Књижевне новине

O OTVOR"

(Radomir Konstantinović: „,Izlazak“, Srpska književna zadruga, Beograd, 1960.)

Nemam razloga da krijem da ću. Izuzev Jude u romanu ne-

me već poslovična „nastranost literanog stava i postupka Radomira Konstatinovića ispunjavala zebnjom još pre nego Što se njegovo najnovije delo našlo u mojim rukama. Utoliko pre što svojevremeno, uprkos najboljim: namerama, nisam smogao ni dovoljno razloga ni dovoljno volje da se do kraja nosim s njegovim romanima »Mišolovka« i »Čisti i prljavi«. /U obema tim Kknjigama Konstaninović je gotovo do apsurda razvio svoje ekstremističke' idcje o strukturi i karakteru modernog romana, tvrđe i nesavitljive ideje, Čiji dosledni i uistinu zadivljujući „nekonformizam ipak nije mogao da olakša, golemi, nepodnošljivi teretb reči, kojima je autor, naročito u »Mišolovci«a, zasuo. čitaoca. Neprohodna šuma nejasnih simbola, zbrka najrazličitijih asocijacija, rasutost, ispreturanost i rastrzanost tih proza, čiji smisao kao da se izgubio u opštem metežu, delovali Su Veoma omespokojavajuće posle Oonakvog romana kakav je bio pDaj nam danas«, tako da sam se, punih šest godina nakon prvog ozbiljnijeg bavljenja Drozom Radomira „Konstantinovića, pred njegovim novim delom. našao u čudnovatoj situaciji nelapodne radoznalosti, iako svestan da ni eventualno neprihvatanje »Izlaska«, kao ni njegova, takođe eventualna, afirmacija neće moći bitno da utiču na stav koji Konstantinović zaslužuje i obezbeđuje kao nosilac određene tendemcije u savremenoj našoj promzmoj Književnosti. Već prve stranice romana ublažile su, međutim, mnoge zeb nje i neverice i to ne time što se autor na neki volšeban način iznenada izmenio, već, pre Ssvega, izvanrednom intonacijom i dovitljivim „izborom „motiva, čija je neobična i neodoljiva draž morala da privuče bDpisca Konstantinovićevog shvatanja i opređeljenja. Poznata fanatična pasija Radđomira „Konstantinovića da obitava u Kkrajnostima, da eksperimentiše makar'i na svoju štetu i da se guši u hermetičnosti, nekomunikativnosti i enigmatičnosti labavo vezanih moetafora, koje, pošteno gOVO'Ćei, čak i od sladokusaca zahtevaju više saučesništva pa i s vanturizma, nego što su Oni često spremni da ulože, povukla, se pred jednim drugim, ranije nedovoljno istakmutim „svojsvom Konstantinovićeve proze. Nekađa &«prigušena „poetičnost, njegove rečenice oživela je i provalila iz skrivenih „dubina, nalazeći pogodan i adektvatan izraz u povišenom biblijskom tonu „spovednog monologa, Kkoji je podjednako odgovarao i preobilnoj piščevoj rečitosti i patetičnoj naraciji Judinog solilokvija u mračnoj i paklenoj noći posle izdaje. U toj temperaturi konačnog i kobnog samorazgolićavanja „nesrećnog i unezverenog ljudskog bića, Određenog da za sva vremena primi i podnese zlu sudbinu prokletstva, prezrenja i poniženja, razlivena u bezbroj malih rukavaca, bukova i vodđopada, Konstatinovićeva rečenica je svojom unutrašnjom poetičnošću objedinila i uobličila čitav ovaj roman, čija je najočiglednija vrednost u njegovoj jedinstvenosti, ravnomemosti i ujednasčenosti, majstorski održanoj od samoga početka do posled.nje stranice. Ta okolnost, za mene bar, znači daleko više mego potvrđu pune književne zrelosti Radomira Konstantinovića, koji je u »Izlasku«, sigurnije i očiglednije nego ikad dosad, dao punu meru svoga talenta i majstorstva. Jako nije lako prihvatiti Konstantinovićev intelektualistički manir, njegov komplikovani način izražavanja pomoću simbola i asocijacija, kao što nije lako ni podeliti s njim mnoge njegove nazore, po glede i ideje, ostaje van svake sumnje da u našoj novijoj proznoj književnosti nema gotovo nijednog pisca koji s toliko tem peramenta, duha i stvaralačke strasti traži i nalazi fomu i izraz za sve'one stavove i po. ruke kojima osmišljava svoje delo, obezbeđujući mu neophodnu unutrašnju dimenziju.

