Књижевне новине

MEHANI | LJUBAVI NA FILMU

Osetio sam potrebu da pišem o filmu „Dvoje“ zato što ovaj film pokreće jedan interesantan problem i za filozofa. · U vremenu između moje odluke i pisanja Ovog napisa, režiser Aleksandar Petrović je za taj f{ilm dobio ORktobarsku nagradu. To, naravno, bar donekle, otežava ocenjivanje ovog filma. Ali i ranije se mogla čuti vrlo povoljna „ocena OovoB filma: govorilo se čak da je to najbolji film koji se ove godine pojavio na festivalu u Puli. Stoga, nezavisno od svega toga, ireba reći ono što se smatra istinom, bez obzira na to slagali se ili se ne slagali sa nečijom ocenom ili oficijelnom nagradom.

„Dvoje“ je film o rađanju i umiranju jedne ljubavi ili, tačnije, ljubavi (uopšte). Pravi predmet 1, moglo bi se reći, prava ličnosi ovog filma nisu ni studentkinja Muzičke akademije Jovana.ni arhitekt Mirko, nego ljubav, njem. mehanizam, njen uspon i njem pad, nužnost njene uzlazne.i njene silazne linije. Ličnosti protagoni sta filma su tek skicirane, od njih se vidi tek samo ono što se nije moglo izbeći ili što se moralo uzeti u obzir. One su postavljene kao marionete jednog vriloga Koji ih obuhvata, vitla njima i najzad ih ostavlja. Pisca scenarija i režisera Petrovića ni najmanje ne interesuje moralni smisao tog vrtloga, nego samo njegova mehanika.

A. · ljubavna: mehanika je data kao jedna nužnost, protiv koje čovek ništa ne može da učini, Ljubav je, po Petroviću, jedna klopka u koju ljudi nehotice upadaju i iz koje izlaze prazni, umorni i zasićeni. Njih nešto primorava da osete ljubav i, sa istom neminovnošću, · njih nešio nateruje da ohladne i da je više ne osećaju. Onaj koji je ljubav pre osetio i koji je burnije osećao, on je pre i ohladnio, A to je i logično sa gledišta vrlo jedno stavne mehanike ljubavi, koja ponekad nenadano obuhvati naša čula i posle izvesnog vremena ih nužno napušta,

Ovo je nesumnjivo film koji ima jednu analitičku težnju: da objasni jednu životnu pojavu u njenoj suštini. To je jedna filozofska ambicija, a shvatanje koje zastupa tvorac ovog filma moglo bi se nazvati samo jednim imenom — mebanicistički ili vulgarni materijalizam. Determinizam s kojim je Petrović tretirao ljubav i ličnosti koje se vole, direktno je suprotan stvarnom, integralnom ljudskom odnosu u ljubavi i prema ljubavi. Njegove ličnosti, hlad ne i kao opsednute nekom nevidljivom silom koja ih pokreće kao poluge nekog velikog mehaniz ma, mehanički pristupaju ljubavii mehanički prihvataju njeno odsustvo, Na kraju, jedna od njih jednostavno '#zjavljuje da je u njoj. ljubavi nestalo, a druga se bez otpora miri sa tim. I tu je, naravno, i kraj filma,

U takvim idejnim okvirima filma, prirodno su mogle da se pojave i egzistiraju · mnoge banalnosti. Pre svega, banalnost dijaloga: ljudi koji se vole nemaju nijednu poetsku reč da kažu jedno drugom. Zatim, banalnost ljubavnog čina: on se svodi na svlačenje bez nemira. i uzbuđenja i na sim čin bez vatre i grča. A, pored ioga, prisutne su i druge banalnosti: banalnost upoznava=– nja pomoću „karte više“, banalnost načina na koji mladi čovek otkriva ko je devojka koju je slu. čajno upoznao, banalnost časova koje ljubavnici zajedno provode i, najzad. banalnost njihovog konačnog rastanka u bposlastičarnicj, Polazeći od mehanicistićkoS shvatanja svog predmefla — ljubavi. film je bio osuđen na fo da ima mehanički nasilnu strukturu. Zbog toga što ljubav nije analizirana iznutra: ego spolia, samo kao jedna vidna manifestacija, kao jedan vizžučlni fenomen, njene promene šu prikazivane ne rečima, ne potekstom, ne slučenjem, nego dugim. uzaludnim čekanjima na uglovima i promenama na fotografijama ljubavnika.

