Књижевне новине

KRITIKA

DR LO SREĆI LJUBI

(Krsto Špoljar: „Straćara male. sreće“, Lykos, Zagreb, 1960)

Zahvatanje savremenog života sve

' je češće u našoj literaturi, mađa

ono još uvek nije toliko i takvo da bismo sa tim mogli biti sasvim zadovoljni. U posezanju za problemima iz života oko sebe prvo mesto, čini nam se, zauzimaju dramski pis ci, ali je sve to više problem jedinke, njegove lične sreće, ostvarenih ili neostvarenih snova, neuspeha i poraza, nemogućnosti ili pak mnesposobnosti da se snađe i snažnije egzistira. Božićeve „Svilene papuče” i „Ljuljaška u tužnoj vrbi”, Rok sanđićeva „Kula babilonska“ ili Đokovićeva „Kuća od karata“ i Grbićev: „Korak u prašinu” samo su, nažalost, uspeliji ili mneuspeliji pokušaji da se priđe životu i na scemu iznese jeđan deo problema savrememog čoveka, pretežno našeg. Kao i u ovovrememoj svetskoj dramskoj „književnosti, „naročito književnosti Zapada (Miler, naprimer, i dr.), i u našoj pitanje braka i ljubavi — upravo egzistencije ovog dvoga — postalo je osnovno, ali je ipak još uvek svaka postavka do kraja neobrazložena, nemoti visanma i bez preciznijeg odgovora.

Sve to, u izvesnom smislu, potvr đuje i prva drama pesnika i romanopisca Krste Špoljara „Straćara male sreće”. Čoveku se neminovno, kad dočita ovu „tročinsku dramu”, nametljivo nameće Kaštelanov sim bolističkog karaktera dramolet „Pi jesak i pjena”, koji u postavljanju navedenih problema, u svakom. slučaju, zauzima izuzetno mesto u na šoj savremenoj književnosti. Lišivši svoje delo vremenske određenosti ili, bolje, davši mu pečat savremenosti, Kaštelan je pitanje ljubavi i braka između muškarca i žene, pa prema tome i njihove lične sreće, izneo vrlo jednostavno i nemametljivo, promatrajući ga kao mešto što čovek mosi u sebi i za što je sam čovek odgovoran, a me društvo u kome egzistira.

U centru interesovanja Krste Špo ljara su, uglavnom, Jakov i BebuŠka, njihov brak i sudbina tog braka u teškim materijalnim (ovde: stambenim) uslovima. Jakov je, uz pomoć Žana, probisveta i cirkuskog pomoćnika, uspeo da na kraju grada sagradi svoj dom — straćaru male sreće — u kom je želeo da

sa svojom Bebuškom proživi život "i spozna pravi i puni smisao sre-

će, sreće u braku. Ali već na pr-

vom koraku u potrazi za srećom

on odlazi od kuće, ostavljajući Bebušku trudnu, i nalazi utehu (zbog čega?) u zagrljaju cirkusantkinje Lole, koju uverava u iskrenost svo je ljubavi. Lolim nezakomiti · muž Stari u jednom momentu izudara Jakova, nakom čega ovaj „nestaje, odavši se piću i ne vraćajući se svo joj žemi. Bebuška, međutim, kada su joj radnici srušili ,,straćaru male sreće”, ostaje sama, đa se, trud na, trezveno probija kroz život, jer „oma zna nešto više o sreći”,

To je osnovna okosnica Špoljarove drame. Dok je Kaštelanova drame „Pijesak i pjena“ daleko sažetija i sadržajnija, čisti simbolizam, dotle je Špoljarova u trađiciji konkretnog i realističkog, pa čak i naturalistiškog. S druge strane, Špoljar je, uzimajući ljude iz našeg i stvarnog života, mahom ma gledištu da je poljuljanost savremenih brakova, uglavnom, posledica životnih nedaća, nesigurnosti vremena, vrtoglavih zbivamja i tsl. Prihvati li se to, onđa se u svakom slučaju dolazi do negiranja relativno potvr đenih životnih istina da je, naime, svaki čovek kovač svoje sreče. Spo ljar je, doduše dosta nametljivo (tre ći čin), ipak uspeo, u slučaju Jakova i Bebuške, đa đokaže svoj stav i da ga, ga neki način, obrazloži, mada! je neprihvatljivo — jer je nejasn.j kazano — da društvo obično oduzima i do kraja uništava ljubav i brak, odnosno čovekovu sreću. To je osnovna zamerka Špoljarovoj dra mi „Straćara male sreće”, Jer zapamtimo! — iako malu straćaru Jakova i Bebuške ruše, ruše je zbog građenja novih zgrada, lepših, svet lijih, zbog čoveka i za njegovo lep~

Slobodan, MARKOVIĆ

še življenje. Naravno, ove reči zv če isuviše deklarativno, ali ih, bar ponekad, treba ponoeviti da se zaborave! , '

Mora se priznati i naglasiti da takvom kraju drame i zaključku nisu vođila zbivanja u,prva dva čina, U njima je Špoljar bio na istim pozicijama na kojima i Jure Kaštelam u „Pijesku i pjeni”: ljubav nestaje kao jednostavna posledica braka. I konstrukcija je u ovim činovima slična Kaštelanovim: Špoljarovi Jakov i Bebuška odgovaraju Awlekinu i Djevojci, dok Stari i Lola istovetni su sa čuvarom i čuvaricom zatvora. Kaštelan je, međutim, u svom rastavljenom paru (Arlekin i Djevojka) iđealizovao ljubav, pokazavši i njenu mogućnost večnog po stojanja, dok je kod Špoljara ona razorena, a njegove ličnosti su pune pustoši u duši, ravnođušne prema svemu, bez nađe i vere, očajne do krajnosti, razočaramnme i bez naro čitog smisla za življenje: za borbu u Životu za Život!

Ono što ovoj drami, s druge stra ne, neđostaje u prvom redu je, pored radnje, nedostatak psiholoških elemenata, psiholoških doživljajnih potresa ličnosti, jer je sadržina upravo to zahtevala i time bi možda cela drama imala kompaktnije unutrašnje obrazloženje. Nešto ma

lo psihološkog toma ima kod Bebuške, ali ne toliko i ne tako jakog da bi se na osnovu bih nekoliko momenata moglo govoriti o izrazito psihološkoj drami. „Straćara male sreće”, jako tematski interesanina, nosi pečat izrazito realističke drame, bez dubljeg i šireg za hvata unutrašnjih čovekovih zbivanja, bez otkrivanja uzročno-posledičnih odnosa. A ovo poslednje dra ma s ovakvom tematikom izričito je zahtevala. Međutim, kod Špoljara treba u svakom slučaju istaknuti dijalog, kratak, jezgrovit, sažet, sugestivan, uverljiv i bogat kazivanjem (ali ne i doživljajem, nažalost!). U njemu (dijalogu) javi se, na momente, Špoljar pesnik „Porodice arlekina” i „Ja svakidašnji”, čist lirik, nenametljiv ispovednik i neposređan očajmik. I ti — valjda jedino ti — elememti daju „ovom delu književnu vrednost. Na taj način, u odmosu na romam „Brod čeka do sutra”, tročinska „drama „„.Straćara male sreće” znači korak napred, mada ni oma ne pretstavlja — viđeli smo — celovito umetmičko ostvarenje. Zato ostaje još Tfroqfeu „e[jedg O)SJMI Š[ Bp XoAn u svojim pesmama: onda kada ispoveđa sebe a me druge, kađa govori o sebi a me o društvu.

Tode ČOLAK

EDO MURTIĆ: KOMPOZICIJA

OGG Raa i og NGE Brana agrar SOCIOLOŠKA4 KONCEPCIJ 4

KNJIŽEFNOSTI

Već samim naslovom koji je dao svojoj knjizi kritičkih članaka Miođrag Protić je želeo da istakne dve vrste tema u njoj: p-s ci u prošlosti i savremeni nalaze se tu zajedno, uporedno ispitivani. Ali se odmah zapaža Kritičarevo jače interes»vanje za prohiujale istoriske periode, njegovo bolje i studioznije razumevanje činjenica Kmijiževme istorije nego modeme književnosti. Njega naročito privlači početak našeg veka, obeležen, u poeziji, procvatomi simbolizma. Miodrag, Protić je”'u prvom delu knjige, posvećenom ovom značajnom ' kmjiževnom razdoblju ođ koga nas deli nekih pedeset qodina, dosledno sproveo jedan metod.