Oslonjen na neka ranije detaljno razrađena tumačenja Judinog jizdajstva, naročito ona koja su bila bliska shvatanjima takozvane kajinitske sekte (da je Judino izdđajstvo bilo u stvari žrtvovanje), Konstantinović je ceo svoj roman sabio u jednu jeđinu noć, prateći Juđu od časa kada su se za njim, jednom za svagđa, zatvorila sva vrata sem onih koja su vodila u prokleti i prezreni život, Čijom je gorčinom plaćena cena vere, slave i dodira sa večnoš-

KNJIŽEVNE NOVINE

ma ničega, a sav Juda iscrpljuje se u reči QOnaj koji nema više ništa ima još rečić) i to prvenstveno kao „Juda-sikuacija, u kojoj, su sjedinjeni bezbrojni aspekti čitavog Judinog femomena. »Ja sam Juda, — kaže

Konstantinović — onaj koji go kih

vori... Čekao sam da me Dproždere neka riba... Plivao sam ususret velikoj ribi koja ždere malu ribu. Da nije imao Judu, šta bi on bio? Morao bi neko drugi da me zameni, jer ova stvar ne ide bez mene... Ako sam ja Juda zauvek, zbog Onoga Što sam uradio, kao što je on bio zamislio, i prorekao, i hteo; ako je to mogao da uradi neko drugi, zar bi taj još bio onaj koji jeste, zar ne bi bio Juda? Svi putevi kao da vode meni, na kraju svakog puta čeka Juda... Osnovni tematski okvir romana, koji je kod Kom stantinovića kao po pravilu Dpotisput i zasenjen pažljivo negovanim kultom reči, ali uvek prisutan i na kraju ipak uhvatljiv, sadržan je u tim nekolikim. odredbama na kojima je pisac sagradio čitavu „golemu građevinu majstorski uklopljenih re-

RADOMIR KONSTANTINOVIĆ

či, iz kojih, kao u nekom straš“nom aveltiniskom snu, izmiče Juda, prokletnik, „odbačenik, kobnik i samotnik, neopoziva žrtva, večno raspet i osramoćen da bi raspeti uživao u sjaju i slavi svoje čistote, jer »dobro je imati žrtve. Uhodđe i kurve koje kamenujemo, mi, doušnici, i kurvari. Izdajnike koji će da, plate za naša izdajstvaa«.

Razvijajući takvu koncepciju Jude pisac se nije plašio da ostavi tragove vrlo pažljivog: kon sultovanja, literature, koje je u svojoj neophodnosti bilo više nego razumljivo. „Konstantinoveć se nije služio samo elementarmim materijalnim podacima, ragutim kojekuda još od Mateja i Jovana do Renana, Papinija, Pransa i drugih, već je iz Obilja interpretacija Juđinog izdajstva, kojih je odvajkada bilo u svim literaturama, pa i u našoj, preneo u svoj roman jed nu gotovo kompletnu koncepciju Juđe, smatrajući je uslovnom. i funkcionalnom samo u razrađivanju i inače skrivene fabule (ako uz »Izlazak«a smem da u-

potrebim tu reč). Poređenjem, Konstantinovićevog romana i wJudne Iskariotac Leonidđa An-

drejeva pada: u oči čitav niz sličnosti kojih ima isuviše da bi se moglo govoriti o slučajnoi koincidenciji.*) Ta okolnost, međutim, nema nikakvog mnačajnijeg „dejstva na određivanje stava prema „Konstantinovićevom romanu, pošto je Očigledno da se autor nije toli-

*) Da ne bi bilo zabune, koja je u ovakvim prilikama uvek moguća, treba napomenuti da ni Jedna od tih sličnosti ne zađire u osnovne stavove Konstantinovićevog romana nego se, direktno ili indirektno, odnosi na sporedne podatke, bilo o liku Juđe bilo o atmosferi u kojoj se razbuktava njegova ispovest. Poređ osnovne podudarnosti da je i po Konstantinovićevoj verziji i po Leonidu Andrejevu Juda Iska„riot u stvari žrtva MHristove afirmacije, u oba romana nalazi se nekoliko karakterističnih istovetnosti., I Konstantinović i Andrejey insistiraju na neprirodnom odnosu Juđe prema „Hristu. na njegovoj ženskastoj egzaltaciji pred Hristovom lepotom; oba pisca

