Књижевне новине

' komentari, kozerije,

sanja na b

| POPULARIZACIJA

LITERATURE

i n i — — —Ć—_ R-______ _______ (Gustav Krklee: „Noćno iverje“, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, Zagreb, 1960.)

Po treči put, evo, suočavam se sa · licerarmo~publicističxim zapisima i feljtonima Gustava KrkJeca. Iz nedelje u nedelju, skoro bez predaha, objavljuje Krklec u dnevnim „novinama te svoje tekstove; iz godine u godinu maltene izlaze Knjige u kojima su ti njegovi člamci sakupljeni, preštampani; a Mkritičar prati i registruje knjigu za Rknjigom, diskutuje, prepire se sa autorom, malo ga hvali, malo ga kudi, i toj božanskoj, carskoj inerciji kao da nema kraja.

· Stalna, nepromenljiva osobina Krklečevih literarno-poblicističkih zapisa u tome je što se ne menjaju: duh i karakter, tom, tematika, forma, stil, sve to godinama već ostaje gotovo sasvim isto. Jedno neodređeno, pomalo indiferentno NASTAVIĆM SE moglo bi da bude opšte obeležje ovoga karakterističnog literamog žumalizma,. Prve dve KMnjige iz ove Krklečeve serije „Lica i Mrrajolici”, 1954., i „Pisma Martina Lipnjaka iz provin= cije”, 1956. — razlikuju se delimično od treće, „Noćnog iverja”, samo epistolarnom formom. Za sve drugo vredi već rečena formula: Nastaviće se...

' Prigovora ovoj vristi literarnog novinarstva ili novinske litera= ture bilo bi bezbroj. Međutim, na početku svase knjige Gustav Krklec piše predgovor ili napomenu čitaocu u kojoj upozorava, ograđuje se, tumači ili preporučuje svoj literarmao-publicistički repertoar. U belešci „Čitaocu”, na početku knjige „Noćno iverje”; Krklec kaže da su „SVi ovi zapisi, osvrti, glose, marginalije, 0 reportaže i pume bilješke” — „pisani uglaV nom za dnevnu štampu i upučeni širokom krugu javnosti, te su prema tome nesa vrsta subjektivme MKronike i fragmentarnmop ljetopisa s raznih i različitih pod ručja našeg, a donekle i općeE

Trulturnog zbivanja”. Ma koliko

mi uvažavali autorovu napomemu da su njegovi članci pisani prvenstveno „za dnevnu štampu” i da su namenjeni „Širokom krugu javnosti? ne možemo tako lako zatvoriti oči pred masom konvencionalnih, šablonskih i prigođnih rečenica od kojih sU, Đretežno, sastavljeni Krklečevi članci. Ne kažem to da bih im po svakti cenu porekao bilo wakvu vređnost i korisnost; — nego zato da bih potvrdio misao koju je MWrklec citirao negde u svojim zapisima: dobro je kad literatura zađe u novinarstvo da ga okrepi i osnaži, ali je ne malo zlo kad se ležemost i površnost GO vinarstva uvreži u literaturi.

U Krklečevim zapisima te površnosti i ležernosti ima na pre" tek; više nego što bi je iu najliberalnije tretiramoj 'književnoj publicistici smelo da „bude. Povođ za pisanje najčešće Su adi \mjige, zatim (standardna tema) kriza Književnih časopisa, književne i teatarske priređbe i jubileji. O tome se piše tako 3 se na početku lirski (ili pseu o lirski) ili kozerski reprođukuj neko sećanje, uspomena, tema gođišnjeg doba, prepričava OE dota ili komentariše neki citat; ćaskanje se potom nastavlja: taj je primetio, ovaj kaže, On 5 še ... itd. Teme .; Toa al

ljaju se pojedini ; onavijaju se verbalne ODSei Toliko je u tim Krklečevim čla cima improvizacije i glagolJiVor sti, toliko rutinerstva i literariar rzu ruku, toliko jedsivila da malo šta ažnje i pamcen monotonije i

noličnosti i ostaje vredno Pi nja. Samo „Tomo š ješta”. | | Se Martina Lipnjaka iz proviacije” davala su bar ne! e povoda za raspravljanje” i po | miku:; u „Noćčćnom iverju _ĐBK konvencionalnost je definitivna: ništa nas izuzetno ne pobuđuje ne zove ma diskusiju, protivrečenje, odobravanje; oseća se jedino ravnodušnost 1 ZORO > „fomon monotonije”. Stara Kr

lečeva teza po kojoj je „kruti

KNJIŽEVNE NOVINE

my

socijalistički realizam jednako neprihvatljiv kao i rasippliinuti nesocijalistički modernizam” jedna je od retkih pouzdanih opruga ove knjige, mada termin „nesocijalistički modernizam” svojom neskrivenom 'tendencioznošću i malicioznošću izaziva priličnu nelagodnost i nepoverenje... Ono zbog čega vredi uzeti u ruke ovo „Noćno iverje” jesu tri napisa: o pseudomimu, komentar jedne inostrane (bečzxe) ankete O kiču i odlomci iz ranije objavljenih a danas malo pomatih autobiografskih zapisa Tina Ujevića. Anketa o kiču posebno je zanimljiva, pa mislim da we bi bilo na odmet citirati ovde ponešto iz te Krklečeve interpretacije, Za jednog austrijskog umetnisa, na primer, tipični uzor– ci kiča su: „bavarski kraljevski dvorci, groblje u Genovi, nadgrobni spomenik Oscara Wildea,

Rilkeov „Cornet”, brkovi Salva--

dora Dalija, autoportreti Chirica, spomeniz Viktora Emanuela u Rimu, njemački jezik filozofa Heidggera, Sacre Coeur u Parizu itd. · Jedaa švajcarski pisac kaže da postoji benigni i maligni kič. „Pod benignim kicem mogu se podrazumijevati čak i autentična umjetnička ostvarenja, u kojima se može uživati bez ikakva duhovnog ma prezanja, kao što su na primjer najbolja djela Čajkovskog i Renoira, i gotovo cjelokupna helen ska plastika. U maligni kič Gas– ser ubraja ništa više ni manje nego devet desetina cjelokupane suvremene umjetničke prođukcije, što mu međutim ne daje povoda za neku veću zabrinutost, jer svaki novi naraštaj svojim novim kičem rađikalno suzbija stari”,

Posle svega ovoga neće biti teško obzmaniti „prisustvo kiča i u „Noćnom iverju” Gustava Krkleca. To je popularizacija literature koja što više hoće da bude literama pađa niže u plićak komotnog feljtonizma, veštačke, usiljene duhovitosti i razuzurenog kiča. Pripremajući, sređujući knjigu možđa je to i autor zapazio. Ali tada je, naravno, bilo kasno da se ma šta popravi. Jer greška nije u ovoj ili onoj rečenici. sudu, konstataciji, u ovom ili onom napisu, već u koncepciji, u postupku kojim su svi oni izrađeni. Ako nei književni žanr, ako neki posao uopšte ne možemo · makar malo poboljšati i usavršiti treba ga ili menjati, preispitati, ili bez” sentimentalnosti raskrstiti s njim.

Miloš I. BANDIĆ

u glavnoj ulozi

čudio sam se ipak kako

pitaju Ž ostaje n čak ni cigare

u glavnoj ulozi.

hitre skazaljke na zidnom satu: ponekad se u tom vremenu ništa (funkcionalno) ne d vreme mora. samo da prođe u glavnoj ulozi dok Ona ne stupi u kadar kada su kadri da nestanu zagrljeni u

vo. . 00

Noćas sam se vratio sa puta, Izgleda, doduše, da me ovi ljuđi odnekle poznaju: puštaju

/

BOŽIĆ KAO DRAMSKLT

BISAG: 703

U savremenoj hrvatskoj dramskoj književnosti, ako se izostave neka u tom pogledu necelovita imena, posebno mesto imaju Marijan Matković i Mirko Božić. Ta dva stvaraoca, iako svaki od njih predstavlja izrazitu literarmu individualnost, razlikuju se među sobom i svojim dramskim svetom i umetničkim postupkom. I jedan i drugi su u intenzivnom „doživljavanju savremenog sveta, njegovih problema i haosa, ali ga svaki od njih doživljuje na jedan osoben način. Matkovićevo prikazivanje života savremenog čoveka je dublje i šire, zasnovano skoro uvek na simbolici („Heraklo” i dr.), na uopštavanju, lišavajući tako svoje delo i svoja lica jednog trenutka, uspevajući da im da svevremeasko i opšteljudsko značenje i karakter. Božić je, nasuprot Matkoviću, realista, hroničar svoga vremena i odre-

đenih ljudi, određenog trenutka,

zbog čega njegove drame („De vet gomolja”, „„Most”, „Povlačenje” i dr.) imaju izrazito hroničarski karakter. Dođuše, i Mat ković je, ma izvestan način, u svom ciklusu drama „Igra oko smrti” bio hroničar određene generacije, ali je, kad god je mogao, svojim licima davao širi smisao, poistovećujući ih sa ljudima i sudbinama ljudi celoga sveta jednoga vremena.

