Књижевне новине

ESEJ

POEZIJ

podviga? Na ta pitanja Viže pokušava da odgovo. Da bi došao do tih odgovora, — B U tome i jeste duboka originalnost — esejista se vraća na izvore osećajnosti „roman tično-hrišćanske“, uzimajući za tačku polaska onu Oosećaj• nost iznurene i očajne praznine našega veka. Studija izršza i slika, kojima se služe moderni posnici, otkrila bi brzo njen simbolični karakter. Dakle, istorija simbola bila bi tu bliskoj vezi sa izučavanjem hrišćanske misli,

Narodna poezija, sa svojim srvralama i težnjom ža hi« perbolama, daže dosta dobar primer šta će bi” simbolizam XIX i XX veka. Nasuprot „mitskim predmetima“ srednjeg veka, barokni simbol se ograhićava ma samog šebe, da bi bolje odredio „ođdsutnog“, odnosho božanstvo. Simbolizam i nihilizam od sađa su nerazdvojtvć.

I jeđan i drugi trijumfovaće, bosle antipoetičnog perioda Veka Svetlosti u romantizmu. Od te epohe hišta više nije sigurno. I sama reč kartuzijanstvo propašće, Izbezumljeni duh staviće samog sebe na optužbu (Bajron), učiniće ga demonskim (Sad) i plačevnim (Verter, Rene, Oberman, Ađolf), ne prestajući ipak da sebi osigurava brvo mesto. Od tađa svako će da reaguje po svojoj ličnoj stepnji: stojicizam za Viniija, oscilirahje između neba i pakla (sa, ižgleda, slabošću za pakao) što se tiče Bodlera i Nervala, A počinjući od Malarmea (Nebo je mrtvo) pesnik će se izjasniti za „pokoru“, i njegov će simbol evocirati vrlo rado ništavilo. Tnđdustrijalizaciia, odnosno superpozićija sveta od čelika iznad praznine prirode, otežaće još više raskol, usemljujiući sve više pesnika u njegovoj ulozi buntovnika bez publike,

Ako su stvari i poezija prisno povezane, onako Wako do misli Žak Mariten, ako je poezija u isto vreme izraz stvari i bića, simbolizam jednog velikog dela savremene poezije niie više poaeziila u pravom svom srnislu, već umet= nost patnje i unutarnjeg samoubistva. Ne zato što poema, Rod Malarmea, na primer, podbacuie po blastičnoj | suges> Tivnoji lepoti u poređenju sa drugom poemom iz neke wedrije epohe —'· na protiv, nikada nije bilo tako blizu verbalno savršenstvo — Već prosto, ona se ušančava u svoje jedine mogučnosti! i prenebregava komun'kptivnost u korist jedne apstrakciie nenastanjive za čoveka. Slike, kao ono čuveno „Uništavaj draingduliie zvučnih taština“, pokazuju nam jednu zatvorenu umetnost, neku vrstu groba u Mcoji se pesnfk zatvara da bi svireoo uživao. oči i oči sa samim sobom, u zagrljaiu sa orazninhom. Simbol se više ne ređa tu kemkretnom, već iz stiližovanih slika, On se šuprotstavilija starom simbolu (antičkom mitu), geteovskim smbolima. kno Što se crno suprotstavlia crvenom. Prvi je bio „stvaraiući“, dok {ie drugi „uništavniući“. On ne sugeriše više odsustvo, kao barokmi simbol, om je sam odsusivo. „To ie obaranje adamovskih fmnkciia 1rnžzn". konstatuie Klod Viže.