/

ko brinuo za koncepciju Jude koliko za umetničku transpoziciju Judinog fenomena: on se bez griže savesti koristio već gotovim opekama, ali je gradio svoje delo, čiji su majdublji smislovi i snačenja jproizašli iz njegovih subjektivnih stvaralač ih moći i nastojanjiš. Mnogostruk i razgsgranat, »Izlazake« otkriva prirodu „Komnstantinovićevog literarmog o predeljenja, dajući bezbroj nagoveštaja o zamršenom, tajnovitom i nikad do kraja objašnjivom procesu pretvaranja jed ne unjverzalne (moralističke) ideje u opštu humanu situaciju, čiji se refleksi, kao u žiži, sjedinjuju i oživotvoravaju u umetničkom delu. Sličnost iz među materijalnih podataka u Konstantinovićevom romanu i u delu Leoniđa Andrejeva, baš zato Što nema bitnijih veza sa karakterima obeju Knjiga, predstavlja, u neku ruku, ključ za čitanje „Konstantinovićeve proze i odgonetku njegove često Šifrirane rečenice. Ne vodeći računa da li je građa Koju koristi i upotrebljava uzeta neposredno iz života, ili iz jedne druge ništa manje životne realnosti, kao što su legende, mito-

: vi ili sama literatura, Konstan-

tinović je sve potrebne činioce podređivao svome kreativnom postupku oblikujući materiju na način koji je najviše odgovarao njegovim shvatanjima i njegovome temperamentu. Stva ralački čin Radomira Konstantinovića počinje, dakle, tek raz rađivanjem, povezivanjem i tumačenjem elementamih Vakto» ra na kojima se gradi nova stvarnost umetničkog. dela. Lan čani sistem „asocijacija, meta fora i simbola, čija stalna Pprimena, uprkos opasnosti da postane manir, Komnmstantinovićevoj prozi obezbeđuje specifičnu draž, označava drugu i možda najvažniju fazu literarnog postupka ovoga pisca, kome baš taj komplikovani „mehanizam asocijacija omogućava da razvije i odneguje Kult reči u kojoj se sve iscrpljuje, koja je smisao, početak i kraj i najsuštastvenija „realnost njegove proze, Najezda, pomama,. zve-

ket, romor i šum reči otvaraju

bezmerna prostranstva, ljudske mnogostrukosti, tako da u »Izlasku« van reči Juđe i nema, jer je om, u kobnom času susreta sa sramnom smrću, sav pretopljen u nepresušni govor bez predaha: .

Ta okolnost svedoči da novi roman madomira Konstantinovića ne objašnjava određenu koncepciju „Jude-žrtve, već da sam sobom predstavlja čitavu jednu humanu situaciju, simbolično izraženu kroz agoniju izdajnika iz Kariota. Krcat mislima i značenjima koja mogu biti tumačena i interpretirana na različite načine, »Izlazak« ·iz fenomena, i problema Jude izvlači jednu „dimenziju koja je, zbog svoga humanog karaktera, prevashodno moralna. To je dimenzija „čoveka „đuklještenog između zala kojima nije odoleo i od kojih je, u patnji i lepoti iskušenja, poneo nešto što ga je definisalo u večnosti. Sjedđinjavanje i identifikacija izdajnika i izdamog, kojom Konstantinović u nadahnutoji poetskoj viziji simbolično rešava zamršeni odnos Hrista i njegovog apo stola, javljaju se stoga kao dijalektičko jedinstvo „suprotnosti, utoliko pre Što ie u romanu čitav kompleks Jude posma tran kao nužnost (»Velika riba jedđe malu ribu», neophodna da se provociraju i potvrde humani vidovi Judine situacije. (»I jaoj meni: evo kako sam sa njim. Ni sa kim nisam bio tako kao sa njim. Uvek ću biti samo s njiim. On i ja. Ja i on. On ne može više bez mene, neka kaže ko šta hoće. Ko vidi njega, Videće mene. Ali ni ja ne mogu bez njega.ć) U Judinom nemiru

|

ostvaruju simbolične roditeljske veze između Jude i Isusa: kod Andrejeva Juda Hrista naziva sinom, dok Konstantinović očinstvo pripisuje

' Isusu. Kod obojice autora Juda je riđ, ružan, s jednim defektnim okom i liči na neku neman jizvađenu iz mračne dubine mora; u obema Kknjigama govori se kako je Juda ubio i zakopao SVOE psa, strepeći i dalje đa se on odnekud iz bestraga ponovo ne vrati; govori se o Judinom osećanju da stoji na pesku koji se osipa, dok Isus pod svojim no'gama ima čvrsto tle, Oba pisca posvećuju znatan prostor Judinoj viziji svitanja, ostvarujući dva veoma slična simbolična opisa praskozorja i rađanja sunca.

“ nutku da vaskrsne .

. sličnosti,

n

pred licem večnosti ovaploćem je poetski zanos i wtrasna žudnja za trajanjem u vremenu. (»Lebdimo,·. dok se držimo za ruke, i to je večnost; Dbrvi put večnost koje se ne bojim, koju hoću i koja me hoće, jer venčava me sa sobom, i ja sam se venčao sa njom: svadba ne pre staje.ć) Mrak koji se obavio oko Juđe došao je odnekud spo lja, kao uslov za ispunjenje tamnih nagona neiscrpne i protivrečne humane situacije, iz van koje Juda ne može biti ni osuđen ni opravdan ni shvaćen. Suočen sa svim tim svojstvima Konstantinovićevog romana, za koji imam smelosti da tvrdim da je izuzetno delo u čitavoj našoj današnjoj književnosli, ne mogu da bprećutim da negde duboko u sebi osećam neki prirodni otpor prema izvesnim oblicima „Konstantinovićevog literarnog opredeljenja, stava i postupka. Krajnji intelektutalizam i tvrdđoglavo insistiranje na bizarnostima, prenaglašena hermetičnost i fana tična upomost da se po svaku cenu istraje u često pogrešnim uverenjima, iako mogu da imponuju kao dokazi Woštenog, doslednog i nekonformističkog stava pisca prema određenoj koncepciji literature, izgledaju, ponekad, kao namemo postavljene „barijere, čije Wbrisustvo podseća na Džojsa, Beketa 1 Blanšoa, obezbeđujući Konstantinovićevoj prozi srodnost sa određenim vidovima evropske književne situacije. Ivuzetnost, Konstantinovićeve literarne fizionomije ogleda se, međutim, ne u formalnim svojstvima nje govoga teksta, već u izvanredno visokom stepenu Kkreativnosti kojom je njegovo delo prožeto i ispunjeno do kraja, Humani smislovi, koji stoje u osnovi Konstantinovićeve proze, ostva reni su na jedan prevashodno umetnički način, tako da, se, bez obzira na sve subjektivne afini. tete ili rezerve i bez imalo bojazni od preterivanja, može reći da u svojoj vrsti Radomir Konstantinović predstavlja jednog od najautentičnijih pisaca među onima koji u našu literaturu unose nešto novo, neobič. no 1 nesvakidašnje, nešto Što Ona ranije nije imala i što ,će moći da obogati njenu raznovrsnost. Ja nisam strasni DO-I klonik takve literature kakvu. stvara „Radomir „Konstantinović, ali, sklapajući korice njegovog romana, koji je ujedno i najbolje što je on dosad napisao, spreman sam da priznam svojevrsnu draž i lepotu Konstantinovićevog stvaralačkog nastojanja, u kome, između svega ostalog, nije neosnovano videti i jednu mogućnost obnove naše prozne književnosti.

Predrag PALAVESTRA

ZIDA E | |. VANISKUSTVEM JUDA, JEDAN OD DVANAESTORICE . PESNIKOV SVET

(Sen - Džon Pers: „Dve

poeme", prevod Nikole

Trajkovića, „Bagdala“, Kruševac, 1960.)

Karakteristično je da Književ ni kritičari, pa čak i oni majsuptilnijeg duha, analizirajući delo Sen-Džon Persa, neretko Uukazuju na sasvim nevažan. ele menat njegove poezije, a taj je nesumnjivo. mjen „anegdotski fond. Oni ovo svakako čine stoga što smatraju da će, polazeći sa „izvesnih logičnih pozicija, čitaoca moći lakše da uvedu u nc pristupačni, vamiskustveni Persov svet iako pri tom najživlje ostaju svesni činjenice da Perso ve poeme nisu nastale u direktnom kontaktu sa elememtima materijalne stvarnosti, pa im prema tome i ne može ibti clij da te elemente reproducuju.

„Anmabasa“ i „Izgnanstvo“, dve Persove poeme koje su neđavno prvi put u celosti prenete našem jeziku u posed, ponikle su u domenu subjektivnog, „nepoštedno očišćenom. od svake konkretnosti, u domenu u kome u potpunoj slobodi žive samo želje, misli, emocije. U ovim poetskim delima događaj je sasvim zapostavljen, a stanja duha tako pomno i tanano izložena da se, pored njih, obrisi objektivne stvamosti „jedva i razaznaju. Pers ie jedan od onih pesniza koji odbijaju da se koriste teku ćom upotrebom stvari, „već ih svode na ono najsuštinskije, da jući im tako univerzalan karak ter. Često iznošeno simplicističko gledište da je „Anabasa” po vest o osvajanju Azije, Persovim bezgraničnim vidđicima „postavlja krute ivice. Ova poema je, pored mnogih značenja koja izmiču racionalnoj amalizi, najop štije svedočanstvo o neodređenim aspiracijama ljudskog duha prema nedostižnim i željenim predelima koji nemaju geografska imena. Ona je vizija o čove kovoj sudbini što neprestano oscilira između dva pola: strasne želje za smirenjem i samog smirenja, već narušenog klijanjem novoga nemira i traženja. „Izgnanstvo“ (1942), pisano mnogo posle „Anabase“ (1924), u odnosu na nju predstavlja jedan ko rak dalje ka pročišćavanju Persovog izraza, koji se u ovoj poemi uzdiže gotovo do apstraktnog. „Izgnanstvo“ je spartanski opora i disciplinovana egzalta=cija otuđenošću, , samostanošću aristokratskog soja „prinčeva iz gnanstva“. U njoj je izbegnuta gotovo svawa aluzija na komkret ni događaj i bez njegovog posredstva, izvršen direkini prodor u samu srž Života.

Pošto ni „Anabasa“, ni „Izgnaftstvo“ ne registruju sam doga đaj, već njegov najširi odjek u dubini senzibilnosti, u njima nema mesta raspredanju „povesti zbivanja, naraciji, nema potrebe za spoljnom jasnoćom. Zato u

obe ove poeme reči i nemaju de

skriptivni karakter, ne ubeđuju već sugerišu izvesna raspolože= nja. Funkciju sugerisanja raspoloženja mogu da imaju samo O ne reči, &oje bez obzira na njihov smisao, fasciniraju već samom svojom efektnom ·„spoljašnošću. Odabrane, izuzetne, Dpitoreskmnme, zvučne, one su kadre da pokrenu slike i vizije, tonove, unutar

nje rimove kojima se upravo.

i iskazuju najđublji sadržaji. Prema tome, u odličnosti i OSšebujnosti Persovog jezika ne skri va se samo lepota njegove poezije, već i njen najdublji smisao. U „Abanasi“ i „Izgnanstvu“ jezik ne interveniše samo čistom funkkcionalnošću, nego i zvukom i Pers se stoga u tim poemama predstavlja kao rafinirani kulti vator stiha, nepogrešivi a5stilist, muzičar.

Konstatacija da od ritmova i muzike reči zavisi smisao „Anabase“ i „Izgnanstva“, jer je upravo pomoću njih „sugerisana atmosfera koja ova dela obavija, lako može da obeshrabri i najsmelije prevodioce. Govoreći o teškoćama prevođenja, gospo= đa De Stal je u Kmjizi „Pisma iz Nemačke“ primetila da se muzičko delo, komponovano za jedan određeni instrument, nikad s uspehom ne može odsvira ti na instrumentu druge vrste, Muziku francuske reči nemogu= će je izmamiti iz naše reči koja potiče sa sasvim drugog jezičkog područja i ima sasvim drukčiji koren od nje. Prema to me, polazne tačae Sen-Džom Per sa i njegovog jugoslovenskog prevodicoa dijametralno se razlikuju. Mehanička reprodukcija Persovog tonskog sistema „nije nemoguća. Ona bi se pokazala apsurdnom i dala bi neželjene rezultate prevoda šture stihove u „simpilicističkim rela> ciiama. Trajkovićeva ie prvoraz redna zasluga što ove fatalne te škoće ni u jednom trenutku ni=je prestao da bude svestan i što je ulagao plemeniti napor, domišljajući se kaxo da je prebrodi. To mu je mestimično i uspevalo, naročito u „Izgnanstvu“ ka đa je, povćađujući oratorskom tonu pesme. znalački zamenjivao Persove običnije izraze arbaičnim rečima iz Biblije (pri= služnića, prisluživati, zarad). Isto tako, on se potrudđio da rekreira iwnutarnji ritam „Anabase”, koji je u toliko teže uočljiv pošto ne zavisi od metričke forme. To je postizao na taj način, što je lišen predrasuda, reči sme lo oslobađao zatvora gramatike, jer mu se činilo da bi one u stihu predstavljale amtipoetski ele menat kad bi bile potčinjene · kru tim pravilima. Prevodđeći istu poemu, Trajković je zabeležio lep

Nastavak na 9. strani

Jugana STOJANOVIĆ

Lirski uzleti Božidara Timoliievića

(„Srebrno brdo“, „Prosveta“, Beograd, 1960.)

