Књижевне новине
ie
»Vraćamo se, odande gde nismo bili, u sebe, kao puž u kuću svoju.«
Zatvoren U zlatnu krletku prisnih i dragih bolova samoće, do koje dopiru samo odjeci nekih dalekih, tuđih života, ne narušavajući razliveni i blaženi mir pesnikovih budnih snova, Dkružen i dalje svojim starim svetom samosti i tišina, Stevan Raičković se ponovo vraća da obeleži i još jednom bpotvrđi sva ona stanja i sve one odnose koji su od samoga početka utkani u njegovu poeziju. »Zarobljen u svoj lik, zarobljen u naviku«, pesnik u »Tisi« me menja nijedan ton, nijednu bitniju osobinu svoje DOoezije, nego se još dublje povlači u oblast svojih stalnih lirskih semzacija, otkrivajući svojevrsnu
moć oplemenjavanja malih i neprimetnih istina,
·koje bi kod drugih i drukčijih pesnika već odđavno postale dosadne i izanđale.
Ta poklonička odanost Raičkovićeva onome svetu koji je u njegovim pesmama, već odavno prisutan, to njegovo strasno i gotovo religiozno prepušfanje božanskoj sili samovanja, predstavlja možda najzanimljiviji motiv što ga »Tisa«e donosi i sugerira čitaocu. Mnoga svojstva, Raičkovićeve poezije, o kojima, je kritika, davno kazala blagu i lepu reč, potvrđuju se u »Tisi« istom snagom kao i ranije, tako da bi sve Đno što je o Raičkovićevoj lirici već rečeno moglo, povodom »Tisec, da se ponovi i parafrazira. ProŠlo je već više godina od kako sam, pišući o Raičkoviću, rekao ponešto na šta se sada, DOnovo vraćam i nehotice otkrivajući da bi te reči mogle da posluže i danas: U Raičkovićevoj boeziji svet se sužava, zatvara i izoluje kao školjka, i jedimo što ostaje jeste neka bestelesna, čudnovata i magična žudnja za samoćom, za mzatlVvorenim krugom, u kome se pesnik kreće vilinshki opčinjan prirodom, umrtvljen njenim razmovisnim oblicima i spreman da od fe bolećive egzaltacije načini kult i svetu tajnu koja ga smiruje, nadahnjuje i oplemenjuje svojom nesebičnom lepotom i svojom osobenmošću. Bisema školjka ne. dnu mora čvrsto je sklopila svoje rubove i isključila običnu realnost, zadržavajući samo jedan njen vid, njen idealni oblik, nadrealnost koja je, kao i svaki mikrokozmus, obeležena, osobinama, univerzalnosti. Na pragu tog Raičkovićevog: sveta, treba skinuti obuću i studenom vodom jordamskom oprati noge, ruke i oči, i poveriti mu se do kraja, jer nije to ni izlaz ni nadoknada, već smisao 1 apsolutna, vrednost. Vratiti se prirodi, tišini i usamljenosti, razumeti bezoslasne govore, shvatiti njenu „uzvišenost i
PESNIČKI „e
DOŽIVLJAJ
/LATNA KRLETKA SAMOSTI I TIŠINA
njenu lepotu onako kako je shvatio i doživeo pesnik. | \ : Ostaje, međutim, neizvesno šta zapravo zna či ta uz Raičkovićevu poeziju često upotrebljavana reč pesnik ima svoj svet. Da li ona označava snagu i čvrstinu stvaralčke individualnosti, koja svemu čega, se pesnik prihvati daje svoj pečat, ili se njome nagoveštava da postoji nešto deformisanmo u karakteru pesnikove imaginacije, koja samo u dodiru sa određenim izvorima
senzacija uspeva da procveta i da dočara stvar- .