Miodrag Protić je pristaica sociološke kritike. On opisuje poljtičko i društveno' stanje jedne epohe, iznosi mnogo pođataka «sociološke prirode i uvek ukazuje na uzročnu vezu između duhovnog i društvenog momenta. Govoreći o poplavi pesimizma u srpskoj književnosti tu početku Veka i, posebno, o filozofskim pogledima Same Pandurovića, on traži u: e ovoj

ANDRIJA VRECKO: GLAVA

MATEMATIKA ·

3 sanjive, 1 sa pelerinom ~

Saberi i utamani watemikGlat, druge.

»

još koliko me ima za | Dodaj se i namnoži.

Može da ih bude 10000

Saberi sve te brojeve pomowljene i zagubljene.. Zanemari 6 nečujne i 10 zvučne, ~ '

koje na stražare noćne potsećaju. ·

Proste računske radnje.

Premeri me i onda oduzmi sebe da vidiš.

Ludo je danas igrati se progresije. \

Ne znam tačno da li su moje reči faca | pod kojom s večeri blista tvoj češal:

Ako si u kapvtiću starom tone može } matematiku kojoj pripadam. To je matematika 11. Ili dva noćna stražara sa ODU ai : .

0000. Ali ja

salj.

da izmeni

znam. put do mesta

gde može da se živi. Tamo nema matematike.

KNJIŽEVNE NOVINE

pojavi u ondašnjim +rilikama srbijanskog društva koje su svojom specifičnošću izazvale bujanje poezije i proze pune očajanja. Svoju uverenost, u snagu sociološkog tumačenja Kmjiževnih dela on naročito pokazuje pišući o Botrisavu Stankoviću: „Kod Borisava Stankovića psihološki problemi svođe se u krajnjoj liniji na sociološke“. Protić je izrekao „ova drastičnu formulaciju bez imalo straha od proizvoljnosti. I na drugim mestima srećem» se sa prenebregavanjem estetskih kvaliteta dela za ljubav sociološko - biomraf skih konstrukcija koje su često izveštačene i nasilne. Već u izboru predmeta za kritičke amalize lako se widi Protićeva orijentacija ka političkom, društvenom, idejnom momentu u književnom stvaralaštvu. Povođom Milutina Uskokovića on govori o njeqovim idejama, povodom Sime Pandđurovića o njegovom pesimizmu kao doktrini. On uočava u književnim ostvarenjima najpre njihova „?Wgacionalnu stranu, sve ono što je u neposrednoj vezi sa ištoriskom situaciiom u kojoj su postala.

_ Protić voli da ističe podatke iz života pojeđinih pisaca, dovodeći ih u vezu sa širom pozadinom kolektivnog istoriskog zbivanja. Ova sociološka interpretacija. dopunjena biografskim „elementima, vrlo je jednostrana, a njeni rezultati su, ne retko, baš zbog naglašenosti samo jednog fenomena —- shematični. U njenoj konkretnoj primeni u Protićevim kritikama, tenovski princip sredine je znmačajniji i đaleko pretežniji od marksističkog prožimanja društvene i duhovne oblasti. Protićevo opjsivanje ideja nekog pisca, ili stanja jednog vremenskog razdoblja sa njegovim mnogobrojnim Kkarakteristikama, slikovito je, živo i oštroumno. On je veštiji u povezivanju činjenica, no u njihovom otkrivanju. Koristeći se proučavanjima naše građanske istoriografije, naročito „Slobođana Jovanovića, teoriskim i publicističkim radovima naših socijalJ-đemokratskih teoretičara, on zna da ođabere ona fakta koja su Književnosti bliska, da ih sažeto ispriča i oživi. U njegovim objašnjenjima nema mnogo novih i originalnih misli; on je bolji interpretator tuđih teorija, sna lažljiviji u eklektičkom sažimanju različibih shvatanja, no kao samostalni ispitivač, Literatura o onim srpskim piscima koje Protić proučava je vrlo obimna.· Protićev đoprinos nije za potcenjivanje, jer sadrži niz preciznih, živopisnih komentara, ali se isto tako ne sme ni preceniti, pošto ne donosi ni jedan značajniji sud koji bi se raz likovao od dosadašnjih. Protić ide putevima svojih prethodnika, trudđeći se da jedan sociološki, biografski, književni materijal obradi u đuhu svoje koncepcije, ali istovrememo ·plašeći se svakog precenjivanja vrednosti, iznošenja

bitno novog shvatanja.

