Књижевне новине

LEKSIKONSKI

pregled književnosti

(Književni leksikon: »Strani piei&, Školska knjiga, Zagreb, 1961)

Ovu publikaciju treba pozdra viti iz više razloga: to je prvi pokušaj da se, zajedničkim naporom jedne grupe stručnjaka, stvori na našem jeziku leksikon ski prikaz svetske Književnosti, Na nekih četiri stotine četrdeset stranica (zaista minimalan prostor za takav poduhvat) sažet je književni razvoj od najstarijih pisanih spomenika, čije je autorstvo još uvek anonimno, do savremenih pisaca, od kojih su neki i sada literarmo aktivni. Kod ovakvih dela, na koji= ma sarađuje veća grupa auto= ra, postavlja se kao važan problem ujednačavanja obrađe i izla ganje materije koja je po sebi neobično složena i raznolika. AU da bi se postigao bilo „kakav stepen ujednačenosti, mora se najpre rešiti principijelno=metodđološko pitanje koje zadire.u osnovnu koncepciju leksikona. Šta je, zapravo, leksikon? Studiozno-analitička ili deskriptivno-informativna publikacija? Za prvu soluciju neđostajao ije prostor ali i smelost, jer takav postupak u suštini izgleda da protivureči leksikonskoi nameni priručnika. Ipak, da li bi leksikon, po prirodi svoje definicije, morao da donosi samo kon

“ vencionalno „proverene, opšte prihvatljive sudove, stavove i ocene o pojedinim pojavama i ličnostima? Kako sprečiti da takav postupak ne doveđe dbD potpunog obezličenja književnogz suda, do deskriptivne površno= sti i preovlađivanja „podataka drugostepenog značaja? Očigled no, autori svakog leksikona mo= raju taj problem da reše izna= laženjem neke vrste kompromisa. Autori ovog književnog leksikona, međutim, nisu tom problemu posvetili nijedne reči u uvodu, gde su bili dužni da iznesu opšte principe metodđologije kojom su se rukovodili. Sudeći po: tekstovima, oni su izn= “prali onaj “put koji je u skladu sa konvencionalnim pojmovima o leksikonu. Oni su u tom pravcu postigli zavidnu ujedničenost u tretiranju Književnih pojava i ličnosti, samo što je to, s druge strane, neminovn5 dovelo do previše oštrih formulacija koje, doduše, daju tačne sudove ali vrlo često mimoilaze najindividualniju i najosobeniju književnu suštinu koja jednog pisca čini baš onim što je 'a ne nečim drugim. Usled toga se događa da se kažu iste stvaai, i to sličnim jezikom ili žal istim rečima, iako su u pitan”:k sasvim različiti pisci. Kad se govorilo o romansijerima sa kriftičkim stavom prema građanskom društvu, više je istaknuto ono što im je Wu sferi društvene kritike zajedničko nego Štc ih individualizuje kao pisce.

Ovom leksikonu mogu se staviti ozbiljne zamerke u pogledu bibliografije, i to u dvostrukom vidu. Autori su ropustili, i to sistematski i skoro dosledno, da navedu u bibliografiji bar najvažnije domaće i strane studije o piscima. Oni su se Cgraničili · samo na bibliografiju domaćih prevoda, ali tu nisu bili dosledni, jer se mnogi značajni prevodi uopšte ne spominju. '

| Eao drugi važni nedostatak naveo bih izostajanje alfabeta=ra književnih pravaca, škola 1 pojmova (antika, klasika, roman tizam, ekspresionizam itd.). Ti se pojmovi pominju u tekstovima o piscima, ali ni tada se. ne objašnjavaju, jer su ili ogoljenij do nominacije ili predstavljeni neodređenim epitetima: wu

„No dok većina ekspresi-

onista prikazuje čoveka kao

mitsko biće, zazivajući patetički „božansku bit“ čovje'c)vu, stvaralačku i patničku“.

Je li ovo makar samo i uzgred-

na definicija ekspresionizma?