nost unutrašnjeg pesnikovog: bića? Ako bi se sudilo na osnovu poezije Stevana Raičkovića, koja, više nego mnoga. danas u našoj književnoj situaciji, živi svojim životom, prepuna prigušenih nemira i napona, zagonetka »pesnikovog sveta« mogla bi da se odgonetne ultvrđivanjem jednog specifičnog Raičkovićevog stava prema, realnosti. Vešto sročema krilatica pesnik ima svoj svet ne podrazumeva, postojanje neke mistične stvarnosti, u kojoj se pesnik snalazi bolje i lakše nego drugde, već ukazuje da postoji pesnikov lični ugao gledanja i njegov subjektivni način prilaženja svetu, koji uvek, uprkos svemu, stoji onakav kakav jeste, »sa nešto tajne, kao prastaro otkriće. \ ;
· Među svim „dosađašnjim Raičkovićevim knjigama, »Tisac pruža možda najviše podataka o tome pesnikovom odnosu prema realnosti; po svoj prilici i zato Što se neskladi i neravnine u njoi primećuju lakše nego ranije, pošto duh Raičkovićeve poezije više ne omamljuje i ne delije dnako fascinantno kao nekad. Raičković se tom knjigom ne predstavlja onakav kakvog su čitaoci možda. očekivali, i kakvom su se čak nadnli, nego onakav kakav jeste i kakav još uvek hoće da bude. U »Tisi« se zato BOtOVO iz
»Čuavari svetlosti«,
(Sabrana djela«
'dilo, mada ni to nije maročito
(Stevan Raičković: » isa«, »Prosveta«,
Beograd, 1961)
pesme u pesmu može pratiti ponavljanje jednog istog raspoloženja, i dok su se ranije, naročito u »Kasnom letu«c, sve te male varijante i parafraze istoga stava gubile u raskoši i bogatstvu pesnikove reči, njihovo dejstvo se danas oseća mnogo nebposredđnije. One su ključ za razumevanje Raičkovićeve poezije, u kojoj su glagoli mirovanja uvek nadmoćno dominirali mad glagolima, kretanja. Nekadašnji stidljivi tonovi prigušemo mpatetične himne samoći i tišini zabrujali su u »Tisić kao melodičan lajt-motiv, koji se više ne utapa u orkestraciji nego ističe kao nešto definitivno, kao sveobjedinjavajući stav Raičkovićeve poezije. |
»Mene ne vidi niko. Zurim iz korova i trave Duboko u uglu, u zaturenom skrovištu.
Samo da se ne pokrene nešto: neka vrata. Samo da ne padne neka dunja, između nas, natrula,„
Ti crep da ne pukne iznad, od nečeg: od ptice,
"n od mačijeg bata. Tišina raste između nas: penje se kao prozirna i kula. Samo da je niko ne dirne, nikad. Osim ove - pesme.«
Fesnik danas sam priznaje ydobrovoljno zatočeništvo i odsečenost od sveta«, pokušavajući da objasni poreklo nemira i usamljeničke žudnje za prirodom, harmonijom i tišinom koja mu omogućava, da prema svetu zauzme prividno nadmoćamn i nezainteresovam stav, neophodan za utehu njegove prenaglašene romantičarske Osećajnosti ()Kako pomeram glavu — fako pomeram i reku.«d): »Dovoljno mi je u gradskoj ulici da se prisetim... prelepe mogućnosti mog odlaska. .., pa.da se ravnoteža u meni, bilo čime poremećena, ponovo uspostavi. Ma zde se našao, pesnik stoji i iz neke snene odsutnosti otvara oči: »Ovaj svet i jeste i nije, ali
»Ne vredi sad širiti oči nit veslo stezati grublje
Već jednostavno: čekati sunce (kao spasonosnn pismo)
Da kroz rupu u krošnji zapali svoje zublje.«
Izdvojem, usamljen, zatočen u sebi i svome lirskom panteizmu, Raičković posmatra svet kroz prizmu svoje samoće koja ga sprečava da tačno vidi ono u šta gleda, ali koja mu omogućava da stvarima, d& oblik prema svome srcu i da Onome čega se takne udahne svoj duh, mirise svoje samosti i boje svoga bola. Otuda, njegovoj
ŠIRINE A. B. ŠIMIĆA
Zagreb, 1960)
|-IHI, »Zmanje«,.
dodtisaav
mnogo. „Sabrana djela“ S. S.