Napomenuli smo da Miodrag Protić sprovodi dosledno svoju ted risku zamisao u Književno-istoriskim člancima. U drugom delu knjige on, međutim, od nje znatno otstupa. Opširan prikaz antologije srpske poezije Zorana Mišića je neobičmo karakterističan u ovom smislu. Poznato je načelo po kome je ovaj sastavljač odabirao pesme za svoju antologija: poezija je izraz potsvesti. U nju su ušle pesme koje, „daleko od svih političkih, društvenih okolnosti i razumske jesnosti, izražavaju „fantastičnu, kosmičku, iracionalnu viziju ŽivOta, samo ne konkretnu s»cijalnu ili refleksivno – filozofsku sadržinu. Zoran Mišić je sa svog gledišta dosledan sebi, kađa, verujući ru punu autonomiju umetnosti, izdvaja one književne proizvođe koji ne služe nikakvim spoljnim, neestetskim iđealima, ali Miođrag Protić, racionalista i sociološki pozitivista to nije kad uzdiže Mišićevu antologiju koja negira, upravo, sva tvrđenja na kojima on „zasniva svoje kritičke , analize, Ako je Mišić negativno ocemio Simu Pamdurovića zbog toga što je suviše cerebralan, preterano svestan i sklon aforističkom izražavanju pesimističkih. misli, onda je razumljivo da je Protić · pružio otpor ovakvom Mišićevom sudu. Ali nikako nije jasno kako je om mogao, sa ovim izuzetkom ili sa najviše još jednim, prihvatiti čitavu koncepciju po kojoj je pesnik tek onda autentičan, kađa se buni protiv društva i okreće od njega, zatvarajući se u svoj tamni i tragični sveb subjektivnog, očajničkog poricanja svih utvrđenih estetskih, moralnih i imtelektuamih vrednosti.

Književna istorija shvata se na više načina. Miodrag Protić je razume najviše kao komparativno izučavanje fakata društvene i kulturne istorije. On izbegava analizu literarnih vrednosti tretirajuči ih

(Miodrag Protić: „Kosmos“, Beograd, 1960)

Petar J. VASIĆ

„Prošlost i sadašnjost“,

kao odbleske realnog istoriskog zbivanja. Iako napušta svoj pozitivističko-sociološki metod „kad god je reč o savremenicima, predajući se, nemotivisano i iznenadno, suprotnim strujama, on intimno ostaje vezan za izvestan trad:cionalistički način posmatranja književnosti. Piše hladnim, rezonerskim stilom, leđenom rečenicom, škrtom; suvom, ali glatkom i uvek preciznom. U formalnom pogledu oseća se uticaj, više nego očigledan, Slobodana Jovanovića; otuđa oma logičnost, postupnost u obrađi, čvrstina kompozicije, đah racionalizma koji umrtvljuje emocije. Protić se me uzbuđuje i ne otkriva ona mesta gde su i sami pisci stvarali visoke temperature. Knjiga „Prošlost i sadašnjost“ pokazuje otsustvo pravog Kritičarskog temperamenta. Protić nadoknađuje ovaj nedostatak logičkim i sociološkim đeskripcijama i komparacijama, koje imaju živosti i lako se čitaju i prate, mađa nam ponekađ smeta ton pređavanja koji im n daje. Dobro je to što se Miodrag Protić posvetio problemi. ma Književne istorije kojom se mlađi kritičari nerado bave. Ali.uskost i prevaziđenost koncepcije i nedovolina umutrašnja povezanost u tretiranju različitih pitanja znače da se dalji put ukazuje u pravcu stvaranja većih, čvršćih sinteza. Paole ZORIĆ

Romani Mire Mihelič („April“, Državna založba Slovenije; „Hiša večera“,

Cankarjeva založba, Ljubljana, 1959 i 1960).

V

Pre gotovo sto godina štampan je prvi slovenački roman: „Deseti brat" Josipa Jurčiča. U njemu nalazimo poslednje odbleske feudđalnog društva, posmatranog sa stanovišta seljačkog sina i obrađene u tehnici jednog Valtera Skota, Ali sama srž romana — to su opisi selječke sredine i njenih oriqi-. nalnih lica, neo»ičnih kao kod nemačkih romantičara. Takve je ljude mladi Jurčič još susretao u qOstionicama ok» svoje rodne Muljave. Od ovog dela slovenački roman je. najvećim delom ostao, ako izuzmemo istorijska „dela, na razorima seljačke epike, ili se zatvarao u krug inteliqencije i malograđana. Sama Ljubljana, kao najveći grad u Sloveniji, dobila je svoj roman tek posle Prvog svetskog rata: „Šentpeter“ Juša Kozaka. Značajno je da je to roman gradske periferije, u kojoj seljaci prelaze u zanatlije i sitne dućandžije, dok je prava buržoazija Oostala u pozađini zbivanja. Slovenačka literatura sve do najnovijeg vremena nije imala građanskog romana u punom smislu reči. Čini se da takav roman nastaje tek sada. O tome, između ostalih, sveđoče romsni Mire Mihelič „April“ i „Hiša večera“ koji su objavljeni krajem prošle i početkom ove gođine,

Mira Mihelič (ranije „Puocova) ušla je u literaturu još pre rata, ali njena proza ni sadržajem ni stilom nije pobudila pažni kritike i publike. Posle rata se afirmisala svojim dramatskim pokušajima. Poslednjih gođina bavi!” se na ročito prevođenjem savremenih dela iz enqleske i američke književnosti i taj rad je besumnje uticao i na njenu originalnu mrođukcijiu, u prvom ređu na tehniku njenog romana. Od spomenutih najnovijih dela ove književnice „Kuća večeri“ pretstavlia njen do sada najviši domet; roman koji pokazuje ozbilj ne stvaralačke zahvate i uvrštavai se u najinteresantnija domaća dela koja su poslednjih godina štampana na slovenačkom jeziku.

Čini se da su „April“ i .Kuća večeri” samostalni fragmenti jedne veće celine, delimična „ostvare nja velikog epičkog koncepta, možda delovi jedne tetralogije „koja treba da prikaže ljubljansku građansku sredinu u razdoblju između dva rata. „April” je ustvari hronika presudnog aprila 1941: svaki dan u ovom mesecu đao je jednu glavu romana koji svojom retrospektivom zahvata društvena zbivanja više godina unazad i uvođi u Sslovenačku litevaturu „nekoliko tipično građanskih lica iz ljubljanske haute-volće, u kojoj se sukobljuju nostalgični ostaci austrijskih vremena sa nosiocima novih kapitalističko - Muržoaskih interesa stare Jugoslavije. Čitava atmosfera jednog društva, koje stoji pred velikim odlukama, data je u đosta jakim, katkada i upečatljivim kontrastima. U „Kući večeri“ ispoljio se narativmi talenat Mire Mihelič u ponešto većim kvalitetima kompozicije i stila, iako nije ni ovo delo umetnički besi| . Taj roman svojim kKritičkim reelizmom i dosta dubokom psihologijom pojeđinih lica daje širok sliku ljubljanskog buržoaskog dru štva koje se stvorilo na starim ašustrijskim osnovi za vreme ju“ goslovenskog centralizma i pod ticajem beogradske čaršije, ;

Ne ulazeći u detaljno prikaziva= nje ovih romana, treba podvući nji hovo značenje za onaj deo slove= načke proze koji je do sada vrlo malo obrađen: građansko druŠtvo sa njegovim visinama i nizi= nama, !i njegovom uzđizanju i padanju. Mira Mihelič svakako dobro poznaje taj svet; ona je iz njega iznela nekoliko vrlo značajnih ti-

t tematske okvire slovenačkog romana UODŠCe,

Božidor BORKO

ALADIN I ČAROBNA SVETILJKA

Svi imamo svoje čanobne svetiljke. Maši žutom fenjeru ako željezničara

još noćas. L,jubavnici se zaklinju ispod bledih neona · zbog oždljaka na njenom vratu. Studenti preiklinju lampe.

oči. jam ih pre nego šbo zaspim. I,svaka. mi je želja ispunjena. Svuda sam ·bio.

Svet obišao uzduž. Popreko se sada spremam.

a...

Bio sam prestolonaslednik u kraljevstvu

DvorJanin nesanice. Doktor sa belim zlatom. Brodovlasnik čekanja i samoće,

Skitnica. čekaš iza brega i magle I ratnik.

. Medalje nisam

Probisvet iz Santa Fea.

dobio osim sunca koje sam ukrao

od predvečenja,

Sada se opet spremam na put.

Pakujem kofer. Polako... jer ne smem' ništa da

zabor avi

Gledam još jednom u notes. Tamo su adrese mojih devojaka

: i prijatelja. smeđih Ljiljana,

Treba se nekome javiti. Dabome... pisaću im.

Ne smeš dovoditi ljude u položaj da zbog tebe makar i za wrenutak brinu...