Књижевне новине

L_

PITAGORA nad opakom ponornicom današnjice

akademski građanin i sve što se iz tog časnog zvanja u budućnosti od njega sme i može očekivati.

vazornom snagom alkoholom iza~-

zvane razdraženosti, načinio ĐOJumilionsku štetu, razbijajući prozore i posuđe, lomeći slolove i stolice u golovVo muzejski znamenitoj beogradskoj kafani, poznatoj po fotografijama nekolikih macionalnih veliknna naše umetnosti s početka XŽXC veka, kojima je ona često pružala večernje i noćno utočište, neodoljivo nam je uskrsnula u sećanju antička priča o pijanim mladićima, Pitagori, i, svakako, masovnoj fiksirahnoj određenosti estetskog dejstva i,e stetskog značenja frigijskog i dorskog karaktera lestvicš u društvenoj svesti starih Grka, udalienih dve i pohiljade godina od nas, njihovih Rkulturno-istorijski direktnih potomaka.

Da li bi iko mogao biti Pitagora, današnjice, u olvirima Uuslovnosti i simbolike ovde ispričane starohelenske fabule? Ima li, u ovom našem vremenu, leka

'i pomoći protiv antidruštvenih

ispada i besova pojedinaca lojima su odluke sudije za prekvšaje samo gorki epilozi trenutaka je-

dnog felinievski „slatkog života“, · makar i u ublažen:m srazmera~

ma naših domaćih uslova za jednu ovde i danas moguću, sre> čom znatno umereniju i ograničeniju slatkoću? Posle drugog svetskog rata — sa legendarno jezovitim martirijumom Jevreja: jasenovačkim čekićem na obali Save, nožem byrgdafog koljaša na vratu žrtve pred foto-aparatom, Ajhmanovim d:sciplinovanim činovnikovanjem i mnogim drugim lucidnim emnnacijama | ečovoeštva u tom ratu — gde potražili i pronaći Pilagoru „ savremenih zvezdanih noći, „Pitagoru naših letnjih velikovaroških noći, umnog poznavaoca razlike između muževno i zaluđujući delujućih modusa na uho, oko, um, volin i osećajnost čoveka #ddanašnjice? Postavili smo tri pitanja, a sijaset ih vrvi u kolotečini zahv3a ćene teme.

Ali, siđimo sa moralizaforskog koloseka, koijlm smo, uprkos ceYebralnog ličnog kriterijuma o

"edtetdkoj vrednosti svakog proz-

nog teksta, evo, stali voziti: POpovanje je svima dojadilo i dosadilo, ono i onako ne vodi nikud i ničem, samo služi rodileliima, nastavnicima, Ššefovima, člankopiscima i drugim pojeđincima za pražnjenje ličnog {1ovara nezadovoljstava, za ulrošaj nagomilane snage negodovanja, -— doduše, utrošak pitemiji, bezopasniji i, zacelo, bar uljudniji od frajerskih šlosova, pijanih ispada, enormno hiperirofiranih privred= no-kriminalnih kompenzacija (u adlerovskom smislu te oči), Zavirimo, bolje, u naslućčeni i pretpostavljeni osnovni uzyok nemiru sveta, nemiru koji se raznov?Psno ispoljava, koji se od jednog čoveka do drugog stalno preobražava i modificira, koji se nevoljno a neizostavno podmeće ličnom temperamentu i karakteru, steče nom vaspitanju. „postignutom stupnju opšte kulture, prilikama i neprilikama bojedinaca. Tako ugsisan, progutan, asimilovan svešću i podsvešću, on (taj nemir) vuče i nosi savremenog čoveka u svim pravcima: ludostima i mudrostima, kao agresivnosti i povučenosti, preziru i praštanju, anarhiji i solidarnosti, očajanit i nadi, čemernom bespuću yezignacije i blistavoj zvezdi čvrstih ideala. I, evo jedne socijalno»psihološke hipoteze o tome — u metaforičnoj transpoziciji.