Posle Malarmea simbolizam je prihvatio đruše oblike, ali nije Prestao đa precizira šVoi tajni cili. dđueo nepri navan' tišinu, novinost bele stranice, prazninu. "To ie do velo do meftođsiog opisa mičeoa (Moris Blanšo, E. M. Kino Tam). đo vecetativmog Života itmaka Beketa 1 Jeneskhn: to 16 đovelo đo Umetnika Gladi. kopa je obpteno Kaflkn, Tfirmetn!k pladušie u kavezu bnređ publikom. sve više i više indiferentnom. U mnočetku. plnđovanie fe za Đesnika bila snmo umet= nost, kota mu je bila botrebna đa šobom vlađa, i da iz toma izvleči slavi i koristi, SM vremenom. međutim. do!nzi đo toPa. đa odbija žemaljsktu hfanu iz brezita prema nioi: „Nikad misem uwšpeo dn nađem iela koia bih voleo. Tnnče, veruj mi, niknđna ne bih ođ toa bravio bitanlie, I la bih se nažderao kao 1 svaki drugi“, Kavez ie mesto iđealnmo zatvoreno, slično zamku Sada. koji ie nređviđeo &avrernenč ionmcentrPetone Wwniverzume. Uwmetnik Gadi želi đa se odvoil od đrugih (publike, Čak đo same dagoml4e. On se više ničemu ne nada. B naročito ne slavi — ·Ppublika prolnmži mored njegovog kaveža i ne gledajući ga odlazi u mena žeriju.

Većina velikih pešhika, Role nađa nile ostavila, daš Poruku jedva nešto spokojniju. Prime-tip ostaje 1, S. TEuiot, nesnihk „Piete zemlie“, te oustimie u lroioi duša umire od žeđi, 1 „šuolih ljudi“ čiie kosti žele da se pretvore u prašinu, Odbilpnte sveta Đroltžašlog iz jamsenističke trariciie i odricanle Yođenmo u ateističkol pobuni sbaiaiu se đa bi stvorili držamie besnika i čoveka našem vremena. Žinisfa, magična munina kreativne Subjektivnosti bista još uvek, istina sve ređe i ređe. U svojim kratkim trenutcima vVlađan> vime, Pesnik &nhnie 28 ODOTU Šreću pomirenih. U izvesnom tremtitku „Mtđemie" suffeće „pohvalu“, naročito u stvara lačkom čast. Ali ti časovi Breće su rmiMotraini, Siohnda pesmikn gasi se sa muniom. dok čovek prihvata #VOI Okov, svoi pad, svoju uspmlienost. Ali ne isbeva đa se ž896+ Ynvi, naročito ako je svestah Bvoie atbmuFdnosti | š&lropog stiđenijia. Umetn'k voli svoiu glad. Rešetke mieeovog Rnve?a čuvaju Ba 1 od hiosm #amog i ođ drugih: iz straha od pađa on sam Yphetbosštavlja pnđ. U tome {e vrhttnac niegove pordocti, Ma koliko dna je svesthn BVOH padam, on ne vidi ništa Štn bi nliemu pPreftmostavlo, Crnbi se u umantnneti, drosema. 1uđifO0i ili smrtl. »atvara se od svefa na sve mo>guče načine. Pa znt se treba čČuđiti omđa što se iz talve poežie stvorila a-066?i1n? Neelralnći &Ve, izfh? MeTrma više drueih Izvorm već dna | sebe 600VPhgavd. Miva je sltuaćiim, i evpbnm sglwčaju Mod Veći0e fesnika YAfade gpenernciie, Došnvši do ovog moešfa i #VO104, analizi, Ted Viže ne zmvvšavn n Morist „&fmefi tfmeknnsti" — kno štb bi 8e f6 fen oMelynail, — Već sPmo Wraitt Jedme 8Dećiipifhm treatment? stmihofikne imetnneti rođene 1ž reforme — naše tmao?hnneh, A đa bi se ieđmnnm nova lUfmetnost mola razviti, On tvrdi, čovek đansšniihe ieebna đa fiffhtst dn živi m bofim odb0= slmin sa svom žzefmmlisWkimi Ditisnmmiem, „MKo?enifi fa?lmž. ghvremenne avehkn sa 6Volom nen-mlafmeiem | ipneenita tthtnm VrošlešAn, poten OMbmelvanie font Batonmnno tnhBS Jaffa: heTentet!M>no, norne?tnelnp, ewritanetbop | fAAnlieti4%a9, naMnisnb# ofi naftoeanekbih netatahbn, apktninton walov #65 1#n slno 0. mon dA bi se »>01AMHY flHipdienadttein noiflažBanin ivan fqba | vema, "6 ie Gemnvni (yrenhf1om, fona | yoffednomt, moše ameba, "eba fnmevn negnštati avpeet | dn điha ewfesn { Tinhbav 8 finim. A ne Peabn a vorp} q (Ybnb{ gvalen, onbang faihvatne n se We #HRA nA čewefen ff mindnoni lendiBatmneh, geć Tf WMV mehelnm #16 om sfvafh. #5 Wbie 5B i}aiškamlem adi GavednAnom neebiim semn ie nAWIaemb mvwnom šire jelqqšaminm, Atevaeln MAMA W noemef e mn eta Šta { moderni etehbni #0 Ome?iii: evre. Beomefgn 1 ovo iRĆAnit, Moga nnnmiin 2oabšoeooaln bHP jAA40i nova (en#itione+ fa bi „nvnmenin Živić Move teehn non đa cen matomnnnfomičenat Bi iron nnemiW đa nei gile bpoši mnmomniti gamozns ea etoavnokko + a nađe novu igtini u