Od svih drama koje je Božić napisao nakon oslobođenja, osta je i najbolja je „Povlačenje”, drama o ljudima u nevremenu, u svom, ljudskom, usponu i padu, slavi i moći, porazu i poniženju, u vrtlogu nemilog života, gde su imperativi pravde i{ slobode morali pobediti i kazniti svoje neprijatelje. U prikazivanju povlačenja ustaških ostataka iz malog provincijskog grada, gde su posejali užas, krv i smrt pred partizamskim „jedinicama, Božić se poslužio jednostavnom reali stičkom metodom i dramskim fak turom. Ali u tom pogledu i 8 te strane, đrama je neujednačena, radnja se ne odvija istim tempom, upravo je u početku nema, slaba je, spora i bez dinamike, u prvom činau, naprimer, ona je sveđenaa na minimum i tu je pisac dao preimućstvo dijalogu Roji je kođ Božića uvek odmeren, skladan, jezgrovit i sadržajan. Tek u docnijim činovima, u skladu s razvitkom situacije, on će radnju pojačavati, dati joj pravi tok, životniji i impulzivniji. A povremena psihološka doživljavanja i mproživljavanja, mađa ponekad verbalistička, u mnogome ublažuju realističku oštrinu i životnu tragiku, upravo ih obrazlažu i objašnjavaju. U ovoj knjizi „Povlačenje” je jedina Božićeva đrama s ratnom tematikom, gde je rat prikazan nenametljivo i bez patetike, a da mu pritom nije oduzeta svirepost i užas. Ostale dve, „Lju-

Sekvenea dokumentarna

..I sećam se jednog filma što sam ga gledao jedno veče kada nisam znao kuđa ću sa ulicom i sobom

svi filmovi koje gledam su sa mnom u glavnoj ulozi

sebe ne prepoznajem više u liftu: Onog čoveka koji sam tamo na filmu...

„u epizodnim ulogama mrmore i .

· gaze jedni druge po petama u total planu odlazimo

i odlaze svojim kućama, svojim ženama i sebi”–

u glavnoj ulozi sada trčkaraju pacovi u praznoj sali

film se nastavlja: glavni junak je sveden na pravu meru; njegovi gestovi su neumesni: u gro planu on zuri sa platna o o Hi ponekad jede i zuri, ponekad spava i zuri, a njegovo vreme

bled i nepomičan, nije vreme

događa ponekad

perspektivi i

zaboravljeni od sveta ne znaju tamo šta da rađe sitni sa Totalnom Iskrenošću jer male gadosti ne pokazuju plemenite pobude i pravdi, avaj, treba daleko više od dva

sata

da trijumfuje kasno... ponekad porota se povlači J i film ostaje »dvosmislen«: da li će ga Ona čekati da li On nastavlja đa živi ili ne: naime, ljudi odlaze svojim

kućama

i za večerom u glavnoj ulozi mu sude”

bit enu za savet u kupatilu a glavni junak i

a mračnom platnu nesposoban, kako inače biva, tu za cigaretom da puši (ne)misleći o presudi nikada ne bude izvešten, ali on ne sme i

ne dopušta da ga to uznemiT!

00h

a ne znam kako da razument to »vratio«

ljačka u tužnoj vrbi” i „Svilene papuče”, zalaze u naš posleratni život i njegove probleme. Problem savremenog čoveka, u Dprvom redu intelektualca i umetnika, Božić je izneo na izrazito psihološkom planu, zbog čega se one odvajaju od njegovih ramijih drama i znače, u neku ruku,

,

prekretnicu u njegovu dramskom

stvaralaštvu. „Ljuljačka u tužnoj vrbi” razotkriva svu lažnost morala našeg „malograđanskog života, protivurečnosti toga ŽiV<e ljenja, ljudske zablude, naivnosti i grubosti, Radnje u „Ljuljački” gotovo da i nema, ona je sva sveđena na trenutak, na svršen čin, na dijalog kojim se objašnjava i dokazuje nmeminovnost takvog stanja. Ali Božić, bitno je, ne uopštava, jer ovakva tematika i ovakav život kakav je zahvatio u svojoj drami izuzetni su i on ih je želeo razgolititi samo, prikazati u svoj njihovoj , jadnosti i ljudskom padu. Božić je, ovoga puta, celovitije i dublje prodro u čovekovu psihu, njegov „nutrašnji svet, pun bola i teškoća, sa malo radosti i vedrine.

MIRKO BOŽIĆ

I Božić wao da sve više teži tim i takvim problemima, teži ka razotkrivanju psihološkog sveta svojih ličnosti, ali, nažalost, po= nekad ne uspeva posve u tome, nedostaje mu kanda snage da taj svet do kraja uvek sagleda i prikaže, Problem „umetnika, njegovog sveta i odnosa tog (Uumetnikovog) sveta prema real-

„Drame“ „Mata hr| ka“, Zagreb, 1960.)

noj ljubavi, s jedne, te stavd, samožive i egoistične majke prema toj ljubavi, s druge strane, — u centru je drame (bolje: me lodrame) „Svilene papuče” To je, ustvari, isti problem koji je Božić obradio ranije u svojim delima: pripoveci „Papuča” i ro“ manu „Svilene papuče”. Samo, Božić je ovde, u drami, isuviše podlegao sentimentalizmu, boleći vosti i plačnoj patetici, Koji svojim nametljivošću smetaju i ođu daraju od tona ostalih Božičevih drama. Njegov Karlo Menoti, umetnii i idealist, zaljubljenik i sanjalica, ne shvata život, u raskoraku je sa njim i otuđa među njima nesporazumi, . . Jako ı traženju novog puta, svoga novog dramskog izraza | novih, savremenijih „dramskih svetova, ostaje ipak da je Božić wajbolji u onim dramama u ko-

jima je pribegao realističkom dramskom metođu, u kom je psihološki momenat ređi al

spontaniji. Taj metođ danas mo. že i đa smeta, ali on jedini O> mogućuje Božićevom svetu da se ispolji verno, neposredno, sugestivno, bez lažae patetike i sen=

timentalnosti. : Tode ČOLAK

Milosno doba

(Pesme Svetislava Mandića: ..Prosveta“,

Svetislav Manđić je objavio za paženu zbirku pesama Kađ mlidijah živeti pre osam godina. I evo tek sada on se javlja jednom tankom sveskom stihova. omogu ćujući tako čitaocima, koji se seća ju izrazite osećajne topline njego vih ranijih pesama, da uporede dva poetsna dela razdvojena pri lično dugim vremenskim periodom. Mandić je pre pisao muzikalne strofe pune emocije, pod direktnim uticajem Miloša Crnjanskog. Onako kako mam se sada predstavio, očigledno je da se tog uticaja oslobođio, ali on još nije našao svoj put, svoj stil. I zato rećimo odmah da nas je Milosno doba razočaralo. Ono što je van svake sumnje, to je Mandićeva prefinjenost i istančanost. Ali gde da nađemo u tim pesmama, vrlo različitim po temi, izrazu, stavu prema stvarnosti, osećanju, osnovno gledište pesnikovo, njegov „autentični svet? Od čega polazi i čemu stre mi, kakve forme stvara i koju melođiju reči najviše voli? Na

sva ova pitanja je vrlo teško odgovoriti. Milosno doba sadrži osim malog broja izuzetaka, mno štvo motiva nedovoljno pesničxi uobličenih, anegdota nepreobraženih u umetnost, opažanja i ide ja koje su suvo ispričane i po smislu neoriginalne. Ali pre ne= go što detaljnije ukažemo na niz slabosti, osvrnimo se ukratko na dve-tri dobre pesme, gotovo jedine u ovoj knjizi, koje podsećaju po čistoti inspiracija na nekadašnjeg Manđića, i koje ođudaraju iskrenošću |I lepotom od ostalih pesama sivih i hladnih, potpuno promašenih ili sasvim prosečnih.

Danas je u velikoj mođi kod pesnika slavljenje srpske srednjovekovne istorije i umetnosti. Svetislav Mandić, oji je inače jedan od mnaših najboljih kopista fresaka, uspeo je da svoju pravu, duboku ljubav prema slikarstvu srednjeg veka kaže be ikakve frazeologije, mistike i mitologije i da napiše jednu vrlo lepu pesmu koja se zove Raški

Srđa | POPOVIĆ

me da vršljam po kući, da tu jedem, da spavam i govore mi o stvarima koje mi izgleđaju poznate

Ponekad se bojim upitaće me nešto i ja neću znati da im odgovorim i otkriće se prevara, u koju sam bez svoje volje

umesan.

Ponekad želim da se izvučem iz ovog lažnog položaja koga sam slučajno dopao, da im objasnim, da se opravdam, ali se ne znam zbog čega plašim da mi neće poverovati

a kako bih im i objasnio kad žele da znaju »ko sam i ođakle dolazim«, a ja ne znam šta ta pitanja znače — jedna žena

tvrdi da dolazim iz njene utrobe i da sam jedno ime, ne sećam se više koje i da ne smem više

jer će joi to srce slomifi;

(!) da ih napuštarh

ja se ne bunim, iako sam siguran da je u pitanju neka

zabuna koja će se vremenom obelodaniti,

na moju štetu,

mislim, jer oni su tako jedinstveni

Ljutim se, ipak, na sebe što dopuštam da me tom lakrdijom obavežu, ljutim se što im ne protivurečim, jer utoliko će veće biti njihovo razočaranje,

dana kada odem, iznenadno kao

zahvalnosti.

njihovo ogorčenje jednoga

što sam i došao, bez izjava

Uostalom, njih niko ne može razuveriti tako je komplikovan i sulud sistem njihovih argumenata. Plaši me samo

pomisao na mnoge koji su toliko dugo povlađivali da su na kraju zaboravili šta stvarno misle. Nema sumnje oni su nerazumni, ali njihova tehnika izgleda nepogrešivo

lukava

Svoje lukavstvo ne priznaju, pa se pitam: jesu li previše lukavi (u šta je teško poverovati gledajući ta nerazumna bića) ili prosto greše (u šta je, takođe, teško poverovati

zbog doslednosti te greške)

ili je, najzad, to lukavstvo delo nekog polugenijalnog manijaka proroka koji ih je nekađa utvrdio u tim zabludama kako bi sam i kasnije sa više žara i bezazlenosti mogli da

ih brane, mirne savesti

Beograd, 1960.)

slikar, u njoj je oživeo lik anonimnog „umetnika „nadahnutog zemaljskom lepotom, koji je pretvorio, u atmosferi sna i maš te, čulnu ljubav u artističko sa= vršenstvo slike namenjene večnosti. I u Anđelu iz Mileševa takođe se oseća pesnikova prisna, topla „neposredna reč, puna starih i trajnih doziva i slutnji. U Dobroti običnih trenutaka naći ćemo jednu poznatu misao o tome da često čitav život proteče čoveku v očekivanju nečeg izvan rednog jedinstvenog koje, međutim, nikad we dolazi, Jedmostavni stihovi dobro i sveže izra žavaju ovu sumornu misao. Ritam pesme, smiren, dosta prozaičan, produbljuje rezignaciju, Ljudsko

postojanje je zbir svakodnevnih trenutaka; izvaa njih nema ništa, isto tako kao što se ni u njima ne nalazi nikakva mogućnost za” izuzetan doživljaj. Ova filozofija nepretencioznosti, pomalo mra čnog spokojstva, lične skromne sreće u sredini malih stvari, ni-. je dramatična ni herojska, ali je u Mandićevoj interpretaciji zanimljiva i darovito formulisana. Poezija Svetislava Mandića je izrazito subjektivna, lirska, ego centrična. kamerna. I ona je sva u znaku onog ja koje opčinjavajuće deluju na mnoge pesnike okrenute zatvorenom · „unutrašnjem svetu, svetu duševnih preživljayanja. Da bi razbio jednoličnost autobiografske ispovesti, Mandić upotrebljava zamenicu drugog lica. ali promena se vrši samo u gramatičqcom smislu ne i u sadržajnom. Kad kaže ti onda se obraća ustvam samo svom dvojniku,

Nastavak na 4. strani