Već punih „petnaest godina svetom struji i protiče opaka po>

·nornica. Čas podmuklo grgolji DO

hladnim pećinama diplomatskih trikova i smicalica, čas gromoglasno huči na površini deklar,tivno jasnih pretnji, zatim ponova ponire u vrtače međunmrodno-političkih primiria., da bi uskoro izbila, sa” magbetovskim krikom i besom, u bučnim vodopadima': neopozivin reči upozoroenja na munjevito moguću smrt sveg. rastinja, zverinja i naroda. Ona je, rekao bih, praosnov svima nemirima sveta, a ie: opasnost treceg svetskog nu klearnog rata, Potencijalno i latentno, taj nuklearni smak je već godinama u svim svestima i podgsvestima, a vizija njegovog DOnorničnog, dubinskog i površinskog kretanja. napaja sva ljudska stanja, đelanja i stremljenja: aktivnost boraca za mir, prividnu bezbrižnost nemoćnih, malih i neodgovornih, specifično osobeni nervozitet savremene omladine čitavog sveta, radnu koncentraciju naučnika-istraživača, splendidnu izolaciju apstraktih filozo~

Žž:

ime joj

a (sa izuzetkom praktično militantnog humanizma danas silno popularnog lorda Rasela, koji se uključuje među ratnike protiv ra~

ta), stvaralačku maštu svih u

metnika sveta, ukratko — sve normalne, iole zrele jedinke savVremenog čovečanstva.

Sveti jdeali .pripadnika masovnih ideoloških pokreta, naci onalni zađaoi, lokalni #iljevi,

· stručnjačke pyreokupacije, nauč-

ničke koncentracije na istraživačkom poslu, stvaralačke težnje umetnika, amaterske opsesije ljubitelja svega što se može poštovati i voleti — sve teče na nevinim poljanama | nepredvidljivog, iznenadno mogućeg izbijanja opake i opasne ponorhice, sve živi i diše pod često pritajenom i dobro kamufliranom · senkom Nuklearnog Smaka. Lepo poetsko geslo „Samo peva tajni Dlamen“, na jednoj priredbi našeg onomadanžnjeg spisateliskog kongresa, dopušta frigijsku varija-

' ciju svoga značenja: na obzorju

buđućnosti pevucka plamen oblaka-pečurke, glas koji možemo prizvati ili ođagnati, mi ljudi. Pitagora nije održao moralnu pridiku razdraženim mladićima; othklonio je samo osnovni uzrok

· njihovog zlog nemira, on koji je

io mudar, učen, poznavalac različitosti delovanja frigijskog i dorskog modusa. Danas Pitagora stoji pred težim zadatkom: izvor nemira ne prebiva u običnoj fruli, već u protivrečnim, anta= gonističkim silama sveta. Kako ućutkati, zagušiti, duboko zatrpati huku i buku, krkljanje, žubor, klokot, varljivu tišinu lukave i opake ponornice, kako izmeniti njen tok, Rako preinačiti njen identitet, kako ukinuti mjen smisao, njen preteći zvuk, njen „tajni plamen“ u Tfrigijskoj varijanti značenja. Pitagoro, kako? Pavle STEPANOVIĆ

IMP

Ova četiri toma Milana Bogdanovića prikazuju pisca višestruko: kao književnog i pozorišnog Mritičara, kao mprogresivnog građanskog borca, kao prosvetitelja i kulturnog radnika. U ovim knjigama zastupljeno je bezmalo sve što je ovaj čovek napisao u toku nekoliko decenija: otprilike jedan tom na svaku deceniju rada i pisanja. Da se to ne čini premalo? Izgleda da je i sam autor postavio sebi slično pitanje buđući da ga je oskudica materijala nagnala da u svoje životno delo unese i napise beznačajne vrednosti. MNedđostatak materijala, međutim, može da bude znak osobite stvaralačke krize. Ona se manifestuje time što pisac postaje sklon dđa pokloni pažnju sebi više kao lič“ nosti nego kao piscu — stvaraocu dela, pa ga to nagoni da što šire zahvati materiju svoje delatnosti. Tpak, bilo bi pogrešno i površno kad bi se piščeva odluka o ovakvom sastavu njegovog žŽivotnog dela tražila jedino u 'primamljivosti kvantiteta: bilo šta da je u svoju knjigu unosio, Milan Bogdanović se, bez obzira na manju ili veću, odnosno problematičnu literarnu vređnost tih priloga, uvek rukovodio mišlju