slikama, jer „haši simboli nama suđe“,

Preveo Nikola TRAJKOVIĆ

ie voa Ćb, +

RNJIŽEVNE NOVINS

IZLOG KNJIGA

NVAN IVANOVSKI

.. •. Varijacije („Kočo Racih“, Bkopje 1964)

\ Mvam Ivanovski pripada «„„bošleratmoj generaciji makeđonskih pesnika. ' jeđan je od njenih Đzgafimljivih predstavnika. Naročita pažmju pri \wukao je na Bebe W vreme fakozVamog perioda zanosa, — kađ 56 Mal više pevalo o slobodi i Izgrađhji, o novom Životu i movom čovekil uobp• šte, Kasniže, kad se mlć4đa genera• elja makeđecmskih pesnika #ojavila s posebnim nastolahlem đa raskine bilo Kakva vezu sa trađicijom 1 da donese nove tonmove w poeziji, Mvanovski je poput mećkoliko &vojih vršnjaka ostao pri svom Stavi, „#za• tim se malo povuhao i posvćiio boeMI za đecu, & ovom se frilikom javila w toliko novom ruhu «da pa

je teško I prepoznati, Ivanovski je nežna lirsk& prirod8,

Sva wu nekom drhtaju i prcosetijivo• sti. Naročitu draž za mjega Dredstavljaju male stvari, čak prividno beznača'ni detall. Često tb tome ot pronalazi | otkriva Svoje ta!ne, tajne Svoga Sveta. I tako stvara Svoj BV6U. MWtaznovrstam i zvučan. Svet topline M blagog znanoša. Kroz pomalo ele glčan registar, om suptHmo odabira motive i predstavlfa jednu ođnćEO« #ant mnal:lonost prema pejzažima, IH ptrvrženošt ljubavi mate i đevojke, Ono đaleko, oho mneđohvatno, oho mepoznnto, zaš hjefa Je uvek osnovni potenći/ai mađahntića. 12 loga oh stvara Svoju misao, svoju | DOruk0d, Bvoji Sl sveta (i stvari, *? slšti“ nt.JUrEfarai Evoih „RAFeNMA alan

Pretežnt đeo svoga rasroloženja Tvanovski {ć mnšao ma raskošmoj Po vršihni mora, na nierovim obalama, na mjegovim dalekosežnostima, Op-

sednut ovim molivom, om more đdo• šivljava ma s6vojstvom mačim, Mote de ma mjega souđbima mormara Moji svoj ćaj, umesto fećetom, razblači pesmom, »Rkako bi postao shhžniji od morafa More je sa njega ogleđalo Jeđnoy posebnog čivota, I h6 wmato što to mameće obala gostoprimstva, Što su fpristaništa Spremna da grle | Mjubće q svako đoba dana |! noći, već ato što upravo pomleđ mora istovremeno junhači | ražnežu« je, Bto to more nađahnjuje „svoje štanovnike. Na podvige, Na male | beznača/ne avanture, Na ve!iitć pre• stupe, Na mešto što odvlači tamo, 12% plučime, tamo, d mepoždnato. Pored ovoga, ri vukao nas Je | meholikim besmama