0 KON a) || sama pod naslovom „Preobraže-
STEVAN RAIČKOVIĆ
poeziji ona specifična draž prisne čovekove želje za mirom, tišinom i opuštanjem, strasnoga htenja da se rastereti, oslobodi i vrati samome sebi, iskonskom miru kojim ga blaži čarobna i večna lepota prirode, čiji je i on jedan blistavi Go rođen s pravom da slobodno proživi svoj vek.
»Niko nas sad neće prevariti više a
U ovom svetu gde se već sve zna
Ni ljubav koja na ružu miriše
Ni predeo maglen iskrso sred sna«. =:
Otvoren, iskren i sav topao od žudnje za slobodom koja se najbolje potvrđuje n tišini prirode i blagom miru usamljenosti, Raičković se u »Tisić predstavlja kao pesnik koji je definitivno ulbvrđio svoj sistem i svoj životni stav, ne mareći što ta definitivnosk može da ugrozi lepotu i bogatstvo njegove poezije. »Zarobljen u naviku« da ne izlazi iz svoje biseme školjke, da ne menja ugao i način posmatranja raznoVrsnog i mnogostrukog sveta koji se pred njim prostire mnogo bogatiji i mnogo širi nego što ga on vidi, Raičković »Tisom« ponovo podstiče staru sumnju da se ono što je do sada bilo nesumnjiva vrednost njegove poezije ne skameni i ne izmetne u svoju suprotnost. »Pesnik kaže Robert Grevs — treba da bude svestan na koji način posmatra svet (u najbukvalnijem optičkom smislu) i kako prima ono što vidi ; ako utvrdi da je stekao vizuelne navike, koje za sprečavaju da stvari sagleda jasno ili i celosti, on treba da se potrudi da te navike ispravi«&. Poezija je podložna iskušenjima, ali sama sobom nije iskušenje; ona mu se suprotstavlja svojom večnom svežinom. Zlatna krletka ne sme da se pretvori u tamnicu.
Predrag PALAVESTIA
»Pr osveta«, | | Beograd, Kod mas odvajkađa postoji žaPpP R i R 3 losna činjenica ma Koju se čei 1961) sto tužimo i Koju nikako ne mo
Dragan Kolundžija je pesnik koji svet doživljava čulno, neposredno, instinktivno. Otuda i proističe sva svežina njegovih stihova punih naivnosti, sirove snage, neobuzdanih izliva osećanja, vitalnih sokova mladosti koja se ne stidi sebe, ni svojih omamljujućih vrtoglavica. On hrli prirodi, utapa se ı more zelenila, u nepregledne šume i polja, izgubljen u bujnosti pejzaža, privezan za zemlju koju oseća, kao zavičaj i večito utočište. Vrednost i ove Kolundžijine zbirke treba tražiti u vatrenom DOleku i snazi njegovih emocija. Relementarni doživljai bujnosti prirode proizvodi viziju u mnogočemu sličnu slici sveta koju izražavaju naivni slikari. Jarke i tople boje kojima se iskazuje viđenje sveta prožimaju Kolundžijinu poeziju i čine je vrlo živopisnom, nabreklom i jedrom od direkinih, spontanih reakcija, ljudskog bića na okolinu sa kojom se ono stapa u nerazlučivo jedinstvo.