Velimir LUKIC

Tri

pesme

PILOK:TET

Sledeći poglede mrtvih, i luk ogromam bogova, Tako ostavljen ma Lemnmu, sap Yamom, obuzet Filoktet, beznadno velik, svet suYobD + mob Sličan očaju samom, otkri. Možda to beše cvet

Vid što mu zamuti. Cvet amiranja i kYyatkog prezira,

Ali nikada više o prijateljima, Rudom vatu, i slovi

Ne zažele da pomisli. Zatim, u lukavoj agoniji masilne tišime Godine oseti kako promiču, poaperje nekorisno. Ko da nastavi

Njegovu patnju? Tamo gde se horizont zario od smhti I preteške oblake uzvitlavao bezumni meki stid

O, nikađa, mikada više ja me smem verovati

Tako je strujala kvo mu, tako treptao vid:

Zašto? T kome da podavim, Yamu, 550JM,

To gnojno tkivo što prostor ima Hada. donje bogove, krv i YazoYem

Sav svet podzemni,

rad,

Naslutio je ležeći, bolom zasenjem, stalno ma kraju „kada“.

O, kada ta smirt, to nebiče, žena, dvojnica pYihode Doći će đa me odnese da bustc osetim, vale Nelakve mračne vode, swod, koji nema jesen

I posvećemo stanje bezmeja i prazwime.

Skromme svetlosti i senke ogromme da minu.

O, promenimo Se, svetovi.

Ja puštam, svoje strele, božanski

Meni se jednako gade.

strelac i gordost

Kuda da ponesu oblaci, mjihovi besputni letovi

I moju dušu punu, grože i ubođa gvozdemih kopita. 'Peji coet bih, hteo da shvatim, pustinju da celipay Izdoaju da zavolim. ADP rame bol mi Yeski

Govori: ne oprosti!

Još malo i sbet ću svojim lešom, da prekrioam Po ostro, to Lemno, da 1 mučni tyak. je pakla

Ji zaborav mebeski.

DANAJEVE RĆČERI

Onai ko bežeći Možđa će ih sesti

ispred liubavi %, drugi jedam odluta svet kako još device

Objošnjovaji, svoje razloge i svoju pomamu. , Ali mučno da će i jedina od njih,

Đorleđati u, predele

ade biljke i ovetovi

započinju, svoje svadbome svečamosti, *rž, rolko oskb'omašenme za čitavih, mekoliko stoleća,

One me Đozmoiju sve one puteve kojima se ide Do spajanja i umiranja. Ali sko?o .

nduči ih od želje voljenja. Onaj ko | Neka me pyodqovori, mi~Yeč,

Trpetayaju, Se M ovoznklo Lišće

ljubavna ftordoglavost

sretne te device meka prođe mimo njih, neka se me zaljubljuje.

Ismnd, iesonjeg mebm one nromičn, kao vyeme

x

I slične ogoleHm, oblacima me umeju mišta da objasne

Ništa da započnu. Ta, mriroda koja

ih, štiti i koja me odnosi mevime

Moždfi će brestati da ih"skyiva od muških, očiju

TI od: smvrfić.

ALHRRESTIDA

Sm?t beše u svemu: 1 sm?ti,

vazduha, Oi1Uu,

AU Mao što sene matvih Wu dušama se dragih prenu Tok:o zaboravi i ona Oj udes. Tada poče

Ko zogometka

koju je pred Tebom postavljala zmijolika

\

Da život je sopstvemi nagriza, Ko harfe ton

Primi čas taj kad s bomamom O, o mjoj ispevaše boskryajne besme,

ke podzemnom svetu pođe. oplakaše mjem pod»it

i njeno wwiran,je. Puno uspomemd. na, nju i lišće se u 10j

Od nočasti i bola grčilo, I meporeciba, osta, A omd,

I nečujna kao Što beše i gore, Sćućurena. gledaše W. DpYasmanM,

Ne pomisli. Štai mislila je? O minono čema, — bpobeTi 56 O qornjem svetu pomisli Bola nepresušnog. O, tog

»

zemlji

Tako ta legenda traiaše ay donjem, svetu Čutljiod,

negde kraj Stiksa ili Lele Nikada, o gomjem, svet

senima. Ali samo jednom i zgrči se od sažaljenja ' hadskog popodneva plakala Je

Bezmerno Alkesta žaleći sve ohne što još u gomjem, svetu

traj.

5} KRITIKA __“

{S | / (Milan Bogdanović: a E SIOMNI AM Sabrana dela, I—IV,

da očuva svoju idejnu, ideološkoliterarmu fizionomiju.

Zato on u svojim prilozima neguje paralelno i literarnu kritiku iliterarnu publicistiku,sa njih prelazi na društvenu i političku, uspostavljajući tako u sebi, vidno u celini, jedinstvo literature i publicistike. Tu je vrhovna i humana ideja Milana Bogdagovića — da literarno uzdigne publicistiku i politički pokrene literaturu postižući tako njen najviši životni interes.

Nažalost, ovo Je manje literarni program a više pokušaj, lična prekoupacija i potreba au-' tora da „izvuče“ sopstvenu predstavu sebe kao pisca i ličnosli. Usled toga pisac samo okvirno, činjenicom svoje ličnosti, povezuje raznorodnu tematiku svoje delatnosti ne lrudeći se ni najmanje da stvori organske pretpostavke za njeno jedinstvo.

. Jednu od tema koje pisac Dosredno dodiruje u svojim kritikama predstavlja odnos života kao „političkog i socijalno=etičkog momenta i literature kao nje gove prirodne funkcije. Ali on problemu tog odnosa (život, DOlitika — literatura) ne doprinosi ništa novo. Umesto da u savremenim relacijama pokuša jednu — određenu u svoj njenoj živoinoj punoći, široku u svoj njenoj preciznoj egzaktnosti — formu laciju socijame funkcije literature, Milan Bogđanović radije Ostaje pri opštim, „podrazumevajućim se“ iđejama jednog tradicionalnog i već „prevaziđenog shvatanja tog odnosa.

Najviše dokle je on u lome pravcu dospeo jesu ova dva punkta: jedan koji se određeno nameće-svoiom naizgled samo simplicističkom suženošću kao jasan, jednostavan, lako uhvatljiiv, gromadno elementaran idejni pozitiv istorijskog irenutka (revolucija), i drugi kao uopšteni. humanitarno-etički ideal jednostavno postavljenog i YTeše" nog odnosa socijalne privrženosti i pofčinienosti jedinke interesima društva (Skerlićeva teza o socijalnoi funkciji literature).

Sve što ispada iz ovog šablon=skog okvira 1 sve što je supiilpija kombinacija odnosa „život—li-. teratura“ ne nalazi kod autora ni na kakav drugi ođjek sem negacije i srdžbe. Ovog pisca ni najmanje ne muče problemi ne= prekidnog razvoja i života i misli i literature koji obavezuju pi„sce kao i kritičare na neprekidIno nijansiranje i modifikovanje stavova, Sve što ne može da prihvati kao literaran doživlja3} ovaj autor je sklon pre da registruje sa kategoričkom negacijom nego da ispita sa uzdržanom ili skeptičnom radoznalošću.

Nije nikakvo čudo što literarnom kriterijumu Milana Bogdanoviča najintimnije odgovara ona kva ratna tematika i u onom lite Yarmom aspektu u kome je svedena na osnovne, jednostavne i klišetirane likove, odnose i probleme (Branko Čopić: „Prolom“). Međutim, za jednu takvu, epski postavljenu tematiku iz doba rata kada se svi životni tokovi sažimaju u jedinstvenu žilu-kucavicu borbenog napora veoma je lako i komotno. formulisati „kritevije“ i u Kyvitičarskom postupku primenjivati osnovne idejne predpostavke ugrađene u literarni sud i shvatanje literature. Ali

. čim se pređe sa jedne takve ma-

terije na malo rafinovanije pro-' bleme, onda podjiednako „otka-

' zuju“ i kritičar (Milan Bogdano-

vić) i njegov pisac (Branko Ćo= pić). (Upravo u tome, u nepodesnosti epskog mentaliteta da obuhvati osetljiva tkanja safirične materije, ponikle na tlu urbalnog i socijalno, kompleksnog organizma, {Treba i tražili glavne uzroke za neuspeh Branka Ćopića kao posleratnog satiričara,) TI Milanu Bogdanoviću smeta epika, ili: epika je brirodan oblik njegovog mišljenja. Ali ne epika u njenoj kompleksnosti (koju mxanio uviđaju i naši katedarski stručnjaci), nego njena! pojednostavljena verzija, onai metod ozloglašenog crno-belog literarDog daltonizma koji je vrlo pogodno sredstvo za MWretanje misli u isključujućim krajnostima. Ne samo borbeni karakter narodne e

\ popeje, već krajnja epska ubpro-

šćenost i preciznost odnosa i moftiva, ona elemenfarna Životna snaga koja je u svemu jasno i nedvosmisleno određena — tO ima neodoljivu privlačnu snagu za ovog kritičara. Takva jedna, u svojoj osnovi epsko-raciona listička vizija stvari” una pred je sklona dalekosežnom u

i

Beograd, „Prosveta“, 1961)

| NA RACIONALNOJ OSNOVI

prošćavanju odnosa u ljudskom bitisanju i njoj automatski izmiču delikatniji sadržaji.

Ništa nas zato ne iznenađuje, što ova literarna, po unutarnioj formi i mentalitetu epska kritika gubi veoma lako svoje racionalne obrise i jetsko se koloriše mrzovoljom i netolerantnošću, pokazujući tako svoju duboko dogma{sku srž. U stvarima svoje delikatne zbunjenosti ona nije u stanju da reaguje stvaralački, impresivno, čak ni racionalnoprogramski, razgraničavajući ili definišući, već deklarativno i afektivno. rasterećuje svoju netrpeljivost, Milana Bogdanovića često nazivaju i smatraju dogmatikom. Ali to je pogrešno ili samo Uuslovno fačno, jer jedna dogmatička literarna koncepcija zahteva syOo ju teorijsku podlogu. Milan Bog danović na njoj ne insistira, ona mu nijenivažna, ani potrebna. Njegov dogmatjzam nije vezan za

MILAN. BOGDANOVIĆ

određene principe koji bi se držali kao filosofska i teorijsko-estetička celina, kakav je istorijski bio slučaj sa svim dogmaftskim shvatanjima i mjhovim nosiocima od Boaloa i Gotšeđa do Hegela i Jermilova. Kod ovog autora đogmatski karakter i dogmatska netrpeljivost ogledaju se prvenstveno u prisvajanju svega što se na literarnom planu'sankcioniše kao vrednost u jednom frenutku ili razdobiju.

To je dogmatika a priori prl-

mljenih, konvencionalno sankcionisanih vrednosti, pa bilo đa Je tu reč o jednom Šekspiru, Balzaku, Krleži ili Andđriću.

To je interno strahopoštovanje pred standardnim veličinama koje figuriraju u svim udžbenicima, u svim leksikonima, u svim prigodnim predavanjima i jubilarnim literarmim manifestacijama i koje se, u stvari, prihvataju nekritički kao utvrđene vrednosti, jer za njihovo prisvajanje i nije pofrebna nikakva individualizacija ukusa.

Ali i autorov. odnos prema ovim konvencionalnim vrednostima je strogo dogmatski dđosledan, tj. konvencionalan. I to je ono što nam u takvim slučajevima smela, Migde na stranicama ovih tomova nijedne nove ide je, nove koncepcije, novog ugla posmafranja i otkrivanja, i baš ta stereotipiziranost suda kad su u pitanju priznate vrednosti lifterature ukazuje ne samo na dogmatske pretpostavke nego i na nedostatak inventivnosti. Ova konvencionalna, uslovno dogmatska i jubilarno-svečarska kKritika ne može da nas zavara ni kad pretenduje da bude impresionistička: ona samo naizgled pro.izvoljno impresionistički, a u suštini strogo racionalno kombinuje utiske, opšte ideje i konvenelonalno prihvaćena merila DO jednoj inerciji i po jednom konzervativnom šablonu koji su danas, na početku sedme decenije dvadesetog veka, zaista za divljenje. SN O

Kako izgleda najgrublje skicivrana „estetička“ podloga ove koncepcije?

