Књижевне новине

SAVREMENI PESNICI AUSTRIJE

U književnom životu savremene Austrije glavnu stvavnlačku– snagu „predstavlja goneracija koja je posle 1945.

· Rodine skrenula na sebe paznaju književne kritike i popola se do svojih stvaralačkih vrhunaca. Uz ove pisce, TOdone u godinama oko prvog rvotskog rata (Kristina Busta 3 Kristina Lavant, Habek, Her, xyisling, Gutenbruner, Toman, i uid, Zand, Frič, Ajzenrajh, ingeborg Bahman, Klinger, sSmid, Okopenko, Fink itd) živi i radi veliki broj stvaralaca. koji, mada već u godinama, uzimaju učešća u savreimenom književnom đživotu (”ajberg, Sabo, Gunert, Šenvajs, Maršal, Miterer)

U časopisu za Književnost „Reč u vremenu“, osnovanom 1955. godine, koji pod urednišvom Rudolfa Henca (rođen 1897) okuplja sve generacije i siruje austrijskih pisaca, istaknuti esejist i prozni pisac srednje generacije Herbert Ajzenrajh (1925) u članku

„Stvaralačko nepoverenje ili da li je književnost Austrije i austrijska književnost?“ navodi kao karakteristične austrijske odlike potrebu za objektiviziranjem i distancom, averziju prema svemu što je glasno i silno, interesovanje za konkretne sadržine, za očiglednost, a ne za spekulativnost, teoretiziranje. Austrijanci su skloni čuvanju nasleđa i rezervisani su prema modernistima koji eksperimentišu samo eksperimenta radi. Savremena generacija pisaca, po njegovom mišljenju, mada je oslobođena iluzija nije nihilistična; mada je skeptična nije bez vere; mada je neprijateljski raspoložena prema autoritetima nije anarhična. Mada potpuno živi u sadašnjosti ona želi da se oslanja na tradiciju i da literarnu osnovu nađeu delima Trakla, Rilkea, Muzila i Doderera.

Veoma je upadljiviza čitavo savremeno austrijsko Kknji-

ževno stvaralaštvo karakterističan taj napor pisaca da sa-

mi sebe objasne, analiziraju, da pronađu svoje specifičnosti i prave vrednosti, da se saberu, da kroz pisanje·oslobode nagomilanu problematiku i svoju i opšteljudsku, da se kroz pisanje nauče kako treba živeti i da nađu rešenje i put u budućnosti. Svakako da se u tome može videti posledica duboko: preživljene katastrofe proteklog rata, pri čemu su došli do izražaja beznadežni pesimizam i bolna rezignacija. Ali u tom naporu ima i mno= go konstruktivne snage, mno= go osećanja za sopstvenu duhovnu odgovornost, mnogo želje za semoizgradnjom, za savlađivanjem bespuća pomoću ne površnog optimizma već unutrašnjim preobražajem. Pri tom snažnom preispitivanju sebe samih izbile su kroz njihovo stvaralaštvo mnoge bitne sadržine savremenog čoveka:

zabrinutost nad sopstvenom egzistencijom i životom punim stravične neizvesnosti i beznadežnosti. „Kako da se živi?“, uzvikuje pesnik najmlađe generacije Viland Šmid. Taj uzvik on sam više puta ponavlja, a Tomas Bernhard, takođe pesnik iz kruga najmlađih, u gorkom osećanju bespuća govori: „Branite me od istoka i zapada, ljudi.. hoću da propadnem i da jurmem u pakao, (da ostavim, žibot da ode, taj najniži stupanj od svih,) što mije mi pesma, mi molitva, mi plač, mi mišta!“

Kao odgovor svemu. ovome nameću se reči njihovog starijeg kolege Herberta Štruca (rođenog 1905 godine u Koruškoj, gde i sada živi povučeno, dok je pre rata bio velika nada austrijske lirike: *

„Covek je trošan, ali dobar je čovek.

On mnogo voli i 2zma: mišta ne ostaje. .

I oblici + duše: sve to Dutuje. Samo w svojoj krvi mir domovina je wbekt“. (M. S.)

JEVTUŠENKO

Ove jeseni u Moskvi će se Održati četvrto savetovanje mladih pisaca Sovjetskog Saveza, na kome će se, prema pisanju sovjetske štampe, pretresti izvesna aktuelna pitanja Kmjževnog stvaralaštva mladih. Za razliku od ranijih savetovanja, ovogođišnje će imati srazmerno malo učesnika, navodno stoga Što će se razgovarati prevashodno o stvaralaštvu onih mladih pisaca čija su dela već postala neodvojivi deo današnje sovjetske književnosti. Imajući u vidu da su se, poslednjih godina, u Sovjetskom Savezu, aiizvan njegovih granica, afirmisali mnogi mladi pisci, čija su dela i na Istoku i na Zapadu izazvala veliko interesovanje čitalačke javnosti, i podeljena mišljenja kritike, nije neosnovano pretpostaviti da će predstojeće savetovanje biti posvećeno upravo tim predstavnicima mlađe književne „generacije, u koju se ubrajaju pesnici A. Voznesenski, R. Roždestvenski, J. Jevtušenko i drugi, zaiim prozni pisci V. Aksjonov, 9, Kazakov, R. Pogodin i čitava plejada drugih.

Uoči savetovanja, organ Uprave Saveza pisaca RSFSR „Literatura i život“ objavio je, u jednom od najnovijih · brojeva, nepotpisan uvodnik pod naslovom „Upozorenje mladima!“ u kome se relativno iscrpno izlažu teze o kojima će se, po svemu sudeći, na savetovanju raspravljati. Pisan s očiglednom namerom da unapred fiksira glavne tačke predstojeće diskusije, članak u intonaciji ima nešto što podseća na ton nekadašnjih „postanOVljenija“, mada se po duhu i karakteru od njih, znatno razlikuje.

Prvo i najvažnije pitanje o kome, po pisanju lista „Literatura i život“, na savetovanju treba diskutovati jeste pitanje o junaku sovjetske književnosti. Ističući da je nova epoha korenito izmenila predstavu O junaku-pojedincu, koji se izdiže iznad gomile, u članku se govori o tome da je teškoća spisateljskog napora sadržana u činjenici da pisac životnu borbu treba da spozna u konkrenom, realnom obliku: „Junak našeg doba snažan je zbog svojih društvenih veza, zbog svojih veza s kolektivom. On, kao legendarni Antej, svoju snagu dobija od onih koji uporedo s njim stva– raju veliko zajedničko delo...“

Podsećajući indirektno na he-

" kadašnju ždanovsku tezu O bes· konfliktnosti, po kojoj je, navođno, ostvarenje socijalističkog besklasnog društva skinulo sa dnev-

6:

Savelovan:e o književnosti mladih sovielskih pisaca

nog reda mogućnost bilo kakvog moralističkog kontrastiranja, protiv čega su jugoslovenski pisci javno istupali još pre punih deset godina. — uvodnik lista „Literatura i život“ pokazuje očigledan napor da se sovjetska Kinjiževnost oslobodi dogmatizma i krutih stega neodrživih žda-

\

novskih teorija. Navodeći Lenjinovu misao o osnovama komunističkog morala, list konstatuje da je razumljiva pažnja koju pisci poklanjaju moralnim konfliktima, navodeći da se u knjigama, objavljenim u poslednje vreme, ne prikazuje samo čovekov rad, već i napor ljudske

Dimitrije NIKOLAJEVIĆ

Putujući

Put mam je beskrajan — mi moć da mas stigme Tamo gde ćemo telo svoje smrti

Teškim, pokriti kamenom,

Dok nas na kraju me otkrije život

Kao dim vreme izbija Svoj glas U kome svako svoju varnicu ima

Jer čovek nije

Samo u onome što može

Za mama su semke

Koje svetiljkama plašimo

Ali zar mi Ne idemo dalje?

ČOVEK I PTICA

Iz prašnjavog šipražja gde ležim

Pratim let jedne ptice

Kad širi krila da se zarije u beskraj U meni se odmotava, zmija ljubomore

A ona kao da me primećuje sve više

Nebo pod. krila, baca

Kad, se w grudvu skupi sva-goreći pad, U meni zlobna sreća lažnim, zlatom, zasja

Potrčim, ozarem, da vidim, malu, smrt Kad iznova se obrušava!

____________________________----"" __-.-—

izvanredno važna karakteristika savremenog junaka njegova idejna aktivnost i

misli. Kako je

napor da izmeni svet i samoga sebe, neizpežno je da literatura beleži sukob između novog i pro gresivnog i svega onoga što bespovratno „mora nestali u prošlosti. Govoreći o smislu književnog stvaralaštva mladih pisaca list nedvosmisleno ističe da je „naša literatura obavezna da slavi radost i ćovekovu sreću i da, uporedo s tim, ona sama, kao određena vrsta umetnosti, mora ljudima da priušii ıadost i veliko estetsko uživanje. Zato se oštro postavlja zadatak usavršavanja literarnog majstorstva, umetničkih izražajnih sredstava, stilskih vrednosti i jezičkog bogatstva.“

Najzanimljiviji deo članka predstavlja svakako odeljak posvećen stvaralačkom metodu i estetičkim nazorima mladih, kao i njihovom odnosu prema književnoj tradiciji Zapađa. Baš kao i stav prema mogućnosti moralnih konflikata u socijalizmu, tako i analiza srodnosti između mladih pisaca Istoka i Zapada dokazuje znatan napredak književne misli u SSSR-u u odnosu na period do XX. Kongresa KP SSSR. Priznajući da književnoj omladini sve više nedostaje pogodnih izražajnih sredstava za reprodukovanje stvarnosti, list 8 blagonaklonošću govori o tome da su traženje i novatorstVoO OSObine svojstvene mladosti — naravno ipak opominjući mlade pisce da se čuvaju formalističkih iskušenja i povlađivanja malograđanskom ukusu. „Neki mladi pisci — kaže se u članku — pokušavaju da mehanički prenesu pomodni zanos savremene umetnosti Zapada. Ali biljka iz tuđih krajeva ne daje i ne može dati ploda. To ne znači da se. mi moramo kloniti svega što dolazi iz inostranstva. Razrada savremenih tema mora biti u skladu sa stvaralačkim, korišćenjem onoga štonam je ostavila u nasledstvo, i što nam danas daje, kultura čitavog sveta. Sva mudrost je u tome da treba znati kritički prilaziti „sredstvima“ i „meftodama“ onih pisaca čije je delo nastalo u drugim uslovima i na drukčijoj društvenoj osnovi.“

U zaključku članka ukratko se govori o zađacima književne kritike i o njenoj odgovov«osti prema mladim piscima, kojima ona „treba da postane dobar savetnik i učitelj“ greške nego ih na vreme ispravlja. S obzirom na to da kao jedan od osnovnih zadataka kritike ističe brigu i pažnju koju ona. ftreba da pokaže prema svakom mladom talentovanom piscu, članak „Upozorenje mlađima!“ indirektno najavljuje zanimljiv tok predstojećeg savetovanja , mladih pisaca, pošto nije sasvim iZvesno da će najugledniji među njima — koji su veoma dobro p9znati kao pisci nepokolebljive snage i Jake samostalnosti — doslovno prihvatiti upozorenje jednoga lista koji, kao što je slučaj sa listom „Literatura i život“, govoreći ramije O. njihovim delima, nije prema njima pokazivao ni naročitu brigu ni prijateljsku pažnju, niti je birao laskave reči podrške.

lirika u prevodu i

koji ne prećutkuje ·

TIŠINA

Uvek wešto čuješ. Ali to mije vetar. On je negde zalutao u šumama zaspao. | Nije to mi senica ma obronku što zvoni za damom, | što je sa grebema tamo zgasnuo U nepoznate, mevidljie ; doline. duž padine brega, Srce ti jedva se usudi da kucqa,.

| Kristina BUSTA | |

Ta kola, taj crwi insekt, što zuji zaćutalo je odjednom, smnzlo se.

Uho je izloženo mečuvemome iskustvu: To prostor tuži, bregovi zvezde što lutajući prolaze jedma pored druge. Bezglasno oni tuže najdublju tužaljku,

što se prikriva. Jer stvoremo bi Se raspalo kada bi ona ~“ izbila...

Frane KISLING

* *

Parče hleba,

koje zastti ” ali me zadovolji mepravaoTh. Parče hleba,

koje pomaže da se mz misli, samo ma hleb.

*

Parče hleba hoće da bude moja pesma, nikakav svečani obed.

Parče hleba, koje je svakome potrebno ko je zaista gladam.

Kristina LAVANT

Strah je u memi ustao.

Kao kakva žena, kojoj je mešto strašno na um Dalo i koja — ako due sobe ima —

ide iz jedme u drugu,

tako sada strah ide u memi tamo-am0o. Cesto ga oslovim,

pevam, i molim se za njega

ili mu satima čitam

iz vrlo pametnih, vrlo svetih, knjiga. Ali on za sve to me maYi.

Samo još teži od toga biva,

dok svako mesto, ma koje stupi,

ne počne da drhti.

I tako drhti već sve u memi,

kolena, ruke i usne

a tek majviše kapci mojih očiju.

Ali on pri tom, me malazi mir

i kroz vrata moga razuma

prodire u sirotu dušu.

I tamo je sve već kolebljivo.

Slike nebesa i pakla

padaju jedna preko druge i preko plašljivice. O ta sirotica! .

Nikada više meće zaspati

nikada mi meće dati da spavam,

jer meko joj je rekao reč

što kao mač

na miti jedme jedine made

visi mad nama.

Viland SMID

NATPIS

Ko je bio kralj? Ko mije bio kralj?

U Uru, u Sume?Yu.

Ko je živeo, ko mije živeo?

Sedam godina moću sam slušao borove. Gde to da vredi? Kada? Pred kim?

Hoću da budem, udvoje da više me osećam kako vreme proleće kroz žuto lišće

na jabukovom drveću.

Hoću da budem ujedmo da vreme terum matrag

u, zelema jabukova jezgra ako reči koje govorim zaista dišu.

Gerhard FRIČ

OVA TEMA ZOVE SE NOĆ

U Smolensku, katedrala

u Varšavi dvorac

u Remsu gotski amđeli

to ću kazati

razvaline u Pestumvu,

i one Damcigu

stubovi ikone i dvorci revolucionari i mčemici još wvek petli kukuriču

mi još idemo

kazaću

u meku, budućnost

ta moć je bila od čađi

a zelene su tako zeleme liwade u, letu pastira

budućnost je maša domovina budućnost zemlje

iznad mrtvih

zemlja izmad, mrtvih puna je milosti

Idite i spozmajte da hoćemo da prisluškujemo tišinu da li će nekog od mas izabrati da čuje veči milosti koje se govore bez prestajanja svima koji su usput (Fragmenti iz poeme)

Andreas OKOPENKO

. MOGAO BIH U STVARI

Mogao bih wu stva?Ti,

ako mikakvog smisla memdaq,

da odem, i da neku devojku

rasečem, wu sedam, delova.

Mogao bih w stvari,

ako mikakwog smisla mema,

da sebi ovu ili onu, ćud,

ispunim.

Samo bih tada lako

došao ma m4sao:

Zašto to činiš?

I pri tome bih otkrio,

da negde u svakom slučaju ima mekog smisla: jer njega ima u ljudskom, mozgu. ;

(Prevela Milica STEPANOVIĆ)

= — LO

KON.ILŽEVN.E NOVINE

wr (A