U poslednje vreme sve češće se zapaža u redovima mlađih srpskih pesni«a želja za obnavljanjem poetskih sadržina naše narodne poezije i srednjovekov ne umetničke tradicije. Mnogi od njih uzimaju stare simbole i mi tove, prilagođavaju ih svojim osećanjima i stvaraju na taj na' čin vanvrememski svet u kome su ćudima mzšte spojeni prošlost i sadašnjost u celinu. Ovo traženje nađahnuća u motivima ko ji pripadaju jednom prohujalom dobu, čiji smo svedoci, počelo je mnogo ranije, još u vreme Dprocvata Dučićeve i Rakićeve poezije. Ali dok su ova dva čuvena pesnika više opisivali spoljn. sjaj nekađašnjeg carstva, tragič nu veličinu njegovog raja, slikali dakle prvenstveno vidljivu, dekorativnu stvarnost zbivanja, danas pesnici otkrivaju unutraš nje veze između „eneracija, duhovne srodnosti ponikle na zajedničkom tlu nacionalne istorije. Nikome nije cilj u ovom trepesničkom figurativnošću feudalni spekta&l; ne traže se egzotični detalji, već smisao narodne mudrosti, osobeni, večiti, opšti glas poetske čežnje,i tuge, |

Božidar Timotijević, čija je zbirka „Veliki spavač” nedvo= smisleno govorila o prisustvu jednog izuzetnog lirskog talenta. u svojoj novoj knjizi „Srebrno brdo” pridružuje se onima Koji osvežavaju svoju inspiraciju sokovima tradicije. Umesto stihom, Timotijević se sada služi ritmič

BOŽIDAR TIMOTIJEVIĆ

kom prozom. Ako se obrati pažnja na rečnik i intonaciju, nećc biti tešno da se zapazi uticaj naše književnosti srednjeg veka ı biblijskog tona u dikciji. Stvarajući kovanice u duhu staros jezika i koristeći se izvesnim ar haizmima, pesnik hoće da: da starinsku batinu fragmentima o Jefimiji, zastavi „u ruci Boška mlađog”, o likovima xsoji su bili „puni smrti, a lepi u svojoj več nosti i muževni”. Timotijevićeva fraza je svečana, ozbiljna, široka i nakićena. Patosom koji je nosi ona nam sugerira epskoistorijsko prostranstvo sadržaja.

mada je potpuno lirski izgrađe~

na. I pored mestimične usiljenosti u simtaksičkoj „konstrukciji osećamo istins«i elan koji oživljava davni svet „vazdušastih i trajnih figura koje žive podjednako od činjenica i od legendi. Ako se izuzme „srednji deo wnjige, ciklus nazvan „Izlet“, ko ji je nepotpun, nerazvijen i neu= običajen, uglavnom bez ideja i teme i sasvim slab osim fragmen ta „Poklon za Ljiljanu”, knjiga „Srebrno brdo” je na visini najboljih dela naše savremene poezije. I to zahvaljujući ne toliko ni prvom ciklusu „Preci”, koli&Oo poslednjem, od ranije već poznatom — „Slovo ljubve“. Na ziv je uzet iz teksta „despota Stevana Lazarevića, u kome se govori na oduševljen i zanosan način o snazi i lepoti ljubavnog osećanja najšire shvaćenog. Ali Timotijević ne bi bio pesnik pro laznosti i sete, kad bi do kraja prihvatio ovo slavljenje ljubavi kao mistične pokretačke sile u vasioni. On samo u početku, apostrofirajući svoju draganu, ističe jačinu svoje rivrženosti i moć poleta koji preobražava svet dojući mu izgled „savršenstva: „Misliću, potom, kako ćeš da od svojih usana napraviš ružu OSmeha s «ojom ću da otvorim sva vrata blaženih stvari života.” Ali „u korenu je crv” i on nagriza ljubav; to dovodi do saznanja 6 kratkotrajnost: svih za nosa, o samoći i smrti: „Svi smo pepeo, u stvari. pepelom se pokrivamo i na pepelu rastemo .. Nastavak na 4, stranl 33