Ako bismo se zadržali na pojedinim piscima i načinu kako su obrađeni, ipak bismo, i pored sve ujednačenosti izlaganja; utvrdili da postoje uočljive dispro" porcije. Tako naprimer, Anakre·ont je izvanredno uspešno, Sa žet i prikazan pravim leksikonskim jezikom koji daje pouzdanu informaciju, tačan sud i zanim“ljiv način izlaganja. Ali prilog o Bodleru površan je i uglavnom | biografsko-deskriptivan. Onih ne koliko rečenica o njemu niti pre ciziraju njegovu poeziju niti

KNJIŽZBVNE NOVINE |

predstavljaju značaj ovo esnika. A o estetičkim SaBGvitaa i pogledima na umetnost, o odnosu prema romantičarima i Pou, nema skoro ni reči. Alber Kami dobro je prikazan, sažeto. popularno i sa tačnim zapažanjima o njegovoj filozcfiji apsurda. Šatobrijan je isto tako prikazan izvrsno, u pravom i najboljem smislu leksikonski, mada ne pro blemski. Sličan je slučaj sa Čehovom i mnogim drugim piscima. Ali Defo je prikazan neve-

rovatno površno i plitko., O Heseu je dat sasvim štur i povr“ šan „člančić. Članak o Bertoltu Brehtu pisan je jed“ nostrano, bez udđubljivanja i bez. pominjanja najvažnijih piščevih „kvaliteta, Članak o 'Koldvelu je bled, siroma= šan u prikazivanju vrlina i vređ nosti ovoga pisca. U napisu O Barbisu ne pominje se njegova sjajna knjiga o Zoli. Itd. itd.

Ipak, i pored gornjih zamerki i primedbi, neospomo je da pred sobom imamo koristan priručnik. Svako ko želi brzu i tnč nu informaciju na našem jeziku, ko želi da se u najkraćim potezima „orijentiše. o većini svetskih, dobro poznatih ili čak i nepoznatih književnih imena, naći će u ovom leksikonu pouzdanog savetnika. Nadamo se da će ova knjiga doživeti više izda= nja i da će se u njima ispraviti nepravda učinjena kako našim piscima — prevodiocima tako i „onim stranim „velikanima čija imena za jednog poznavaoca mnogo dublje zvuče i znače nego što to nagoveštava štura leksikonska deskripcija.

Zoran GLUŠČEVIĆ

=== a==—=PANORAMA slovenačkih pesnika

·(»Amtologija slovenačke poezije«, I — Il »Nolit«e, Beograd, 1961)

Ova „Antologija slovenačke poezije“, koja obuhvata dvadeset i pet pesnika, omogućuje da se slovenačka poezija „panoramski sagleda u svim „vidovima od Valentina Vodnika, preko Prešerna, Stritara, Gregorčiča, Župančiča, Gradnika i drugih do Mila 'Klopčiča. Boža Vodđušeka i Bogomila Fatura; ona je tako, obuh= vatila jedno dugo vremensko razdoblje od oko sto i pedeset Eo dina, u kom su se stvarale i nastajale jake i originalne pesničke individualnosti, celovite i životno kompleksne. I u tom periodu i na toj liniji, koja se pre= kida 1941. godine, primetan je stalan rast, neprekidni uspon slovenačke poezije, koji, odmah posle Vodnika, u Prešernu, za ono vreme, dostiže svoj vrhunac. s Prešernom ona tek postaje evrop ska u punom smislu te reči, i od tada slovenačka pesma, uz manje ili veće padove, koji su u svakom razvoju nužni, ima svoju ujednačenu liniju.