· koje su plođ inspiracije doživljaja

iz đetinjstva, maleđonskih pedjsaža, malih lirskih vyaspoloženja, Tako mam Je 1 đomćo svoje „Varijačije”, i potvtđivši mesumniivoe Mvalitete Jedđfog islrenof | skhromnod ethiha, Đonovo Je privukao pažnji. Mfi& Wć• be, (BR. P,)

TLJE Y POTROV

Razgovori za čajnim sto'om

(„Progre#“, Novi Bad 1964; preveli Aleksanđar Badnjarević 1 Gordana Btojković)

Za Ogromhu većinu čitalaca Širom švćta, pa l kod mas, Mlja #ljf i Bve genij Petrov BU isključivo UMi skoro isključivo dvorci velikog ·kormbina• fora« Ostapa Behđera, altoarı omi-

ljenih, izvanređno popularnih romana „Dvanaest stolica“ i „Zlatno te le« Njihova veoma zanimljiva Mnji+ ga »Prigemna Amerika« i pripovetka »T'onja« — poslednje đelo »đvostrukog satiričara“ — ostaju u senci trajnog uspeha pomenutih romana.

Vrednost dobre satire ogleđa se ne samo u jarkom, hiperboličnom, upečatljivom prikazivanju uzroka | po• sledica đeformacija štvarmošti, već | u otkrivanju mjihova đelovanja na Pbsihu pojeđinaća, navike, postupiRe, međusobne ođnosć itd. Osvetijeno jakim satiričkim reflehktorom, to dć« lovanje trajno zađržava obćležje psi• hološke istinitosti i intefesantnošti —

„Šak,,i onda „kad je konkretan povod

„veću prošlošti, „ ~. ed 2 NOM, (Ww proštomo skučenim granićava „feljtona“ (ti. satiričke publicistike ma skali od društvene hronike do ubojite kožerije}) i priče 8 veoma jed-

'urastom

nmostavnofmm fabulotm YIjF | Pelrov su faspolagali zaista Izvrtsnim eflekiorom satire. Pod jim se homešaju objekti različitih (imemzilja i vrshia, &Močeni s% satirom mepomirljivom prema svemu mehtalno dđofrajalonu w ditmosleru jučerašnječ sveta, nemarhom kad god treba pr teći OG pomoć, Birovom | grubom. Na uđaru satiričkih minijatura „kn“ ševnih ortaka” mašli Bu se bro?ni Ob“ liet ka#reelarštinć, samozađovolini bl

rokratizam, šablon, površnost i Mit majstorstvo“ it literaturi, maloyrađam sko sebičnjaštvo, pokušaji mametanis nekulture, neuktsa, bapirnatog &li he i stvafnaog »obduhvatamja masaa wu raznim đomenima, čdk w društvenoj ighrant,

Pre wvega M više od svega ijfu | Petrovu smeta ravnođušnost ravnodušnih, hjihov jRancelarljski, kruti odnos premix čoveku i čovekovoj nevo)ji, manjoj MH težoj, Batira Ilje i Wvgenija dećluje kao blilstavi pledoaje za čoveka i hjegove interese na naj• BMirem ptipriu — t letovalištu, tstanov\i, bolnici, bioskopskoj dvorani, ma štaničnom peronu itd. M& koliko da Je prikrivena osobitom satiričkom re» čitošću »uđruženih pisaca« ta huma ma suština njihovih kratkih tekstova oseća se kroz tekstove kao što su „Tako je tobičaieno“, „MKiubav mora đa buđe obostraha«, »HćhiivšGa, »Široki razmah“, „Dnevna gostionica“ 1 wanogl, mnogi drugi,

'jiga satitičicih mihljatara Wddfa | Petrova, sađrži, poređ prevođa malo pre pomenutih dela, trinaest tekstova, među kojima „Na molerškom frontu“ i »Dnevna gostionica« svakako ne 5padaju među najbolje. Ba razlogom je đođat prevod Petrovijevih uspomena nt jifa, kao i plan knjige »Moj drug Hi;f« koju MBvgenij mije napisao. Na šalost, prevod je rađen prilično nemirno, a už to Alokhsandar Badnijarević i Gorđaha Btojković ne Wlada• ju dovolj-o jezikom originala, o če» mu djasno svedoči mjihov prevod »feljtona« »Ljubav mora da buđe 0» bostranae, Umesto shartija ispod rukee oni prevode »blatnjava bumaška, umesto »agent zna skupljanje oglasae — »UW prošlosti stu me mobili• sali gentiw, umesto »potvrda» ii »ermo ma belo — »postavljanje«. i prevođu A. B. i G. S. jedna reče» mica glasi: »Om Je s&mažni Mav koji nabreklim plećima probija sebi put đo pojil«. 'ačam prevođ večenhice, koju sw prevođioći skrati | wnatno 06 MG Dio DI ovajit wYO Je lav pođ čijim finim kremom kao da dej+ stvuje mnoštvo opruga, lav MOJI se bučno probija ka pojilu, garajući bo+ kovima levo-đesmo mespretne | gaml• šijeme milske konje", (L,. %.b}

KRITIČARSKI LIK A. G. MATOŠA

Nastavak Ba DB. strane

Dok mu je Milan Marjanović prelerani mo

lića-RKamova, Vladimira Nazora, Dinka Šimunovića (Tuđinac) i druge. S druge strane, uočio je vrednost Stevana Sremca. Laze Laza=> revića, Sime Pandurovića, S. S. Kranjčevića, Milete Jakšžća, Milana Šehnoć, Ivane Brlić« Mažuranić i drugih. Doduše, u nekim slučajev!ma on je znao da pretera, da namerno potceni đelo suprotsštavljajućči se, ponekad, na taj način drugim krYitičarima svoga doba koji su o tom delu Fovori (Skerlić, Marjahović, Dreksler). U tim slučajevima njegov metodološki postupak bio je u preciznoj. gotovo red po red, analizi stila; stihove ie zhao da Faškomada, unakazi, da bi dokazao kako taj i taj pesnik nije pešnilk, da nema smisla ni sluha za rimu i ritam.

To suprotstavljanje tuđim mišljenjima, ne povoljno ocenjivanje dela, Matoša je nužno VO dilo u polemike i one iu njegovom književnom opusu zauzimaju ne malo mesto. U tim pole» mikama, naročito u onim koje je vodio 8 Jova nom Slterlićem, Milanom Marjanovićem i Bran# kom Drekslerom (Vodhikom), bio je izužetno šučan, oštar, nemilosrdan i grub, he ustručavVa= jući se čak i đa uvredi ličnost, da je pbotceni do maksimuma. Kao polemičar, Matoš je neo buzđani pšovač i Vikač koji se neštedimice oba ra ha autoritete, oduzimajući im pravo da io budu, poričući im nanie i poznaVahje struke koiom se bnve. Skerlića je nazvao aždaiom i demokratom šio „miriše bo diktaturi". plebeićem, demagogom, pedagogom i Prancuzom „be#fi frnn« cuske lijepe koketerije“. Skerlić, nastavlja Ma> toš, „nema ni mnogo prirođeftog, ni mnogo pri“ vriieđenog ukusa, Nješova estetička kultura nije vejiika. Nije nimalo muzikalan i ne pokažuia plastičnih simpatija. Od modernih jezika i literatura pozhaje samo francusku, ponešto rusku i njemačku, i kao oduševljeni pristalica roalističkog obrazovanja neće baš biti vrlo potkovan u klasičnim kulturama“. Ali, od avih saw Rhojima je polemisao. jeđino je, u jednom mŠmomentu. za Skerlića, koi a je napMdao u O dšeku i Dnevnom listu, rekao i ovo: „Pa ipak, Rkođ njega nalazim „mnogo simpaiičnih crta. Timergiju. TI nmjeda Wuši naš žaonr!nženi, ktulkavni život, atmosfera Whao u žatvotenim cljele žime Ravanićam8a, buhim smrađa, dima, ispušenih cigafa i ispučenih egzistencija, plubih điskusiia i elupih novina, patvorenoF pića i pBtvofehih biča. I Skerlić iraži utjehe u knjigama, „.“ ~