Prikazaii uzdizanje:i opadanje jedne ljubavi vrlo je,obiman zadatak za jedah film koji hoće da dA fananu analizu tog dubokog

pledira.

IKA

| DV A MIŠLJENJA

O JEDNOM FILMU.

POLJUBAC U TILMU „DVOJE“ — ZNAK LJUBAVI ILI NE-LJUBAVI

i uzvišenog osećanja. Ali ovaj film kao da nije ni.hteo da pruži analizu ljubavnog osećanja, odnosno njegovog rašćenja i njegovog opadanja, nego samo skeJet ovog rašćenja i opadanja, njegovu fatalnu (i fatalističku) nužnost. Stoga je film razvučen, pun nefunkcionalnih slika, slika radi slika, a ne radi ilustrovanja jednog osećanja ili jedne ideje. Ima u njemu dosta predugačkih scena (zar gledaoci moraju tako dugo da čekaju zajedno sa, junacima filma umesto da se dugo čekanje samo sugeriše?) ili potpuno nepotrebnih sekvenci (odlazak Jovanin na institut koji. je Mirko sagradio). Ta razvučenost je prirodna posledica režiserove nužde da od malo teksta i malo radnje (odnosno od, malo. stvarnog .sadržaja) napravi film normalne dužine. Nosioci glavnih uloga Miha Baloh i Beba Lončar'nisu'bili kadri da iznesu tako zamašan psihološki pothvat kao što je film o ljubavi. Kamera se:·dugo i pažljivo zadržavala na njihovim jicima, a ona nisu imala šta da kažu, stisnuta u jedan neodređeni

izraz koji se retko menjao. Po njihovim licima se nikako nije moglo zaključiti šta oni zapravo osećaju, Ne može se reći da su nji hova jica ružna (možda su čak i lepa), ali nisu dovoljno izražajna za Tilmsku kameru. Njihova lica nemaju ono što, na primer, ima lice Žane Moro već dodirnuto znacima starenja ili boksersko lice Žana Pola Belmonda: filmsku lepotu, koju. čini njihova sposobnost da izraze. duboka preživljavanja. ;

U ovom filmu se samo naziru neke značajne i duboke životne pojave, odnošno teškoće da se neko shvati i volido kraja života, da se ljubav sačuva od banalnosti, umiranja, opasnosti sa strane. U njemu je ljubav odvojena od svih drugih životnih pojava, pa i od opagnosjj koje joj prete sa svih

strana” (miešahje nekog. trećeg, socij alle rj ostholNage razlike, Š

slučajni nesporazumi, patološka ljubomora itd.), i umire sama od sebe, prirodno i neminovno kao što umire svaki dan koji se rodio. Ali ima i „večnih“ liubavi, ima ih koje ne propadaju, ima ih koje ostaju da žive dogodđ di-

šemo, mislimo i osećamo. Petrović ne veruje u takvu ljubav i nje gov film je plod tog neverovanja, Zbog toga u njemu nema topline, čak ni topline jedne kratkotrajne i efemerne iluzije.