Iznoseći svoj mir i nemir, svoj unutrašnji, lični svet i svet oko sebe. iznoseći svoje probleme i probleme društva koje ih je u ne koliko gušilo i kome su se otimali, slovenački pesnici su, dajući svojim umetničkim tvorevinama uvek lični pečat, bilii ostali odraz iizraz svoga vremena. Onaj prešer novski nesporazum sa svetom i ljudima kao da je stalno prisutan u svakom pesniku i njegovoj poeziji, čije su nesumnjive specifičnosti u izuzetnoj toploti, nežnosti i izvesnoj sentimenfalnosti koja, iako kazivana jednim romantičarski obojenim tonom i iz razom, nije plačna, bolna i boJećiva. Neko tiho poniranie u sebe i iznošenje svojih nemira Dprovejava ovom lirikom; tek tu i tamo, izrazitije, na primer, kod Antona Aškerca, provuče se oporiji izraz i isuviše socijalno naglašena nota koja toj pesmi daje izvesnu epsku boju, pomalo škrt izarz, suv i opor. Tišine, toplote i nežnosti slovenačkog poetskog izraza, đaju ovoj poeziji pečat jedinstvenosti, pečat dubokih i iskreno kazanih osećanja; u tom pogledu ona predstavlja, u odnosu na poeziju ostalih jugosloven= skih naroda, jednu vrstu nacionalne celovitosti i doslednosti, neizneveravanja čoveka i nepodleganja, većeg i trajnijeg naravno, stranim uticajima. To ni u kom slučaju ne znači dđa u njoj nema odraza mođernih evropskih književnih pravaca, pokreta i po tresa. Upravo od počefka ovoga veka, od mođerne, ona je u stalnom kontaktu „S evropskom poczijom“: od francuskog simbolizma preko impresionizma, eks presionizma, futurizma đo nadre alizma i socijalno orijentisane lirike — sve je našlo svoje predstavnike, tumače i negovatelje. Prihvatajući đuh novoga izraza, formu i fakturu mođernog stiha, noviji slovenački pesnici ostajali su uvek svoji i originalni, uvek sa svojim svetom i problemima, i problemima svoga narođa.

„Antologija slovenačke poezije“, koju su sastavili Jože Kastelic, Drago Šega i Cene Vipotnik, s predgovorom Josipa Vidmara i u prevodu Desanke Maksimović, znači panoramski pregled novijih pesnika i to takav gde od pes

nika nisu uzimane, po dosađašnjem običaju, samo dve-tri pesme na osnovu kojih se ni u kom slučaju nije mogla dobiti prava slika o njihovom stvaraocu, O problemima njegove duše i celokupne njegove poezije. Ne izneveravajući svoj estetski, poetski kriterijum, priređivači su pesnike predstavili s rukovetima pesama koje celovitije i kompleksnije govore o pesnikovoj ličnosti i njegovom svetu, a u nekoliko slu čajeva dopunjuju naše školsio poznavanje Otona Župančiča i drugih. A o tome da će se naši čitaoci sada prvi put sresti s nekoliko (za nas) novih imena naročito međuratne slovenačke poe= zije — ne treba ni govoriti.

Tode ČOLAK

RATNE POEME

SKENDERA KULENOVIĆA

(»Poeme«, »Prosveta«, Beograd, 1961)

Poeme Skendera „Kulenovića, koje dobijamo sakupljene u jed noj knjizi, rekao bih da dolaze u pravi čas. Dolaze u „vreme kada naša poezija počinje ponovo da se napaja na onim vrelima, onom žilom životne vode, za koju se dugo vremena mislilo da je zauvek mwresušila. Rat i revolucija, poslednjih godina ponovo vaskrsavaju i osmišljava ju se u stihovima naših pesniku, kao simbol kroz koji je „istorija progovorila na «sav glas“. (Branko Miljković). Obličja događaja, sveži i jarki utisci, kon kreine crte i određene sudbine, neposrednost trenutka, iščezli su, i zbivanja prerastaju u legendu i mit. Knjiga poezije „Krv' koja svetli“ pesnika Branka Miljkovića, najizrazitiji je primer takvog umetničkog Dpostupka. U poređenju sa takvim stihovima, u kojima su prisutni talog vremena, gustina zrele proživljenosti i raskoš simboličnih slika, poeme Skendera Kulenovića, prvenstveno „Stojanka majka Knežopoljka“, deluju danas još potresnije nego što su delovale u vreme prvog čitanja, pre sk)ro dve decenije. U to vreme p»š ničko delo Skendera Kulenmovića razlikovalo se od stihova mnogih drugih pesnika re toliko upečatljivošću događaja, niti impulsivnošću kazivanja, u bujicama i rafalima stihova, već po uspešnom prožimanju poetskoeg izraza, senzibilnog i donekle asocijativnog, sa duhom narodne govorne reči. Kada se danas čita „Stojanka majka 'Knežopolj ka“, ne dobija se utisak kakav se često dobija kada se čitaju poetski tekstovi nastali za Vrome rafa ili neposredno posle njega: da je pisana i stvorena samo za jedan trenutak, pone~

sena osećanjem koje je opšte i aktuelno, u glasu i na usnama svih, pretežno zato što je takvo osećanje prisno povezano sa narodnom trađicijom i osobeno=stima narodne poezije. „Postoji

rekao bih, spontana sinteza vi-

ševekovne narodne tužbalice (ne po obliku već po duhu), narod ne kletve, opojne i užasne, poetskog izraza narodne lirske pesme, sa govornim jezikom seljaćke mase koja je prošla kroz rat asocijativnim poetskim jezikom.