To je misao o „jednoj“ literaturi, o „jednom“ kriterijumu ili — tofalitarni, emocionalni i intelekftualni solipsizam koji tvrdo-, glavo i bez trunke kolebanja uzima na sebe privide društvene

isključivosti. U tome je, verovatno, najdogmatskiji oblik ovog mišljenja. K:

To je, dalje, paralelizam ili paradoksalan spoj revolucionarnih, progresivnih i borbenih sadržaja sa poezijom kojoj su ideal i „poetska“ opsesija bezazleni, sladunjavi i sentimentalni „štimunzi“; to je spoj marksizma i neke vrste neoklasicističkog estetizma; tu idu ruku pod ruku revolucionaran sadržaj i klasično preživela forma ili — savremen revolucionarni duh i sadržaj stilizovan zastarelom muelodijskom ritmikom; progresivnost i forma lizam.

To su spojevi koji dolaze do izraza u literarnoj „prođukciji autora. Koliko su spojevi uopšte mogući — to je pitanje za sebe i to je stvar koja nije ovde za diskusiju.. Ne zato što u principu spoj ne bi mogao đa se održi na disparatnim elementima. Baš naprotiv, i takvi spojevi, kao i spojevi uopšte, mogući su, potrebni i istorijski neminovni; oni su pokretači kulturne i političke istorije, progresivne poluge koje prekidaju dotrajalost jedno= stranog pravolinijskog kretanja u kome ukupna istorijska egzistencija mora da zamre.

Ali čak i kad nije reč o istos rijskoj perspektivi, „spojevi“ mo gu da budu srećan oblik udruživanja disparatnih elemenata. E vo nekoliko primera: Šopenhau= erova filosofija pesimizma predstavlja „spoj“ Platona, Kanta, indđuskog učenja o „prividu“ i engleske empirije i biologizma. Nemačka romantika je „spoj“ kulta umetnosti, rusoovske utopijske težnje za društvenom jednako= šću, ironije, gotike, muzike kao doživliaja i filosofije Šelinga i Šopenhauera. Ekspresionizam je „spoj“ socijalnog aktivizma ili religiozne mistike, gotsko-barokne forme, monumentalnosti i pa= tetične himnike. U osnovi kubizma je MKuklidova fizika kombimovana sa iracionalizmom ili metafizikom. W

Nije reč o tome što spojevi ne bi bili mogućni, već..Bto, je avo jedan od veštačkih i heodrživih spojeva u kome Su osnovne suprotne pretpostavke (epika kao analogija i forma mišljenja, konzervativni emocionalizam, „građanska“ estetika i marksizam udružene bez ikakvog stvara lačkog napora od strane autora, pošto je ovo spajanje elemenata rezultat horizontalnog taloženja, izraz piščevog razvojnog buta na kome nisu peovladane sve etape. Samo u tom slučaju kada je pisac stvaralačka ličnost dolazi do procesa u kome praznorodni elementi gube svoju samostalnost pošto su u stvari poslužili kao materijal za stvaralačku ekspanziju duha.

Za pojave u okviru svoje „estetske“ nadahnutosti ovaj kritičarski duh raspolaže izdašnim literarnim arsenalom, pravom Teftorskom zalihom, pomalo staromodno Ypatiniranom, sa mekim verbalnim odblescima boje starog „Zlata“, prijatne melodike i vibracije, što sve može, u izvesnim frenucima našeg raspoloženja kad osetimo potrebu da udahnemo i „omirišemo“ aromu starinskih literarnih albuma i spomenaza, da pogoduje i našem savremenom sluhu. Ovaj pisac pokazuje zadivljuiuću verbalnu istančanost u omeđivanju čak i nepostojećeg literarnog Kkvaliteta, ali ona prelazi katkada u artificijelnu ekstremnost i majstorsku sposobnost da od ničega a čini nešto; da pronađe vrednost gde je nema ili gde je problematična; da iznađe, pokaže i rasporedi elemente dopadljivosti i kvaliteta i stavi ih pod takve uSlove da deluju kao autentična, neosporna vrednost ili literarni UuZO?. S -

Milan Bogdanović je majstor reči i zamisli ne samo kad se oduševljava po sebi bezvrednom literaturom ili kad se,.nepretenciozno ali sa francuskim šarmom

KNJIŽBVNE NOVINE