Kolundžija voli prirodu foliko mnogo da mu je jedina želja da se s njom voistoveti. Time se može i objasniti metaforično bogatstvo njegovih stihova u Kkojima pesnikovo ja biva stalno preobraženo u niz bredmeta i bića,
služeći kao bogati i nepresušni izvor nabujale slikovitosti. On ne želi da se zatvori u svoj unutrašnji svet i da stvari posmatra iz đaleka i sa visine. Uspostavljajući prvobitne veze sa realnošću na intuitivan način, koristi njene mnogobrojne vidove i pojave za stvaranje sadržaja svojih simbola, većinom konkretnih, materijalnih, jasnih. Ta težnja za rastvaranjem, za iščezavanjem u
pejzažu, ispoljava se najrazliči-
tijim metaforičnim izrazima. VaŽžno je istaći da Kolundžija ima. pred očima određeni objekat ili pojedinačno biće, a ne aopstraiktmu predstavu zemlje, vazduha,
vode, čoveka. Pojmovno uobpšta-.
vanje i refleksivnost nisu njegova snaga.
Kolundžija se ponekad udaljava ođ tema koje autentično iz ražava i pravi izlete, vrlo neuspele, u intelektuzInu liriku. Uplašen da mu ne budđe prebaČčeno kako je neđovoljno misaon,
KNJIŽEVNE NOVINE
on racionalizuje svoj rečnih, iz neverava sebe i postaje muhltan, neoriginalan, hladam. Uticaji koji se tađa otkrivaju, mogu da budu korisni ukoliko zamisao nekog uzora služi kao podsticaj za T&aZvijanje vlastitih ideja. Kolundžija je pesnik osobene vokacije, sasvim suprotne vokaciji koja se ispoljava i pokazuje u poetskoj mueditativnosti, intelektualnoj simobilici i cerebralnim.konstrukcijama. On nesumnjivo ume da stvori pesmu aline znao njoj da razmišlja. Zato se njegova senzibimost, u stvaralačkom smislu nikako ne obogaćuje dostignućima onog toka savremene poezije, koji sposobnost nadaĐTnuća želi da unekoliko zameni Tucidnošću, a amorfno kazivanje po diktatu nesvesnog i imaginativnog, strogim formama i duhom poetike.
Pesma »Ana« (uzimamo samo ovu pesmu između ostalih uspelih ostvarenja) pokazuje da Kolundžija, postiže punu meru SVOjih mogućnosti kad se nalazi tu svom domenu. Ta elegija, sva u nekom unutrašnjem iracionalnom grču, koja liči na vrisak, sadrži divlju, neukrotivu snagu izraza, vrelo pulsiramje krvi, strasne, isprekiđane slike, Bol na Aninom grobu je jak; duša stenje pod težinom telesne patnje ()grmelo je u krvi, pucalo je u kostima«). Jačinu ljubavi pesnik ne kazuje smirenim razmišljanjem, već plahovitim postupci ma očajanja, koji nisu lišeni dir. ljive lepote izražene čudnim, ja: kim poređenjima i simbolima:
»Ana, jm hoćn dole tebi Pronašao sam jedan otvor
Kroz koji te gledam: vekia si
I ličiš na dunju sunca. Vukovi smrti pevaju ti na
kolenima.« |
edan primer,
»Anac_ je samo enmuto. Postoji
kao što je napo:
još mnogo pesama u knjizi »ČU-
vari svetlosti« (»Nose me psi u srcu«, »Erik, »Pesma, posle sna« »Ludilo svetlosfić) na osnovu kojih se sa sigurnošću može tvrditi da se ovaj pesnik vrlo izrazite darovitosti, nalazi u pbrvim re-
dovima naše današnje mlade
poezije. Pavle ZORIĆ
žemo da otKklomimo: ona je u ncizdatim sabranim wdelima vočine naših wnjiževnigKa starijih i novijih, onih novijih Koji su za vršili, zaoKtučili svoje Književno delo. Zbog tie praznine i pro pusta, Koji svakim proteklim da nom bivaju sve veći, nama se i dešava da pojedine pisce slabo ili gotovo uopšte ne poznajemo, a aRo nešto i znamo, najčešće je jednostrano, pa ne retKo i po vršno. Teg izdata sabrama “dela mogu da pruže pravu i potpunu sliku stvaranja jednoga PDpisca, tex iza mjih mogu da uslede pra ve analitičke i sintetičke studije o njima, njihovim Tutanjima i tra
ženjima, nađenom i ostvarenom, nevrednom i vrednom, o onom što ostaje za svagda kao sastav ni i neizbrisivi deo maše mmjižev ne baštine. Kod Hrvata se u tom pogledu ipaK nešto i ura-
·Kranjčevića. na brimer,
donela su niz novih ne beznačajnih pe sama i prozih zapisa KOji osvetliavaju njegov poetski li, raščišćavaiu mnoge podatgRe iz nije gova života, i silično:, „Sabrana djela„ Jana Polića Kamova omogućila su tem sada ida se posle mjih mogu uočiti ireći wonačni sudovi o ovome pesniku lutalici i prokletnigu woji je mestao, ugasio se meobično mlad među golim zidinama jedne barcelonsne duševne bolnice, Zatim: „Sabra na djela“ Antuna Branga ŠimiĆa, Koja se pojavljuiu posle tri deset i pet godina od njegove smuti, bacaju iedno sasvim novo svetlo na njegovo delo i na njegov nesređem. život, mučan i bolan, razjedan i pregKinut tuber gRKulozom.