U fakvom spoju, navrela, ali ne prevrela osećanja, dobila su

prizvuk vekovne žalopojke i tugovanke i težinu iskonske kletve.

SKENDER KULENOVIĆ

Kulenovićevo osećanje za reč, za odgovarajuće slike i zvučnost, omogućilo je, takođe, da stihovi „Stojanke majke 'Knežopoljke“ dobiju pečat trajne vrednosti.

U poemi „Ševa“ sugerira se, takođe, strastan i prisan odnos između čoveka i zemlje; vapaj pokorene zemlje za slobodom, izražen zanosnom pesmom ptice. „Ševa“ je poema o prirodi, djitiramb svetlosti, muzikalan i razi-

gran, ponesenog ritma, uskovitlanih reči, penušavih rima, satkan od snoviđenja zarobljene priro= de, snohvatica i nesvestica, opijenosti strastima života. U iome doživljaju, spektralnom i senzual no naglašenom, preteže narodno, prastaro shvatanje o zemlji kao rodilji i hraniteljki čoveka, sau= česnici u njegovoj sudbini i ne= srećama. I u ovoj poemi se jez“ grovit, metaforičan izraz prožima sa narodnim govorom, pagan= sko shvatanje prirođe sa psihologijom modernog čoveka, a rodoljublje se utapa u vekovni mit o majci zemlji. Pesme „iz

Stanivuka“, za poema, ne zrače, danas, Vvećom i obuhvatnijom umetničkom „sugestijom. Mađa u lirskim izlivima, u potresnim i naivnim ispovestima prostog, hrabrog i nežnog čoveka, one više deluju kao lirski obojen dđokumenat. Pokušaj pesnika da u trećem pismu prodre u tamne đubine Stanivukova bića, u crne snove i vizije, u noćni i pakleni odsjaj dnevnih strahota, deluje na= tegnuto i neuverljivo.

Uprkos ovim nedostacima, kao i prevelikoj, a često i nekontrolisanoj opijenosti rečima i prenaglašenoj retoričnosti stihova, činjenici da su, u vremenu od nastanka ovih poema do njihovog ponovnog objavljivanja, pred našu poeziju istaknuti novi umet= nički zahtevi i nova estetska merila, i da je u skladu sa tim izvršeno procenjivanje mnogih u metničkih vrednosti, knjiga Sken= dera RKulenovića deluje i danas

sveže, kao autentičan poetski tekst.

pisama Jove

razliku od

Aleksandar PETROV,

PORUKE SANDRARA I ELIJARA

(Blez Sandrar: »Ostrva«, Pol Elijar: »Dvorac sirotih«, »Bagdala«, Kruševac, 1961)

Pre nekoliko meseci, u ovom listu prikazujući jedno od „Bagdalinih“ izdanja, bez pretenzija da ta recenzija bude nešto više nego za retkog čitaoca poezije danas, samo informacija o nedavno objavljenoj knjizi, „zapisao sam da treba da se pamti aktivnost „Bagdale“, tog izdavača što daleko od centra naše izdavačke delatnosti tako efikasno, tako smelo i uistinu pregalački našem čitaocu pruža mogućnosti suočavanja sa Bretonovim „Manifestom nadrealizma“, pesmama Prevera i, evo, nedavno, sa zbirkom „Dvorac sirotih* Pola Elijara i zbirkom „Ostrva“ Bleza Sandrara. T u tankim sveskama prevoda pesama Pola Elijara i Bleza Sandrara — vidim potvrdu konfron=tacije društvene mogućnosti, uslova za stvarnu kulturnu akciju danas i humanističke poruke reči Blijarove, reči Sandrara, Prevera i onoga što, sigurno, kao „Manifest nadrealizma“, može da nadvlada „determinante vremensko=istorijskih ograničenja kojima se protivi aktuelnost pesme i njena uvek obnavljajuća svežina.

