Књижевне новине

Aleksandar PETROV .

live poetske slike GopPameove

Kađa se, svejedno po koji put, pročitaju prvi stihovi Goranove Jame, dož:;vi se uvek, i sa jednakom žestinom, emotivni šoRm. Slika krvi kco svetlosti i tame ne može» se vizuelno predstaviti. To nije Krv koja svetli Branka „Miljkovića, vidljiva i blistava, čiji se. sm'sao razotkriva odmah pošto se slika ugleda. „Prevođenje na praktični jezik“ Goranovog stiha znatno je teže. Svetlost i tama dva su ishonska i osnovna načela ovoga sveta: početak i kraj, život i smrth nsgon i svest, sadrže se u ova dva simbo!a i ističu iz njih. Sučaljeni u pojmu krvi učinili su da krv zašumi i zeblista jednim neobičnim i čudnim značenjem. Značenje se ipak može odgonetnuti u sledećim stihovima, koji su isto taKo kompleksni, neošekivani i konstrasni: čovek ližen očiju sacpštava da su mu iskopali blaženu noć. Ne blaženstvo noći, već samu noć. Iznenadno smo suočeni sa othcrićem: bačen u.ponore i vriloga mrziza, večnog, trajnog i opšteg, obavljen gustom frainom, sa jamama umesto očijii, čovek spominje noć, odsustvo koje ga naje više pogađa i boli. Da umesto toga stiha i te slike imamo stih. blažcni dam su memi iskopali, značenje bi bilo jasno i odmah uočljivo, a emocionalno delovamje nesumnjivo, već zhog same užasne činjenice osleplienja. To što se spominje noć a ne dan, ps3iho!oški je opravdano, jer nož se zario ı oči kao zaslepljujuća svetlost, iz grudi se istrgao beo vrisak,\jer za čoveka, kome svetlost, a to je odsjaj sunca na čeliku, uništava vid, bela i jnrka boja je izvor najstrašnijih muka i strahota. Na raskrvavljene i povređene očne đuplje noć bi se privila kao melem, kasno olakšenje i blaženstvo u muci, i čovek, kome oči gasnu ma dlanu, svakako da prvo pomišlia na noć. Vizija dsna javiće mu se mnogo docnije, kada slepa, nepostojeće oži, zarasle praznine, buđu u stanju da podnesu takvu jerku i zasenjujuću pom:sao. Ali zaželevši noć, čovek je osetio da mu je i ona iskopana. Jer između tmine, koja pritiska na svežu ranu, i noći ocrtava se ogromna razlika: u odnosu na meprozirmž mrak. noć je svetla, zrečna, kao obasjana crnim suncem. Čovek je zasta lišen svega: i dema i noći. IT sveden je semo na krv. To je značenje slike koja iz osmova potresa, značenje koje se naknadno saznaje, pošto se emocionalna iskra veš razbuktala u požar. Jama od svoga prvog stiha pcčinaje survavanjem u ponor.

A kad ve* budemo na samom dnu, među živim leševima, ukazaće nam se još jedna slika: oćutjeh tvrdđu usmwu gdje se Krivi. I bez saznavanja razloga u prvom trenufku, čoveka prožme osećanje jeze i užnsa. Odgovor na pitanje zašto, estetičko i analitičko prosuđivanje i razmššljanje, sledi znatno kasnije. Usna je, zajedno sa očima. najizrazjtiji i najosetljiviji deo čovečjeg lice, senmzuslan i mek, i svaki ožiljak na njoj, nepravilnost ili rana, moqu izazvati spontan, neprijatan utisak. I zato kada se dve reči, dva pojma, đve realnosti, tord i usma, nađu u prisnom odnosu određi'ivonia, nastaje desam efekat: spoj dveju nespojiivih realnosti izaziva iskru. da se boslužim Bretonovim izrazom, i ta se iskra oseti pre nego što se jasno ugleda slika tvrde usne. Nešto štc je poznato kao toplo i živo, pokretliivo i ćulno, nemirno i vlažno, odjednom sc doživi i oseti u opredeljenju reči tord Slika tvrdih usana ne doživi se samo Vizuelno. već svim čulima, kao da su se dotakle.

Ali u tome istom stihu oseti se još jedan psih'čki šok: te usme se krive. Svako krivlienie usana, rekao sem, može biti neprijatno, ali kada se krive tvrđe usne, use mrtvaca, iznenađenje i zaprepašćenost su veliki, a samim tim i emocionalna iskra je veoma izrazita. Mrtve čovečje usne. krute, tvrđe i suve, počinju da se krive, kao da neke neiskozane reči ishođe iz leša, ili ih naknadni, neprirodni bol, steže u grč. TI sa vizueln» strane slik» je upečatljiva, a pesnička slika ne iscrpljuje se samo vizuelnim efekfom, več u sebj sadrži i sposobnost vremenskog trajanja. postojanja u vremenu. Pesnička slika ne sugerira samo krivu i tvrdu usnu već i Kkripljenje usana: a kada se nešto tvrdo krivi ono i puca. krši se, oslpa. Kao dm se sav rušilački proces rezlaganja ljudskog tela odigrava u jednoj poetskoj slici. Predstavi o životu suprotstavljena je grozna nakaznost smrti. A kada je prisutno saznanje da je ta smrt nasilnička. đa je došla od ljudske ruke. svirepo i proračunato, osećanje užasa i jeze smoehjuju osećanja saučešća, revoltfa i mržnje, i ko zna još sve koja komešaju se i naviru iz čoveka.

Pitanje je, sada, kako su se te reči torđ i usma, svetlost, tama. i hrv, srele, kakvim silama privukle. Spajanjem reči, što znači različitih realnosti, stvaraju se u poeziji čudesne i posebne slike, slike u trajanju, koje se ne pr:maju samo čulom vida, već i sluhom, i mir:som pokatkad (Bodleru su čak zamerili što je u prvi plan stavio čulo m'r;sa, što znači čulo nižeg reda). Do susreta različitih realnosti u poeziji može doći svesnom namerom posnika da izazove određeni utisak kod čitaoca, i da tako, povezivanjem određenih reči, stvori određenu predstavu o jami, da samim tim probudi u njemu osećanja scučešća i revolta. Ili ih pesnik povezuje u stanju emocionalne napregnutosti, preživljavajući ili už:vljavajući se u određeno psihičko stanje. Mogle su se, možda, reči i same povezati, u trenutku odsutnosti svesne kontrole, kada se p*snik prepušta na milost i nemilost rečima. Da razmotrimo konkretan primer. Posle navedeme slike tvrdih usana sleđe stihovi:

kad sam opet skido mrak mesvijesti, još sam gorko rido Pesnik piše u prvom licu, kso da je on sam

·osetio taj stravičan dod'r, to utvarno šuštanje

i osi:panje ljudskih usana, taj nemušti govor mrtvaca, od kojeg se obeznanio. Doživeo ga na javi ili ne, nije teko važno, važno je da je posnik u potpunosti proživeo taj dodir, video sebe u jamii naslutio reakciju koja bi nastala: gubitak svesti. 'U tom slučaju on je samo verno op:sao i prepsvao ono što se odigravalo u njemu. Ali kako to da mu se javi slika mrtvaca koji izgovara mrtve reči tvrdim usnama? Jaman je simbol šireg značenja, simbol ljudskog zločina i ljudskog ispaštanja, suđdaranja smrti sa životom na samoj ivici telesnog postojanja, na mračnom i ponornom dnu

Vladimir DEPFOJKA4 S4 ZLA4TOM U OCIMA

ELEGIJA NOVEMBARSROG VRTA Pred. snagom sutra Šta gole ruke vrta greju? Možda će oprostiti jutra Za ono što mu moći poseju.

Mrtvi lik, zvezde kroz oblak bahati. Stazama, vrlim, smeg će da zaboli. Igle mraza vetar će razmahati

S klupe gde miko više ne moli.

Lišem, izraza i časova bezdanih, (Ptica u mraku lepotom, kad zapreti Alejama ljubavi predamih),

Sad ne znam, valja se odupreti

Dok sunce krošnje me raspemni.

... Gubitak svesti. Anemija. Sa neme, Nepristupne visine jutra, o semil Neljubljenma, silaziš u mevreme.

čovekove egzistencije. Na tome dnu poluživ čovek je mogao ugledati mrtvaca koji odaje znake života. Mogao je osetiti mrtve usne koje se kreću i krive, govor mrtvog tela, nemu reč protesta protiv zločma. Ako je jama simbol čovekovog. dna, fizičkog polupostojanja, odakle, uprkos svemu, ljudski duh vaskrsava iz sopstvenog pepsla, otima se zločinačkoj smrti, onda su tvrde i mrtve usne koje se kreću karakteristična odlika tog simbola. Da li je pesnik svesno došao do te tako izražajne odlike, ili ih je u trenutku užasne vizije ugledao, osetio ih, i potlonuo u mrak nesvesti, od toga skoro fizičkog dodira sa njima? Ne znam. Opredelio bih se za

ovu drugu mogućnost. Ali negde unutra u sebi

ENGLESKI ČASOPIS O SRPSKOM I HRVATSKOM ROMANU

The u prelomnim godinvma (1050—1953);: napadu Ivana

Bratka na Grgu Gamulina,

Decembarski broj Slavonic RevieW, koji

ji u mnogome dominira romanom hnije maravno uvek vrlina. On povremeno

ba“ Vladana Desnice, koji više od ijednog drugog dela pokazuje bogatstvo te-

izdaje „Škola za slavistička i istočno-evropska proučavanja“, donosi veliki broj zanimljivih tekstova. Među njima ima nekoliko članaka koji se direktno odnose na našu kulturu: Vera Javarek u članku „„Engleski modeli Dositeja Obradđovića, 1765. — 1788%* primerima dokazu je koliko je i kakvog ka-

~raktera Dositejevo podra-

iđeja Adisona,

Česterfilda i Džona Loka, do koga je došlo usled Dositejevog boravka u Londonu: đisti autor prikazuje „Antologiju stare srpske književnosti” Đorđa Sp. Radojičića, ističući vrednost i bogatstvo materijala koil je Radojičić u ovoi kmlizi otkrio: ona takođe u jednoj kratkoj belešci analizira osnovne vrednosti teze Jolande Marklori o „Utoplienim dušama“ V. Petkovića Disa; G. E. Rotenberg piše o „Hriščanskoj pobuni u turskoj Dalmaciji, 1500 1506“ a E. D. Goj o srpskom i hrvatskom romanu posle 1948. godine.

U uvodnom delu „svoga teksta E. D. Goi daie istorijski pregled razvoia hrvatskog i srpskog romana, od dđela Milovana Viđakovića | Bogoboia Atamackovića do onšte kniiževne st= mosfere u godinama posle drumog svetskog rata. zadržavaiući se naročito na najznačajnijim događajima

šavanje Džonsona,

Mišićevoj odbrani lirske poezije Vesne Parun. Krležinom govoru na Kongresu književnika 19523. go> dine itd.

Goj svoju analitičku pašnju nije usmeravao prema kvalitetu napisanih romana, već prema raznovrsnosti tema i bogatstvu stila i tehnike. ali se ipak trudio da prilikom obrade pojedinih tema “ilustruje svoje. zakliučke delima čiji je umetnički nivo visok. Analizirajući đela Čopića, Ćosića, Lalića, Jelića, Koša, Daviča, Nikolića-Mickog. D. Popovića, Konstantinovića, Desnice, Vuča, Matića. Barkovića, N. Simića, Božića, Dončevića, M. Đurđevića, M, Popvovića G. Olujić i M. Perovića on naročito ističe roman „Proleća Ivana Gale-

ma savremenog jugosloven skog romana i koji predstavlja „nesumnjivo jedan od najboljih jugoslovenskih romana posle rata, vrlo vešto delo koje dovodi jugoslovenski roman u sferu interesa svetske javnosti,“ U zaključku Goj · piše: „Posle 1948. godine srpskohrvatska kniiževnost oslobodila se stega đogme i okrenula životu i kniiževno) kulturi i tradiciji sveta kao svojoj inspiraciji. U izvesnom smislu roman se vratio na stepen koji je poezija dostigla pre rata kad su mnogi pesnici eksperimentisali sa modđernizmom. Najviše pađa u oči velika raznovrsnost tema i zapažena slobođa niihovog razvoja. Subiektivni i lirBko-psihološki element ko-

upada u preterano subjektivno, melođramsko i popBrešno začeto.. Roman je počeo da prevazilazi dva veoma bitna ograničenja: folklorizam i provincijali• zam. Kult folklora, naro> čito jak u izvesnim krugovima između dva #ywYyata, uglavnom je nestao. Džadžić može da istakne činjenicu da «su Ćosićevi „Koreni“, roman koji bi vrlinom svoga predmeta mogao dobro da bude utopljen u tradiciju. arntifolklorno delo. Na isti način roman gubi provincijalizam duha koji je sučavao njegov obim bre rata. Romani se pišu da bi pobudili pažnju široke evropske čitalačke publike: oni nisu više ograničeni svojom temom i prirodom na čitaoce sa usko jugoslovenskim interesima, Bilo bi opasno proricati budućnost. ali danas postoji vitalna i aktivna grupa pisaca i društvo Moje ohrabruje literaturu vu jednom evetu gde književnost ima više suparnika nemo mre peđeset godina, StosroWrvatski romanm moše biti vređan posmatrania. Ali ie memognčno re> ći đa li ga možda neće na MWraiu. smm wslov koji je ftotiko učinin za mijegov ra”voi — urhmmizncila primvšiti Rao što mnreti da učini u mnapredmiilm zemljama sveta.“ (D. P.)

jedno .

*

Dozivam te sad niz gromađne obale zime,

Dok u pomami zloj guši se more. |

Pitaš Hi se: kud plovi mi maglom, ovenčan brod, niz vatru >

| Time? Strepiš li: pada li zvezda ma jutarnji grob i tvoje ime?

Slavim. te i kad, se prelije žuč bronzanog jutra ·Morem i tutnjem, rani odaju što hrli bez sna; O, pađam li tad u sam, i budim se već godinama sa, dno, Strogih zaprega pesme, u slobodno od, borbe i očaja sut

Silazim, na, žalo. Skeletnim sjajem, opustelo more diše. Svežina vetra, ko sklad, otripene tajne, dotiče me.

Nada mnom, razorema, u nagot} noćma se barka njiše. Zastajem, Mimo nespokoja beskrilnih. reči — pronaći put

kroz vreme.

Promicati zar sred, mora me otkrivši anamem skore snage?

O, to je —

Baciti se žrvonju bezumlja pod noge me odbramivši

' neistazani cvet.

Sviće kricima, monskih ptica. Već vidim u · gnevou, vala

lice svoje.

Da P si takvog jutra pogledala nožem, u jedam bolji svet?

(odlomoeš iz ciklusa)

pesnik je motao i ranije osećati taj dodir. To što ih i čitalac oseti i ugleda, znači da jo besnik pronašao mogućnost konkretnog i plastiče nog oblikovanja svog osećanja. 7

Reči tvrd i usna ukazuju na postojanje takvog osećanja. iz njih zrači slika koja se prima. A poetska slika tvrdih usana .je, ipak, samo detalj koji olkriva nešto daleko složenije: saznanje i predstavu o ljudskoj jami. Može se ići i suprotnim putem: saznanje i predstava o lyudđskoj jami realizovali su. se veoma sugestivno krivljenjem tvrdih usana. Oni su se. mogli realizovati i u boji, obliku, tonu, a pesnik se odlučio za reč, za stih. Mogla še napisati i cela strofa, ali pesnik je samo kratko rekao: oćutjeh torđu usnu, gdje se krivi. I dok dalje čita o mra=ku nesvesti i gorkom ridanju, čitalac je već u sebi doživeo stvarnost jame, njen Dbonor osetio u sebi. Umetnički proces je išao od saznanja i opšte prodstave, preko jednog intenzivnog osećanja do konkretne slike i njenog oblikovanja u rečima. Proces je mogao trajati i hiljaditi deo sekunde, kada se jedno osećanje koje je možda dugo i dugo tištalo u jednom magnovenju razrešilo u rečima Ali je morao trajati. ~.

U tom slučetu opravđano je govoriti o dvostrukoj umetnickoj formi, u smislu da su reči forma u odnosu na potesku sliku, a da je slika forma u odnosu nm celu pesnikovu predstavu ili celo osećanje. I reči i slika upućuiu na jednu znatno celovitiju ideju i simbol. U konkretnom primeru na simbol jame, kao inkarnacije i negacije ljudskog zločma. A sama poetska slika

· (krv je moje svojstvo i moja tama), i vam tog

opšteg sistema pesnikovog osećanja i mišljenia, može se shvatiti kao sadržina. u odnosu na reči.

To je objektivan odnos koji vlada između reči, poetske slike, pesnikovog osećanja i·viđenja sveta. Sporna je jedinp uloga umetnikove svesti, odnosno da li je put od opšte predstave do poetske slike i niene realizacije u rečima išao neposredno, ili je do jedinstva došlo posle dugog procesa svesnog ispitivanja i razmatranja. Verovatno je da se proces, raspoređivanja i grupisanja reči odigrava i može odigrati bez neposrednog učešća svesti, da se reči odmah i same susreću i spajaju, izazivajući umetničku iskru. EKmocionalni efekut takve iskre čitalac doživljava bez prethodnog odgovora ma pitanje — zašto? Prosuđivanje dolazi pošto se već dogodi umelnički kratak spoj, i samo zato šio se takav spoj dogodio. Isti je slučaj i sa stvaralačkim poslupkom Kada se reči tako raspoređuiu. po unutrašnjem diktatw, kada jedno određeno emocionalno stanje neposredno rađa rečenički oblik, neposredno učešće svesti je suvišno. Ali postoje i stvaraju se mnogi i razpzličiti poetski šokovi. iskra često blesme za vreme stvuralačkog trenuika Uloga svesti je u tome da poetska slik, sposobna da.,izazove određeni utisak. bude upravo.ona koja u potpunosti odgovaras pesnikovoj viziji 1 u potpunosti izražava njegovo viđenje sveta. Mnoge su slike mogle izraziti jamu, ali se pesnik opredelio za jednu, i mogućno je svesno pojačao njJen infenzitet Umetnički efekat Jame ne ograničava se samo na emocionalni šok, ne iscrpljuje se osežanjem ili oblikovanjem pojedinih realnosti, već u oblikovanju kompleksne simbolike, iscrpljivanjem kompleksnog značenja, Đez svesne mnalize ı sinteze. kao i bez umetničkog prož:vljavanja, nemoguće. je preći put od reči do slike, i od slike do značenja. -

aa ar ia ara ru aa o aa aha ia cya ray i re rava a ae reni aaa o :

Alek BRAUN

»Piši kako g0\0riše?

Ortografija imena ostaje mučan problem prevoda. Gde svu sasvim različite azbuke u pitanju. ljudi izrađuju „pravila transkripcije Ta pravila leode u nekakvom polusvetu između transl'leracije | fonefslog Dp'sania u jeziku prevoda. Ime Sovjetskog premi'era na engleskom se piše „Hrushenev“, a ime jednog engleskog knijžovnika na srpskom „Engas“. ''rebalo mi je helrnlikao dann da nadaonmninnm WO je tai „Iın“as“ Isto tako mnogo bufp sam čitao izjave nekog Amer'kanca .Dals“-a pod kojim je. za englesko oko, potputo

S.

maskirano ime koje bi se donekle fonetski pisalo Dalez (engleski Dulles). Ove je zime londonski izdavač Putman, za koga sam preveo roman Aksjonov", zbunjen činjenicom od 16 raznih

mogućnih načina pisanja tog prezmena prema širokogrudo) engleskoj ortografiji, ipak izabrao mehaničku «„ftrasliteraviiu koju su engleski „stručniaci“ a ne pisci ili čitaoci, a kamo li samo Rusi) proglasili pre nek'h 40 godina, a koja meni izgleda manšPava, ier ne razlikuje „e“ od „ad“,

Ali, ipak, ta su ruska imens još u boljem položaju kadđa pr?=đu kanal «nego jugoslovenski. jer pored svih slabosti zvanične egleeke frasliretneiie ruskih ıimena, Englezi su ti koji su ie izmislili. Ko tu treba da je sudiia? Posmatrajmo malo važljivije sud binn engleskih imena u iuggleskom ieziku, ali kađa mi ije izvesnog: modđemog komnozilort postaje „Britn“, jer. kako na uči na'noviji „Pravopis“. muklc „e“ obično se ne izgovarP nm »MWgleskom jeziku, ali kada mi je kemnrmo?itorov otac leči “he. svi smo ga iasno zvali „Miste” Briten“, i on bi nas smatrao za

vrlo neučtive da smo ga zvali „Britn“, naročio kako se to izgovara na jugoslovenski način!

Dakle, pod zaglavijem „Kajo se oiše fonetski“, eto. dobiiamo briljanino — „pretpostavljam, nehotice — odstupanje od pruicipa. Ali „Pravopis“ zna i iš kako da odstupi svesno, hotimično: „Iako Englezi na kravu reči“, lepo nam: kažu „stručniacı“ „izgovaraju glas s kao z, ml se ipak ne povodimo za njihovim izgovorom, nego taj glas premosimo kao s“ (Jao, Vuče!), Tuko dobiiemo ono Dals i Taims. što strašno vređa engleski sluh Valiđa na sličan način jedan muj prijateli Baxsfer. koga svi zovemo Bakster (a koji sam sebe zove Baakster, kao pravi seliak), postaje po „Pravopisu“ Bekster!

Raz'og ovoj apsurdnosti je jasan, Nije reč uopšte o fonet'ici. već o adaptiraniu imena novom ambiientu. baš da bi. (kao u Jugoslovenskom dramskom pozorištu) ličili ne na Tinmleze, nošo na iugoslovensku „fantaziiu DO, Tnglezima. Ne utonističkom fantazijom. nego naučnom omservaeiiom možemo izvuči movi %?3kon — (u Rimu radi po rimski):

u novom ambijentu imena mora– ju da se prilagode novom ambijentu. Moramo — smem li žovoriti toliko ieretićki?-kuražno odstupiti od Vukovog principa, koji inače nije bio „naučan“?

Moje osećanje nelagodnosti kada u Tajmsu viđim sovjetskog premijera bez jasnog naglašavanja poslednjeg s:oga njegova imena, prema tome samo je subiektivne prirođe. Nije reč o osetljivosti za engleski jezik već naprotiv, o neumesnoj osetljivosti za rusku fonetiku, koja smeta. Prevod treba da je botbpuib prenos u drugi ambijent, ne sme se npđ'nđuriti izlišnim lokalnim detaljima.

U svetlosti ovih priznanja p2ogledaimo problem prevođi»ra, recimo, Lalićeve „Svadbe“ na engleski iezik (to jest, moj proiblem), Očekuje se da ću primenifi jednu već gotovu „latirsku“ trasliteraciju „Mađe in Yugoslavia“ — to jest, hrvatsku translitferaciiu koja ni malo ne odgovara englesl:om ambijenta i to pogofovo kada se orimenju= je na ijekavštinu. Koliko bi pr» blem bio iednostavniii kada 9; se svuda u Jueoćlaviji, bilo ćirilicom bilo lsftinicom, ma isti

način pisalo, i to ekavski, ostavljaiući, naravno, izbor izgoveta vokala „e“ svakom, đa sam reši. Engleski se svuđa piše isto, mađa u Engleskoj ima mnoso većih pokraiinskih razlika u j»Bovoru! Jer, ono što najviše smieta Englezu u Vukovoj lafinsh.j fransliteraciji jeste slovo „1“ Koliko englesko oko vređa takvo pisanje kao što ie Lijeva Rijeka, a da i ne mislimo kako bi moii zemliaci #avijali ıiezi e da bi izgovori}i nešto poput „Laj džika Hašjdževika“.

Do sađa, za kolo romana u kome će „Svadba“ zauzeti zasluženo mesto, londonski je izdavač (i to izrično zbog nepismeniiih američkih čitalaca) insistirao da se potpuno „odomače“ lična imena. ali istovremeno du se imena mesta p'š i na iupos'9venski način — ali zbog svih tih „i“ ekavski, „tako da' .IiiSva Rileka“ postane „„Leva Reka“ Odmah se bune i oko i uvo. 1)B li s pravom? Mislim dm ne Roman ipak nije ređ vožn'e, ni?i izdenie kolašinskop tur'stičkepg uređa. Imena igraju svoju ulb»gu u drugom ecarstvu fantazije i krilatih misli u samoji Kkmiizi ne u Jugoslaviji. Nije đa ne ra-

zumem i ne osećam svu jačinu jugoslovenskog revolta proiv ekavskog prođora tamo gde su drugi osvajači slao WvwošiH, li u tome se iavliam v'še kao Jugosloven nege kao BnBlez Nokako smo navikli na. ono nazgrapno i nepotrebno pisanie sts= Top „jata“. PouJ kobnim smo plivom više od sto godina Vuk uvog fatalnog principa „piši kake govoriš“ TI ako stvoren da bi zbližavao, danas stvarno izgleda do tai princip u isto vreme i raziedinjuje. \

Da zakliučim konkretnim pced logom, icr samo iznositi prob em a ne predložiti rešenje, mir,še nekako kukavički Ukoliko tekst, prevoda nekog romana zavisi iskliučivo od mene, „pisao bin sva imena u ensmeećkom fekutku onako kako to liči eng'eskom tekstu, isto kao što boštu'em aosurdnu ortografiju engleskih imena u jugoslovenskoi štamnmi, s koiom se moram svakodnevno sukobliavati. kao nešto što iedjino domoroci imziu pravo da reše Ali đođece bih iedmu SkKTOmnu fusnotu' Da li neće iedrog dana morati i Vuk (kome se ıinače duboko klanjam) da se bDodvrgne kritici? ;

KNJIŽEVNE NOVINE