Nesreća ovog filma je i u iome što smo u poslednje vreme imali prilike da vidimo nekoliko izvrsnih ljubavnih filmova sa kojima moramo da sa upoređujemo, utoliko pre što on u izvesnim detaljima ne slučajno podseća na njih. A u iim filmovima, u „Ljubavnicima“, u „Hirošimo, ljubavi moja“ i u „Moderato cantabile“, bez obzira na beznadnost ljubavi dvoje ljudi, reditelji Luj Mal, Alen Rene i Piter Bruk su oslikali himne ljubavi. Petrović je pak oslikao rekvijem ili opelo ljubavi. Taj tužni i banalni rekvijem samo.je donekle podignut i orađošćen slikama Ivana Marinka, koji je'dao prekrasne snimke jedne „ličnosti“ koja je nenadano i nepredviđeno postala najprivlačnija u ovom filmu Beograd je u njemu dosad najlepše snimljeni ambijent u našem filmu uopšte.

Dragan M. JEREMIĆ

* *

Povratak Don /uana

(TV drama Aleksandra Obrenovića, RTV Zagreb)

Aleksandar Obrenović pridr-="

žavao se Molijera samo utoliko ukoliko je to bilo značajno za ekspoziciju. Drugim rečima, tek da nagovesti da je — ako tako može da se kaže — u životnim storijama Don Žuana, Done KElvire, Zganarela i Šarlote postojalo vreme koje je nosilo specifič ne odnose, sukobe koji su iz njih izrastali, izražavajući Don likom, često pogrešno i simplifikatorski tumačenu, Molijerovu osnovnu zamisao. U Obrenovićevom tekstu to vreme se podrazumeva, ono je prošlo, ali postoji. Ne samo za junake ove priče nego i za nas. Molijerovi junaci, koji više nisu fo, možda pola veka docnije pred stavljaju nam se novim odnosima, novom opštom humanom situacijom koja kazuje, a to je najznačajnije u .Obrenovićevom poduhvatu, sasvim. drugi weltansha-

Zaboravili smo đMolijerovog Don Žuana, tu u osnovi faustovsku ličnost koja požudno i bez predaha-hvata sve pojave zemalj skog života uzalud se nadajući da će u njima naći zadovoljenje večne čežnje za saznavanjem nad zemaljskog, herojsku ličnost koja grehom izražava. prezir prema prostim pogledima na život, suprotstavljajući se smelo nepozna– tom , sudbonosnom biću koje se titra sa stvorenjima podrugljive ćudi poput Don Žuanove. Ni traga više od negdašnjeg Zganarela, mešavine i jedinstva divne dobrodušnosti, obesnog šeretluka, požude i ironične drskosti.

Pred nama su četiri starca. Don Žuan i Zganarel — ali mnogo više Don Kihot i Sančo Pansa — ostareli, senilni, od rukova-– nja sa komandorovim spomeni=kom oduzete ruke „borac protiv kanona i predrasuda“... koji se sprema za „konačan sukob sa mediokritetima“... kako bi „nairljao noseve onima koji dele pravdu“ i pomogao ustoličenje „carstva razuma i hrabrosti“ i verni sluga bez koga gospodar ne bi bio živ, sluga koji mu više ne veruje, ali ga voli. S druge strane, ni Dona Elvira nije više čedna gospa koja je, napuštena od Don Žuana, otišla u manastir. Dok je Don Žuan ratujući sa mediokritefima išao po vašarima i bio ulični pevač, njena braća su profućkala pare, a kako je „Don Žuan dokazao da nije rođena za sveticu ona je postala dama lakih vrlina“, koju Šarlota u starosti čuva podgrevajući joj povremeno iluziju o. nekadašnjoj dami bplave krvi.

Ova dva čudnovata para tragaju jedan za drugim, osećajući da

„DVOJE“ “NELJUBAVNIH

U toku nedavne beogradske pro jekcije prvog igranog i prvog lju bavnog filma Aleksadra Petrovića „Dvoje” osećao sam Kako postepeno prestajem da buđem žr tva jedne duboko ukoremjene Za. blude i u potaji sam se podsmehnuo svojoj sabraći na susednim sedištima koji su, s već pripreml) enim maramicama, strpljivo saće kivali kraj jedne ljubavne pripovesti. Zahvaljujući slučajnoji spa sonosnoj ideji pošlo mije za TMkom da se već u prvoj trećini pro jekcije oslobodim starih kKliširavanih klasifikacija i da Petrovićev film dogledan do kraja iz jednog adekvatnijeg aspekta, iz onog koji on zaslužuje i za koji „Dvoje” je neljubavni film o ljubavi, jer. već svoijm prvim kadrovima izgovara ME! svim Tilmovima...kao šio „prav! voman počinje jednim NM! Kole se upućuje romanima, kao što i prava filozofija ·počinje jednim NME! koje se upućuje filozofimn”. Samo ako se posmafna u toj sve Ttlosti (afirmativne . negacije) „Dvoje”:je u stanju da odoli svim prigovorima i da se ravnooraVho učlani u veliku porodicu ljubnvnog filma kao honkavno ogleda:c života koje, začudo, reflektuje šu štu istinu.

Pilm. „Dvoje” se hrani wajvita

· minskijom hranom koju mu naše “viteme može ponuditi, tekovinama

moderne kinematografije. moder ne literature, moderne filozofije. Njegova filmska elokvencija služi se rečima koje rado izgovaraju mlađi francuski sineasti, njegova

„dramaturgija i literarna konstruk„cija intonirane su u duhu „.chosej„stičkih” romansijerskih tretmani),

njegovo filozofsko oko upereno je u žižu u kojoj se značenja preobražavaju u nišlavnost i ništavila u nove stvarnosti. Već u nekoliko mahova Petrovićevom filmu nepravedno je imputirsna

dokumntarnost. jer je njegova du kritici i u stanju su da je istrpe

binska empirija pogrešno protumačena kao banalno beleženje &vakidašnjice. Smatram da je u tom pogledu „Dvoje”, i pored 5Vo jih velikih nedostataka, prevazišao svoje savremnike u našoj U-

'metnosti i nagovestio nove mogu-

čnosti koje ćemo uskoro istraživati. ' Fabula „sasvim jednostavna: dvoje mladih se sreću i razilaze. prošavši kroz „Jalov ı divan vrtlog poznavati i voleti”. U pivi mah učinilo mi se da je jedan od najvećih nedostataka ovog fil ma činjenica da njegov tvrorac hi u jednom trenutku nije dokazao ljubav svojih junaka pogodniin dramskim rešenjima. mo uskoro sam shvatio da se taj nedostai"k pretvara u istinsku dragocenost. Dvoje Petrovićevjh zaljubljeniina nisu se Voleli ni na početku, i u sredini. ni na kraja svoje jelo ve godine. Njihov kraj je bio ma početku, a oni su ipak nastavljalı kako bi to protumačio Semj#iel Beket, najlogičniji od svih savrć menih apsurdista. Dvoje ijub3vnika se nisu ni pretvarali da VOle, oni su se nevoleli.i to Je zbilja bila jedna od ljubavnih Va rijanti koje današnji svet poznaje. U tom prividnom apsurdu nj! hov režiser je pronašao moguć“ nost da pridoda svoje slovo mnb

'Bobrojnim delima savremene 1t-

me{tnosti koja opisuju nesposobmost ljudi da se pronađu i združe.

:Pidati khjigu ili slikasi filmove « 'bespomoćnim ljudima — uvek je “bilo ii uvek će biti. traženje nov!žh

mogućnosti, humanijih, napred:i jih, :skupocenih.

„ Biću nepravedan prema Stvaraocu: filma „Dvoje” ako mu u 9vom napisu ne izložim nekolike

zamerke jer njegovi rezultati 78

služuju da se podvrgnu oštroi

uspravljenog čela. Jedan od nalvećih prigovora tiče se scenarija i on u ovom trenutku premaša značaj samo jednog filma, budući da se opet eksponira kao jedna od najbolnijih slabosti čitave naše kinematografije. Preciznije rečeno, nije u pitanju scenario kao. takav, već njegova dijaloška komponenta, Nema sumnje, naša nacionalna dijaloška kut tura, s veoma. retkim izuzecim:, tegobno se oslobada diletantizma čak i u teatru; u: domenu filmške umetnosti njena nedozrelost dola zi do izražaja u skoro nepodnošljivom vidu. Film „Dvoje“, čiji je dijalog sekundaran po važnosti u poređenju s njegovom naglaše nom filmičnošću. gotovo da se ?)!e razlikuje od ostalih domaćih filmova u kojima je živa ljudska reč skoro po pravilu izgovorenna neuk. slabašan. neljudski n3> čin.

Ako je Aleksandar Fetrović biq našao srčanost. i. strpljenja da jednu zahvalnu ideju svojeru= čno razvije u filmski tritment, Ua balo je da se naoruža istom m#ž?rom opreznosti i da pisanje dijčloga za svoj film poveri isklisnijem, profesionalnijem peru s dobrim dijalogom njegov bi 5C uspeh udvostručio. Umesto da LO učini, on se, poveden rđavim bri merom nekih domaćih fimsk'n reditelja, okušao i \ dijaloškom oblikovanju svog igranog {ilmskog prvenca. Rezultati na iom planu zaostali su za vediteljskim rezultatima, i na njih čak i širo ka publika po kinoskcpima bpibvilno reaguje —% smehom, dobacivanjima, pošalicama. Pisac š8ćenarija očigledno se trudio da č&O biđe živu reč u svim trenucimbn kada mu je to bilo mogućno, kada se odlučivao da je: upotrebi, činio je to na neadvekatan h8čin. Njegovi ljubavnici izgovara-

li su upravo one yeči koje pravi, realni ljubavnici izgovaraju („Imaš lepu kosu! u trenutku milo vanja), umesto da se služe po vrešnim rečima, Sstilizovaninı rečnikom šRkoji bi ih na ekranu učinio verodostoinim.

Več davno smo shvatili značenje i neophodnost humora u "š gičnom kontekstu; humor, medutim, u dramskim i tragičnim domaćim filmovima često izostalc, verovatno iz straha da Svojim prisustvom ne poremeti primani štimung i tok radnje. Da su se Petrovićevi ljubavnici češće sebi podsmehivali, da su nas na čas zas mejali baš u scenamo u kojima smo bili bliski tajnoj suzi, Siguran sam da tu suzu posle toga ni najmuškije srce u dvorani ne bi moglo da sakrije.

Poslednjih meseci veoma se Du hvalno govorilo o 5 Hlndniku Njegov „Ples na kiši još uveš nisam na žalost imav prilike n vidim zbog toga ću pa izneli U sledećoj rečenici koju sam Oob.vezan da kažem. obavezan bprcd sobom i svojom radošću: debitovanje Aleksandra Petrovića uliv“. mi nađu da smo najzad lilmsk.'

vrpcu stavili u ruke noOvoB uinet

ničkog soja: rafiniranih, derovitih kulturnih. ljudi. Njihovi d»: tek dolaze i pripadaju svira nama. Vuk VUČO

su upućeni jedan na drugog, očekujući spas od onog drugog, jer im preti poslednje i najveće poniženje — starački dom! Naravno, tom poniženju ne mogu da izbegnu, jer starački dom, sim bol svemoći mediokriteta i pred= rasuda „savršena je organizacija“. I ponovo, kađ Don Žuan izgovara poslednje reči: „Pošlo im. je za rukom ono što nije nikom: Don Žuan je pobeđen!“, a Zganarel i Šarlota ostaju da se nadaju jer im ništa drugo ne preostaje, kao da slušamo Don Kihotovo priznanje pobede berberinu i uzvik, istina mnogo uverljiviji i značajniji, da od Dulčineje iz Toboza nema lepše dame... ·

Aleksandar Obrenović ostao je — što nikako nije zamerka — u nižim sferama. nije se upuštao u rešavanje kompleksnih, opšteljudskih problema, i, kada ne bi bilo tako meodoljivih asocijacija koje usmeravaju na velike primere, nedvosmisleno bismo mogli da konstatujemo da je napravio dobru tragikomediju sa jasno izYaženim satiričnim elementima. Televizijska realizacija „Danijela Marušića (koii je i pisac scenarija na osnovu Obrenovićeve radiodrame) kretala se u okvirima čistog manira sa ekspresionističkim, kvalitetima, a izvrsna igra Božene Kraljeve, „Ervine Dragman, Zvonimira Rogoza i Sime Janićijevića doprinela je znatno da ova TV drama, neprekidno trepereća na granici | „melodrame, bude od početka do kraja giedana sa velikim zadovoljstvom.

Bogdan A. POPOVIĆ

Dušan MATI(: »O0RFEJEYV PUT SVETLOSTI«

(RADIO DRAMA; REŽIJA I ADAPTACIJA BODE MARKOVIĆA)

Nije ni malo preterano ako se kaže da su u Ovoj ponoćnoj emisiji 9. X ove godine došli u prvi, veoma blistavi, plan izuzetna re diteljska invencija Bode Markovića, sva lepota poezije Dušana Matića i najfiniji glumački»senzibiliteti, Bosiljke Boci» oBranka Pleše i Radeta Markovića. Ovako spojene. ove tri umetničke komponente: sigurna i nadahnuta ruka reditelja, duboka reč pesnika, i proosećani, osmišljeni ·glasovi protagonista, mogli su i doneti jedino ono što su·.doneli. jedan veliki trenutak velike poezije, jednu dramsku panoramu naiviših kvaliteta. ·

Reditelj Boda Markovic napravio je podvig u dva smera, kao dramaturg i kao reditelj. Drama turg Marković bio je obuzet jednim nepogrešivim čulom za zako ne drame i poezije, za suštinu literarnog ukusa i lucidnosti, što mu je omogućilo da iz Matićeve meditativne, svojevrsne, i iskustvima ljubavi i smrti. osenčene lirike izvuče njen najdramskiji, najsudbinskiji tok. Reditelj Mar-

ković bio je ravan dramaturgu Markoviću. Njegove rediteljske

intervencije, toliko funkcionalne koliko i efektne, doprinosile su nedvosmislenom zaključku o jednoj besprekornoj. eleganinoj i studioznoji režiji. i

Reditelj Boda Marković do sada je napravio nekoliko veoma zapaženih poetskih panorama za scenu i za radio. Svaka od njih bila je jeđan ozbiljan umetnički napor i rezultat. No ovaj put, čini nam se. prevazišao je samoga sebe. Takva virtuoznost i delikatnost režije, koja je istovremeno i dop la i pomogla da do punos izražaja dacđe ı sva snaga i monumentalna fragičnost Matjćevih stihovn ı vefleksija. osobina je reditelja koji savršeno vla da zanatom i poseduje talenat koji ne treba prećutati.

Vrlo bi nepravedno i neumcrcno bilo ne pomenuti i protagonliste cvog malog radiofoničnop Temek-dela. Izvanrednu, suptilnu, diskmzetnu i do uzhbudenja osećajnu ı zamišlienu Bosiliku Đoci. koja je iamncem kristplnošću svo9a plasa budila u slubu najzararšenije lavirinte pesme. umni. pltemznito patetični i do savršenstva rafinirani način recitovania Tranka Oleše, kao i težinu. Jogsičnost ı Drilkosi u-snikove reči kada Je izgovori takav umetnik kao što je Rade Marković.

Ovo je bila prva u nizu ponoćnih radio-dramskih emisija koie Je Radio Beograd nngovesfio. Izlišno je. mislim, govoviti koliko ohrsbyruie. obećava i obavezuie 1 buđi nade kod svih onih koji žeJe i vole ovĐkve wesvakidpšnje umetničke doživljaje.

Velimix

LUKIĆ

KNJIZEBEVNE NOVINB