Pesnik svojih preobraženja i pesnig: siromaha izđao ie za sVO Sa života svega jednu zbirmu pe
nja“ (1920), a teg posle njegove smrti izdala jie Matica hrvat ska njegove „Izabrane pjesmo“ (1933). Sem tih podataka, retKo je koji znalac njegova života i "ada znao nešto više o njemu. Zmnalo se, naime, ioš i to da je uređivao negolio gnjiževnih re vija, neobičnih po svojoi sadržini i formi svojoj, naslovima svojim („Vijavica“, „Juriš“, na primer). Ali „Sabrana djela“, Ko ja je priredio njegov nedavno umrli brat Stanislav Šimić, uredivši ih pedantno, ne dirajući u verodostojnost, uvrstivši sve ono u njih što je vredno i značajno, govore o neobičnoi plodnosti A. B. Šimića, njegovu neprekidnom radu, danju i noću, o mjegovim širinama i poznavanjima, dubo im i svestranim. Njega nije interesovala jedino poezija, nije
ANTUN BRANKO SIMIĆ
samo u nioj ispovedio svet, svoj svet i svoje intimne doživljaje ı Unutrašnja proživliavanja. „Preobraženjima“ se A. B. Ši mić predstavio Kao gotov, formiran pesnig woji je u tađašnju našu poeziju uneo miz novina; sadržajnih i formlanih, učinio stih jugoslovenske pesme elastičnijim, zgusnutijim, jezgroviti jim, sadržajnijim. Međutim, upravo ova dela, nekoliko njihovih ciklusa („Rani stihovi" i „Sumce detinjstva“) otgrivaju razvojni put i put traženja do sebe, i do svoga izraza, do svoje originallnosti. Ti stihovi, iaKo doneti u izboru, govore o nesumnjivim uticajima drugih Dpes niKa i to dobrim delom pesniKa Hrvatske Mođerne (Begović, Dom janić, Vidrić i dr.) na A, B. Šimića. To nisu slobodni stihovi, već „ogovani“, s određenim bro jem slogova, rimovani, pa je mo žda zbog toga u njima dosta neđorečenosti, nenađenog pravog izraza, nakKalemljenog i ponekad neadegvatnog. Ima u tim stiho vima i semtimentalnog pevucKanja, tužnog, bolnog, ima razoča renja i sete i beKstva u samoću. Samo ponekad Kao da se Dpotgrade neki izraz Koji navešćuje pesnika preobraženja, | „pesniga „tijela i smwmomaha", Koji je zna~
šio prve isKrice espresionistič- ·
Ke poezije Kod nas. Pa, malo
docnije, Kada pređe na sasvim
slobodan stih (ciglus „Slobodni
stihovi“) lutanje je primetno, na
ročito u pesmama .u kojima ispo
veda druge, iznemogle, „ubijene ”
3: