Књижевне новине

Todor VUJASINOVIĆ

Mestance je ležalo u središtu šumskog prostranstva. Poznavao sam ga još od pre rata. Bio je to jak drvarski centar, čvorište široke mreže šumskih pruga, Znao sam ga kao lepo i napredno. Zato me je zaprepastila jeziva pustoš koju sam zatekao tog decembar– skog jutra. Pre nekoliko dana zauzeli su ga četnici i opljačkali tako da ništa u njemu nisu ostavili. U dubokim snežnim smetovima kraj rasprćena puta još su ležali leševi izginulih domobra=na i Dpobijenih staraca, Žena i dece, uglavnom izbeglica iz okolnih sela, O njihovoj sahrani niko se nije brinuo, oko njihovih unakaženih tela režeći su se natezali čopori napola podivljalih pasa. Bilo ih je na sve strane i veoma mnogo; spustili su se u mesto iz okolnih popaljenih i napuštenih sela,

Sa drugom terencem, koji me je dočekao, prolazili smo mestom razgovarajući o onom što se poslednjih dana u njemu zbilo. Kao da je hteo da umivi i mene i sebe, predložio je da mi nešto pokaže.

Krenuli smo prema vili pod šumom, na ivici gradića. Zapazio sam je već pre nekoliko godina, kad sam silom prilika boravio u tom mestu. Bila je građena iz drveta i kamena u stilu alpinskih kuća. Okružena je bila lepo O vanim parkom po kom je iza ograde šefala pripitomljena srna. Ćoveka, koji je živeo u njoj, znao sam samo po čuvenju. Bio je to doseljeni Jevrejin, veoma cenjen zbog svojih organizatorskih sposobnosti, širokog obrazovanjna i kulture. Nikom nije bilo jasno šta ga je navelo da iz velikog evropskog grada dođe u ovo bosansko šumsko bespuće. O onom šta je radio izvan kuće mnogo se znalo, ali njegov privatan život zatvarala je očima mnogih radoznalaca stilska drvena ograda oko parka njegove vile. Znalo se samo da sve slobodno vreme uglavnom provodi u svojoj kući, u krugu svoje porodice, i da su izgleda srećni i zndovoljni, iako je ta njihova izdvyojenost davala povođa čudnom čaršijskom pričaniu i prepričavanju.

Čuo sam već da je jedne noći ubrzo po okupaciji pokupljen i zajedno s porodicom i ostalim Jevrejima odveden

Novi roman. novi čovek

— Sedam teza Alena Rob-Grijea o novom romanu —

ko zna kud. Vilu su zatvorili i na ulazna „vrata stavili pečat.

Bio sam radoznao da vidim od čega i kako je živeo taj čovek i njegova porodica. Međutim, već prvi pogled na provaljenu kapiju i nered koji je na utabanom snegu dvorišta ostavila pljačkaška rulja i mučan izgled njihovih tragova, toliko su me zgadili, da sam već poželeo da se vratim. Kraj same kapije, u otkravljenom snegu, ležao je unakaženi leš deteta dojenčeta. Po dvorištu isprečili se razbacani komadi polupana nameštaja, polomljeni prozorski okyiri, a pred samim stepeništem ulaznih vrata, napola zavejan snegom, pruŽio se ko zna zašto ubijen krupan sepSki šarov.

„Šta ima tu da se gleda“, rekoh zaustavljajući se,

„Pa ipak da zavirimo“, me drug.

Ušli smo u dvorište i popeli se uz nekoliko stepenica. S dovratka izvaljenih ulaznih vrata vigsili su delovi polomljenog pečata. Sobe su bile prazne. Sve što se moglo nositi, bilo je odnešeno. Po podu, ovde onde, mogao se videti poneki ostatak polomljenog stilskog nameštaja sa kog je oguljena i poslednja krpica tkanine. Iz neke razvaljene fotelje štrčalo ie nekoliko spiralnih opruga, koje valjda nisu mogli otkinuti ni odneti. Kroz izvaljene prozore maletao je hladan vetar nanoseći pahulje snega i kovitlajući po pustim sobama iz jastuka istrešeno perje. Jastuci su bili i suviše glomazni i neagodni za nošenje. Pljačkašima je izBleda bio potrebniji njihov platneni deo. U njoj se moglo dosta toga strpati.

I salon s ostacima razbijenog belog keramičkog kamina bio je prazan. Ostalo je samo nešto. Bila je to biblioteka, velika polica iz orahovine koja je prekrivala ceo veliki zid salona, Poliea je bila prepuna knjiga.

Čim smo prekoračili prag salona i ugledali je, zaustavili smo se iznena= đeni i zbunjeni. Zastali smo kao što bi zastao svak ko iznenada nabasa na nešto što nije očekivao. A zar sam nešto toliko lepo i mogao očekivati posle svega onog što sam tog dana video

podstaknu

CRTEHŽE

U OVOM BROJU TZRADIO DUŠAN MIŠKOVIĆ

KNJIGE

u ovom opustošenom i poaranom gradiću, Zbunjen neobičnom slikom koja mi je zaokupila pažnju, preletao sam pogledom redove raznobojno ukoričemih knjiga. Sve mi je to nekako ličilo na nešto nepostojeće, i nestvarno, A ipak, bilo je tu. I ne znam ni sam kako potislo je neodoljivo iz svesti. sve druge utiske i misli, koji su mi se još čas pre toga vrzmali po glavi.

Stajali smo tako posmatrajući, a onda smo fiho prišli, Bila je to biblioteka puna raznih poznatih i retkih svetskih dela, celih zaokruženih izdanja, smišljenog izbora. Sve je to bilo sa pumo smisla razmešteno. Dole, levo, stručne knjige, iznad njih naučnn, umetnička i beletristička izdanja pbopunjavala su desne pregrade police. Bilo je tu dela na nemačkom, engleskom, francuskom. Mnogi odabrani primerci naših najboljih izdavača našli su tu sebi mesta.

Bio je to takav izbor i takva Kkoličina knjiga, na kojima bi njihovom vlasniku mogla da pozavidi mnoga velegradska biblioteka. U jednoj pregradi nađosmo kožom ukoričenu svesku. U nju su nekadašnji stanovnici vile unosili svoja zapažanja o onom što su čitali. Beleške su se, pretežno, odnosile na umetnička dela i beletristiku, Sveska je gotovo do kraja bila ispunjena. Bile su to Knjige kojima se služilo, knjige koje su čitane i ponovo prelistavane. Videlo se nije to bila nikakva skorojevićka fasada,

Primetili smo odmah da su redovi knjiga bili netakmuti, Osim dve tri, koje su ležale na podu, verovatno srušene prilikom „odnošenja nameštaja, ostale otkako su odvedeni njihovi vlasnici niko nije ni dirmuo, iako su sva vrata po zgradi bila izotvarana, svi prozori poizvaljivani. U kuću su pre četnika dolazile ustaše. Ubeđen sam bio da su oni prvi počeli s pljačkom.

Tokom đdvoneđeljnog

Pronmadene 62 „izgubliene“ opere u SSSR

borav ka u Lenjingrađu jedna grupa italijanskih muzikologa pronaŠla je u Jenjingrađskim bibliotekama 62 „izgubljene“ partiture đo sada nepoznatih italiJanskih opera. Muzika i, u ne-

Sigurno su pokupili srebrninu, nakit, umetničke slike i Još ponešto pokretnije i od veće vrednosti. Pljačkali su „Zvanično“, pod iskusnim ·rukovodstvom, uz prisustvo njihovih sudskih organa. Četnici su divlje i kako su stigli dovršili stvar. Ali knjige ni jedni ni drugi nisu dirali.

„Šta li ih je moglo zaustaviti“, progovori drug. Gledao me je očekujući odgovor. ·

„Ne znam. To se i sam pitam?“ U stvari, knjige su me toliko zaokupile da do tog časa i nisam o tom mislio,

„Da ih možda nije uplašila ovim svojim izgledom? Vidi kako ozbilino deluje, između ovih belih zidova. Zar ti ne liči na oltar nekog hrama?“

Nasmešismo se prigušeno. Zaista, strogi i upečatljivi izgled knjiga, niihovi raznobojni redovi, sve je to ličilo na ikonastas nekog tajanstvenog svetilišta. Primetih da ih i sami posmaframo s osećanjem koje je ličilo na pobožnost i strahopoštovanje.

A znali smo i jedan i drugi da svakako i nije u tome stvar.

„Zar ne vidiš da su im predstavljale nepotreban teret“, odgovorih dohvatajući jednu od knjiga. Razgleđao sam je, a mislio sam na divlje, nesvesne i zaostale rulje koje su pre nas ovde bile.

„U ostalom, ni mi ih nećemo moći poneti“, rekoh osluškujući udaljenu sve učestaliju artiljerijsku paljbu, čiju je potmulu tutnjavu nanosio severni vetar zajedno sa susnežicom kroz otvore izvaljenih prozora. Znao sam, za sat-dva krenućemo u fom pravcu kroz šume, nad nama se nadnelo sivo zimsko nebo preteći mećavom. A kako je nekad ovde kraj ove biblioteke moralo biti prijatno i lepo! Tad prozori nisu: bili izvaljeni, podovi su bili zastrti, u kaminu je gorela vatra pucketajući i toplinom unosila spokojstvo.

Izlazeći, okrenuh glavu prema Memnjigama. Žao mi ih je bilo. Kao da sam znao da će ubrzo od njih, od vile i gotovo celog mestašca ostati samo garišta, čiji će pepeo villati vetar, sličan ovom koji naleće kroz izvaljene prozore, nanoseći pahuljice snega, kovitlajući perje rasuto po pustim sobama,

~

skim libretom „Lo Sposo Burlato“ i jedna s ruskim „II Con tadđino, II Marchese, II Salumiere“. Nađene su i tri dđosad nepo vnate partiture Domenika Cimaroze, koji je u Petrograđu

Minhensiki časopis sa avangar=– dističkim pretenzijama, „Akcente“, u jednom od svojih poslednjih brojeva objavio je tekst Alena Rob-Grijea, jednog od začet nika „novog romana“, koji, u stvari, pokušava da razbije pogre šne teorije i interpretacije smisla „novog romana“ koje se u posled nje vreme pojavljuju. Rob-Grije kaže da njegovim jednomišljenici ma i njemu prigovaraju da su njihovi romani „rezultat kobnih teorija“, a oni koji ih hvale čine to zato „što su napisani suprotno teoriji“. Ustalilo se mišljenje da je „novi roman“: m) objavio zakone budućeg romana, b) raščistio s prošlošću, c) da želi da izbaci čoveka iz sveta, d) da teži ka potpunoj objektivnosti, e) namenjen je samo specijalistima po što se teško čita. |.

Svojim tekstom, koji sadrži se dam teza i može se smatrati nekom vrstom poetike „novog TOmana“, Rob-Grije se suprotstavlja tom mišljenju. |

Prva teza: Novi roman mije mi kakva teorija, om je istraživanje. Ne postoji nakakva škola noVoBE romana, njegove pristalice nisu izgradile svoje teorije — veli Rob -Grije. Štaviše, dela Natali Sarot, Kloda Simona i drugih razlikuju se. Ujedinjuje ih upravo to što ne postavljaju teorije, što se bore protiv krutih zakon3 i što veruju da se forma romana mora menja ti i „bez prestanka iznova stvaPati“, Čitav niz primedaba im se stav lja:; ne poznaju ličnosti — ne PIšu, dakle, prave romane, ne pričaju — ne pišu prave romane, ne studiraju karaklere ni sredinu ne pišu romane, ne analiziraju strasti — ne pišu... itd. Stvari stoje sasvim drukčije: oni SU ti koji ne postavljaju teorije i ei znaju šta roman, sam po sebi, : ba da bude. Oni istražuju, KIČ da napreduju obarajući zastarelc forme.

Druga a je: e n stalnog Pata Ona tip Je Sntrapo bra

i m“, u doba cem, „pravim romano: tojl viBalzaka, tako reći ne pos at še. Plober, Dostojevski, Prus 8 ka, Džojs, T'okner, Beket — OSE ih pristalice „uokvirenih i Taka rivih i konačnih zakona Otalne iu ustranu — doneli su radi tok izmene, Predstavnici novog TOT.

; mo n]! na mogli bi se smatrati sa! 0 hovim nastavljačima. Već 1! URE-M me što negiraju kara eaživanja nologiju. sociološka 15% a: itd, PDK stvari se neumoljivo ek brzava. kaže Rob-Grije 7 Poe 20 godina, ali. fto GG svako P

ovi roma, nije azvoja Yoda TO

KNJIŽBVNI NOVINE

tvrditi, ne samo u području umet nosti. Ako se čitalac. katkad ne snalazi u modernim nomanima,

onda je to zato šŠto-se” isto ·tako-

gubi u svetu u kome živi, u svetu iz koga nestaju sve stare konstrukcije i norme“.

Novi romam se bavi samo čove kom i mjegovim, položajem, u, sve tu — govori treća teza. „Budući u našim knjigama nema „ličnosti“ u uobičajenom smislu, preuranjeno se zaključilo da se u njima ne mogu naći ljudi. To je zna čilo da su loše čitane. Čovoek je u njima prisutan na svakoj strani, u svakom redu, u svakoj reči. Čak i ako se u njima nađu mnoge stvari koje su strogom tač nošću opisane, to je uvek i pre svega pogled koji ih vidi, misao koja ih ponovo vidi, strast koja ih izobličava. Predmeti u našim knjigama nemaju izvan opažamja ljudi, bilo ono stvarno opažanje ili uobrazilja, nikakvu egzistenciju; to su predmeti kao oni iz našeg svakodnevnog života, ona=

Dušan ANĐELKOVIĆ

kvi kakve ih naš duh prima u svakom iremutku. A ako „predmet“ uzmemo u mnmjegovom opštem značenju (predmet: sve što nadražuje čula) onda je samo po sebi razumljivo što u mojim knji gama postoje samo predmeti, a to su u mome životu podjednako: nameštaj u mojoj sobi, reči koje čujem, žena koju volim, ili jedan gest te žene itd. Predmeti su i u jednom obuhvatnom razu= mevanju (predmet: sve što polaže pravo na duh) sećanja (kroz šta se vraćam prošlim vremenima), namere (što me dovodi u od nos s budućim predmetima: kad odlučim da idem na kupanje, ja prethodno već vidim more i kupalište), a isto tako i svaka druga forma predstave. O onome što se u tačnijem smislu zove stva?, O tome se može reći da ga je u rnomanima uvek bilo mnogo. Setimo se Balzaka! Kuće, pokretnine, odela, nakiti, alati, mašine, sve to opisano je s takvom brižljivošću koja ni u čemu ne zaostaje za mo

Ovo doba |

Feri bot prikovam, W doku uz svoju misao i maštoviti zidovi Štokholma i mostovi koji su u stvari seveynjački mrki anđeli sve je to meuporedipa dyhtava materija mucava u

vremenu Svejedno da još dovima povija w svešti i

i na bistrimu, severne svetlosti

| se još stava kuća u Savamali mekim zili palate mirišu na prepečem hleb

svuda mas potresno zagledaju stvari oblici bića s du-

bokim očima,

U bezobzirmoj spozmaji koja prži prodirući u zžasleplju-

j

uću meizmernost zYmca suštine šta ćemo, zaboraviti devičanstvo materije dobrotu koja omomljuje ko gust miris hle-

ba ili neuko ovo crmo ispod mokta doba

Sta ti trajno mogu dati tuđi gradovi obgyljeni u sebi

ulicama wu ribljem, drhtamju i plođenju | = To je kao da ti more pokloni jednu svoju kovrdžu u, Veneciji gde je slikar sve skupio u žižu platna u lice čije su trepavice tako duge da ih movi Ulisi još uvek osoe-

ćamo kao senke mad sobom

dok ne zablistaju ko talasanje vojne muzike u nedelju

To je kao da ti džez u Sohou pokloni vrištavu sinkopu zavrmutu ludom glavom wu nemoguće. lee PVA

do gardista pred palatom koji ne videći mišta hipnotizovani idu Klizajućim, automatskim, korakom, kroz šesna-

esti vek

| POKLONI +

do muzeja gde ubice dece riđobradi Landnri i žene trovačice mapregnuto čekaju da se smyrkne a oko vladara se

do Hajd parka gde se crnac sa belim plaštom uzbuđe-

· mja oko sebe vičući maginje sa katedre Jevrejin istiskuje gnevne komade žutih veči kroz proročku bradu a vojska spasa peva držeći se za Yuke pod rafalima proletnje svetlosti

enpuuu„•„ČAAA_JAI„ALAAAAEEEEA | WWW ——

u Kopenhagenu gde se more i nebo čiste tarući se o kuće |

| slivaju imaginarni svetovi u međusobnim kataklizmama

dernim delima. Ako su ovi predmeti, kako kažu, „čovečniji“ od naših, onda je to samo zato — a na to ćemo se još vratiti — što čovekov položaj u svetu koji nastanjuje nije više onaj isti kao pre sto godina. Ali ni u kom slučaju zato nije naš odnos suviše bezličan, suviše objektivan. Jer on upravo io nije“,

Smisao četvrte teze, Cilj mobog romana je potpuna subjektivnmost, je u ovome; Zbog mnoštva predmeta uz novi roman se vezuje po jam „predmetnost“ u značenju Okrenut predmetu. Čovek novog romana, međutim, mnogo je više angažovan „avanturama osećanja i strasti“ no bilo čim drugim. U Balzakovim „romanima, na primer, ne postoji „sveznajući“, svu daprisutni pripovedač“, To bi mo gao biti samo bog, U novim romanima to je čovek. On je taj koji „viđi, oseća, pronalazi, čovek koji se nalazi u prostoru i vreme nu, sav predan svojim strastima“, Knjiga je obaveštenje o njegovom ograničenom i neizvesnom iskustvu. „o je čovek ovde i sad, čovek koji je u krajnjoj liniji svoj sopstveni pripovedač“,

Peta teza: Novi roman se obra ća svim, ljudima otvorenim, Dogledom i iskrenim, raspoloženjem. U pitanju je živo iskustvo, a ne umirući princip. Ne treba insisti rati na hronologiji; mnogo je pametnije „misliti na sopstveno iskustvo koje se nikad ne orijentiše prema satu“. Knjige predstav nika novog romana pisane su jezikom svakidašnjice i za one ko= ji se odriču klišea čitanje ne pred stavlja nikakvu teškoću. U njima se pronalaze forme ljudskog mišljenia i svet u kome se živi; umesto obmane nekim „smislom egzistencije“ ove kmjige pomažu da se jasno vidi. .

Novi romam me mudi mikakav odgovor — je šesta teza. „Ima li naš život smisla? i kakvog? Kakav je čovekov položaj u svetu? Jasno je zašto su Balzakovi pred meti davali takvu sigurnost; pripadali su svetu u kome je čovek

itiim slučajevima, naslovi opera, khomponovanih u XVII i XVIII veku, za vreme boravka italijanskih muzičara na carskom dvoru u Petrograđu, bili su nepoznati međunarodnom muzičkom svetu. Među noVopronađenim materijalom otkrivena je potpuna originalna partitura Verdijeve opere „Moć sudbine“, koja daje nov uvid u kompozitorovu tehniku. Veliki broj „izgubljenih“ par titura pronađen je u biblioteci pozorišta Kirov. Među njilma naročito su zanimljiva neka đela kompozitora Đovanija Paiziela, koji je živeo u Petrograđu od 1776. do 1784. godine, u prvom ređu kKkantata „Amor Vendicato“ i partiture tri opere poznate samo u Ru siji: „La Dama #Imaginaria“, „L” ingiusta Gelosia“ i „Nozze Tnaspettate“. „Osim ovih dela pronađena je opera sa italijan

Xu,

bio gospodar. Ovi predmeti su bili dobra, posedi, koje je trebalo samo imati, održati ili pribaviti. Postojao je neobičan identitet između predmefa i njegovog vlasnika; običan prsluk je već bio ka rakter i, istovremeno, društveni položaj. Čovek je bio temelj svih stvari, ključ ka univerzumu i nje gov prirodni gospodar po milosti božijoj...

Od svega toga danas nije preostalo mnogo. Dok je građanstvo postepeno gubilo svoja prava i privilegije misao se odricala svoga ontološkog fundiranja, fenomenologija je jedno za drugim zauzimala sva polja filosofskog istraživanja, prirodne nauke su otkrile vladavinu diskontinuiteta, a filosofija je na isti način sama iskusila isto tako potpun preobražai. , ı

Iskazi sveta koji nas okružuje važe zasad samo još delimično, ali kontradđiktorno i uvek sporno, a kako bi umetničko delo i moglo da učini očiglednim jedno unapred poznato značenje bilo koje vrste? Moderni roman je, kako smo to na početku rekli, poku šaj da se postavi dijagnoza, jedno istraživanje, ali istraživanje koje 8 vremena na vreme nosi svoj cilj. Ima li smisla stvarnost? Da našnji umetnik ne može na OVO pitanje da odgovori, on ne zna. Sve što on može đa kaže to je da će ova stvarnost možđa imaiti smisla po završenom delu.

Zašto videti u ovome pesimizam? Ovo je u svakom slučaju su

živeo od 1788. do 1791. gođine. To su opere „Amor Mtende Sagace“, „Pelicita Inaspettata“ i „Le Trame Deluse“,

Među otkrivenim „materijalom nađene su i dve opere koje imaju istovetan sađržaj i ličnosti kao docnija dela Betovena i Mocarta. Tako je Vinćence RHRigini između 1779. i 1780. gođine komponovao prVOE „Don Žuana“, ali pod naslovom „Convitato di Pietra“, a Merđinanđo Antonolini Dprvog „MPiđelia“, ali pod naslovom „Leonora“. Kateroni Kavos je bio prvi koji je komponovao „Ivana Susanjina* i „Ru salku“ s velikim uspehom,

Mtalijanski muzikolozi su iZ" javili đa bi neka od ovih dela ” bilo zanimljivo postaviti na scenu. Po njihovom mišljenju najbolje bi bilo posvetiti im specjalni festival čija bi vrednost, bila koliko istorijska tollko i umetnička.

._.

protno od rezignacije. Mi ne ve= rujemo više u unapred pripremljena kruta tumačenja razuma ko ja je čoveku liferovao stari božji, pa sledstveno raoionalistički poredak sveta 19. veka, nego polažemo svu svoju nadu u čoveka: forme koje on stvara mogu dati značaja svetu“.

Sedmom tezom: Jeđini mogućni amngažmam za bisca, je literatura, Alen Rob-Grije zaključuje svoje izlaganje o smislu i karakteru no vog romana. „Nerazumno je misliti, kaže, da se našim romanima čini usluga jednom političkom pravcu čija nam. se stvar učini pravednom, čak ni onda ako se u svom političkom životu borimo za pobedu ove stvari. Politički život nas trajno primorava da pretpostavljamo poznata značenja: isto rijska značenja, duhovna znače= nja. Umetnost je skromnija — ili častoljubivija: njoj nikad ništa njje unapređ poznato.

Pre đela nema ničega, nikakve izvesnosti, nikakve teze, nikakvog glasništva. Besmisleno je venovati da autor romana ima „nešto da kaže“ i da on zatim traži kaRo bi to mogao reći. Jer on je kao pisac postavio sebi za zadatak baš to „kako“, taj način, a to je u svemu tAman i teško opipljiv zadatak, koji će kasnije postati neizvesna sadržina njegove knji“ ge. A ova, teško utvrđena sadržina jeđnog zadatka formalne vr= ste, najbolje služi stvari slobode.,. Ali, na kako dugi rok“?

(A. P:)

a 13

|

aaa i 'WrW WP AAA ala 20 0 avr