vost i uverljivost, umetničku i

ralist i izraziti novinarski duh. dotle Drekslera fiuživVa tvrđoglavcem, Čovekom sa simom voliom ali bez smisla zža litetaturu, mođerriu naročito, Sličan je bio i onda kada je polemisao sa Šur« minom, Jankom Poličem•Kamovim i, pređ smrt, # Tinom Ujevićem.,

TI u svojim esejima, kao ! a kritikama, Matoš je bio impresionista. Analiza je tu zauzimala vio malo prostora. On je sav u đoživliavanju i tumačenju problema sa kovmh se u delu su sreo. Fiselistika, kojom 8e Inače nije mnomo ba+ vio, služila je Matošu više da protumusči | 0« bražloži neke svoje iđeje, đa protumači sebe kao književnog Mritičara, uopšte 86be kao stva raoca, umetnika — besnika 1 pripovedača. Što» go u hiegovim esejima, naročito o stranim 9bis+ ćima, i nema one oštre Mritičke crte, oštrog tofta, tu je više blagosti, više topline, nežnosti i poezije, Neki eseji o našim i stranim piscima proikani su upravo poezilom života, poezijom sumća i njegovih lepota. U tim tekstovima pod uslovom da ne znače preispitivanje vređ+ nosti — Matoš je sav u zanosu, u ispovedanju Bvoga tnulrašnjeg sveta, životnog i Dbrepunog apsurdnosti, Ta saživljavanja proizišla su iz njegova dubokog ahosa umetnošću, njenim he zametljivim nijansama za kojima je neprestnno iragao, sa njima živeo i snevao. Kao i svuda, u svim svojim tekstovima, tako 1 ovđe on je izraaito subjektivan, jer Matoš, unoseći u svako Bvoje ostvatenje sebe. svoje nazofe i sVoja shvatanhia umetnosti, posebice literature, ne mogavši švoia ostvarenia osloboditi sebe, nite mogAo biti obiektivan kritičar, hladan analizator i pre= pričavnlnać sndržnja {ednog literarnoeg dela TIsi+ više subiekhtivan i često ličan, oh je đao lane RSD ftemperamentno, sćčnzibilno i bprođuhoVjeno. Žbog svoie preterane PetBofiplnošti on je žnpo da žapadne i u kontrađiktornnsšt, u Oordotivrečia kolih ie i sam bhlo svestan, BI kovh se niksko nile moeao osloboditi. Pored toča, u neto liko navrata ie itićao da literarni ktitičar m"že u reosnim berinrma svoph živofh 6 {edmom delu ražbčtto suditi, jer je to, ta rezlika u sudovima, naibolii dnkaz niesnvnm razvoja — ražvoja i kao čoveltn | kao umetnika.

Matoševa rita. s evropskim metle, bi šanh je najčešće brili&ntnim stilom. l1apiđaynom 1 konmciznom rečenicom, sugestivnim 1 jezgrovitim izfažom, koji joj daiu još veću upečatlji·životni, Tode ČOLAK

VAN BUROVIG

Susreti ua Americi („Nabr!jeđ“, ZŽarcb, 19801}

02 putopisnoj prozi „Susreti u Ame« ficlć Ivan Buković mi!e želio da 6e # priori bribližava jeđnom Whonđenži« fanom wmetnlžkoi izrazu. KO ra* finirani promatrač on je nastojao da ottrije što više neposreađnih činjeriza # da, analizirajući Izvjedne pođatke, đođe do dopćenih zaldljučaka, Bukov \ić nile izbtiegavao bojeđinošti. Da bi s6 razumjela suvremema Amerika treba proniknuti u Sšrž njena života, treba osluškivati šum n'ema Mrvotoka, jer pređođžbe o ovoj najlnaprednijoj Mapitalističkoj državi često su isWkrivljene | mutne. Pokušaj đa seo prodre u suštinu američkog društva, u zatvoremost i izoliranosšt porodica, može đa doveđe do pozitivnih rezultata samo onđa kađ pisac zna đa ođbaci sve ono što je bizarno i nebitno. A Ivan Buković je to uspješno ! 8 mjerom tdčinlo. Blike mjegovih susfreta su attentične i zato ganimljive. objektivnost je osnovni kvalitet ove knjige.

Brojne stranice Buakovlićeva putopl• sa čitaju se bez Btamkeć, da jeđnom daht, Događaji izrastaju pređ čitao ćlma u pumom bljesku i ne bez đramatičnošti, Takav je, na primer, BU sret 8 WUkrajincem, koji je kukavički goarnuo dw smrt svoje bližnje surađu306 s Nijemcimaj ž#a ovog Uwkrajinca mjegov američki gazda kaže da je .goođ boy",

"Treba obavezno pročitati knjigu Tvana Bukovića, Svako poglavlje # mjoj jeste ozbiljna, kompaktna ejecllna. Zahvaljujaći plščevoj Jednostavnosti | sposobnosti đa ukloni sve sd višno putopis „Busreti a Americi" awrštava se UH red đaroVite | uzbuđi!jive lektire, ba tako čitaoci đomače brože Imaju možućnosti, da sa vadđovoljstvom »avite u đan | noć jedne čuđmovate ! prostrane zemlje (8. G.

MIL ZOLA Strantea ljubavi

(prevćd Miloš Jovićević}

Kod žeenkog raja

(prevela Mirjann Lalić) („Rađ“, Beograd, 1961}

Qw okviru ođabranih đela Emili ad le pojavila stu se. dva manje poznatm fomina Ovog znaćajnog |I do danBis popularnog romansijera. U prvom ođ mjih Zolš #čalazı a tematiku manje karakterističnu Ma njegov opusı umešto krupnog plana, grandioznih Bcena i soctiOloške analize ovde malaimo municlozna psiholnška razmatranja | lirske Intime. Zola na sirafilcama ovog romana, gde kruz poma! sentimentalnu istoriju pa:holo> Bke dilćme jedne majke koja se ko» Meba između voljenog čoveka i bolćnog; deteta, walazi GW majskrivenije Kkutke čovekove ličnosti, pokazuje van redno ošećanje za mikropsihologiju. Wmetnički domet ove proze upotpuvjen je posebnim efektima, među koOjima važno mesto zauzima panoramm Pariza, niadahnuto oplsana ui ražmć godišnja đoba | pri ragličltim vre+ menskim prilikama.

ıw romanu „Kod ženskog raja“ pisac je zahvatio specifično pre!omnn đoba dd razvoju trBovinć, koja je 6d sitne

| zastarele prelažila ha novije | rem» tabilnije oblike poslovanja, putem stvarania veIKIh robnih ktća. Po 60giološki funđirhnoj} Wnhturalističkoj A» malizi društva Ovo delo 66 Dpriblišava Majpoznatijim romanima ovoga autofa. Ali kniiga „Rođ ženskog raja" ne dostiže višinu takvih dćim. U „teh“ mičkom“ pogledu sve je tu, ali (sem ne momente) izoslao je onaj dah a» utentičnosti i monumentalnosti, zo» ftale su ve Or Osobine koJe karakterišu vrhunce stvaralaštva Kmila ZO le. Rostur zgrađe Je pođignut uspeš“ no: ali čitava zgrada ovog romana de laje kao literarna konstrukcija sa 18ž> nom. memalterisanom fasadom.,. Zato ovo delo imn prvenstveno istorijsku važnošt, a pri proučavanju Zolinož književnog postupka, njegovog radmog metoda i prilaženia materilalu, baš ovakvo kakvo {e ona može pružiti đragocen matorljal. (L 5.) Il: •