To je ona svežina buntovnosti Sandrara putnika i vojnika kome je u ludoj klanici I svetskog rata, negde, usput, kod Some ili Marne, ostala ruka, to je nemir

pesnika što sebe smatra reporte- i

rom „živog života“, života u svOjim kolorisanim vidovima i horizontima koji su mu se ukazivali od Moskve do Kine, od Sibira do Nju Orleansa, polinezijskih otočja, Persije i Jermenije.

Menjati sebe u stalnom suočavanju sa švetom oko nas, ne ostati u rasponu građanskih vidova prividne sigurnosti i lakomislene bezbrige i sitne računice pretpostavki, nemir svoj prevladati skeptičkim prihvatanjem stava da čuđenje nad pojavnim oblicima ispoljavanja totaliteta života ne implicira razumevanje suština i sadržaja, biti antipesnik u odnosu na liristvujušći konformizam, biti bez rezerve pređan

svome verovanju da prisustvujemo i da se izuzimamo uvek o= tvorenih očiju, željni, žedni, lutalice suočene sa svetom oko nas i verni tome da jezik praktične svakodnevnice ne učinimo dalekim i različitim od jezika pesme, već upravo suprotno, — sve io do nas snažno dopire iz ciklusa „Ostrva“, iz „Proze transsibirca i

ge jedne filozofske spekulacije o smislu prisutnosti u životu, ako nisu bili u domenu hermetičke misaone poezije i, najzad, ako nisu bili najviše složene varijacije na teme o egzistencije savremenog čoveka — oni su, izvesno, ostali podaci o jednoj pesničkoj prisutnosti koja je istinskim humanizmom, osećanjem bratstva

POL BLIJAR

male Žane Frrancuskinje“, iz pesama „Opasni život“, „Orion“ i dru gih njegovih stihova koje čitamo u ovoj knjizi.

TI ako stihovi Bleza Sandrara nisu bili duboko orkestrirane {u-

među narodima i kosmopolitizmom intelektualaca potvrđivala i svoj umetnički kvalitet. Elijarov pak „Dvorac sirotih" doživljavamo kao apartan izvod iz ogromnog opusa pesnika čije

je delo veće „specifične težine“ od Sandrarovog, tačnije, delo koje je u novijoj francuskoj poeziji jedinstveno.

Učesnik „prelomnih „poetskih pokreta i duboko strastveni liričar ljubavi, pesnik koji je svoju moralno-poetsku akciju u vreme= nu izjednačio sa smislom poetske akcije — Elija ie svoju intimu be ležio smelim, svežim originalnim metaforama nenametljivim vokacijama bede i ljubavne strasti, bo lesti i progona, ratnih pustošenja i misli o smislu života i neprolaznoj potvrdi njega samog smrti. U širokom spektru od tam nih do jarkih tonova, u bolnim kricima otpora svakom zlu „svojim velikim genijem KElijarova poezija udubljuje se u ljudsko iskustvo, od koga se mi inače „udaljavamo danas* (Gaetan Pikon).

U „Ratnim pesmama“, u ciklusu „Doba života“, u poemi „Dvorac sirotih“, u epitafima u svakoj svojoj reči, u složenim naletima bujne retorike koja ni u jednom trenutku nije postala sama sebi cilj — ljudska, prisna, duboko humana poruka Elijara, zasvodila je jedan jedinstveni luk koji će nam zauvek biti nemoguće da zaobiđemo kada hoćemo, kada moramo đa sebi odgovorimo na pitanje o poetskoj i etičkoj angažovanosti u vremenu.

Ja zaista ne mogu a da u činjenici objavljivanja i ove zbirke ne vidim moralnu potku koja do nas dopire iz tople, blage ali i

| odvažne, muške Elijarove voka=

cije sveta. I u tome je glavni smisao poruke koju nam je Elijar uputio kako svojom prema svetu otvorenom reči, tako i onim najđublje skrivenim poru=kama. ljubavi i čežnje.

„ Obe zbirke je preveo Nikola Trajković koji se itekako vidno, to sam već ranije pisao, potvrdio kao pošteni, kao savesni i stra=sno angažovani i uspešni posred-

nik između poruka savremenih

“francuskih pesnika i našeg današnjeg čitaoca. E Branko PEIĆ

3?