To je neshvatljivo. Samo ja nikog. ne vidim, komšija”, ,

„Bno, stoji uza samu kapiju”, i

„Rorak napred”, prošaputa David. ,

„Malo navaljen uza stub?”

„Navaljen je malo i oslanja bravu”,

„A zašto oslanja ruku na bravu”,

„Đavo bi ga znao”.

„Reci mu komšija, đa se gubi odavde. dok nismo pozvali vlast i napravili džumbus”, škripnu starčev glas.

„Ma kako mogu da mu kažem da se gu- i bi, kad ne znam ni ko je ni šta je”. „Možda je lopov“, viknu žena, „Tebi sam rekao da ćutiš”,

čovek.

„Možđa je utvara“, jeknu starac,

„Mo zna Šta je”, reče žena.

„Hoće da znaju ko sam”, vid i nakašlja se.

„Čujete li kako kašlje?”

„Čujemo”, istovremeno odgovoriše žena i starac.

„Žašto ćutiš, čoveče?”

„On je zalutao, pa se sada stidi đa pri. zna”.

„Zalutao sam”, prošaputa David,

„Treba voditi više račuma o kapiji. Da je bila zaključana ne bi ušao unutra”, reče starac. ?

Tađa David iziđe i zalupi kapiju.

„On odlazi,. odlazi”, zabrujaše glasovi.

„Bože, ni reči nije progovorio", zaprepaščeno će žena. 7

David odlomi vrh trule tarabe i baci ga

ruku na.

'

na krošnju kestena. Zašušta lišće, a zatim daska pade na popločano dvorište.. Odjeknu njen prasak i ženin krik. David

ču korake i potrča. Trčanje mu se dopade.

i stade tek kad izgubi dah. Sede na mer=

merni prag i poče da se kikoće: „Hteli su da domaju ko sam... To RL;

Zašto ne otputovati odmah? JOŠ no ćas. I Ela je' otputovala. I Vera je Obputo-. vala, Svi su na putu. Šta ga sprečava da otputuje još noćas? Ništa. Onda na put.

Na prvom spratu prekoputa zasvetle jedan prozor, David ga pogleda i seti se nečeg. Sećanje nije bilo jasno, ali je bilo jako. Pipao je oko sebe i prstima iščeprkao kamenčić. Uspravio se i hitnuo ga pre ma prozoru. Prasnu oštar zvuk stakla,

Mroz prozor se nagnu čovek.

„Ko je?” zapita.

David stoji, oslonjen na stablo platana i gleđa.

„Jesi li ti, Miro?" zapita čovek Okrećući glavu levo-desno.

„Nije Mira”, reče David glasno i pođe.

Išao je brzo i šaputao:

„Još ove Večeri,

još ove večeri

krenuće jedan voz

u kome će kunjati

jedan David.

Zbogom!”

Neočešljane misli

STANISLAV JEZI LEC

obrecnu se'|-

. pomisli Da-" .

Fuler naziva move. stihove Roberta Louela, nežnom i grotesknom slikom savremenog čoveka, neuzdržanim napađom ma mračnjaštvo dvađesetog veka, koji je ipak dao ovako briljantnog pesnika. Slično komentariše ovu poeziju i Elizabet Bišop, koja naročito ističe poemu »Zašto gaziš svoi koren, kao jeđnu od najsnažnijih optužbi u stihu protiv đehumanizacije ljuđi savremenom civilizacijom, ROBERT LOUEL ~

listası ~

O Stćeharıju...

Nastavak Ga 7 strane Kritičar: i — Ako sam dobro razumeo, nužno je da svaki scenario ne smatramo literaturom.

Dramaturg:

— Ne samo to. Treba da naučimo Ja pišemo za film, a ne za štampu, ne s pretenzijom da scenario čitamo

kao dramu. Valja se pođrediti fil-

mu, biti samo element, a nikako samostalno delo. Da, baš ele-

ment, kao što je to gluma, kameTra, Scenografija... Mi smo svi uvereni da muzika koja se može slu šati mimo filma, da muzika koju osećamo za vreme projekcije, ustva Ti nije prava filmska muzika, nije muzika za film. Ostaie nam da se još uverimo u to da scenario napisan ne. samo za film nije onaj pravi manuskript.

„Kritičar: .— Da, treba se u sve to uveriti.

· Ljubomir RADIČEVIĆ

| | # | | | ; |

Budale uvek sede u podnožju prestola. Zato prvi vide kada se presto uzdrma.

Ha, ba, ha, Mogu da zamislim Smrt kada nađe svog klijenta već mrivog.

Kako da se ponašam kad poli ciski pas mrda repom?

Bakterije? — Sitnica!

Suprotnosti se privlače u smrtnom zagrljaju.

»Izgubili su zemlju pod nogama«: tako je dželat praydao obeSeme. jEsperantisti! Ako čovečanstvo još uvek postoji to je samo zbog preLida u ale Kule Babilomske: jedni ne renmejn šta govore drugi. A. vi hoćete da umpištite ovu idi}u?

Političar mnogo može. Može čak da se pretvara da mu je mno> go dozvoljeno.

Probudite nadu. Neka sanjari.

Munja sama sebi osvetljava put,

I koza bi mogla da imitira đavola ali joj nedostaju ljadska osećanja, Kada će moralno zdravlje oslati društvena bolest?

Neki žive sa toliko veštine da je teško verovati da žive prvi put,

Stalno me pitaju: da li pišete i veće sivari? Ne — odgovaram samo velike,

Metafizički tragizam poslojanja. nije obavezan u #šsvakodnevnoj praksi.

Zauzimam ~ društveni Protiv koga?

Razumeo bih mnoge stvari da mi ih nisu objašujavali.

Nemojte zaboraviti da nas sa druge strane mikroskopa posmatraju bakterije, :

Posle izvesnog vremena teško je prepoznati svoje misli. Obučene su u tuđe glave.

Je suis um enfant terible du temps terrible.

položaj.

Taj, koji se popeo lestvicama društvenog aaa vrlo često zaboravlja zbog čega sc popeo i ko mu je pomogao.

Plašite se neduhovitih budala.

I vetar izveui.

Neki se plaše da pogledaju u oči budućnosti. Ne znaju da im ona može pokazati leđa.

Gramatika upravlja našim osećanjima. l -

Svi su ljudi jednaki. Posle izvesnog prepariranja... Buaganvljaai kraj kanibalizma. Covek. se gadi čoveka.

(Prevela s' poljskog Tereza VUJČIK)

9