Књижевне новине

ISTINA —

I LEGENDA

VITA CVETKOVIĆ: „IZVEŠTAJ PIŠE KO PREŽIVI, II, „NOLIT“, BEOGRAD 1962.

Realnost koju Vita Cvetković beleži u svojoj Knjizi · jeste, kao i u prvoj realnost par· lizanske akcije. Suštinski i le<„natski, dakle, druga knjiga r.e gove hronike je prirodni nastavak, tačnije logički završetak prve.·. I kad bi ličnosti koje su akteri u obema knjigama bile umetnički likovi nekog roma sasvim bi normalno bilo očekivati da autor prati njihove sudbine sve do današnjih dana. Ako bi se našao pregalac da Ostvari jedno delo koje bi obuhvatilo sve prelome ove naše prelomne epohe, hronika Vite Cvetkovića bila bi ozbiljan Dr” log za njegovu realizaciju. Njegov tekst omogućava čitaocu Ga rekonstruiše čitav splet došađaja i čitavu atmošferu jednož leljučnog istorijskog irenutka koji je razarao i gradio ljudske sudbine. Kad opisuje borbe Oraške čete na Kadinjači, na primer, on je ne uzima ni u BO planu ni u detalju. On obaveštava čitaoca da je četa došla u Užice „dok su Moravska i Resavska vodile teške borbe u istočnoj Srbiji“. Prikazujući njen sukob s četnicima, on me ostaje samo na informacijama o ralnim uspesima ili neuspesima nego pronalazi značajan i karakterističan detalj, kratak, ati upečatljiv dijalog ponekad, koit jednim potezom beleži i indi-idualnu psihološku situaciju. Nje gova opservacija, dakle, obuhvata određeni broj članova pa” tizanske formacije, situaci,\L jednog kolektiva ali i individua alne pobude i podvige. Stoza ova hronika, pored vrednosti koju ima kao igtorijski dokumecemat, ima i određeni etički smi sao.

Materija koju je hroničar žabeležio bila je u živom tkivu naroda izložena neminovnim pzo menama: taj međijum po nekim svojim, koliko večitim toliko i nedokučivim, . potrebama deformiše stvarnost. Skoro uvek 3J0J ponešto dodaje ili odbacuje od nje, smanjuje je ili proširuje u pozitivnom. ili negativnom Ssnislu. 'Pako nmastaju,. legendarni.ju: naci, ili amtijunaci, podvizi, ili padovi ioji imaju samo neke zajedničke osobine sa svojim DFO tolipovima iz stvamosti. Tako nastaju legende. Hronika Vitć Cvetkovića ne uspeva uvek jasno da razluči legendu od stvar=nosti mada teži da naglasi gde prestaje legenda i gde počimje stvarnost. Na tai način, Stvar nost gubi od svoga sjaja. Jer, Cvetković je uvek, dosledan hroničar, pre svega. Ali na dru goj strani, istinite veličime i vre dnosti, s kojih je uklonjen SVoOki retuš, dobijaju punu živolnu afirmaciju i svi njihovi smislovi dolaze do Dunog izražaja. Primer Slavica Golubovića koji je „dobio preko sedam stotina ba · tima. Meso mu je trulilo i otpadalo s tela a jednu nogu Su mu odvalili iz kuka, pa su Ba na saslušanju u Kragujevcu morali premosili mosilima“ mnemincvno podseća na Starog Vujadđina, ali pod sigurmom hroni-

Kagzališni– nesporazumi

Nastavak sa 1. strame

Takva težnja dolazi donekle do izražaja i u programu nOVOE Upravnog odbora i u izjavama neckih članova tog odbora, pa se dobija dđojam kao da se želi sankcionirati i dalje produžiti.artificielna repertoarska politika iz po-

sljednjih sezona. To je još više nedavno

potvrdilo objavljeno

· ne kaže, nego se

· zavrzlama oko smisla

čara ta ličnost postaje veoma stvarna, Čovek od krvi i mea.

Prema svemu, za drugu knjigu hronike „Izveštaj piše Ko preživi“ važi sve omo' što je rečeno i za prvu. Popotovu kad je reč o njenim osnovnim intenchjama, umetničkim sredstvi ma i dometima. Događaje i ljude aukor opisuje detaljno i dokumentovano, bez pohvale i pO kude, bez pretenzija da istakne njihov značaj ili svoju ulogu. Njegova je reč obična reč OČOvica bez neprikosnovenosti istorijskog fakta i bez nametljivosti literarne interpretacije. A ako je podatak sam po sebi zna čaian, on ume da zazvuči Ssvoniı snagom jednog istorijskog beo nutka, ako je situacija sama po sebi lirska, komična' ili tragična, ona je, prenesena na huar= tiju, literarno . značajna.

Taj kvalitet mirnoće i ujedzia čenosti omogućava da se Stekne utisak da je hromika napisa na u jednom dahu, isklesana od iednog komada. Da se jasmo Vide sukobi, da se, konačno, po ko zna koji put ponovi istina O nadmoćnosti osmišljene, humane ljudske akcije nad akcijom usmerenom Protiv Zakona poštojanja ljudskog društva.

To je, opet dokaz da je hrnnika bez razloga zapostavljen književni rod i da, ako je piše talentovan autor, može da bude autentična slika određenih dimenzija čovekove stvanmnosti ks3o i ostali umetnički žanrovi.

sStanojlo BOGDANOVIĆ

Slobodan BERBERSKI

. NAGOVEŠTAJ VELIKOG PISCA

HAJMITO FON DODERER: „UBOJSTVO KOJE SVATRO POČINJA“, „LYROS“, ZAGREB 1962; PREVEO ZVONIMIR GOLOB

Po izdavačevoj zamisli namenjen onima što regularno organizuju svoje vikende, ovaj roman fon Doderera krasan je „detektivac“ u onom smislu, u kojem su to i romani Fridriha Direnmata; u svetu postoje simboli greha i zločina koji dolaze u dodir sa rastom ljudskog, pa i Direnmat i fon Doderer operišu ovom simbolikom sa isto toliko opravdanja koliko je istorija ljudske misli našla za neke osobenosti zapleta roman Dostojevskog. Za savremenog austrijskog pisca Dostojevski je, svakako, uzor iu mnogo čemu drugom, ali pre sve ga u tome što mu je ukazao na konvulzivnost skrovitih mesta ljudske prirode od irenutka 'Rkada ona svesno doživljava prve susrete sa svetom, Roman „Ubojstvo koje svatko počinja“, na kojem leži snažan pečat preobraženih misli „Mladića“ Dostojevskog, predstavlja se tako i kao antipod savremenom „detektivcu“; čitalac koji je sa zadovoljstvom pročitao „Ubojstvo...“, priklonivši mu se kao detektivskom štivu, zacelo bi već posle prvih stranica odbacio šansu da razume velelepnu građu poslednjeg fon Dodererovog romana „Zli dusi“. Izneveravanje ovo nije prosto ponavljanje sudbine jedne umetničke individualnosti XIX veka, nego i mala zakonitost transponovanja ideja i osećanja našeg vremena, koja vodi računa o metamorfozama literature na relacijama dinamike novih traganja i kretanja ka ljudskom jezgru.

Roman fon Doderera je tradi-

Prenastanjenost

st? mišta me umiri.

veče. Odore tužnih prolaze svim, Zatrpavanje sunca crvenim

za odricamje slike sveta. po šŠštf

jer moram da ga mosim, kroz kuće ideja mnoštva koj

poričem i bivam krv srži, n is am

e he

Koraci mabadaju u jutro, u podme, u

putevima. . listovima me gradi odaju

a DpD |

i guste mirise bilja, je nikad neće biti.

Iza prozora, mi između stva?i. | . Dom, je moj::senoviti znak:medokaza: Nezaspalost, svštamja i smrkavanja. Budna. moć u, kojoj i ratnikov glas mestaje.

Tama je odeća. i jezgro. ad

„čim

da se digne zastor? Uvek je to neizvesno i mora se ne-

prestamo progomiti

I dam, kad te poseti odvaljianjem Yubova može ti sagoreti vid, može ti školjku izliti u grumen.

Ako si izmakao misi poktlop

jem, dah u plavim krugovima Nerastočivo me može priklještenju.

što ne znam šta je pre levka raznmoseća. Nikad jedmo

drugo. Samo tako postojimo.

na u odlažemju.

„Obrazloženje programske usmjerenosti“ tog teatra, neka vrsta škrtog „manifesta“, u kojem se, u općim frazama, ništa Rkomikretno samo stvara terminološka zabuma i praiktička poetskog atributa dramsikog teksta i umjetničke funkcije scemske alktivnosti. Sa jedne strane ZDK je i dosad zalazilo kod izbora reperioara u neki historicizam dramskih sadržaja i scenskih formi, a s druge se strane scenska interpretacija različitih tekstova prepušta gotlovo besmislenoj „igri“, a zapravo „izigravanju“ i glumaca i publike, s nekim praznim eklektičkim artizmom i scenskim egzibicijama. Sve ove. izrazite formalističke težnje i ambicije nastoje se pretenciozno opravda-– ti i afirmirati kao specifična režijska i glumačka virtuoznost, za tvorena samouvjereno u usku artističku scemsku ekskluzivnost, u oblike nekog „čistog umjetničkog“ ili „poetskog“ teatra, koji bi tako sam sebi bio svrhom. Takav se teatar u svojoi naglašenoj i stalno naglašivanoj „neangažiranosti“ ipak oštro angažira i Suprodstavlja istimski savremenim, spontano i umjetnički najdublje životno angažiranim | dramskim tekstovima i teatru.

Izbor premijera protekle sezo-

izmakuao.

ljenm

zoonom semke i zvonom odricanja mamim zelemi hleb, Di-

sebe razjesšti mi u samilosti, mi u

svejedno dana, u, memi je, i ispred zidima, i između, gvožđa. Tiho kao mudrost. Negovorljio kao ko-

sa mmom, mikad od mene

o WO

što bi da robi i slobodi mije u jezgru, mi wu magiji me. govoremja. Gar je raspepeljema u, dolaženju, Premastanjemost u sklapamju i bez zatvara-

gar mesakuplje-

ne, kao i većina premijera prošlih godina, najbolje potvrđuje i ujedno drastično ilustrira ta lutanja i nastalu ozbiljnu krizu ovog kazališta. Predstave „Mlađoženja Barilon“ i „Advokat Patelin“ ili slične iz prošlih sezona, te move premijere „Komeđija od Raskota”, Goldonijeve „Takav“ udovice“, Plautova „Hvallisavog vojnika” i sličnih starih tema i djela, pa donekle i mneuspjela drsmaiizacija i slaba izvedba Kalebove proze „Divota prašine“, dokazuju ne samo tu upornu težnju za nekim artističko – historijskim teatrom nego i očiti nedostatak zrelog i aktuelnog kriterija. Kao da se želi pobjeći od igtinske umjetničke i društvene funkcije savremene pozornice i od širokih slojeva publike, koja je taj teatar ranije upravo zbog njegove umjetničke smjelosti i izbora savremenih tema toliko zavoljela i potpomagala, iako se upravo u „manifestu“ ističe potreba što šireg osvajanja nove publike.

Ove zagrebačke scenske prilike i neprilike, koje sam blago nazvao kazališnim nesporazumima, povlače se iz sezone u sezonu i sve se više produbljuju, unatoč stalnom upozoravanju kritike i mjerodavnih kulturnih faktora da se smišljenije pristupa sastavu To pertoara i izgradnji specifičnih fizionomija svakog kazališta. Na sve četiri zagrebačke pozornice tako su se ispremještali dramski

,

cionalističko-kosmopolitski TOman; on se oslanja na domete klasičnog romana u vaspostavljanju duhovne ravnoteže i pouzdanosti opservacija, ali nastoji da predstavi i jednu univerzalnu sliku ljudske sudbine. Pisac polazi od junaka, kojeg ne uvlači u splet neiskazanosti kako to čini Stern, niti mu predđočava put sentimentalnog vaspitanja kako bi to priličilo Stendalu; fon Dodererov junak je nekako junak po

sebi, kojeg duh vremena neće mnogome naučiti i prilagoditi. Konrad Kaštilec traži suštinu

svojih sećanja iz detinjstva, SVOjih zapamćenih melodija, svoje unutrašnje-predočene namene; i, u isti mah, on to čini kao neki potmuli izdanak individualnosti prohujale, nerazborite imperije, čiji su sivi zidovi podsećali na bedeme prisnosti što se udaljavaju od ljudske ličnosti. Pon Dodererov junak je sam, kao što je ostao sam Muzilov „čovek bez osobina“ — Ulrih: izbor u jednoj slučajnoj smrti (fon Doderer), ili pak u jednoj nametnutoj ljubavnoj vezi sa banalnim prizvucima (Muzil), samo je posvedočenje poraza jednog naivnog suprotstavljanja svetu, koje se rađa iz spontane želje za samoodgoneta=njem i završava u nezapaženom nestajanju na pločnicima nahere ne i zaljuljane tamnice. Bedemi društvene inercije i tradicije imaju svrhu u obuzdavanju plahovitosti; :Čovek bez osobina. a takav je upravo Konrad Kaštilec — ne može imati nikakvu svrhu, jer svrha počinje kada se spozna saučesništvo u krivici: on mora da umre, i ta smrt je emocionalna potvrda uzaludnosti iakvog nastavljanja „igre“ unutar bedema života. Tog aprilskog jutra umiranja nebo je imalo „zbunjeni i isprani izraz“, kaže fon „UDoderer; razmišljanja O sopstvenom životu jednaka su izboru smrti, i kolebanje same prirode u času odluke trenutno je: zbunjenost njena prolazi i Ostaje — praznina, ispranost, kao posle usamljenoS brodoloma, koji će ubrzo biti zaboravljen.

Pon Doderer nam, dakle, kaguje kako moramo saznati da uvek počinjemo jedno ubistvo da

Rođem sam prošle srede svojom, mepažnjom

kad, sam izazvao kratak spoj

i prekinuo sve što je dotle sr u memi

Lomio sam se stranputicama i hteo da bacim, sebe

ali ništa, drugo misam, \mao pa sam svu, sbDoju grnčariju sa plevom, iskustoa

dogurao ma pazaT

Javljam, kupcima sreće

koji nemaju para

da život me traži putni malog ni specijalnu propusnicu Kad padaš iz aviona

maivčimo

uobrazi da imaš padobran Padanje je vrsta letemja

i nimalo me menja vidike

mi pamoYvYame

Ljudi su optimisti

zagriženi ko psi

pa i kad reže i kad laju

i kad rame ližu i kad skapava do ušiju su zaljubljemi

a, mapor koji se zove život

+ tepaju mu da je šugabv

I čekaju svetli praznik da se obračunaju mučki sa mukom svojom Muka je krpelj

to spoznati čak i samouverenim razbijanjem glava o zidove, o be deme života, čak i kada naslućujemo da je ta spoznaja — smrt. Fon Doderer na nov način iskazuje staru misao: Konradova smrt je slučajna, isforsirana, možda neočekivana — ali samo kao smrt fizička; ona je, u stvari, sinonim svih potonjih malograđanskih, trivijalnih, individualizovano-hermetičkih, „besmislenih življenja, kojima savremeni čovek nastavlja svoje samo Vremensko postojanje, I drugo lice ove smrti: autorovo, subjektivno shvatanje, ispunjeno simpatijom prema naivno-pobunjenom pojedincu, prema kojem se akt Konradovog umiranja svrstava u promašenosti zakona ljudske egzistencije, prema kojem je to nužno umiranje dokaz nevidljivih, potmulih bahanalija razobručenih sila haosa što su ·nadvlašćene ljudskoj bezazlenosti, naivnosti } iskrenosti poimanja života. Svakako, junak fon Dodererov je okrutno platio svoje iskustvo i stoga što je u biću svom sumnjao u osobine ljudi što su Spoznali zakone ubistva koje svako očinjuje. Njegov odnos prema

bismo mogli VOMNOK ko misli svetu sazdan je upravo na dubini

ili naslućuje dru še angažuje svoju slobodno-opre deljenu radoznalost nasuprot naravima i običajima mnogih, zaslužuje poučnu smrt. Uz to, groteskno-poučnu smrt, jer joj je prethodilo puno saznanje o jednoj mudrosti življenja (glas Hoenlohera, „rezonera: „Mjera slobode, koju ste sada stekli, veoma je velika. Skoro odviše velika, moram reći, a da bih već sada mogao zamisliti kako ćete s njome Živjeti...“), koje je i neminovnost prevaljenog puta i teret jednog neophodnog kolektivnog saznanja. Misao fon Dodere rova je jasna: priča O daždevnja= cima, o jednoj šetnji mirisavim šumskim uvalama dečaštva, O svim zahvalnim no usiljenim putenim sazrevanjima samo je daleki san o jednakim ljudima, o ljudima izjednačenim u doživljaju detinjstva i dečaštva. Moramo spoznati svoje pridruživanje grehu mnogih, zločinu svih; moramo

žanrovi i wtilovi izvedaba da se više ne zna šta spada u koje kazalište i kakvu posebnu fizionomiju ona imaju ili žele da razvijaju, Međutim, već sami nazivi ovih. pozornica određuju njihove fizionomije, pa samim fim mupućujja i na određenu repertoarnu politiku. Tako je velika pozornica „Hrvatskog narodnog kazališta“ uvijek bila: i trebalo bi da ostane široka pučka scena na kojoj će se nove generacije kazališne publike upoznati s najznačajnijim djelima iz historije svjetskog kazališta, kao i s važnijim domaćim dramama koje imaju širi idejno-umjetnički raspon. Komorna pozornica toga kazališta trebalo bi da njeguje intimne psihološko-poetske i OZbiljnije satiričke drame stranih i domaćih modernih autora, koji traže na često eksperimentalan na čin novi scenski izraz za nove Sadržaje života. „Zagrebačko dramsko kazalište“ moralo bi da se od svog sadašnjeg eklektičkog lutanja po nekom historicizmu i traženja artificijelne „poetičnosti“ opet vrati na svoj' stari, ranije us pjelo zacrtani kolosijek — da bude istinski savremeni teatar, i po izboru drama i po izvedbi, koji neće toliko eksperimentirati u avangardizmu kao što to može Komorna pozornica HNK, nego će tražiti u stramim i osobito u domaćim dramskim tekstovima istimsku sliku i poruku našeg Vremena za našeg čovjeka, A kaza-

pojedinca.

ije, ko previ- ljčnih preživljavanja i na spon-

tanom, ali ne suviše naglašenom nepoverenju prema ljudima koji će mu, svi zajedno, uručiti smisao poslednje pouke. Druge ličnosti romana ne postioje, međutim, kao marionete u Konradovim dodirima sa svetom, kako to ponekad biva s romanima o sen timentalnom vaspitanju junaka; one su simbol jednog otuđivanja junaka, lica priopštena životu i prilagođena njegovoj svakodnevi= ci, koja baš time pobuđuju uzbuđenost junakovu. Slučaj već poznat: simbolika realnih odnosa ličnosti sa svetom izgrađuje se na ovaj način u prosedeu Muzila, Kafke, Verfela, Valzera, kojima se, u jednom poznom i sa branom ostvarenju, pridružuje i našem čitaocu nepoznati fon Doderer. Ipak, sa manje tragičnim ishodištima, bez onog jerihonski-prodornog ekspresionističkog grča; novi kvalitet nečega što se ne može nazvati samo fon Do-

lište „Komeđija“ može i treba da se razvija u savremeni teatar satire, kojim je putem ove sezone već krenulo, gajeći ravnopravno i intelektualističku i pučku pnodubljenu satiru, bez većih koncesija malograđanskom &iulusu za plitkom komikom, kako je to ranijih godina bilo često slučaj. Sve je to mogućno, jer zanimljivih i vrišednih dramskih djela svih ovalkvih žanrova ima na pretek, sa mo ih direktori i dramaturzi po kazalištima treba stalno da traže i izabiru za izvedbe, stimulirajući u prvom ređu domaće dramske pisce, a ne da se kao do sada prepuštaju imerciji i improvizira– nju repertoara.

Tako se ne bi dogodilo da „Zagrebačko dramsko kazalište“ ima repertoar koji više odgovara kazalištu „Komedija“, da Komorna pozornica uopće nema komorni repertoar, da „Komedija“ izabire tešku i kompleksnu satiru „Nosorozi“, koja bi više odgovarala Velikom ili Dramskom kazalištu. "ako se ne bi dogodilo da se prošle sezone najednom i u HNK i u ZDK pojave u isto vrijeme dvije Čehovljeve premijere, nakon što se dugi niz godina sasvim zapostavljalo tog značajnog drama– tičara, pa čak i „zaboravilo“ na njegovu jubilarmu godinu, ili da se opet iznenada za novu sezonu u dva zagrebačka kazališta najav. ljuju premijere Piranđelovih komada, kojeg se također dugi niz godina potpuno ignoriralo kao

jim

Mile STANKOVIĆ -

Poslednja propoved

i svim, pipcima rije

da se orodi s mama

Otresaš udove i sebe

ništa me pomaže

I onda mora malo da se zagrei do krvi

do kosti

Boli – ali je ma kraju kao sumće

i mi pod sumcem

smešno

A gde su osmesi gole radosti Svuda

naijviše tamo gde ih nema za mestrpljive oči

Radost je proneverd besmisla i meka budemo primeTmo kaž što smo sazdanmi da volimo

A znate li prodavca na uglu

koji cemi ljudsku dobrotu

i ljupko zakida ma moni

Svi smo mi dobri i podli

kao deca

pitomi i nmewki

kao divlji jagamnjci i

i svi zakidamo ma me?Ti

kad, naprežemo vrlimu druže-

" ljublja

Oprostite i memi i sebi

što je pomeka skromnost luka

i poneka razmetljivost bezazlema Svako će ostati ma some

'a, kantari meka damas miruju,

dererovim stilom ne8o i uglom posmatranja, jeste: kretanje od obasjana lica junaka ove proza ka maskama prilagođenih putnika sa širokih drumova života. Čini se da je fon Doderer ostaq jedini iz ove garde velikih majstora alijenacije čovekove, da nam pokaže konce jednog eksprae sionističkog epa, koji je u romanu „Ubojstvo koje svatko počinja“ tek ovlaš skiciran i nagovešten. Na žalost, dobrom prevodu ranog fon Dodererovog romana (1938) nije usledio po8ovoT, pa na šem čitaocu možda neće biti jasno da je u pitanju jedno od najvećih imena literature našeg vremena. Ovaj doktor filosofije i istoričar, potomak čuvenih arhitekata i građevinskih konstruk= tora, pra-praunuk jednog Nikola usa Lenaua, pružio nam je jedna opsežno-esojističko (pomenimo samo raspravu „Osnovi i funkcija romana“, 1959) romansijersko delo, koje se svojim najznačajniostvarenjem romanom „Zli dusi“ (1956) — uvrstilo u vrhove moderne klasike, na ko= jima počivaju poruke Prusta, Đoknera i Džojsa. Pon Doderer je takođe tvorac jedne epopeje ljudske sudbine, koja je kao realnu osnovu uzela čitavo iskustva jedne promašene srednjoevropske konglomeratske celine, u tom smislu, njegovo delo je u mnogome slično „Geparduć 'Tomaza di Lampeđuze, pretpostavljajući mnoga uopštavanja i sum blimisanja raznorodnog iskustva našeg vremena. Kao Lampeduza, i fon Doderer će zaključcima svojih opservacija prevazići okvire ličnoga; i umesto plača i škrguta zuba otuđenog pojedinca, u njegovom delu odjeknuće orgulje smirenosti, preciznosti, mudre i blage skeptičnosti, koja prekri= va patinu vremena i zbir ljudskog učešća u, sopstvenoj sudbini. Naravno, jedna obična recenzentska želja bila bi i sugestija našim izdavačima da ovaj roman bude prvi od brojnih potonjih susreta sa umetničkom mišlju

velikog austrijskog pisca.

Milivoje JOVANOVIĆ

DORDE DRDEDSGSE

dramskog pisca. Tako bi se, 8 druge strane, mogao prevladati stari običaj da mmogi zamimljivi domaći i strani dramski tekstovi ne nalaze svoje mjesto na priklaci nim pozormnicnma, jer leže izgubljeni po ladicama jednog kazališta, a da drugo Kazalište, koje bi ih moglo izvesti, za to i ne zna. Sve su to drastični primjeri neplanske i nekoordinirane repers toarne politike zagrebačkih kazališta, i takav je „sistem rada“ zapravo jedan od bilnih uzroka ta-> kozvane „krize“ moših kazališta, o kojoj se u posljednje vrijeme toliko mnogo i bučno govori. Vrijeme bi, dakle, bilo da se od kroničnog „nesporazuma“ prijeđe na ZA onErelei sporazumijevanje — da se uprave svii triju zal bačkih kazališta Conačno Srle nu, da sporazumno utvrde i kooT

„diniraju svoju repertoarnu politi-

Ru. Možda bi se nasa takvom sastanku mogao formirati i neki koordinacioni odbor ili savjet kazališnih direktora i dramaturga, koji bi povremeno vršio usklađivanje repcrtoarnih planova i iZzmjenjivao korisns stručna i re” pertoarnn iskustva, Samo u takvom razgraničavamju f:zionomije i repertoara naših kazališta uopče, a ne samo u Zagrebu. ostvarilo bi se njihovo stvarno jedinstvo i novi procvat našeg kazališnog života u njegovoj punoj raznovrsnosti i svipžini,

Vlade MAĐAREVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINH